Kako povezati razasute dragulje hrvatske dijaspore

“Otvaranjem Muzeja moje će srce biti ispunjeno neizmjernom radošću
zbog ostvarenja mojeg životnog cilja i ispunjenja duga
prema domovini i hrvatskom narodu.”
Ante Topić Mimara u Zagrebu, 31. prosinca 1985. g.

U ranijim tekstovima bilo je više puta spomena o suradnji domovine i hrvatskog iseljeništva, o pomoći koju su Hrvati slali u domovinu u vrijeme agresije srbočetničkih hordi i o različitim vrstama potpore raseljenom puku i mladoj državi – lobiranjem, svjedočanstvima, javnim manifestacijama, financijskom pomoći, kumstvima, stipendijama i nebrojenim drugim dobročinstvima, o čemu nikad nećemo ni približno doznati cijelu istinu.

Ne manje važna su i djela te uspjesi naših ljudi na znanstvenom, kulturnom i umjetničkom polju; izumitelji, istraživači, političari, moreplovci i gospodarstvenici koji su svojim značajem, talentom, znanjem i radišnošću pridonosili materijalnom blagostanju i svjetskoj uljudbi i kulturi te pronosili hrvatsko ime svijetom. Danas, kad imamo svoju državu i institucije koje su posvećene suradnji s hrvatskim iseljeništvom, zajedničke manifestacije, tečajeve, Task force, gostovanja i druge oblike suradnje, govorimo o odnosima uzajamnosti, o razmjeni energije i projekata te sve učinkovitijem međusobnom pomaganju.

Možda je došlo vrijeme da pokušamo promišljati o nekim novim mogućnostima suradnje i čvršće povezanosti između dvaju polova istoga hrvatskog bića – onoga izvan i onoga unutar domovinskih granica. Na to nas pozivaju neki izuzetni primjeri Hrvata koji su ostavili svoj trag ne samo u novim domovinama uz koje su vezali svoju sudbinu, nego i u starome kraju kojemu su darovali znak ljubavi i poštovanja. Za ovu prigodu navest ćemo nekoliko takvih primjera među brojnima koje ne možemo sve spomenuti.

Hrvatski iseljenici su kroz povijest, ali i u suvremeno doba, pokazivali nevjerojatnu povezanost s rodnim krajem, često ulažući golem dio svog bogatstva u infrastrukturu, zdravstvo, obrazovanje i kulturu. Mnogi naši gradovi, a posebice otoci i obalna mjesta, danas bi izgledali potpuno drugačije da nije bilo njihovih donacija. Miho Mihanović, iseljenik u Argentinu, financirao je javne zgrade te pomagao Splitu i Dubrovniku. Ivan Vučetić s otoka Hvara, koji je u Argentini usavršio daktiloskopiju, ostavio je rodnom otoku brojna svjedočanstva o svojoj odanosti zavičaju. Natalio (Božo) Baković s otoka Brača bio je veliki dobrotvor s čijim je novcem podignuta splitska bolnica na Firulama te brojne škole na otoku. Iseljenici u Argentini, Čileu i SAD-u podrijetlom iz Blata na Korčuli organizirali su se kako bi pomogli obiteljima koje su ostale na otoku. U potpunosti su financirali gradnju monumentalnog javnog stubišta i trijema ispred crkve Svih Svetih u Blatu, koje je danas jedan od simbola mjesta. Redovito su slali novac za opremanje lokalne bolnice i škola te pomagali rad Viteškog udruženja „Kumpanija“ kako bi se očuvala domaća kulturna tradicija.

Iseljenici u Argentini i zaklada „Zora“ iz malog mjesta Velo Grablje na Hvaru, uspješni industrijalci poput obitelji Petrić i Tudor, osnovali su početkom 20. stoljeća zaklade kojima su financirali izgradnju prve škole u selu, uveli javnu rasvjetu te izgradili velike cisterne za vodu koje su u bezvodnom otočkom ambijentu značile život za ljude i stoku. U samom gradu Hvaru iseljeničkim je novcem sufinancirana gradnja prve moderne javne bolnice.

