Isuse, brate

Isuse, brate, dok si onih dana prolazio zemljom čineći dobro, umnažao si kruh kako bi nasitio mnoštvo, umnažao zdravlje, slobodu za ljubav, umnažao Božju bliskost s čovjekom. Potom, nakon dana u kojima se toliko toga lomilo, u kojima si i ti bio slomljen, ne i odlomljen od Božje povijesti s ljudima, nastavio si u snazi […]

Ne, nije jednostavno živjeti. S odgovornošću odabirati svoj život. Jer jedno nužno uključuje – ili isključuje – drugo i svaki je novi korak pomalo i pustolovina. Stoga je vrijedno svaki dan živjeti sa zahvalnošću, svakome danu dati ono što mu pripada, svaki primiti u svemu što jest. Dakako da je lakše zadržati se u sigurnosti poznate luke, ali lađama je namijenjena drukčija kob.

Svakome valja prepoznati svoj put i ići njime i smiona i odmjerena koraka istodobno. Španjolski pjesnik Juan Ramón Jiménez u svojoj pjesmi Majka pita: “Talasanje nepoznatog, sine, nosi te i vraća, beskrajno more. Gdje će te na koncu ostaviti? Zar te dozivaju tamo, druga moja dušo, s tolikom žudnjom kao ja ovdje, zar bi strepili tamo plačući, kao ja, kad bi ti ostao ovdje konačno i zauvijek?”

U pjesmi nedovoljno poznatog pjesnika Dinka Volarića Sučića iščitavam odgovor, ili premda nenamjerni pokušaj odgovora, toj pjesmi: “Mnogi su postali mornari jer su čuli da na dalekim obalama raste cvijet od čijeg se mira postaje sretan. Oni koji su se vratili ništa o tome nisu znali kazati. Ali pitajte one koji se nikada nisu vratili.”

Život su dolasci i odlasci. Sve ostalo je čekiranje

Moja supruga i ja ispraćamo prijatelja u zračnoj luci. Obradovao nas je svojim kratkotrajnim boravkom među nama (dakako, svojim boravkom, ne njegovom kratkotrajnošću). Dok odlazi kroz izlaz za putnike i srdačno nam odmahuje, u nama je živo pitanje: kad ćemo ponovno biti zajedno? I dok gledamo za njim, moja supruga kaže: Život su dolasci i […]

Rado se spominjem riječi koje u jednom dječjem filmu izgovara patuljčica opraštajući se s patuljkom koji se sprema na put. “Već mi nedostaješ”, kaže mu ona. A kada se on vraća sa svog puta, ako dobro pamtim, ona ga dočekuje riječima: “Znala sam da dolaziš, jer je moje srce počelo pjevati”.

Naši su životi, pa i ako nismo toga svjesni, blagoslovljeni Božjim dolaskom među nas. I u ovim danima došašća nadam se da možemo, unatoč svim svojim prilikama i neprilikama, reći: “Već obilujemo, jer znamo da dolaziš, da uvijek iznova dolaziš, i zato naša srca pjevaju sve zvonkijim glasom. Zato je u našim rukama sve više spremnosti”.

Pogledamo li na svoj život kroz taj toliko smioni i toliko nježni Božji dolazak, gledamo li na sve svoje dolaske i odlaske u svjetlu Božjeg došašća, znat ćemo s povjerenjem, što ne znači i bez tjeskobe, spremnije odabirati svoje korake.

Svime što živimo, svime što činimo, valja nam prići bliže životu, odazvati se njegovim zahtjevnostima. Nimalo ne izmaknuti. Ponijeti teret i blagoslov odgovornosti kako najbolje uzmognemo. U tim odlukama često nam nedostaje željeni oslonac, željeni osjećaj sigurnosti. Osim jednoga, ali presudnoga: pođemo li u ime Božje, Bog će ići s nama. To možda ne olakšava uvijek naš teret, ali nam zasigurno daje snage da ga možemo nositi, ako pritom ne pitamo odviše za sebe.

Ovaj svijet će biti topliji, ispunjeniji smislom i nadom

Došašće je vrijeme koje nas, svake godine iznova, želi dovesti do Božića, uvesti nas u njegovu tajnu. Ono nas podsjeća na sve ono djetinje u nama, na našu čežnju za svijetom u kojem će biti jednostavnije živjeti, za svijetom koji nas neće ugrožavati nego će nam biti sklon. No došašće nas ne želi odvesti u […]

A u hodu s Bogom, sav naš život može postati došašćem, došašćem kojim ćemo moći obdariti i one od kojih idemo i one kojima idemo. Došašćem, koje ćemo svi zajedno međusobno dijeliti.