Iz arhivskih pisama doznajemo kako su Hercegovački franjevci spašavali majku i njezinu djevojčicu

Fra Leo Petrović bio je zaslužan i za spašavanje Olge Humo rođ. Ninčić, kćeri ministra vanjskih poslova jugoslavenske (izbjegličke) vlade Momčila Ninčića i supruge Avde Hume, komunističkoga ilegalca i poslijeratnoga pripadnika nove vlasti u Bosni i Hercegovini.

Propustili ste prvi dio kolumne? Pročitajte na poveznici dolje…

Fra Leo Petrović dugo je štitio Olgu Ninčić koja je ilegalno živjela u Mostaru s malom djevojčicom. U tome mu je pomagao mladi franjevac fra Bonicije Rupčić, a sve je pratio i Olgi i njezinu djetetu materijalno pomagao fra Dominik Mandić iz Rima.

Olga Ninčić održavala je vezu sa svojom obitelji u Londonu upravo preko fra Dominika Mandića koji je bio prijatelj njezina oca. Fra Leo Petrović imao je povjerenja u mladoga fra Bonicija koji je pomagao Olgi Ninčić i o svemu izvješćivao fra Lea i fra Dominika Mandića u Rimu.

U korespondenciji fra Dominika Mandića sačuvano je nekoliko pisama koja su razmijenili spomenuti franjevci. O svemu je također bio obaviješten biskup Petar Čule koji je imao prijateljske odnose s fra Leom Petrovićem i fra Dominikom Mandićem u vrijeme rata.

Svjedokinja Erna Danon Cipra u svojem iskazu kaže da je Olga Ninčić 1941. boravila u teškoj ilegali na području Donje Mahale u Mostaru. Također svjedoči da je u kasno doba noću na vrata dvorišta kuće gdje je Olga bila skrivena pokucao velečasni franjevac. Domaćin kuće bio je zapanjen i bojao se otvoriti vrata. Negirao je da kod njega boravi osoba imenom Olga. U daljnjem tekstu iskaza stoji da je velečasni rekao da se ništa ne boji jer to radi u tajnosti i da se neće ništa dogoditi. Domaćin je zatim pustio noćnoga posjetitelja u kuću.

Olga se cijelo vrijeme skrivala u podrumu, no ipak je prihvatila razgovor. Velečasni joj je objasnio da je dobio nalog da je prebace u London k ocu te da se ne brine, da će biti potpuno sigurna. Bojeći se, Olga je isprva sve to odbila, no velečasni je održao riječ, a nekoliko “ilegalaca” i komunista koji su se krili u toj kući nisu bili ugroženi i sve je ostalo tajna.

“Nepoznati” franjevac zapravo je bio fra Bonicije Rupčić koga je zadužio fra Leo Petrović, a o svemu je naknadno obaviješten fra Dominik Mandić u Rimu. Sačuvana ostavština fra Dominika Mandića svjedoči o tome da su fra Dominik i fra Bonicije razmijenili nekoliko pisama u kojima spominju Olgu Humo rođ. Ninčić.

Zbog opasnosti od špijunaže pisma sadrže kriptirana imena pa se Olga Humo u pismima spominje pod imenom “sestra Olga”. Fra Bonicije u pismu od 16. listopada 1942. javlja fra Dominiku da nije uspio predati novac skupljen za “sestru Olgu” iz Odbora za pomoć ugroženim osobama jer se ona zbog slabe prehrane i maloga djeteta koje je bilo bolesno u ljeto 1942. preselila iz Mostara u Gračanicu kod Tuzle, gdje stanuje kod muslimana koji obavlja dužnost mjesnoga učitelja.

Dalje u pismu fra Bonicije govori da je “sestra Olga” dobro te da joj je poslao šifriranu poruku preko jedne njoj poznate osobe kako bi došla u Mostar zbog nekih svojih osobnih stvari. Fra Dominik Mandić nije propustio javiti svojem prijatelju Momčilu Ninčiću u pismu od 14. prosinca 1942. vijesti o njegovoj kćeri Olgi koje je čuo od fra Bonicija. Pismo je pisano dva mjeseca poslije, a Olga je u tom razdoblju promijenila dva boravišta: boravila je u Gračanici kod Tuzle, pa se preselila u Gradačac u Bosanskoj Posavini.

Fra Dominik u pismu kaže da je Olga dobro i zdravo kao i njezino dijete. Objašnjava da je zbog sigurnosti, nesnosne ljetne mostarske vrućine, slabe prehrane i bolesti djeteta morala napustiti Mostar i preseliti se u Gradačac. U daljnjem tekstu kaže da Olga održava vezu s fra Dominikovim prijateljima u Mostaru (misleći na fra Lea Petrovića i fra Bonicija Rupčića), od kojih prima sve informacije o njezinoj sigurnosti i stanju, kao i o njezinu djetetu.

