Analiziramo bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena

Kao što smo u prethodnoj kolumni najavili, nastavljamo s razmatranjem i umještanjem doprinosa suvremenih pisaca iz hrvatske dijaspore u korpus hrvatske književnosti kao i onih koji se tako ne izjašnjavaju, ali su hrvatskih korijena, pišu na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima. Otvoreno je, dakle, pitanje pripadaju li oni u korpus hrvatske nacionalne književnosti u punom smislu riječi ili nekoj njezinoj odvojenoj grani čiji plodovi ponekad i ponešto ocrtavaju boje i mirise domovine predaka.

Njihovo stvaralaštvo nam na različite načine osvjetljava naše zajedničko ishodište, kako oživljavanjem priča i iskustava predaka, tako i vlastitim iskustvima potomaka i nadahnućem koje crpe iz hrvatske duhovne ostavštine upletenom u društveno i kulturno okruženje nove domovine. Stoga bi bilo brzopleto i neodgovorno na prvu prihvatiti ili odbaciti književnost pisaca hrvatskog podrijetla nastalu unutar društvenoga korpusa i jezika drugih kultura čak i ako oni ne pišu o Hrvatskoj, o kulturi i životu u domovini svojih djedova.

Ovoga puta zavirit ćemo u bogatu književnu baštinu Hrvata odseljenih u Čile i Čileanaca hrvatskih korijena. S obzirom na to da je riječ o stotinama imena autora koji imaju korijene u hrvatskom narodu, bit ćemo prisiljeni vrlo površnim potezima donekle osvijetliti taj bogati kontejner njihovih djela. Jedan broj Hrvata koji su se primili pera i postali književnici doselio je u Čile u nekoliko valova, krajem 19. stoljeća, ali i prije i poslije Drugog svjetskog rata, dok su drugi rođeni u Čileu te su potomci ovih prvih doseljenika uglavnom s dalmatinskih otoka, a u najvećem broju s jednog jedinog otoka Brača. Ti su se doseljenici u većini uspješno integrirali u zemlju domaćina. Radišni i štedljivi otkrili su mogućnosti koje im nudi novi društveni okoliš i dokazali se u različitim strukama i karijerama. Djecu su školovali, a kao pripadnicima europske bijele rase pružale im se daleko bolje mogućnosti za postignuće višega životnoga standarda i socijalnih kompetencija od pripadnika domicilnih etnija.

Rano se među doseljenicima i njihovim potomcima pojavile i osobnosti koje su se isticale književnim talentom. Jedan od najistaknutijih i najranijih bio je liječnik Antonio Rendić, rođen krajem 19. stoljeća u Sutivanu na Braču, a danas na glasu svetosti po svojoj požrtvovnosti i skrbi za siromašne i potrebite, bio je poznat kao odličan pjesnik. Ostavio je 50 knjiga poezije nadahnute Kristovom otkupiteljskom figurom. Njegova nećakinja, Amalia Rendic García, bila je sveučilišna profesorica i poznata čileanska književnica. Rendic je pisao na španjolskome jeziku kao i ostali književnici koji su doselili u Čile ili su pripadnici novih naraštaja potomaka, a među njima ima samo par izuzetaka koji su pisali i na hrvatskom jeziku.

Čile je poznat kao zemlja pjesnika, ali osim poetskoga dara, mnogi su autori hrvatskih korijena ostavili čileanskoj književnoj baštini značajna prozna i dramska djela, rafiniranu estetiku i kvalitetnu književnu kritiku. Neki od njih pripadaju samom vrhu književnoga pantheona i nosioci su brojnih uglednih književnih nagrada i priznanja. Možda je Hrvatskoj najpoznatiji slučaj književnika Estebana Antonija Skármete, romanopisca i scenarista, poznatoga po romanu Ardiente paciencia po kojemu je snimljen i film (Il Postino), te po djelima koja kombiniraju političku i emotivnu tematiku. Scarmeta je dobitnik više književnih nagrada, a bio je i značajan prevoditelj i kulturni djelatnik.