I u Gorskom kotaru i Lici iseljenici su podizali škole i čitaonice. U planinskim, siromašnijim krajevima Hrvatske, iseljenici iz SAD-a i Kanade posvetili su se opismenjavanju i obrazovanju svojih obitelji i susjeda. Tako su iseljenici iz sela Krasno na Velebitu, kao i oni iz mjesta oko Vrbovskog i Delnica u Gorskom kotaru, slali novac za podizanje narodnih čitaonica, nabavu vatrogasne opreme za lokalna dobrovoljna vatrogasna društva i obnovu lokalnih crkava koje su stradale u požarima ili ratovima. Brač je također osjetio ruku dobrotvora iz Čilea. Obitelj Definis, koja se obogatila u Južnoj Americi, svoj je imetak doslovno utkala u vizuru Milne. Financirali su uređenje milnarske rive, darovali zgrade za potrebe lokalne uprave i škole te financirali nabavu prvih modernih ribarskih alata za mještane kako bi potaknuli lokalno gospodarstvo i spriječili daljnje iseljavanje.

Paško Baburica, rodom s otoka Koločepa, bio je čileanski kralj salitre i brodovlasnik. Njegov trag u rodnom kraju golem je i vidljiv i danas. Baburica je 1929. osobno financirao 99 posto troškova obnove gradskog zvonika na Stradunu kojemu je prijetilo urušavanje. Na zvoniku i danas stoji spomen-ploča u njegovu čast. Na rodnom otoku izgradio je veliki kameni pristanišni gat, čekaonicu i šetalište oko uvale Donje Čelo te je financijski pomogao obnovu mjesne crkve i župnog dvora. Osnovao je zakladu za školovanje siromašne i bolesne djece u domovini, a svojoj novoj domovini, Čileu, ostavio je velebno zdanje u Valparaísu – danas Muzej lijepih umjetnosti (Museo de Bellas Artes de Valparaíso) s trećom po vrijednosti zbirkom umjetničkih slika istaknutih europskih umjetnika koji prikazuju evoluciju slikarstva u 19. i 20. stoljeću – te veliko imanje u Los Andes u kojemu danas djeluje Poljoprivredni institut koji nosi njegovo ime, pod upravom obitelji Lukšić. Baburičino imanje, El Salitre, sada je dio Nacionalnog botaničkog vrta Čilea u Viña del Maru.

Obitelj Lukšić, podrijetlom s otoka Brača (Sutivan), odakle je krenuo uspon njihova čileanskog rudarskog i poslovnog carstva, ostavila je neizbrisiv trag kroz velike korporativne i nacionalne donacije te višemilijunske iznose hrvatskom zdravstvenom sustavu (medicinska oprema i respiratori za bolnice). Kroz povratak kapitala postali su jedni od najvećih investitora u hrvatski turizam (Plava Laguna, Jadranski luksuzni hoteli), čime su izravno podigli ekonomski standard regija u kojima posluju. Androniko Lukšić pomagao je dvanaestorici djece bez roditelja preko udruge DORA za vrijeme agresije na Hrvatsku.

Bernard Luketich, legendarni dugogodišnji predsjednik Hrvatske bratske zajednice (HBZ) (Croatian Fraternal Union of America), i njegova obitelj zadužili su ogulinski kraj i Hrvatsku tijekom najtežih godina stradanja. Bernard Luketich i HBZ pokrenuli su goleme humanitarne akcije. Organizirali su slanje medicinske pomoći, odjeće, hrane i financijskih sredstava Ogulinu, koji se nalazio blizu same linije bojišnice i primao brojne prognanike, pa je ta pomoć bila od životne važnosti tamošnjeg puka. Luketich je bio strastveni promotor hrvatske kulture u SAD-u. Osnovao je Omladinsku kulturnu federaciju HBZ-a i redovito dovodio američke tamburaške sastave drugog i trećeg naraštaja iseljenika u posjet Hrvatskoj i ogulinskom kraju. Time je stvorio trajnu kulturnu i emotivnu sponu između iseljenika i starog zavičaja.

