Drama stare dijaspore je dovršena, zavjesa se spustila, a na pozornici su ostali tamburaši, nošnje, zastave i virtualno mrežište…

U posljednje vrijeme svjedočimo nečemu što nalikuje na tiho, ali neumoljivo odumiranje povijesne hrvatske dijaspore. Širom svijeta, od Australije do Južne Amerike, gase se ili prenamjenjuju hrvatski domovi. Broj hrvatskih katoličkih misija opada iz godine u godinu, prazne se crkve koje su desetljećima gradili naši iseljenici. Zatvaraju se klubovi u kojima su se nekada vikendom pekli roštilji i pjevale zavičajne pjesme. Pred tim nezaustavljivim trendom pitamo se: nestaje li to hrvatska dijaspora ili se samo, pred našim očima, iz temelja mijenja?

Da bismo uopće razumjeli što se događa, moramo se vratiti pojmovima. U našem javnom prostoru postoji loša navika da se svatko tko je iselio iz Hrvatske automatski stavlja u ladicu pod nazivom „dijaspora“. To je znanstveno i činjenično potpuno netočno i o tome je već bilo dosta rečeno u mojim ranijim kolumnama. Danas i državna tijela poput Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske koriste ovaj pojam kao krovni termin za sve kategorije našeg naroda izvan domovine i BiH-e. Izraz „dijaspora“ politički se koristi kako bi se naglasila neraskidiva kulturna, nacionalna i identitetska veza s domovinom, bez obzira na generaciju, razloge odselidbe i odnos koji s njom održava ili ne održava iseljenik.

Tko je onda stvarna dijaspora o kojoj je ovdje riječ? Postoji li još ona ili je pojam ispražnjen od sadržaja? Pod dijasporom podrazumijevamo klasične iseljenike (azilante i emigrante) koji su se organizirali u čvrste zajednice, izgradili institucije, kronično su navezani na domovinu svojih očeva i majki, emotivno usmjereni spram povratka, koji grčevito odbijaju asimilaciju u zemlji primitka i – ono najvažnije – politički lobiraju za neovisnost Hrvatske u vremenima kada ona kao država još/već uopće nije postojala na karti svijeta. Kad stvari postavimo tako precizno, shvatit ćemo da je stvarna hrvatska dijaspora daleko malobrojnija od milijunskih brojki iseljenika koje se sve danas stavlja pod isti nazivnik dijaspora i da je njezino vrijeme na izmaku.

Dijaspora je, zapravo, duboko paradoksalna pojava. S jedne strane, ona ima transgranični karakter – njezini pripadnici lako prelaze oceane i brišu političke granice u potrazi za boljim, sigurnijim i udobnijim životom. No, s druge strane, čim stignu na nova odredišta, ti isti ljudi postaju nevjerojatno lokalni i konzervativni. Unutar zemlje primitka oni grčevito podižu nove, nevidljive granice oko jezgre svog etno-nacionalnog bića. Stoga pojedini post-kolonijalni teoretičari upravo te granice ističu kao problem dijaspore koja se tako brani od ostatka svijeta kako ne bi izgubila vlastitu „drugost“. Dijaspora koja ne bi stvarala granice, doista ne bi ni bila dijaspora. To je osobito izraženo u onim dijasporama koje nemaju svoje države pa se u zemlji domaćinu osjećaju kao stranci bez imena i korijena. Granice njihova nacionalnog i kulturnog identiteta jedini su način opstanka na vjetrometini svijeta.

Najživlje i najproduktivnije razdoblje takve klasične hrvatske dijaspore bilo je ono između Drugog svjetskog rata i agresije na Hrvatsku u 90-ima. Tada su granice itekako dijelile hrvatsku dijasporu od vanjskoga svijeta, ali i od domovine zbog čega je ta društvena formacija na raznim stranama svijeta trpjela progone, sumnjičenja, ponižavanje i druge vrste neugodnosti. A trpjeli su i njihovi potomci rođeni u iseljeništvu, izolirani i ponižavani od svojih vršnjaka. Vrhunac angažmana hrvatske dijaspore na globalnoj političkoj sceni u borbi za slobodnu i neovisnu Hrvatsku dogodio se krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća.