Postoji i niz drugih, jednako dobrih, priznatih i manje priznatih autora. U Hrvatskoj gotovo nepoznat, no sjajan dramski pisac, kazališni producent, kritičar, učitelj drame i scenarist, Fernando Josseau Eterovic, bio je autor popularnih drama 50-ih godina te 32 filmska scenarija. Također se s velikim uspjehom bavio narativnom fikcijom, pišući kratke priče koje su zadivile kritičare i donijele mu nekoliko renomiranih nagrada i priznanja.

Spomenimo i Ramóna Díaza Eterovica, pisca kriminalističkih romana, posebno popularnog i omiljenog među čileanskom čitalačkom publikom. Roque Esteban Scarpa istaknuo se kao povjesničar književnosti, esejist i kritičar značajno doprinijevši razvoju književne kritike. Svojim djelima nimalo ne zaostaju za gore spomenutim autorima ni Andrés Morales Milohnic, lirik izvanredno izbrušenog stila, jedan od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja te Juan Mihovilovic Hernández, odvjetnik, pjesnik, pisac kratkih priča, romana i eseja i Eugenio René Mimica Barassi. Esteban Jaksic, književnik i pjesnik ili Luka Fertilio Nikolić, poznat po vrsnoći stila i nadareni pripovjedač i jedan od rijetkih autora koji su pisali i na hrvatskom jeziku, a tematikom vezan uz zbivanja i ljude s rodnoga Brača ‒ obojica su vrijedni našega spomena.

Mateo Martinic Beros, povjesničar i pisac iz Punta Arenasa, autor je opsežnih radova o Patagoniji i o prisutnosti Hrvata u Magallanesu. Óscar Barrientos Bradasic, suvremeni čileanski pisac i pjesnik iz Punta Arenasa čiji je rad prepoznat na širem južnoameričkom književnom prostoru, također je hrvatskih korijena. Među najstarijima su pisac društvenih romana Arturo Givovich, koji se javio u drugoj polovici 19. stoljeća i Andrés Garafulic, prisutan na književnoj sceni tridesetih godina prošlog stoljeća te plejada drugih autora koje je nemoguće sve obuhvatiti ovim prikazom.

U djelima većine navedenih autora Hrvatska nije uvijek izrijekom prisutna. Ipak, posljednja tri desetljeća nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske trend spominjanja domovine predaka, priče nadahnute uspomenama i događajima iz prošlosti postaju sve češće dio književnoga sadržaja čileanskih autora. Jedan takav primjer je Boris Buvinic, pisac i publicist, aktivan član društva literata i posvećen literarnim i kulturnim inicijativama dijaspore. Drugi je Lorenzo Caglevic Bakovic, koji u svojoj knjizi pod naslovom El Anegdotario Croata en Chile zapisuje o razlozima zašto je odlučio pisati o Hrvatskoj: “To sam odlučio kad su mi pali na pamet ovi dugovi koji postoje prema našim precima. Jednostavno sam mislio da možda sama površna uspomena nije dovoljna. Mogla bi umrijeti čak prije nas samih. S njom, također bi zauvijek iščeznule vrijednosti koje su utisnute u jasnoj formi ili, pak, u maglovitome obliku u tim sjećanjima. Kad već tako stoje stvari, uvjerih se da bi pisana riječ mogla biti najuspješnija metoda za povrat duga i tako prionuh k zadaći pisanja ove knjige”.

Bez obzira na osjećaj duga, na književne forme i stilske finese autora, semantiku i teme koje obrađuju, veza s korijenima i identitetom u svakom vremenu na ovaj ili onaj način izlazi na vidjelo u njihovim djelima ‒ ponekad diskretno, a ponekad dominira.

