Urotnik na Manhattanu

Vidio je u Edwardu i sebi nepoznate osobe, nešto tuđe i odbojno

27. svibnja 2020. u 18:36

Potrebno za čitanje: 4 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Pixabay

Edward je bio okrenut leđima ženi i mladiću na koje su se prilijepili svi pogledi kao na muholovku. Opazio ih je tek kad su gotovo nestali za jako udaljenim stolom, u dnu dvorane.

Propustili se prethodnu priču? Pročitajte ovdje…

“Tko je ona žena? Svi je gledaju”, upita prijatelja.

“Gloria Dory”, reče Dan. “Zvijezda operete. Zato su glazbenici ugađali Adelinu pjesmu. To ona pjeva, ne baš najbolje. Ali ona ima čari”, opetovao je Edward pobožnim poluglasom; blijede oči su mu dobile življu boju.

“Htio sam je vidjeti na gostovanju u Chicagu, prije dvije godine. Nisam dobio ulaznicu. Sve su bile rasprodane davno unaprijed. Platio bih što god bi mi tražili, ali nije bilo nijedne”.

“Valjda Edward ne bi prepoznao Toma”, tješio se Dan. “Vidio ga je zadnji put prije punih šest godina. Tom se, međutim, nije puno promijenio. Svi misle da je mlađi od mene. Doduše, sada nosi očale…”

Konobarica s nosićem u koji bi mogla padati kiša donese kolače. Danu se žurilo da što prije iščeznu iz kavane. Gutao je oveće komade prhkoga tijesta natopljena rumom. Edward je oklijevao, zabadajući polagano vrh zubaca srebrne vilice u prelivene jagode na vrhu kolača.

“Pogledat ćemo Gloriju Dory u kakvom igrokazu, ako bude moguće”, mrmorio je tiho kroz zube. “Ali, moja Hanna to nipošto ne bi smjela doznati. Ljubomorna je kao angorska mačka…”

Dan je za čas bio gotov s jelom.

“Preslatko je”, uzdahne Edward, ispričavajući se. “Ne mogu više…”

“Pođimo na svježi zrak! I meni je tu zagušljivo”, ustane Dan.

Nije mogao zapriječiti da Edward još jednom, pri odlasku, ne zakrijesi očima prema dalekom kutu u kojem je sjedila glumica.

Na sreću, nisu se na toj daljini lica mogla jasno razabrati. Edward se samo nasmiješio raznježeno, a onda su već, nakon plaćanja i ogrtanja kaputa u garderobi, pospješili korake prema izlazu.

Pod vedrinom hladnog neba udahnuli su zrak do dna pluća.

New York je nad visokim krovovima isparivao ožujske magle prema dalekim, sitnim zvijezdama. Mladići su se uspinjali Trideset četvrtom ulicom, blijedo osvijetljenom i opustjelom u kasnom satu. Svježina ih je oživjela. Edward je skakutao nejednako na nesigurnim nogama. Isprva se pomalo rušio kod svakog drugog koraka na stranu. Odbijao se o Danovo rame kao čamac od obale za koju je privezan. Onda je učvrstio ravnotežu i pripovijedao naizmjence prostačke i glupe pošurice.

Oba su se smijali jakim glasovima koji su se odbijali od pročelja kuća. Lakoumnost ih je na čas odijelila od briga. Edward je zaboravio na veliku razdaljinu koja će ga nekoliko dana dijeliti od Hanne. Dan je nagonom potiskivanja u zaborav svega neugodnog, za trenutak, uklonio iz svijesti prezirni pogled Miss Cathleen Eggerth, svoje Cathleen s dugoljastim, finim licem; s munjom u očima u isti čas dok joj se mazi nježni smiješak na usnama.

Govorili su ludorije i prasnuli bi u smijeh na svaku besmislicu. Jedan redarstvenik je zastao, omjerio ih, a onda otišao ravnodušan na bezopasne pijance.

