Drage Hrvatice i Hrvati, evo zašto je važno da se počnete vraćati u domovinu

DOMOVINI IZ TUĐINE

Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda ‒ zbogom, mili dzome,
Hrvatska, oj divna majko, zbogom!

Antun Gustav Matoš

Ovih dana prisjećamo se jedne od najvažnijih obljetnica naše domovine – 30. godine vojno-redarstvene operacije Oluja, pobjede koja je promijenila tijek Domovinskog rata i hrvatsku povijest. Proslavili smo je veličanstvenim Thompsonovim koncertima u Zagrebu i Sinju te Svečanim vojnim mimohodom i mimoplovom. To je dan kada s ponosom i emocijama gledamo unatrag na hrabre branitelje koji su žrtvovali svoj život za slobodu domovine i događaje koji su odlučili sudbinu naše zemlje i oslobodili okupirane dijelove Republike Hrvatske.

No, to je i trenutak kada se okupljamo svi, bez obzira na to gdje živimo, i prisjećamo na snagu zajedništva koje nas veže s našom domovinom, bilo da smo na tlu Hrvatske ili negdje u svijetu. Naši sunarodnjaci diljem svijeta ove su godine slavili na najrazličitije načine – od dirljivih susreta, komemoracija, do poruka punih ponosa i vjere u bolju budućnost.

Primjeri iz Australije i Čilea, koje ću spomenuti, nisu samo individualne priče, već simboli duboke povezanosti dijaspore s domovinom. U Adelaideu je hrvatska zajednica prigodom obilježavanja 30. obljetnice Oluje organizirala komemorativnu večer u Hrvatskom domu. Djeca su pjevala domoljubne pjesme i recitirala domoljubne stihove dok su stariji članovi zajednice dijelili svoja sjećanja na ratne dane i trenutak kada su doznali da je Knin oslobođen od okupatora. I diljem drugih gradova Australije okupljao se hrvatski narod u crkvama, a svečanim misnim slavljima i klubovima na zabavama i proslavama.

Iz Čilea, pak, stiže na španjolskom jeziku poruka na Facebooku od članice udruge Croactivas: “Oluja nije samo podsjetnik na našu povijest, već i prilika da potvrdimo svoju predanost miru, jedinstvu i razvoju Hrvatske kao prosperitetne i raznolike nacije. Neka nas ova prekretnica nadahne da nastavimo zajednički raditi za budućnost u kojoj prevladavaju pravda i međusobno poštovanje. Sretna 30. obljetnica Oluje! Krenimo naprijed, gradeći jaču i ujedinjeniju Hrvatsku”.

U ovoj čestitki osobito je značajna posljednja rečenica: „Krenimo naprijed, gradeći jaču i ujedinjeniju Hrvatsku”. To je poruka koja se nekome možda čini tek lijepo sročena misao, a možda se i pita što te čileanske žene imaju s našom sudbinom. Ta poruka, međutim, odaje snažnu emotivnu vezu naših sunarodnjaka s drugog kraja svijeta s domovinom predaka, a takvih primjera ima na svim stranama svijeta. Oni koji nikad nisu napustili svoju domovinu jednostavno ne razumiju tu ljubav potomaka naših iseljenika spram zemlje u kojoj nikada nisu živjeli. Ovi primjeri podcrtavaju jedno – da je ljubav i pripadnost domovini i dalje snažno prisutna u srcima hrvatskih ljudi, iako su fizički udaljeni od nje. Oni su dokaz da veza s domovinom ne gubi na snazi, i da bez obzira na kilometre, osjećaj pripadnosti i želja za zajedničkim napretkom ostaju neuništive.

Kakvo značenje ima domovina čovjeku kad se i među potomcima iseljenika njeguje tako snažan sentiment spram Hrvatske, iako ona nije njihova prava domovina? Domovinu najčešće zamišljamo kao zemljopisni prostor ispunjen emotivnim sadržajima koji nas vežu za naše porijeklo, bliske osobe, prijatelje i susjede, tradiciju, događaje i dom. To je prostor naših prvih utisaka i doživljaja okoline, upijanja prvih spoznaja o životu, o nama samima, stjecanja prvih struktura odnosa s bližnjima i zajednicom, formiranja naše osobe, jezika, vrijednosnih sudova, prijenosa baštine, kulturnih obrazaca i moralnih vrijednosti.