Suvremeni svijet u mješavini kultura, obogaćen novim tehnološkim otkrićima i nomadskim načinom život, poseže za korijenima da bi se usidrio, potreban mu je osjećaj postojanosti obitelji, prijenosa moralnih vrlina i intelektualnog i kulturnog naslijeđa koje su pojedincu ostavili preci. Obiteljska dota suvremenom naraštaju daje važan duhovni okvir na vjetrometini nemirnog vremena. Pradjedovi i prabake poput davnašnjih Lara i Penata čuvari su novih obiteljskih ognjišta, svjedoci opstojnosti i jamstvo identiteta.

Među starijim naraštajem književnica posebno mjesto pripada Lenki Franulić, kazališnoj glumici, prevoditeljici i najistaknutijoj osobi čileanskog novinarstva i publicistike. U čast prvoj ženi novinarskom reporteru i publicističkom autoru, Čile je ustanovilo državnu nagradu za novinarstvo koja nosi njezino ime. Još jedna čileanska Hrvatica ostavila je duboki trag na kulturnoj i književnoj sceni Čilea. Spisateljica i književna kritičarka Jozefa Pepita Turina, autorica eseja, književnih rasprava, priča i romana koja je uz Zlatka Brnčića pokrenula Eksperimentalno kazalište na Čileanskom sveučilištu, a u Muzeju Benjamina Vicuñe Mackenne organizirala sa suprugom Oresteom Plathom seriju predavanja okupivši književnu kremu čileanskog društva sredinom prošloga stoljeća.

Bitno je spomenuti i Višnju Milohnic Roje, liječnicu, istaknutu kulturnu djelatnicu, odličnu pjesnikinju i prozaisticu koja je pisala na hrvatskom i španjolskom jeziku posvetivši se osobito migrantskim i pitanjima identiteta. Patricia Stambuk, među mlađima, dobitnica Nacionalne nagrade za Novinarstvo, također se bavi temama identiteta i osobito kolektivnog sjećanja. Zahvaljujući knjizi “Rosa Yagán: el último eslabón”, Patricia je značajno utjecala na promjenu diskursa o izvornim narodima Čilea, o njihovim običajima, životu i stradanjima na margini društvene ljestvice. Osim toga, Patricia je prepoznata i po poetskom radu te je aktivna u književnim krugovima i organizacijama hrvatskih žena Južne Amerike (CroActiva).

Od autora kazališnih djela, uz već spomenutog Fernanda Josseaua, treba istaknuti Dominga Mihovilovica Rajcevica Tessiera, akademika, dramatičara, redatelja i glumca kao i Sergia Vodanovića odvjetnika, novinara, dramskog i televizijskog autora. Obojica su svojim djelima dali veliki doprinos čileanskoj drami i novim medijima. Vodanovićeve drame i televizijski scenariji utjecali su na široku publiku često svojom suptilnom političkom kritikom i profinjenim smislom za humor.

Na čileanskim sveučilištima djelovali su i danas djeluju brojni ugledni profesori i znanstvenici hrvatskih korijena. Ovdje posebno treba spomenuti sveučilišnog profesora i akademika Ernesta Andrésa Livacica Gazzanoa, književnika i povjesničara književnosti, nekadašnjeg ravnatelja Instituta za književnost i profesora na Čileanskom papinskom katoličkom sveučilištu te predsjednika Hrvatsko-čileanskog instituta za kulturu u Santiagu koji se, između ostaloga, posvetio i istraživanju književnih autora hrvatskih korijena prikupivši oko dvije stotine njihovih imena.

Novi naraštaji potomaka čileanskih Hrvata nose svoju nostalgiju kao svojevrsni simpatičan identifikacijski znak, kao pripadnost društvu odabranih, kao posjedovanje specijalnoga fetiša koji ih izdvaja iz bezlične mase običnih ljudi. Mladi Čileanci hrvatskih korijena s ponosom pričaju o svojim precima i s poštovanjem čuvaju uspomenu na njih svjesni da su ti njihovi prethodnici i pioniri u novoj domovini bili cijenjene figure u očima njihovih novih sugrađana. Taj pečat njihova identiteta pobuđuje u potomaka pomiješani osjećaj dragosti, sjete i ponosa.

