Dva lica hrvatske izvandomovinske književnosti u Europi

Na završetku ovog pregleda o hrvatskim piscima izvan domovine objavljivanog u nastavcima u nekoliko kolumni ističem da nije bilo moguće, s obzirom na njihovu bogatu književnu ostavštinu, obuhvatiti veći broj autora koji su stvarali na hrvatskom i drugim jezicima u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do danas.

To nam i nije bio cilj. Mnogi pisci hrvatskih korijena u Europi i diljem svijeta ostavili su pisane tragove o svome talentu, nadahnuću i pričama o ljudskim sudbinama i još čekaju da budu istraženi i valorizirani. Do sada smo snimili značajnija književna imena u Australiji, na Novom Zelandu, Sjevernoj i Južnoj Americi te završavamo onim hrvatskim književnicima koji su pisali ili pišu na europskom tlu. Neke od najpoznatijih hrvatskih pisaca iseljenika, egzilanata i političkih azilanata u Europi već smo ranije spominjali u drugom kontekstu. S obzirom na to da su djelovali tijekom dužega razdoblja i u Europi, navedeni su i u ovom pregledu.

Hrvatske književnike u egzilu, iseljenike i književnike iz kontingenta potomaka Hrvata u Europi možemo razvrstati u tri ključna vala: poslijeratne političke emigrante (nakon 1945. godine), suvremene autore druge generacije koji pišu na hrvatskom i/ili na jezicima europskih zemalja u kojima žive i pripadnike ekonomske emigracije nakon 70-ih te suvremeni pisce koji su umjesto Hrvatske odabrali egzil i otišli 1990-ih godina iz zemlje.

Već smo ranije spomenuli da je veliki val hrvatskih pisaca napustio domovinu nakon Drugog svjetskog rata iz političkih razloga, a mnogi su proveli dio života u europskim azilima prije odlaska u Južnu Ameriku, SAD i Kanadu ili su ostali u Europi. Tako smo već spomenuli Vinka Nikolića, pokretača kultne Hrvatske revije, pjesnika i novinara koji je u Parizu i Rimu djelovao kao politički emigrant. Spomenuli smo i Viktora Vidu, koji nije bio politički emigrant, ali je bio jedan od najznačajnijih pjesnika hrvatske emigracije s izrazito emotivnim odnosom spram stare domovine. Prije odlaska u Argentinu živio je i radio u Rimu, u Italiji. Boris Maruna također je jedno vrijeme živio u Italiji, kao i u Engleskoj i Španjolskoj. I Nikolić i Maruna vratili su se devedesetih godina u Hrvatsku.

Ovoj skupini možemo pribrojiti i nekoliko političkih emigranata u drugoj polovici 20. stoljeća. To su Drago Trumbetaš, progonjen i zatvaran, svestrano nadaren hrvatski romanopisac, dramatik, pjesnik, slikar, ilustrator i kazališni glumac. On je veći dio života proveo u Njemačkoj. Ovamo pripada i Vjenceslav Čižek, istaknuti hrvatski pjesnik, filozof i borac protiv totalitarizma. Zbog svojih političkih uvjerenja i kritike jugoslavenskog režima proveo je ukupno 12 godina na teškoj robiji (uključujući zloglasni zatvor u Zenici), gdje je na kraju i oslijepio. U ovu skupinu ulazi i Stjepan Šulek, publicist, diplomat i pjesnik koji je 1954. emigrirao u Austriju, gdje je dobio politički azil. Ranih sedamdesetih pojavila se u Njemačkoj i izvrsna pjesnikinja Malkica Dugeč. Ona je sve do uspostave slobodne, neovisne države Hrvatske sudjelovala u kulturnom i političkom radu hrvatske političke emigracije te je tek nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske svoja djela počela objavljivati i u domovini.

U tom razdoblju u Njemačkoj je prisutna i Irena Vrkljan, hrvatska književnica i prevoditeljica ‒ klasik hrvatske književnosti. Desetljećima je živjela i stvarala u Berlinu, zbog čega njezina djela nose snažan pečat nomadizma te se sadržajno znatno razlikuju od tematike spomenutih autora. Ona se ne može jednostavno svrstati ni u jednu političku struju zbog koje bi napustila zemlju dobrovoljno ili protiv volje, jer je njezin odlazak iz Hrvatske bio motiviran privatnim razlozima i umjetničkom potragom, a ne političkim progonom.

