Boris Paškvan
FOTO: Matica
Iako je rođen 1942. kao Zagrepčanin, Boris Paškvan potječe iz pomorske obitelji iz Rijeke. Nakon završene srednje škole, 1965. odlazi u Švedsku gdje ipak ne ostaje dugo. Put ga odvodi prema Sjedinjenim Američkim Državama. U zemlji snova dvije godine je radio kao električar dok nije otkrio unosniji posao – organiziranje primanja bogatim Amerikancima.
Neupućenog putnika u malom mjestu nedaleko od Zadra iznenadit će zgrada škole na kojoj je postavljena mramorna ploča s dvojezičnim englesko-hrvatskim natpisom: “Ova igrališta i radovi posvećeni su uspomeni na časničkog namjesnika Ivicu Jeraka, sina Debeljaka, građanina Sjedinjenih Američkih Država koji je poginuo na dužnosti”. Spomenute objekte namijenjene najmlađim mještanima sela u kojem živi 950 […]
Talent prepoznaje tijekom izgradnje kuće kćeri vrhovnog državnog suca SAD-a Erica Warrena i to zahvaljujući njihovoj osobnoj pomoćnici. Prijateljstvo s obitelji Warren, uz sučevu preporuku, Paškvanu otvara vrata Bijele kuće.
Gledao je, čitao svu dostupnu literaturu, učio i malo pomalo napredovao do glavnog voditelja organizacije primanja u Washingtonu. Richard Milhous Nixon, Gerald Ford, Jimmy Carter, Ronald Reagan, George W. Bush, Bill Clinton i George W. Bush mlađi, bila su sedmorica predsjednika za koje je radio.
Sa svim vodećim ljudima Amerike pa i njihovim suprugama, imao je profesionalni i prijateljski odnos. No, najviše je cijenio Nixona. Popis uglednika s kojima se tijekom karijere upoznao, uistinu je vrijedan divljenja: predsjednici država i vlada, veleposlanici, glumci, glazbenici… O nekim susretima svjedoče i brojne fotografije na kojima se, u mlađim ili kasnijim godinama, smiješi naš Paškvan.
Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]
Uz redoviti posao zaokupila ga je strast prema restauriranju. S cijenjenim A. Baxterom obnovio je Bijelu kuću, a potpisuje i uređenje hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu, Meštrovićeve skulpture, Jelačićevog spomenika… Nakon četiri desetljeća izbivanja iz domovine, 17. prosinca 2005. vratio se u Rijeku. Vedrina i optimizam nikad ga nisu napuštali.
Diana Šimurina Šoufek, Hrvatska matica iseljenika