Kad se nad Hrvatskom nadvila srbo-četnička avet rata, tada se dogodio i fascinantan fenomen „buđenja“ starih iseljeničkih kolonija u Južnoj Americi i Novom Zelandu kao i brojnih društava diljem svijeta koja su gajila jugoslavenski sentiment i nisu sudjelovala u političkim borbama dijaspore za hrvatsku slobodu. Ljudi koji su već odavno izgubili živu vezu s jezikom i kulturom svojih predaka ili se nikad i nisu izjašnjavali Hrvatima odjednom su se pridružili lobiranju protiv agresije na staru domovinu svjedočeći da su dio istog hrvatskog nacionalnog korpusa. U tih desetak godina do kraja tisućljeća kulminirala je nevjerojatna energija u biću iseljenog hrvatskog naroda: skupljala se pomoć, lobiralo se na političkim adresama, disalo se kao jedno. No, što se dogodilo nakon što je ostvaren taj uzvišeni cilj – međunarodno priznanje Republike Hrvatske?

Dogodio se logičan, ali bolan povijesni obrat. Onoga trenutka kada san postane politička realnost, a u kolektivnoj svijesti sazre spoznaja da se većina iseljenika iz tisuću osobnih razloga nikada neće stvarno vratiti kući, započinje nepovratan proces asimilacije u zemlji primitka. Smisao borbe za očuvanje nacionalnog identiteta s vremenom jenjava, jer sada o tom identitetu brine službena, priznata država i njezina diplomacija. Dijasporske institucije gube svoj stari značaj, a među članstvom se nerijetko javlja osjećaj razočaranja i suvišnosti.

Hrvatska dijaspora koja je bila desetljećima čimbenik borbe za državnu neovisnost, ne nalazi više na razumijevanje, povjerenje i priznanje u domovini kakvo je uživala tijekom rata i prvih poratnih godina. Njoj se jasno poručuje da za nju nema mjesta za političko djelovanje a ni prava sudjelovanja u odlučivanju o tome kako će ta nova država Hrvatska izgledati i u kome pravcu će se razvijati. S tim u svezi reducira se s vremenom i broj zastupnika iz iseljeništva u Hrvatskom saboru, s mogućih dvanaest svodi se na fiksnih tri zastupnika (2010. godine). Drastično se smanjuje i broj biračkih mjesta u svijetu (Kosor – Milanović, 2010.). Znatan dio članova dijaspore doživljava to kao odbacivanje. Oni smatraju da su svojim angažmanom zaradili status ravnopravnih suutemeljitelja moderne Hrvatske, a da su svedeni na njezine daleke, pasivne podružnice.

Umjesto da dožive potpuno priznanje i integraciju u politički korpus domovine, establishment u Zagrebu ih je nakon 2000. godine počeo polako gurati na marginu. Kada ih taj isti establishment danas zove „dijaspora“, oni to čitaju kao: „Vaša povijesna misija je završena, hvala vam, a sada prepustite upravljanje nama i ne miješajte se u našu stvarnost.“ Promjena koja se dogodila nakon 2000. godine bila je duboko pragmatičan, pa i ciničan potez novog državnog vodstva, koje je u procesu „detuđmanizacije“ i približavanja Europskoj uniji moralo riješiti ono što je percipirano kao „problem preradikalne emigracije“. Svođenjem sustvaratelja države na administrativni pojam „dijaspora“ s onim iseljenicima kojima Hrvatska ranije nije ništa značila, razočaralo je mnoge njezine članove. Mnogi su otvoreno negirali naziv „dijaspora“, iako su upravo oni to doista i bili – dijaspora u punom smislu riječi.