U ogulinskom Zagorju Luketići su obnovili obiteljsku kuću predaka i već tri desetljeća redovito pomažu lokalnoj osnovnoj školi. Zbog iznimnih zasluga i nesebične pomoći, Hrvatska i Ogulin službeno su mu se odužili proglasivši ga 1996. godine počasnim građaninom grada Ogulina (dodijeljena mu je Povelja Grada). Odlikovan je najvišim državnim odličjima, uključujući Red kneza Trpimira te Red hrvatskog pletera, koje su mu uručili hrvatski predsjednici. U ljeto 2018. godine u Područnoj školi u Zagorju kod Ogulina svečano je otkrivena brončana bista Bernarda M. Luketicha u znak trajnog sjećanja na sve što je učinio za taj kraj. Dok su Lukšići sinonim za povratak kapitala u Hrvatsku i donacije iz Čilea, obitelj Luketić (Luketich) kroz instituciju HBZ-a iz SAD-a ostala je zapamćena po odanom domoljublju, humanitarnom radu i očuvanju identiteta ogulinskog kraja na američkom tlu.

Jedan primjer nevjerojatne privrženosti i ljubavi spram rodne grude jesu iseljenici s otoka Suska nastanjeni u Hobokenu (SAD), smještenom na zapadnoj obali rijeke Hudson nasuprot Manhattanu. Sredinom 20. stoljeća većina stanovništva s otoka Suska iselila se u taj američki grad. Iako tisućama kilometara daleko, „Susčani“ su desetljećima financirali gotovo sve ključne projekte na otoku. Novcem iseljenika izgrađen je cijeli seoski vodovod, obnovljeno je mjesno groblje, popravljene su obalne šetnice, a crkva je dobila nova zvona. Iseljenici i danas svake godine prikupljaju sredstva za održavanje otočne infrastrukture kako Susak ne bi opustio te ga redovito posjećuju.

Hrvatski iseljenici, povratnici i njihovi potomci odigrali su ključnu ulogu u formiranju hrvatskog nacionalnog kulturnog fonda. Kroz povijest, mnogi su umjetnici i kolekcionari iz dijaspore darovali tisuće vrijednih djela matičnoj domovini, obogaćujući funduse ključnih nacionalnih muzeja i galerija. Ivan Meštrović, jedan od najvećih hrvatskih kipara, dobar je dio života proveo u emigraciji u SAD-u, gdje je postao i američki državljanin. Godine 1952. potpisao je Darovnicu hrvatskom narodu, kojom je domovini oporučno ostavio četiri svoja ključna objekta (uključujući obiteljsku kuću/atelijer u Splitu i atelijer u Zagrebu) zajedno s oko 400 skulptura, crteža i reljefa, što danas čini temelj Muzeja Ivana Meštrovića.

Poznati hrvatski slikar Josip Crnobori (Argentina/SAD), koji je nakon Drugog svjetskog rata emigrirao u Argentinu, a zatim u New York, ostavio je zbirkama Grada Zagreba vrijednu umjetničku ostavštinu (crteže, portrete i ulja na platnu). Dio opusa slikara Maksimilijana Vanke, poznatog po muralima u Millvaleu (SAD), zahvaljujući donaciji njegove obitelji pohranjen je u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti i Galeriji Klovićevi dvori. Obitelj i nasljednici kipara i slikara Ivana Vukušića, koji je djelovao u Njemačkoj, sustavno vraćaju njegov rad u fokus domaće javnosti organizacijom retrospektivnih izložbi i donacijama. Katija Ćorić (Kanada), svestrana umjetnica i kolekcionarka iz Montreala, darovala je Muzeju Domovinskog rata u Dubrovniku vrijedna djela koja svjedoče o ratnim razaranjima i čuvaju sjećanje na obranu domovine.

Strastveni kolekcionar, svećenik don Ivan Turić, desetljećima je živio u dijaspori (Južna i Sjeverna Amerika) te prikupio impresivnu privatnu zbirku od oko dvije tisuće umjetnina. Cjelokupno prikupljeno blago (koje uključuje svjetske i domaće autore) vratio je u Hrvatsku s ciljem da ostane trajna baština u domovini. Iznimno vrijedna zbirka tradicionalnih afričkih umjetnina poklon je povratnika iz Afrike Drage Muvrina Gradu Zagrebu. Supruga Kristijana Krekovića, jednog od najvećih i u svijetu najpoznatijih hrvatskih likovnih umjetnika, genijalnog autora povijesnih i biblijskih kompozicija i minucioznih portreta, donirala je Hrvatskoj više desetaka njegovih likovnih radova koji se čuvaju u Zagrebu i Perušiću, rodnom mjestu Krekovićeva oca.

