Sudbina hrvatske žene u dijaspori

U velikim odselidbama Hrvata u potrazi za zlatom i boljim životom tijekom 19. i početnom 20. stoljeća uglavnom su sudjelovali mladi muškarci. Među njima našla bi se i pokoja žena. Tako je zabilježeno da je jedna od prvih doseljenica iz Hrvatske, Višanka Perina Rocci stigla u Australiju već 1886. godine. Žene iz hrvatskih pasivnih krajeva koje su na prijelazu 19. i 20. stoljeća selile u Ameriku, Novi Zeland ili Australiju predstavljale su svega 7 do 8 posto populacije muških sunarodnjaka da bi u samo 15-ak godina prisustvo žena u populaciji hrvatskih iseljenika u svijetu naraslo na 30 posto, a do 60-ih godina 20. stoljeća taj postotak gotovo se izjednačio s brojem muškaraca. O životu tih žena malo se zna. Da nije književnih radova, usmene predaje i pisama puno bi toga palo u zaborav o dramatičnim iskustvima njihove iseljeničke povijesti.

Do kraja 19. stoljeća većina dalmatinskog ruralnog stanovništva živjela je u zadrugama od 60 do 80 članova, a kućanstva s 20 do 30 članova nisu bila izuzetak. Patrijarhalni sustav tražio je od žene da obnaša svoju ulogu majke, domaćice i poslušne supruge. Većina hrvatskih iseljenica pripadale su seoskoj konzervativnoj sredini, imale su vrlo oskudno obrazovanje, nisu poznavale druge kulture te su živjele u svijetu moralnih i društvenih kategorija koje su bile neupitne i nepromjenjive. Za njih je odlazak od kuće u nepoznati svijet, a mnoga od njih i k čovjeku kojega nisu ni poznavale, u sredinu kakvu nisu mogle ni zamisliti, bilo na farmu ili u ritam i džunglu velegrada, bio je velika žrtva i nezamisliva životna avantura.

Jednom kad je otišla, žena se više nije mogla vratiti u obiteljski dom. O sudbinama tih žena bilježila je spisateljica Amelia Batistić opisujući svu tragiku ženskoga iskustva suočenog s realnošću oporog novog svijeta i svakovrsne oskudice. Razlika između novozelandske i čileanske spram australske ili američke “poštanske nevjeste”, žene koja se udala za nepoznatog muškarca, sastojala se tome što je u novozelandskom slučaju većina tih žena selila s jednog lokaliteta, s područja južne Dalmacije i otoka, dok su nevjeste koje su dolazile svojim budućim supruzima u Australiju ili sjevernu Ameriku, stizale iz različitih lokalnih sredina, s ozemlja hrvatskih zemalja. Druga vrlo važna razlika odnosila se na lokalitete doselidbe. Useljenice na Novi Zeland i Čile većinom su stizale u male izoliranije sredine, na farme i siromašna imanja dok su Hrvatice koje su naseljavale Australiju pa i sjevernu Ameriku pretežno dolazile u velike industrijske centre.

Sudbina hrvatske žene, bez obzira kamo je selila, bila je predodređena njezinom ulogom u obitelji, rađanjem, odgojem i podizanjem djece, čuvanjem jezika, kulturnog nasljeđa i običaja. Žena je bila čimbenik stabilnosti obitelji i ta je njezina uloga sama po sebi bila razumljiva i očekivana. Ono na što nije bila pripremna, a uglavnom je čekalo većinu Hrvatica, bio je rad izvan kuće, najčešće u tvornici ili uslužnim djelatnostima, a tek mnogo kasnije, kad je već stekla neko obrazovanje, u zdravstvenim i socijalnim službama i administraciji te u obrazovnim programima svoje etničke zajednice. Nije mogla biti pripremljena ni na sredinu u kojoj prevladava njoj nepoznati, strani jezik zbog čega će joj i uključenost u domicilno društvo biti znatno otežana, a u mnogim slučajevima i onemogućena.