Drugoj skupini hrvatskih pisaca pripadaju suvremeni iseljenici, kao i potomci prve generacije „pečalbara“ (Njemačka i Austrija). Ta je grupa unutar sebe podijeljena na potomke prve i druge generacije iseljenika koji su odrasli izvan domovine predaka, kao i na one koji su se od devedesetih godina iselili iz hrvatskih zemalja. Prvi pišu pretežito na njemačkom jeziku, ali su tematski i podrijetlom često vezani uz Hrvatsku. Oni su visoko cijenjeni u europskim književnim krugovima, dok su drugi pretežito orijentirani na teme iz domovinskog života i uglavnom pišu na hrvatskom jeziku pa nemaju tako dobru recepciju. U novijim djelima i jedni i drugi šire dijapazon književnog interesa na socijalne, kriminalističke, povijesne, psihološke sadržaje, obiteljske odnose i poziciju žene u društvu. U toj grupi, među onima koji su potomci iseljenika ili su odrasli u iseljeništvu, osobito su uspješni: Marica Bodrožić, nagrađivana spisateljica koja od djetinjstva živi u Njemačkoj i piše na njemačkom jeziku s čestim motivima dalmatinskog zavičaja; Jagoda Marinić, istaknuto ime suvremene njemačke književne i kulturne scene, te Nicol Ljubić, autor koji u svojim romanima na njemačkom jeziku često tematizira prostore bivše Jugoslavije i pitanje porijekla. U drugi dio grupe, među književnike koji pišu prvenstveno na hrvatskom jeziku, uvrstila bih Marijanu Dokozu, novinarku, pjesnikinju i romanopisca; Nelu Stipančić Radonić, pjesnikinju, publicistkinju, autoricu triju romana; Adolfa Polegubića, pastoralnog teologa, novinara i pjesnika (svi u Njemačkoj) te fra Šimuna Šitu Ćorića, književnika, psihologa, kantautora, franjevca i akademika koji je većinu svoga života proveo u Švicarskoj.

U trećoj skupini autora su suvremeni egzilanti i azilanti. Ovi su autori napustili Hrvatsku početkom 1990-ih zbog neslaganja s tadašnjom političkom elitom na vlasti, zbog žala za propalom državom Jugoslavijom ili zbog straha od rata, te su prihvaćeni od utjecajnih kulturnih krugova na Zapadu bliskoga svjetonazora koji su im pomogli izgraditi svjetski priznate karijere i osigurati egzistenciju. To su Dubravka Ugrešić, jedna od najprevođenijih hrvatskih autorica, koja je živjela u Nizozemskoj (Amsterdamu) kao dobrovoljni egzilant jer se osjećala medijski progonjenom u domovini; Slavenka Drakulić, poznata esejistica i feministica koja od 1990-ih radi na relaciji Švedska–Austrija–Hrvatska; Daša Drndić, istaknuta spisateljica koja je dio života provela u Kanadi i Velikoj Britaniji, prevoditeljica i profesorica, a bavi se temama progona i fašizma. U tu skupinu pripada i Goran Babić, pjesnik i dramatičar koji je 1991. godine odselio u Beograd, gdje je živio u statusu političkog azilanta. Valja imati na umu da se književnost hrvatskog egzila i azila u Europi jasno dijeli na dvije struje prema povijesnom kontekstu i svjetonazoru. Dok je poslijeratna emigracija (nakon 1945.) bila primarno okupirana očuvanjem nacionalnog identiteta i traumom gubitka domovine, egzilanti iz 1990-ih, poput Dubravke Ugrešić, fokusirali su se na kritiku nacionalizma, gubitak jugoslavenskog kulturnog prostora i nomadski identitet.