Na kraju spomenimo i Antu Topića Mimaru, kolekcionara, slikara, restauratora, ljubitelja i poznavatelja umjetnosti, velikog donatora i dobrotvora hrvatskog naroda. Preselivši se u Zagreb u kasnijoj životnoj dobi, odlučio je svu svoju bogatu zbirku umjetnina pokloniti Hrvatskoj. Već 1948. godine darovao je Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu brojne slike starih majstora i skulpture, no glavninu zbirke, temelj današnjeg muzeja u Zagrebu koji uz Mimarino ime nosi i ime njegove supruge prof. dr. Wiltrud Topić Mersmann, darovao je 1973. i 1986. godine.

I da zaključimo, ovaj niz ni izdaleka nije konačna slika donacija iz dijaspore. Ovdje nismo dotakli tisuće primjera naših sunarodnjaka iz svijeta koji su pomagali različitim institucijama, bolnicama, školama, sveučilištima, u programima kumstava i stipendijama hrvatskoj djeci i studentima tijekom agresije na Hrvatsku. Humanitarnoj pomoći i pomoći za obranu domovine posvetit ćemo jedan od budućih tekstova.

Ovoga puta spomenuli smo mali dio velikih ljudskih priča koje svjedoče o ljubavi hrvatskih iseljenika spram domovine i predaka. Nižući taj podugački niz, nameće nam se jedna posve nova slika budućeg muzeja hrvatskog iseljeništva koju s nesmanjenim žarom zastupam posljednjih trideset godina. Shvatila sam da mi zapravo već imamo muzej iseljeništva – muzej na otvorenom, muzej razasutih dragulja diljem hrvatskoga ozemlja gdje god postoji iseljenički otisak u zavičaju. Taj muzej samo treba urediti, priče posložiti, otiske popisati, rutu uspostaviti. Takav bi muzej hrvatskog iseljeništva predstavljao jedan jedinstveni policentrični objekt kakav još ne postoji u svijetu; predstavljao bi svojevrsnu mrežu razastrtu po Hrvatskoj. Bio bi koncipiran kao ruta (hodočasnički put) u koju bi se u budućnosti, na temelju već postojećih priča i materijalnih otisaka, ugrađivale nove priče i materijalni otisci tako da budući donatori, iseljenici ili povratnici, „ostave trag ili znak u svom rodnom kraju“ u dogovoru s lokalnom zajednicom.

Takav bi trag mogao biti različitog sadržaja (spomenik, obnovljena mjesna kuća, park, dječji vrtić, knjižnica, galerija ili običaj, kao npr. ono što rade iseljenici jednom godišnje na otoku Susku). Danas već, kada šećete našim obalnim i otočnim mjestima, možete uočiti tragove iseljenika na javnim česmama i cisternama koje rese imena donatora s natpisima poput „Svojoj rodnoj grudi – iseljenici iz Amerike“. Ima ih i na spomen-pločama, na zvonicima i u crkvama. Vrijeme je da taj rukovet donacija povežemo u jednu cjelovitu strukturu. Time bi se ostvarila daleko vidljivija iseljenička prisutnost na otvorenom u sredini iz koje su iselili oni ili njihovi preci. Stvorio bi se lanac takvih znakova ili otisaka diljem Hrvatske, pa bi to još čvršće povezalo dva pola istoga nacionalnog bića i oplemenilo lokalne prostore nečim vrijednim, lijepim i korisnim. Osim što bi pridonio kulturi sjećanja, takav bi „muzej otisaka u zavičaju“ aktivno doprinosio izgradnji žive i opipljive budućnosti kroz konkretne projekte koji bi ostali lokalnim zajednicama. O tome čitajte više u mome sljedećem prilogu.

Ključne riječi #Muzej iseljeništva #Paško Baburica #Tuga Tarle