Zatim u pismu od 14. prosinca 1942. fra Bonicije kaže da je “sestra Olga” davno otišla iz Mostara u sjevernu Bosnu. U pismu fra Dominiku od 18. siječnja 1943. fra Bonicije kaže da je uspio poslati novac te da se Olga u opasnosti od četnika iz Tuzle preselila u Mostar. Dalje u pismu izvješćuje fra Dominika kako joj je novac uručen pred njezinim svjedocima te da je, među ostalim, poručio Olgi da se radi plan o njezinu prelasku u Italiju.

Fra Bonicije piše da ni ona ni dijete nisu dobra zdravlja i da bi zbog straha od putovanja željela ostati u zemlji, pogotovo u zimsko doba. Piše fra Dominiku da nije pitao za njezina supruga Avdu Humu jer je znao da se davno odmetnuo u šumu i bilo mu je neugodno pitati za njega. Zatim u pismu od 26. svibnja 1943. fra Bonicije ističe fra Dominiku da mu je po biskupu poslao dva pisma “sestre Olge”, jedno za msgr. O’Robertyja, a drugo za njezine roditelje, obitelj Ninčić.

Dalje fra Bonicije kaže da Olga ne može naći posao zbog političkoga ozračja u zemlji. U pismu spominje da ju je on odvratio od traženja posla i savjetovao joj neka se brine samo za sebe i dijete da ne bi svraćala pozornost vlasti na sebe. Fra Bonicije moli fra Dominika za još novca i, ako ga može skupiti, da ga pošalje po biskupu Čuli jer je sve skupo. Dalje kaže da je Olga dobila pismo u kojem stoji da se uputi u talijanski konzulat i digne putovnicu.

Zbog političkih razloga, zbog oca i supruga, nije mogla dobiti putovnicu. Piše da Olga ne zna što bi dalje i ističe fra Dominiku da je nemoćan zbog sve intenzivnije špijunaže. U daljnjem tekstu pisma zahvaljuje fra Boniciju na vijestima o “sestri Olgi” i poručuje mu da će njezina pisma proslijediti na navedene adrese. Moli fra Bonicija da joj pošalje dvadeset slika za nju koje je pronašao.

“Reci joj, neka bude mirna i neka pazi na svoje zdravlje i na dijete. Ako može dobiti dozvolu, da dođe u Rim, drago bi mi bilo, ako ne može, hvala Bogu. Vidjet ćemo, ako mognemo odavle šta učiniti, da joj dadnu vizu. Sestra Olga neka Ti potvrdi što je primila preko Tebe, ali potvrde ne moj sada slati. Niti ikakve druge. Sačuvaj kod sebe za bolja vremena.”

U pismu upućenom fra Dominiku 7. listopada 1943. fra Bonicije kaže da su prekinute sve veze s Rimom zbog kapitulacije Italije pa se njegovo pismo vratilo. U izvješću ne spominje Olgu, samo sve teže stanje u Provinciji. U Mandićevoj ostavštini nisu sačuvana druga pisama u kojima spominju održavanje kontakta s Olgom Humo.

U pismu od 10. srpnja 1943. fra Dominik Mandić čestita provincijalu fra Leu Petroviću na izboru i nastupu na novu provincijalnu službu: “U današnjim veoma teškim, zamršenim i promjenjivim općim prilikama od provincijalnog starješine tražit će se mnogo razbora, požrtvovnosti i okretnosti. Ja se nadam da će Vama Svevišnji dati te odlike u obilnoj mjeri. Za to ću se ja, i druga braća, dnevno moliti. U Vašem radu za dobro Provincije Vi i novo provincijalno starješinstvo možete uvijek računati u punoj mjeri na moju suradnju i pomoć, gdje samo bude moguće.”

U kontekstu pomoći fra Lea Petrovića Olgi Humo vrijedi reći da je ona tu pomoć u svojim memoarima prešutjela. Jednako je postupio i njezin suprug Avdo Humo. Razlog za to gotovo je sigurno bio njezin položaj u novoj vlasti, koja je, u skladu sa svojim komunističkim svjetonazorom, pretkraj rata u sklopu Mostarske operacije 14. veljače 1945. okrutno likvidirala pripadnike Hercegovačke franjevačke provincije, uključujući fra Lea Petrovića.

Nastavit će se…

Hrvoje Mandić, nasl. doc. dr. sc.

Ključne riječi #fra Leo Petrović #Hercegovački franjevci #Olga Humo