Dominantne teme u djelima pisaca poslijeratne emigracije pod utjecajem su specifičnih uvjeta političkog azila. Njihovom tematikom dominiraju kolektivna i osobna trauma, gubitak domovine, prisilni odlazak i izbjeglički logori (poput onih u Italiji i Austriji). Domovina se u njihovim djelima često mitski uobličava kao izgubljeni raj, a skrb o materinskom jeziku i identitetu osobito je naglašena. Pisanje tako postaje čin otpora protiv asimilacije i političkog režima u Jugoslaviji.

Suvremeni, pak, egzilanti koji napuštaju Hrvatsku početkom Domovinskog rata donose posve drukčiji tematski fokus. Oni propituju gubitak vlastite pozicije nakon propasti Jugoslavije, nestanak dotadašnjeg načina života i „brisanje“ prošlosti u kojoj su bili ukorijenjeni. Sebe doživljavaju kao borce protiv nacionalizma, okupaciju u Hrvatskoj vide kao građanski rat, a vlastiti egzilni nomadizam kao trajnu poziciju „drugosti“ u odnosu na bivšu domovinu.

Autori poslijeratne emigracije nakon 1945. godine, okupljeni oko političke emigracije i časopisa Hrvatska revija (Vinko Nikolić), vidjeli su Jugoslaviju isključivo kao tamnicu naroda i nametnuti komunistički okvir koji uništava hrvatsko biće. Njihov je svjetonazor bio duboko antikomunistički, antitotalitarni i državotvorni. Pisanje u egzilu smatrali su moralnom dužnošću prema potlačenom narodu u domovini.

S druge strane, suvremeni egzilanti poput Ugrešić i Drakulić pokazuju averziju spram pojma nacije, ističući prednost jugoslavenskog kulturnog prostora i njegova modernizma. Oni vide hrvatski nacionalizam devedesetih kao rigidan, palanački i destruktivan, a egzil kao slobodu od prisile da se svrstaju pod bilo koju nacionalnu zastavu.

Dok Ugrešić pokušava dekonstruirati nacionalni mit, poslijeratni su pisci stvarali i čuvali svijest o pravednoj borbi za hrvatsku nezavisnost. Njihov je jezik arhaičniji, a patnja za izgubljenom državom/prostorom izravna, bez ironije i cinizma koji su svojstveni postjugoslavenskom egzilu 1990-ih.

Za razliku od Ugrešić, koja egzil koristi kao kirurški nož za kritiku društva, Viktor Vida (koji je preko Italije emigrirao u Argentinu) egzil proživljava kao duboku, intimnu i bezizglednu tragediju. Njegova čežnja za domovinom nema ideološku, već metafizičku težinu. Kod Vide nema političkog optimizma niti nade u povratak. Dom u tuđini za njega je nemoguć. Izolacija, jezični rez (pisanje na hrvatskom jeziku u španjolskom okruženju) i gubitak korijena dovode do osjećaja potpune bezizglednosti, što je rezultiralo njegovim samoubojstvom 1960. godine.

Na primjeru pisanja Dubravke Ugrešić i Viktora Vide možemo jasno uočiti osnovne karakteristike dviju oprečnih pozicija hrvatskih pisaca u azilu i egzilu ‒ onih poslije 1945. i onih iz 90-ih godina 20. stoljeća:
• Doživljaj domovine: za Ugrešić je konstrukt koji nameće kolektivnu prisilu i cenzuru. Za Vidu je to izgubljeni ontološki dom, izvor identiteta i smisla.
• Odnos prema prošlosti: za Ugrešić je žal za uništenim nadnacionalnim kulturnim prostorom, a za Vidu žal za mitskim, idealiziranim hrvatskim i mediteranskim zavičajem.
• Književni postupak: kod Ugrešić je to ironija, esejistička dekonstrukcija, politička satira. Kod Vide je to hermetizam, elegija, metafizički očaj, visoka estetizacija.
• Svrha pisanja: za Ugrešić leži u razotkrivanju političke laži i čuvanju individualne slobode. Kod Vide je to proživljavanje patnje egzila kroz ljepotu jezika i umjetnosti.

Ugrešić bira svjesni, borbeni egzil u kojem je domovina objekt kritike, dok Vida pati u nametnutom, nostalgičnom egzilu u kojem je domovina nedostižni ideal i svetinja.