Drastičnim ograničavanjem njihovog političkog utjecaja u Saboru, postignuta su dva ključna cilja: Politička elita nakon 2000. godine (ali i dobar dio kasnijih političkih garnitura) doživljavala je australske Hrvate i slične borbene emigrantske skupine kao prijetnju modernom, građanskom imidžu Hrvatske na Zapadu. Njihov žestoki antikomunizam, povijesni narativi i očekivanja da izravno utječu na politiku u domovini postali su teret za vlast koja je tražila kompromis s prošlošću i brzu integraciju u Bruxelles. Oni su sanjali o povratku i političkoj pravdi, dok treća i četvrta generacija pripada generaciji globalnih nomada. U tom fluidnom kaosu, u kojem se ljudskost rastače pod naletom profita, užitka i nestalnosti klasična ideja „doma“ doživjela je radikalnu dekonstrukciju. Post-kolonijalni teoretičari migracija danas odbacuju dom i pripadnost kao zastarjele konstrukte koje čovjeka sputavaju u samo realizaciji. Za njih je dom tek mitsko mjesto iz kolektivnog pamćenja ili „življeno iskustvo lokaliteta“, što znači da dom može biti bilo gdje. Kako je to slikovito rekao jedan iseljenik u nekom intervjuu: „Ja svoj dom nosim u svojem kovčegu“. Upravo tome svjedočimo sve češće. Iseljenici, koji imaju materijalne prilike da si to mogu dozvoliti, žive po nekoliko mjeseci u staroj domovini, a drugi dio godine u novoj kamo su za trajno odselili.

Hrvati u Južnoj Americi i Novom Zelandu (gdje dominira starija, predratna ekonomska emigracija, često s hrvatskih otoka) imaju potpuno drugačiju povijesnu dinamiku: Oni nisu prošli kroz žrvanj hladnoratovskog progona, nisu osnivali revolucionarne organizacije niti su bili obilježeni kao „opasni emigranti“. Za njih je hrvatstvo danas prekrasan, neopterećen dodatak njihovom primarnom čileanskom ili novozelandskom identitetu. Kada im Zagreb kaže da su „dijaspora“, oni to doživljavaju kao kompliment i priznanje – jer im to daje formalnu poveznicu s modernom, uspješnom europskom državom, bez da su za nju morali krvariti ili trpjeti stigmu.

Mladi, potomci stare dijaspore, koji su ionako već pomalo integrirani u društva svoga rođenja, od Hrvatske ne traže i ne očekuju ništa više od simpatija, provoda, osjećaja ponosa što su baštinici hrvatskog identiteta koji nosi šarm ekskluzive (pobjednički rat!) i globalnu prepoznatljivost poput Modrića, vatrenih, uspjeha na Olimpijskim igrama, prekrasne obale i mora, festivala i sigurne europske destinacije. Mladi Hrvati iz svijeta uživaju u tom identitetu kroz simbole kao što su tetovaže s pleterom, dresovi s kvadratićima, proslave u klubovima, ali bez ikakve namjere da zamijene visoki životni standard i uređene sustave Australije ili SAD-a za složenu hrvatsku birokraciju i lošije ekonomske uvjete. Hrvatska na njih niti ne računa ozbiljno kao na „povratnike“ (točnije rečeno: useljenike). I jednima i drugima ovako je najbolje.

