Kako je moguće da ‘ustaški simbol’ narušava demokratske vrijednosti u Austriji?

Kako se ove godine navršilo 80 godina od Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda, taj je događaj u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji te u nizu drugih država obilježen nizom komemoracija i drugih manifestacija.

Ipak, tradicionalnu, masovnu komemoraciju na Bleiburškome polju nije bilo moguće održati, budući da je i dalje na snazi zabrana austrijskih vlasti, odnosno odluka austrijskoga saveznog ministra unutarnjih poslova Karla Nehammera s početka prosinca 2021. godine.

Ona je donesena na temelju dokumenta koji nosi naslov „Izvješće skupine stručnjaka ‘Bleiburg’“, a za kojega je ugledni hrvatski povjesničar, dr. Mario Jareb, ustanovio da je izrađen s ciljem zabrane komemoracija na Bleiburškom polju.

Stručna analiza dr. Jareba, autora više znanstvenih knjiga i radova o hrvatskim nacionalnim simbolima, bila je predstavljena nadležnom austrijskom sudu kako bi se spomenuta zabrana ukinula. Također, njegov znanstveni rad naslova „Isticanje hrvatskih nacionalnih simbola na komemoracijama na Bleiburškom polju i manipulacije simbolima protivno kulturi sjećanja“ objavljen je u zborniku radova s međunarodnog stručno-znanstvenog simpozija „Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda“, koji je predstavljen na komemorativnoj akademiji 15. svibnja ove godine u organizaciji Počasnog bleiburškog voda.

Iz ovoga rada proizlazi da je izvješće skupine austrijskih tzv. stručnjaka izrazito nestručno te duboko ideološki i politički motivirano. Dr. Jareb u svojoj analizi upozorio je na proziran pokušaj „pretvaranja“ hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem u „ustaški“ simbol. Bez obzira na neodrživost spomenute teze, simbol je zabranjen. Dr. Jareb raskrinkao je i apsurdan pokušaj da se u spomenutom izvješću hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem poveže s nacizmom, odnosno potpuno promašeno nastoji izjednačiti s korištenjem svastike.

Iz njegove analize valja izdvojiti i one dijelove koji ukazuju na to da različite varijante hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem nesmetano egzistiraju na nekim mjestima u Austriji, gdje je uostalom taj grb i nastao krajem 15. stoljeća, kao i izvan nje. Štoviše, jedan od njih nalazi se Nürnbergu, gradu gdje su doneseni zloglasni nacistički zakoni kojima je ozakonjen progon tzv. nearijevaca. Bi li njemačke vlasti, toliko osjetljive na nacizam, dopustile da na tako simboličkom mjestu egzistira hrvatska varijanta nacističke svastike? Jasno, potonje ako je vjerovati austrijskim „stručnjacima“.

Ipak, riječ je o primjerima iz kasnog srednjeg te ranog novog vijeka, pa je važno istaknuti da u Austriji postoji i (najmanje) jedan prikaz hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem koji datira iz druge polovice 20. stoljeća. I ne samo to – ploču koja sadrži spomenutu varijantu hrvatskoga grba postavile su hrvatske izbjeglice koje su se našle u Austriji nakon uspostave komunističke Jugoslavije. Pripadnici toga istog hrvatskog egzodusa iz 1945. godine početkom 1950-ih godina započeli su s komemoracijama za žrtve Bleiburške tragedije na groblju u Unterloibachu te Bleiburškome polju, a u narednim desetljećima podigli im spomenike s hrvatskim šahiranim grbom s početnim bijelim poljem.

Potonju je paralelu iznimno važno za istaknuti, budući da je austrijski sud nakon žalbe udruge Počasni bleiburški vod na prethodno spomenute odluke utvrdio da je hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem općenito legitiman, izuzev spomenika i komemoracija na Bleiburškome polju. Takvo rješenje postaje još apsurdnije i promašenije, a njegova ideološko-politička nota još više dolazi do izražaja ako se stavi u kontekst primjera slobodnog i neometanog postojanja prikaza hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem u javnom prostoru u Austriji koji slijedi.

Živeći u izrazito teškim uvjetima u zarobljeničkim i izbjegličkim logorima u drugoj polovici 1940-ih godina, s nametnutom i kolektivnom etiketom fašista i zločinaca te pod prijetnjom da bi mogli biti izručeni u Jugoslaviju, hrvatski politički emigranti pronalazili su utjehu i snagu u katoličkoj vjeri. Jedan od iskaza potonjega bilo je sudjelovanje u različitim katoličkim manifestacijama u državama u kojima su se našli, a među njima bila su i hodočašća; bilo samostalna, bilo u zajednici s drugim vjernicima.

U hrvatskom emigrantskom časopisu Glasnik Srca Isusova i Marijina, kojega je u Salzburgu izdavao svećenik Vilim Cecelja, jedan od najzaslužnijih za komemoriranje žrtava Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda na mjestu njihovih ishodišta, objavljen je članak za listopad 1949. godine, koji je opisivao jedan takav događaj.