Između njih stoji specifična pozicija pisaca poput Irene Vrkljan te predstavnika novoga vala iseljenika poput Nele Stipančić Radonić i Marijane Dokoze, čiji odlazak iz domovine nije bio politički nametnut, već intiman odabir, te nisu opterećeni političkim podjelama. Spomenimo tu i Šimuna Šitu Ćorića, koji se bavi psihološkim portretima hrvatskih iseljenika u tuđini, piše znanstvenu esejistiku te povezuje vjeru i psihu, istražujući ljudsko ponašanje, odnose, duhovnost i probleme modernog čovjeka. Njegova poezija nosi boje rodnoga kraja i čežnju za domovinom, ali je slobodna od političkog diskursa.

Vratimo se na kraju pitanju koje smo postavili na početku ove serije kolumni: postoji li (još uvijek) diskontinuitet koji onemogućava autorima emigrantima kontakt s domovinom (da bi se očitovao u njihovoj književnoj produkciji, bilo kvalitetom djela ili aktualnošću s obzirom na pitanje pripadanja korpusu hrvatske književnosti) za razliku od pisaca u egzilu? To je pitanje izgubilo na značenju globalnom umreženošću svijeta. Danas je nemoguć vremensko-prostorni diskontinuitet, bilo egzilne ili emigrantske književne produkcije. Egzilna književnost također je nastajala u emigraciji pa je s vremenom postala emigrantska. Dok je u ranijem periodu pisana perom formiranih, zrelih autora koji su svojim obrazovanjem, stilom i iskustvom formirani u domovini i to su ponijeli sa sobom u emigraciju, danas i emigrantsku književnost pišu književno odnjegovani autori pa više ne možemo govoriti o razlici ili isključenosti u „postegzilnoj situaciji”. Ni slučaj ranijih emigrantskih autora u Australiji ne možemo promatrati isključivo iz očišta podjele na egzilnu i emigrantsku književnost. Uzroke treba tražiti u niskom obrazovanju te kulturnom i duhovnom okruženju, u društvu koje se razvijalo ab nihilo, bez prethodne razvijenije književne tradicije. Zbog toga imamo kasne pojave značajnijih hrvatskih autora u populaciji australskog književnog mainstream-a.

Razdioba na egzilnu i emigrantsku književnost, po mome uvjerenju, nema uporišta jer je vrlo tanka granica koja dijeli azilanta od pozicije emigranta, pa su mnogi hrvatski azilanti postali emigranti i svejedno kasnije ostali emotivno, tematikom i jezikom vezani za domovinu odselidbe. Mislim da je pitanje kvalitete književnog stvaralaštva (tematika, jezik, struktura djela, imaginacija i talent) na jednoj strani, a na drugoj je naklonjenost strani koja nudi sadržaj nadahnuću, bez obzira na to je li riječ o azilantu ili emigrantu. Sve dok taj odnos spram nekog konkretnog locusa nije uhvatio korijena, dijasporska svijest na vjetrometini jedino brine o tome da je neka oluja ne otprhne u ambis nebitka.

Hrvatski autori koji su stvorili nadahnuta djela književnosti, bilo da pripadaju ovom ili onom valu pisaca, dionici su korpusa hrvatske književnosti. „Književno stvaralaštvo naših sunarodnjaka izvan hrvatskih granica svjedoči da kultura nije fenomen zatvoren u sebe samu, već se širi kamo god se prostire jezik kojim se objavljuje – i dalje, ugrađuje se u književni kod i jezični izričaj drugih gostinskih kultura doprinoseći tako ukupnom bogatstvu svjetske književne baštine. U našem slučaju, ta baština obuhvaća i stoljeća iseljavanja, od gradišćanskih Hrvata u Austriji i Mađarskoj do onih u Južnoj Americi, od prvih pjesama Ante Kosovića na Novom Zelandu do poezije Adolfa Polegubića u Njemačkoj, od najranijih romana Karla Kiselija u Australiji do Josipa Marohnića u Sjevernoj Americi i Antonija Skármete u Čileu.” Svi oni pripadaju hrvatskoj književnoj baštini.

Ključne riječi #Domovinski rat #Goran Babić #Tuga Tarle