Metafora domovine kao majke poznata je u mnogim kulturama. Spomenimo samo često korištenu figuru iz ruske književnosti „Majka Rusija“ ili slučaj Indijaca koji domovinu nazivaju „Bharat Mata“. Francuzi su joj tepali „la Mère-Patrie“. Španjolska je u kolonijalno doba za pripadnike naroda koje je kolonizirala bila la „Madre Patria“ dok su narodi u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva Britaniju smatrali “Majkom” svih naroda pod njezinom krunom. Osim toga što je domovina mnogim narodima bila majka zemlja (motherland), izvorno je ipak predstavljala patrijarhalni princip opstojnosti, hrabrosti, snage što je ostavilo traga u nekim drugim jezicima (patria, ojczyzna, fatherland ili otadžbina), ali je uvijek označavala vezu između čovjeka, njegovih roditelja i fizičkoga mjesta njegova rođenja.

Figura domovine kao majke simbolizira kontinuitet, najdublju emotivnu i fizičku blizinu dvaju bića, prijenos tradicije, jezika, kulture, običaja te u pjesničkoj imaginaciji najsnažnije zamjenjuje pojam domovine u kojoj se njeguju vrline i vrijednosti zajedništva, održivosti, pomaganja, zaštite i baštine. Međutim, ta „majka“ domovina nekima je u različitim situacijama postala maćeha. Nepoznati autor iz Kalifornije javio se pred koju godinu pismom u jedan hrvatski časopis navodeći da on Hrvatsku doživljava kao zlu maćehu jer mu je sve oduzela i potjerala ga pa joj to ne može oprostiti. Drugi Hrvat rođen u Australiji ispričao mi je kako mu je otac bio toliko razočaran time što je morao otići iz domovine zbog teške ekonomske situacije da je odlučio nikada više zakoračiti na hrvatsko tlo, a isto je zahtijevao od svoga sina.

Nijedna domovina nije savršena, ni u jednoj ne teče med i mlijeko za svakoga. I oni koji su cijeli životni vijek proživjeli negdje u tuđini, bez obziran na to što su domovini imali štošta zamjeriti, u nekom času priželjkuju povratak pa barem samo da budu sahranjeni uz svoje pretke i rođake. U jednoj televizijskoj emisiji povratnik iz Australije izjavio je da je cijeli život silno patio za svojim selom, prijateljima i susjedima. U žudnji je prolazilo vrijeme i na kraju se vratio kući. Drugi, pak, poručuje svome sinu u domovini: „Iako ti nije uspelo me povratiti živa, bar neka bude mrtva. I svojom rukom da bi me ukopa s mojim roditeljima u mojem lipom mistu…i još lipšoj zemlji mojoj Hrvackoj”.

Simone Weil u djelu Ukorijenjenost (1949.) ističe da svaki član društva ima moralna dužnost spram domovine. Domovina ne mora biti idealno mjesto za život, ali od svakoga s pravom očekuje njegov doprinos cjelokupnom napretku zajednice, empatičnost, odricanje i nastojanje za opće dobro, pogotovo ako ga je ta zajednica “postavila na noge”, školovala, dala mu kruh. Domoljublje je osjećaj bliskosti, odanosti i obaveze spram domovine. Taj odnos spram domovine ima takve razmjere da je žrtvovanje života za njezinu obranu samo po sebi razumljiv čin: “Ako domovinu ne želimo braniti, ništa osim domovine nećemo izgubiti, ali izgubimo li domovinu, to će biti neprocjenjiv gubitak, jer je obveza spram domovine neupitna”.