Nisu ni znali, kako su, u cik-cak provlačenju, kroz ulice i avenije, dospjeli na Broadway. Našli su se među mnoštvom prolaznika na osvijetljenim pločnicima. Bio je sat kad su kazališta izlijevala povorke svojih posjetitelja na ulicu, nakon završene predstave.

Glasovi prolaznika rastu do razgovijetnosti, a onda opet tonu i nestaju. Nadvlada ih buka, zveket, šum i potmula grmljavina vozila; tupo zvone tramvaji probijajući se niz zakrčeni Broadway, odjekuje metal konjskih potkova pred kočijama, trube automobili i muklo tutnji nadzemna željeznica.

Edward je sa znatiželjom došljaka zagledavao u lica žena; promicala su obasjana sjajem velikih izloga u trgovinama što su poslovale po cijelu noć. Nije se prestao smijati, a Dan je prihvaćao smijeh. Mlade gospođe u pratnji svojih muževa dočekivale su taj obijesni, mladenački smijeh na oštricu letimičnog bljeska u kutovima očiju: njihovi pratioci to nisu zamjećivali. Djevojke, koracajući uz majku, oca ili braću smjesta su spuštale trepavice. Svaka je zamišljala da je taj smijeh upravljen samo njoj; odgonetale su ga na razne načine, uglavnom sebi u korist.

Nešto neobične, jako nabijeljene i nacrvenjene dame, odgovarale su na smijeh dvojice mladića još jačim smijehom. One uopće nisu imale pratnje. Išle su po dvije ili po tri zajedno i bilo je očito da ne dolaze iz kazališta. Njihova pozornica bio je broadwayski pločnik. Unatoč smijehu, njihova su sedefasto ovapnjena lica svjetlucala ribljom, akvarijumskom hladnoćom. Kao da su upravo ustale zaleđene iz snijega i sad se miču i naokolo šireći obmanu vatrenosti žarkim bojama svoje pomodne odjeće. Bile su to ulične prodavačice tijela, svakodnevno-obične gradskim ljudima.

U Chicagu su ljepše negoli ovdje u New Yorku”, mrmljao je Edward uz Danovo uho šištavo i grgotavo; alkohol iz želuca stvarao mu je u grlu pjenušave glasove.

“Vidjet ćeš kad mi uzvratiš posjet. Ne bi li ove vaše cestovne krasotice mogle malo prištedjeti tog vapna za lice? Sjećaju me na oličene mrtvace u pogrebnim kućama. Nije to na korist njihova posla…”

Po obiteljskom odgoju Dan nije ove žene smatrao dijelom svojeg svijeta, prema tomu ni živim bićima. Iskrivio je usne u porugljiv, kosi podsmijeh. Gadilo mu se. Napose i zbog prekomjerna pića od podneva do kasne noći. Bio je izdržljiv prema napitcima, ali je danas prešao običajnu mjeru. Svjetla Broadwaya njihala su se blago oko njega kao da se nalazi na uzbibanoj i rijeci.

U jednom se izlogu opazi u velikom zrcalu s okvirom-prepletom od zlatnom bojom premazanih sadrenih zmija. Pričinio se samome sebi poput nacerena komedijaša pod šatorom dječjeg cirkusa u Central Parku. Iza njegovih blijedih obraza crvenilo se Edwardovo pripito lice; plutalo je kao balon u jakom pljusku električnog svijetla što se rasipalo iz izloga trgovine cipela.

Taj prizor za učini turobnim; vidio je u Edwardu i sebi nepoznate osobe, nešto tuđe i odbojno.

“Umorio sam se od toga hodanja”, reče Dan. “Mogli bismo poći na spavanje. Sutra nas čeka bogat raspored, treba nam odmora…”

“Slažem se”, potvrdi gost iz Chicaga.

Nastavit će se…


preuzeto iz romana “Urotnik na Manhattanu”, autora Hrvoslava Bana, 1979.