piše: fra Dragan Bolčić
FOTO: Pixabay
Koliko je pamćenje važno uočimo tek onda kada nam zakaže. Pripovijedamo neku priču i nikako se sjetiti detalja. Nađemo se pred nekom osobom, izgubimo riječ, ne možemo se sjetiti. Vidimo poznato lice, ali se ne sjećamo imena.
Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]
Ta je spoznaja još neugodnija kada nam netko priđe radosno, oduševljeno jer vidimo da smo prepoznati, ali mi njega ne prepoznajemo.
Životno nas iskustvo uči da je pamćenje krhko. Zato smo u školi učili ponavljati gradivo. Ponavljanjem smo utvrđivali znanje. Osvježavali pamćenje. Kada nešto zapamtimo, tada smo to kadri dobro ispričati. Nerijetko naše priče ovise o našem pamćenju. Kada pričamo priču onda druge uvlačimo u nju. Isto tako, kada netko drugi priča priču, i mi smo u nju uvučeni.
Postoji jedna priča koja je toliko stara, a opet toliko mlada i svježa. Priča koja i danas oduševljava. Priča nastala iz pamćenja jedne žene. U nju smo svi uvučeni. U evanđeoskom tekstu stoji: “Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu”. (Lk 2, 19)
Ova rečenica govori o Marijinu pamćenju. Evanđelist Luka Mariju ne opisuje kao ženu koja sve zna, koja sve razumije, kojoj je sve jasno, koja ima apsolutno razumijevanje svega što joj se događa u životu. Za njega je Marija žena koja pozorno sluša, koja je pozorna na sve što se u njoj i oko nje događa. I kako kaže sveti tekst: prebire te događaje, razmišlja o njima.
Svaka ljubavna priča započinje pogledom. Nitko nas nije upitao hoće li nam se netko svidjeti. Naše se oči jednostavno privuku. U tuđemu pogledu vide što drugi ne vide. Nađu se u njemu. I sve se u nama promijeni kada nas netko drukčije (po)gleda. Kao da taj pogled prodire u dubinu. Iz toga jednog i neobičnog […]
Kada se susrela s anđelom, Marija nije dobila precizne upute budućih događaja, svega što će se zbiti i kako se treba ponašati. Ni riječi o iskustvu, o zrelosti, o očekivanju. Ni riječi o tome je li spremna ili ne, je li dovoljno sazrela ili ne, je li dovoljna iskusna ili ne. Jedino što znamo jest da je prepoznala Božji poziv i pristala na njega. Sve ono što se slijedom toga događalo, pohranjivala je u sebi. Sve je pamtila, memorirala. Rasla je s tim. Rasla je u vjeri. U doslovnom prijevodu s grčkog izvornika pohranjivati (grč. symbállo) znači “stavljati zajedno”.
To znači da je Marija sve događaje ujedinjavala, da ih je promatrala zajedno, da je svaki događaj povezivala s Kristom, gledala u cjelini s Njim. Sve je bilo povezano. Ništa nije rastavljeno ili odvojeno od Njega. U svemu je nazirala duboki smisao. Srastala je s otajstvom kojim je nošena i kojega nosi u sebi.
Kratka rečenica iz Lukina evanđelja koja govori o Marijinu pamćenju i slušanju bremenita je značenjem. Živimo u vremenu u kojemu smo ranjeni nasiljem buke i galame. Uglavnom slušamo izvana. Vanjski nam glasovi zagušuju um i srce. Nasuprot tomu, Gospa nas uči nas ljepoti tišine. Uči nas slušati iznutra. Mi smo kadri za sve što nam se događa u životu olako reći da je Božja volja. Nije! Nego u onome što nam se događa trebamo tražiti i prepoznavati Božju volju.
Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]
Tek iznutra možemo čuti što nam Bog želi reći kroz različite životne okolnosti i druge ljude. Sve što nam se zbiva putovi su kojima nas Bog želi dovesti do sebe. Ništa nije slučajno. Ako postoji slučajnost, to je onda samo još jedan Božji anonimni potpis.
Franjevački vjesnik