Potrebu za domovinom najčešće počinjemo shvaćati kada je izgubimo. Tada se susretnemo s neugodnim iskustvom stranca. Bez obzira na to što je svijet postao globalno selo, a putovanja dostupna bez većih napora i troška, i nomadski način života sve prisutniji, naša glad za sigurnošću, toplinom poznatoga, spontanošću ophođenja na materinskom jeziku, uspomenama iz djetinjstva ničim se ne daju nadomjestiti. Zahvaljujući sposobnosti ljudskih bića da se prilagode novim životnim uvjetima, kulturama i običajima ti se negativni osjećaji s vremenom prevladaju i ljudi počinju graditi novi dom u novom okruženju. Kad zavirite u te domove većinom otkrivate niz detalja, slika, artefakata koji ispunjaju prostor novog ambijenta duhom stare domovine.

Djevojka rođena u Boliviji ispričala mi je kako njezina obiteljska kuća u La Pazu odiše drugačijim životom od kuća njezinih susjeda, kako vanjskom formom tako i unutarnjim prostorom. Zemljopisna karta hrvatske resila je zid njezine kuće, a mirisi iz kuhinje vabili su je hrvatskim receptima.

Pojam domovine često je povezan s državom i nacijom. Pripadnici iste nacije su svi građani jedne države, što čini njihov politički identitet, iako mogu pripadati različitim etničkim skupinama i većinskom narodu te države. Identitet koji baštinimo kao pripadnici hrvatskog naroda i kulturno nasljeđe manjina koje s nama žive pod istim krovom predstavljaju blago koje nam je povjereno na čuvanje. To je nasljedstvo po kojemu se razlikujemo od drugih, a koje se ne otuđuje niti odbacuje, već je najbolje sačuvano u jeziku, religiji i kulturi. Smijemo li dopustiti da se zbog naše nebrige i uspavane savjesti, zbog nesposobnih i neodgovornih čimbenika u vlasti to blago rastepe? Da sutra, kao narod više ne prepoznamo vlastitu domovinu, da se svedemo na manjinu u vlastitoj kući? A takva opasnost postoji. Svi to dobro znamo. Zato treba učiti iz vlastite povijesti koja će nam otvoriti oči za budućnost.

Isticanju nacionalnog identiteta često se, kod neupućenih, lijepi etiketa jednoumnog nacionalizma. Međutim, patriotizam ili nacionalizam pozitivnog predznaka nije nikakvo zlo, već je okvir za stabilan razvoj svakog zdravog demokratskog društva. Takav nacionalizam ili patriotizam podrazumijeva građanstvo koje temelji svoje djelovanje na principima poštivanja manjina, uz garancije za punu slobodu i razvoj njihovih posebnosti, dok od manjina očekuju poštivanje prava većinskog naroda na punu samorealizaciju, poštivanje njezinih ideala i vrijednosti i podršku zajedničkom napretku. Prosvijećeni nacionalizam, odnosno „ustavni patriotizam“, ono je što bi svaki lojalan građanin trebao gajiti, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripada. Nažalost, u Hrvatskoj to još uvijek nije jasno, pa je pozdrav „Za dom spremni“ i dalje kamen smutnje umjesto poticaj na istinsko domoljublje i odgovornost spram naroda i domovine. S tim pozdravom na usnama ginuli su hrvatski branitelji.

Zaključimo s porukom čileanske Hrvatice s početka teksta: „Oluja nije samo podsjetnik na našu povijest, već i prilika da potvrdimo svoju predanost miru, jedinstvu i razvoju Hrvatske kao prosperitetne i raznolike nacije”.

Da bismo ostvarili te vrijednosti i opstali na ovom prelijepom hrvatskom tlu, važno je da se i vi, drage Hrvatice i Hrvati, počnete vraćati u domovinu, baš kao što su se u nedavnoj prošlosti Irci vratili na svoja ognjišta. Vratite se, kako bismo snagom zajedništva, ostvarili projekt prosperitetne i ponosne domovine.

Ključne riječi #Oluja #povratak u domovinu #Tuga Tarle