Životna priča
FOTO: Domovina
Nalazimo se u lijepoj i velikoj obiteljskoj kući Mije Marčića. Njegov dom smješten je u novoizgrađenoj četvrti zapadnog Sydneya, gdje živi najveći dio ovdašnje hrvatske populacije – u neposrednoj blizini Croatia i Dalmatia avenije, čija imena svjedoče koliko naših ljudi ovdje ima, piše tjednik Domovina.
Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]
“Rođen sam u mjestu Srijetež u okolici Kaknja, blizu Kraljeve Sutjeske i kraljevskog grada Bobovca”, s ponosom govori Marčić, otkrivši kako je tamo završio osnovnu i srednju školu za rudarskog tehničara te da je pet godina radio u struci u obližnjem rudniku. Godine 1992., kada je formirano Hrvatsko vijeće obrane, pristupio je vojnoj policiji kako bi branio svoju zemlju.
“Taj kraj, naseljen hrvatskim življem, tada doživljava teške trenutke uslijed okruženja i napada muslimanskih snaga koje su ga etnički očistile. Veliki dio ljudi odlazi u izbjeglištvo, nešto ih ostaje u Hercegovini. Ja sam prvo otišao u Njemačku, a moji roditelji u Švedsku. U Sydney odlazim 1996. i sve ponovno počinjem ispočetka. Radim kod Franje Budimira kao soboslikar do 2005. godine, kada s dvojicom partnera otvaram vlastitu soboslikarsku kompaniju”, prisjeća se naš 50-godišnji sugovornik.
Dok ga slušam pogled mi klizi po zidovima ove luksuzno opremljene dizajnerske kuće u čijoj se velikoj garaži nalazi novi Mercedes, pokraj kojeg je Harley Davidson, a kuća ima bazen i vlastitu teretanu. Na zidovima su postavljene Mijine slike, jer on je uz sve ostalo i umjetnik. I to dobar.
Slušam ga dok mi govori o svom slikarstvu: “Sve je počelo još u ranom djetinjstvu, s pet ili šest godina, kada olovkom crtam prve projekcije svoje osobnosti u budućnosti. Na likovnom odgoju nisam se baš posebno isticao, međutim moje iscrtane bilježnice ostavljale su u čudu tadašnje učitelje i profesore. Prvi pravi radovi nastajali su tijekom služenja vojnog roka 1987. godine u Požegi. Kada sam se vratio kući, uz svoj posao u rudniku, u slobodno vrijeme počeo sam slikati. Sve do tada koristio sam samo olovku i tuš, a 1991. sam imao prvi pokušaj s bojom i to ozbiljan, nanošenjem na platno. Do 1993. napravio sam oko 40 slika, nešto u olovci, nešto na malo većim formatima, a preko 25 na platnu, koje su nažalost sve izgorjele zajedno s obiteljskom kućom u ratu. Slikao sam s akrilnim bojama. Motivi su bili priroda planinskih predjela te crnogoričnih šuma”.
Marčić je u ratu slikao za UNPROFOR. Neke skice radio je i u Varešu s još nekoliko talentiranih prijatelja. Kako otkriva, sve za zabavu. Radili su i male izložbe na staklenim prozorima jedne tekstilne tvornice.
“Dok sam boravio u Čapljini i Stolcu, prije odlaska u Zagreb (na nekoliko dana), tj. u Njemačku, napravio sam sedam slika olovkom. Njih sam ostavio u Međugorju. U Njemačkoj sam stupio u kontakt s jednom grafičkom tvrtkom koja je uzela mojih šest slika te ih otisnula, svaku u 2,5 tisuće primjeraka. Dvaput sam 1995. nastupio u sklopu poznatog frankfurtskog sajma”, prisjeća se naš sugovornik, koji je na početku svoje australske priče postao članom galerije u Fairfieldu te je 1997. i pobijedio na gradskoj izložbi. Sudjelovao je na više grupnih izložbi slikara, na nekima od njih i s poznatim australskim umjetnicima poput Kevina Charlesa “Pro” Harta.
Godine 2002. slikao je za jednu od najvećih građevinskih tvrtki u Australiji – Lendlease. Jedno njegovo djelo završilo je u njihovom glavnom uredu, a drugo u Dječjoj bolnici u Randwicku.
“Moje slike većinom pripadaju u tzv. modernu umjetnost. Nadahnuće mi daju neki važni događaji i svjetske prekretnice, a ovako, iz dobrog raspoloženja ili kada imam vremena, baš i nisam napravio puno djela”, iskren je.
U Australiji mu je, kaže, lijepo. Ovdje je već 24 godine. Za to vrijeme, osam puta bio je u Europi, a šest puta na pragu rodne kuće, odnosno na njenom zgarištu.
“Nemoguće je u isto vrijeme živjeti na dvije strane, i ovdje i tamo u Bosni, no nemoguće je i zaboraviti. Naša nas vjera i povijest uče da se ne bojimo, te unatoč svim ovim događajima oko koronavirusa, a i inače, treba biti ne samo pozitivan, nego gledati i kako pomoći drugima”, naglašava Mijo, inače ponosni otac dvojice sinove: Andreasa i Michaela.
Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskoj dijaspori. Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer […]
“Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine, unatoč ratu, smrti, nevolji i progonstvu, živimo i svjedočimo: život je lijep i vrijedan, a smisao mu daje Bog koji se zbog nas rodio. Sretan i blagoslovljen Božić”, zaključuje Marčić za tjednik Domovina.