Hrvatska žena se relativno brzo privikavala novim okolnostima, ali u zavjetrini dijasporske zajednice, tamo gdje je u njezinu okruženju postojala veća skupina hrvatskih sunarodnjaka. Tada se osjećala sigurnom i zaštićenom. Da bi se obitelj što prije skućila, podigla standard i osigurala si ugledu hrvatskoj zajednici sudjelovala je rame uz rame s muškarcem u svim društvenim aktivnostima od najranijih početaka organiziranja dijasporskih institucija. Njezina pozicija bila je drugačija od pozicije muškaraca koji su donosili odluke, debatirali, planirali aktivnosti i provodili ih. Ona je vodila logistiku na onim područjima gdje je mogla dati najbolje rezultate, u humanitarnim, odgojno-obrazovnim i uslužnim djelatnostima i ona se na tom polju osjećala korisnom, ispunjenom i uspješnom.

Hrvatice koje su odlazile na takozvani privremeni rad u zemlje srednje Europe kasnih 60-ih i 70-ih godina imale su slična iskustva. Onima koji su otišli za zaradom, zahvaljujući spajanju obitelji, s vremenom je to postalo trajno stanje. Žene iz priprostih seoskih sredina i siromašnih obitelji, slabe naobrazbe i gotovo nikakvog poznavanja jezika zemlje useljenja trebale su zasukati rukave i raditi od jutra do sutra, po mogućnosti dva posla, po cijeli dan, iako su ih kod kuće čekale još i bračne obveze i djeca. Snovi o tome da će se vratiti i stvoriti život u domovini većinom su se izjalovili.

Za hrvatsku ženu općenito obitelj je predstavljala neupitnu svetinju, a brak sakrament čija je veza neraskidiva. Žena je podrazumijevala rađanje jednom od svojih temeljnih osobnih i društvenih uloga. U prosjeku, ipak, broj poroda nije prelazio dvoje, najviše troje djece, a razlog tome bio je u društvenoj klimi mainstreama te u ulozi i obvezama koje je preuzimala hrvatska žena izvan obiteljskoga doma. Ženin financijski doprinos domaćinstvu kao i njezina želja za afirmacijom u novom društvenom okolišu s vremenom su joj osigurali emancipaciju i priznanje u užoj etničkoj zajednici, ali i mnogo frustracija i psihičkih traumi zbog prevelikog tereta svakodnevnih obaveza u obitelji i na poslu.

Hrvatska žena bila je prva odgojiteljica svoje djece, no to nije bio jednostavan zadatak jer je u mnogome njezin svjetonazor i moralni kredibilitet bio u raskoraku s uvjerenjima, simbolima i idealima liberalnog konzumerističkog društva s kojim su djeca dolazila u kontakt izvan obiteljskog doma. Njezine dvojbe odnosile su se na jaz koji postoji između realnoga svijeta novoga društva i principa i vrijednosti njezina obiteljskog mikrokozmosa baštinjenog iz iskustva prethodnog života u staroj domovini. Navikla na proširenu obiteljsku zajednicu u domovini, bez oslonca na bake, djedove i širu rodbinu, ispunjavala je tu veliku prazninu aktiviranjem u dijasporskim kulturno-umjetničkim društvima, na zabavama i u vjerničkoj praksi.

Potreba za društvom, rodbinskim i prijateljskim vezama rezultirala je osnivanjem niza ženskih udruga, događanja i inicijativa gdje su se organizirali susretati cijelih obitelji, od folklornih i sportskih društava do humanitarnih projekata i jezičnih tečajeva, što je koristilo osobito djeci kao prostor interakcije sa svojim vršnjacima. U obrazovanju i odgoju djece nije se mogla izbjeći ni uloga “vanjskoga svijeta” koji je svojim programima i metodama vršio utjecaj na razvoj, navike i nazore novih naraštaja, ali je etnička zajednica, zahvaljujući poglavito ženama, donekle usporila asimilacijski proces svojih potomaka.

Površno poznavanja engleskog jezika ili drugog jezika zemlje domaćina i slaba naobrazba hrvatskim su ženama znatno ograničile ravnopravni pristup svijetu rada i kvalitetnijim, bolje plaćenim poslovima. To je utjecalo i na unutarnje obiteljske odnose pa i na socijalizaciju njihove djece u mainstreamu. Na pitanje govore li sa svojim ukućanima materinski jezik, većina djece bi odgovarala potvrdno, iako u praksi nije bilo tako. Žene su se najčešće obraćale svojoj djeci na nekoj vrsti hrvatskog hibrida, lokalnim govorom ili narječjem dok bi im djeca odgovarala na engleskom.