Hrvatska država danas im šalje svoj folklor, daje im stipendije za učenje jezika, organizira ljetne škole i domovinske turneje (Domovina Task Force), ali u pozadini nema prave strategije za masovni povratak. Masovni povratak ljudi s potpuno drugačijim mentalitetom, naviknuti na transparentnost i red i pristojan životni standard, bio bi golem kulturološki i administrativni šok za domaći sustav. Hrvatskoj su mladi u iseljeništvu sjajni besplatni ambasadori hrvatskog turizma i športa u svijetu, a politički su potpuno bezopasni jer ne izlaze na izbore u brojevima koji bi mogli promijeniti ijedan mandat u Saboru. Tako se finalni čin ove drame hrvatske dijaspore, jednog od najvećih egzodusa u povijesti, sveo na folklorne predstave s nošnjama, tamburama, zastavama i značkama. Ono što je započelo kao duboka egzistencijalna borba, obilježeno obiteljskim tragedijama, političkim progonima, radikalnim aktivizmom i mukotrpnim građenjem institucija u tuđini, svoj konačni epilog doživljava u estetskoj i emocionalnoj sferi. Taj prijelaz s političke borbe na čisti folklor donosi nekoliko ključnih fenomena: Komercijalizaciju i desenzibilizaciju nacionalnog identiteta novih generacija.

Nekadašnja hrvatska zastava ili grb u Melbourneu ili Sydneyju bili su simboli političkog bunta, prkosa i težnje za neovisnošću zbog kojih se riskirao ugled, a nekad i sloboda pa i sam život. Danas su ti isti simboli, uz prepoznatljive crveno-bijele kvadratiće, postali ljetni modni dodatak ili rekvizit za navijanje tijekom međunarodnih sportskih prvenstava.

Mladi ponosno oblače narodne nošnje, sviraju tambure u kulturnim društvima i uče koreografije oslobođeni političkog naboja koji su imali njihovi djedovi. Za njih je to zabavan, društveni hobi i način povezivanja s vršnjacima. Nove generacije naših iseljenika, djeca i unuci one stare, borbene dijaspore, više nisu nostalgični prognanici. Oni su visoko mobilni, utilitarni globalni nomadi. Za njih Hrvatska više nije „izgubljeni dom“ za kojim se pati, već emocionalni konstrukt – svojevrsni digitalni „muzej uspomena“ naslijeđenih od njihovih predaka. Tom muzeju oni pristupaju prigodno, klikom na ekranu, dok se njihov stvarni život odvija u globalnom, deteritorijaliziranom društvu. Oni su post-dijaspora.

Da bi nadživjele odumiranje stare civilizacije žrtve i odricanja, nove generacije potomaka dijaspore naselile su virtualni prostor. Umjesto u klubovima, djeca hrvatske dijaspore danas se povezuju kroz digitalne transnacionalne mreže –poput udruge CroActivas (mreža hrvatskih žena Južne Amerike), Hrvatska iseljenička lirika ili Hrvatska svjetska mreža (CROWN Croatian World Network) te preko poslovnih platformi i brojnih drugih oblika umrežavanja kao npr: Facebook grupa Hrvatski iseljenici ili Međunarodna mreža hrvatske mladeži, iznimno aktivna virtualna i hibridna udruga koja okuplja mlade Hrvate iz domovine i dijaspore. Udruga Penkala, pak, okuplja hrvatske znanstvenike u svijetu kao „Interaktivna mapa hrvatskih znanstvenika“ ili Croatians Online, prepoznatljiva globalna medijska i virtualna platforma nastala u New Yorku. Sve te platforme uvijek nose nacionalni predznak, a njihov odnos prema Hrvatskoj je vrlo konstruktivan i pun toplih emocija. Iz perspektive opstanka hrvatskog identiteta, to je danas jedini logičan i održiv način komuniciranja identiteta u globaliziranom svijetu.

Politički žar ne može živjeti vječno kad je država ostvarena i nema više konkretnog neprijatelja niti stvarne ugroze. Stoga je drama stare dijaspore dovršena, zavjesa se spustila, a na pozornici su ostali tamburaši, nošnje, zastave i virtualno mrežište – kao lijepa, sigurna i neopterećena platforma za razvijanje novih priča i čuvanje sjećanja na jedno burno stoljeće kad je dijaspora doista bila dijaspora, a domovina žuđeni cilj. Danas je domovina slobodna, a dijaspora zajamčeni „muzej uspomena“.

Ključne riječi #Croatians Online #hrvatska dijaspora #Tuga Tarle