Na čileansku književnu scenu iz godine u godinu stupaju novi naraštaji Čileanaca hrvatskih korijena. Pred desetak godina pojavila se Dragica Vukelić, kći hrvatskog emigranta koji je u novoj domovini našao utočište nakon Drugog svjetskog rata. Dragica je s odličnim romanom Halcones en mi alma (Sokolovi u mojoj duši) vratila dug svome ocu za žrtve koje je podnio na svome izbjegličkom putu. Od nedavna svoje pero brusi talentirana autorica kratkih pripovjedaka Keka Ilic, koja je 2025. Objavila svoj prvi roman “El Sisley”, a u ovo društvo mogli bismo uvjetno pripisati i Maximiliana Jara Pozoa, čileanskog diplomatu, koji (iako nije hrvatskih korijena) romanom 2Tito vs. Pinochet s, 1975: Historia de un encuentro inédito” ulazi svojom tematikom duboko u političku, društvenu i kulturnu povijest Hrvatske 20. stoljeća.

Što se tiče prijevoda na hrvatski jezik djela Čileanaca hrvatskog podrijetla, značajan broj naslova doživio je hrvatsko izdanje zahvaljujući ponajviše predanosti i afinitetu za hrvatske autore izvan nacionalnih granica nakladnika Zorana Boškovića iz Splita te prevoditeljima ‒ pokojnom Jerku Ljubetiću i dr. sc. Željki Lovrenčić.

Na kraju spomenimo i to da je u Čileu na Papinskome katoličkom sveučilištu, od 1950. do 1971. godine djelovao dominikanac i književnik Rajmundo Kupareo kao sveučilišni profesor i čileanski akademik. On je 1964. godine osnovao Institut za estetiku na spomenutom sveučilištu koji je do danas ostao jedini takve vrste u cijeloj Južnoj Americi. Osim estetikom, Institut se bavi teorijom umjetnosti, glazbe, filma i fotografije. Kupareova raskoš jednostavnosti u prelijepim stihovima posvećena je veličanju Stvoritelja, a njegov doprinos čileanskoj znanosti na polju humanistike neizbrisiv je.

Ovim pregledom dotaknuta je samo površina bogatog književnog nasljeđa čileanskih autora hrvatskih korijena. Buduća istraživanja trebala bi dati odgovore na to koliko je ta ostavština povezana s dušom i identitetom hrvatskog književnog korpusa u domovini. Što od toga blaga možemo umjestiti pod zajednički krov s hrvatskom nacionalnom književnom produkcijom, a što može biti ne pripada u taj duhovni izvor i zavičaj. Mlada Katarina Kraljevic nudi nam svoj odgovor u snažnom osjećaju pripadanja zajedničkom ishodištu: Danas, nakon više od 80 godina otkako mog pradjeda Ivana Krstulovica-Marcelica Kevecica nema u hrvatskoj zajednici, mi kao obitelj Kraljevic Krstulovic želimo se vratiti ostavštini onoga koji je bio trajna vrijednost i pokretačka snaga naših duša. Vrijeme je prošlo i od njegovih materijalnih dobara nije ostalo mnogo, ali opstaje sva njegova čast, vrlina i poštenje i povrh svega osjećaj identiteta u borbi za ono što smo kao osobe, obitelj i Hrvati.

Većinu djela talentiranih i sjajnih čileanskih umjetnika riječi hrvatskoga podrijetla, naša kulturna sredina uopće ne poznaje pa ne mogu ni zamisliti koliko se baštinskoga blaga, uspomena, snova i nostalgije nataložilo u dušama njihovih autora. Oni svojim perom utiskuju u čileansku kulturnu matricu buru otoka Brača, njihanje korablji na jadranskim valovima, miris mirte, ružmarina i rogača ‒ i pjesmu „Tamo daleko…“ pa se na svakome koraku osjeća prisutnost naših korijena koji su snažnim žilama urasli u nacionalno tkivo Čilea.

Ključne riječi #Amalia Rendic García #hrvatska dijaspora u Čileu #Tuga Tarle