Prema njemu, skupina hrvatskih izbjeglica iz logora Trofaiach 18. rujna iste godine organizirala je hodočašće u najveće marijansko svetište u Austriji – Mariazell. Tekst opisuje kako su na hodočašće krenula dva kamiona puna Hrvata, kojima se pridružio i treći, s Hrvatima iz Kapfenberga. Na čelu kolone bile su istaknute hrvatska i austrijska zastava. Pred svetištem se stvorila kolona od oko 200 osoba, budući da je ondje stiglo još Hrvata.

„Na čelu povorke je nošeno veliko Razpelo, a dječaci iz logora nosili su krasnu Gospinu sliku, koju su pratila dva reda djevojčica“, opisuje članak, dodajući da su Hrvati svojim držanjem i organiziranošću ostavili snažan dojam na ostale prisutne vjernike, koji su čak stvorili špalir kroz koji je stupala hrvatska kolona. Dok je služena misa za glavnim oltarom, uz dozvolu uprave svetišta, postavljena je spomen-ploča, koja je potom posvećena i svečano otkrivena.

Pored članka objavljena je fotografija spomen-ploče, na kojoj stoji sljedeći tekst: „HRVATI IZBJEGLICE U AUSTRIJI KLANJAJU SE PRESVETOJ DJEVICI MARIJI ZELL I UTIČU SE ZAGOVORU ZA OSLOBOĐENJE HRVAT. NARODA OD KOMUNIZMA. 18. 9. 1949.“ Iznad natpisa nalazi se prikaz hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem.

Dočim je spomenik žrtvama Bleiburške tragedije na Bleiburškome polju oskrvnavljen uklanjanjem hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem, a komemoracije zabranjene, kako pak ilustriraju nedavno napravljene fotografije, spomen-ploča hrvatskih izbjeglica u Austriji, postavljena 1949. godine, a koja sadrži taj isti hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem i dalje stoji na mjestu na kojem je postavljena i u onom obliku u kojem je postavljena.

U Mariazell, osim brojnih drugih vjernika, redovito hodočaste Hrvati iz Hrvatske, hrvatski iseljenici i njihovi potomci u Austriji, kao i gradišćanski Hrvati te svi oni imaju priliku vidjeti spomenutu ploču. K tome, ona se, kako je vidljivo iz aktualnih fotografija, nalazi na istaknutome mjestu, ni manje ni više nego do ploče austro-ugarskog vladara Franje Josipa I., koji je povodom svog osamdesetog rođendana godine 1910. godine posjetio svetište i prisustvovao svetoj misi, što je zabilježeno ovom spomen-pločom.

Kako je moguće da „ustaški simbol“ na jednoj pograničnoj ledini – Bleiburškome polju – narušava demokratske vrijednosti u Austriji, a isti takav simbol, slobodno postoji u najvećem marijanskom svetištu u Austriji, kroz koje godišnje prođe oko 800 tisuća ljudi, i to do imena austrijskoga cara? A oba su spomenika podigli Hrvati iz istog izbjegličkog vala, komemorirajući svoje mrtve i moleći za svoj narod slobodu i samostalnost.

Za nadati se je da će i ovaj primjer nadležnim austrijskim tijelima ukazati na apsurdnost i znanstvenu neutemeljenost odluke o uklanjanju hrvatskoga šahiranog grba s početnim bijelim poljem sa spomenika na Bleiburškome polju te zabranu komemoracija na istome mjestu. Riječ je zapravo o gaženju civilizacijskih dosega 21. stoljeća te zajedničkih europskih vrijednosti koje dijele i Hrvatska i Austrija, prema kojima svaka žrtva stradala bez suđenja od strane bilo kojeg totalitarnog režima ili pokreta, pogotovo na zvjerske načine kako su stradavale žrtve jugoslavenskih komunista, ima pravo na spomen i odavanje pijeteta.

S druge strane, neće biti nimalo neočekivano da austrijska radikalna ljevica nakon Bleiburga krene zbog „hrvatske varijante svastike“ jurišati na svetište Mariazell. Uz nadu da se to ipak neće dogoditi, valja reći da bi takvo što možda konačno otvorilo oči austrijskoj javnosti i relevantnim faktorima, a posebno onima iz austrijske demokršćanske stranke (Austrijska narodna stranka), iz čijih vodećih redova dolazi i spomenuti Karl Nehammer.

Iako je osamdeseta obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda prošla bez masovne komemoracije, ostaje prilika i nada da se takvo okupljanje održi iduće godine na blagdan Svih Svetih, kada će se obilježiti 75 godina od prvoga organiziranog pohoda na groblje u Unterloibachu te Bleiburško polje i odavanja počasti žrtvama.

Ključne riječi #bleiburška tragedija #Hrvatski križni put #Wollfy Krašić