Seksualna revolucija koja je 60-ih i 70-ih godina zahvatila zapadni svijet nošena liberalnim svjetonazorom utjecala je na slabljenje uloge religije u društvu, a to se s vremenom odrazilo i na poziciju katoličkih centara u hrvatskim zajednicama. Crkva sve više postaje pozornica za društvenu interakciju, a sve manje bogomolja gdje se traži utjeha i snaga u borbi s iskušenjima života. To je vrijeme kad se i hrvatske žene pojavljuju u prostoru rada u znatnijem broju, slobodnije, materijalno neovisnije i svjesnije svojih prava i potreba. Smisao heteroseksualnog monogamnog braka uzdrmale su seksualne slobode, kontracepcija, pobačaji, pornografija. Rastave brakova, slobodne veze, samohrano majčinstvo postaju sve češća pojava pa i unutar hrvatske etničke komune.

Tijekom posljednja 2 do 3 desetljeća 20. stoljeća sve veći broj pripadnica hrvatske etničke zajednice odlazi na sveučilišta, stječe visoko obrazovanje i posvećuje se svojoj profesiji. Istovremeno se ne odriču materinstva i veze sa svojom etničkom bazom. One se ne odriču hrvatskog identiteta, ali su prihvatile i identitet nove domovine. Uza sve teškoće i izazove života u tuđini hrvatska je žena u posljednjih pedeset godina učinila veliki iskorak na samoosvještenju vlastitoga bića i svoje društvene uloge. Osim u svojoj dijasporskoj zajednici, uspjela je i na mnogim značajnim javnim i političkim funkcijama, u znanosti i umjetnosti kao i u poduzetništvu u mainstreamu, parirajući svojim muškim kolegama i ženama većinskoga društva. Iako su kroničari i pisci u hrvatskoj etničkoj zajednici desetljećima bili pretežito muškarci, u novije vrijeme, krajem 20. stoljeća, pojavljuju se i prve Hrvatice sa svojim proznim i znanstvenim radovima, u umjetnosti, medijskoj i filmskoj industriji.

U kriznim razdobljima, u iseljeništvu, hrvatske su se žene isticala svojom emocionalnom inteligencijom, organizacijom konkretne pomoći ugroženima, empatijom i skrbi za potrebite. Njihov entuzijazam i požrtvovnost posebno su došli do izražaja u vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku. Hrvatice u dijaspori tada su se angažirale u prikupljanju pomoći za branitelje, njihove obitelji u izbjeglištvu i osobito djecu koja su ostala bez roditelja. Organizirale su tombole, zabave, plesne večeri, izbor ljepotice, prihvaćale se kumstva malenima i na brojne druge načine pomagale Hrvatsku u ratu. Kako su se rame uz rame s muškarcima izlagale na prosvjedima protiv jugoslavenskog režima u doba komunističkog terora nad Hrvatima u domovini, tako su s istim entuzijazmom sudjelovale u lobiranju i radu za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku u svojoj novoj domovini.

Nažalost, uloga hrvatske žene u iseljeništvu nije dovoljno vrednovana među sve brojnijim istraživačima hrvatske dijaspore. S druge strane, svakodnevno svjedočimo da ljubav spram Hrvatske i hrvatskoga naroda u srcima tih žena nije nimalo oslabila od priznanja Republike Hrvatske na međunarodnoj političkoj sceni i da one i dalje djeluju i rade za Hrvatsku. Hrvatice koje su se u zemljama doselidbe uspjele emancipirati u ponekad nesklonom društvu zahvaljujući svojim intelektualnim, emocionalnim, fizičkim i moralnim kvalitetama povezuju se danas u profesionalne i interesne virtualne mreže diljem svijeta i opet za dobrobit domovine njihovih korijena. Za sav trud, ljubav i muku hvala im svima.

„Tko će naći ženu vrsnu?
Više vrijedi ona nego biserje.“ (Mudre izreke 31,10)

Ključne riječi #Hrvatice u dijaspori #Hrvatska žena grana br. 1 Chicago #Tuga Tarle