Odvjetnik Luka Mišetić: Optužnica protiv generala Gotovine bila je rezultat političke igre

U organizaciji Zavičajne zajednice Široki Brijeg, odvjetnik Luka Mišetić održao je u ponedjeljak predavanje u samostanu hercegovačkih franjevaca u Zagrebu, povodom obilježavanja 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja.

Frano Spajić, predsjednik Zavičajne zajednice Široki Brijeg, pozdravio je odvjetnika Mišetića i zaželio mu dobrodošlicu, kao i svim prisutnima. Predavanje je moderirao povjesničar Hrvoje Mandić, član predsjedništva ZZŠB.

Prije izlaganja, Mišetić je pozdravio hrvatske branitelje i generale te istaknuo važnost i simboliku 30. obljetnice Oluja i oslobađanja hrvatskih generala za hrvatsku povijest i nacionalni ponos.

Tijekom predavanja, ovaj odvjetnik koji je rođen u Chicagu, iznio je niz kritičnih stavova i analiza vezanih uz suđenje hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, posebno u kontekstu političkih pritisaka, manipulacija i pristranosti međunarodnih pravosudnih institucija. Njegove tvrdnje ukazuju na to da su mnogi od navodno ključnih dokaza i interpretacija u ovom slučaju rezultat političke manipulacije, a ne objektivnog pravnog procesa.

Mišetić je podsjetio na izjave značajnih međunarodnih dužnosnika iz tog vremena, uključujući Carla Bildta, koji je kao tadašnji mirovni posrednik EU za bivšu Jugoslaviju, 1. kolovoza 1995. godine izrazio oštre osude prema hrvatskoj vojnoj ofenzivi. Bildt je tada upozorio da je Hrvatska izvršila napad na područja naseljena Srbima, što će, po njegovim riječima, zasjeniti hrvatsku međunarodnu reputaciju dugi niz godina. Osim toga, navodi se kako je Bildt istaknuo da granatiranje civilnog stanovništva predstavlja posebno ozbiljno pitanje.

Također, Mišetić ističe kako je u to vrijeme Martić, koji je bio predsjednik Srpske krajine, bio optužen za ratne zločine nakon srbijanskog raketnog napada na Zagreb u svibnju 1995. godine. Prema njegovim riječima, teško je razlikovati te napade od bombardiranja Knina, za što je, tvrdi, odgovornost moralno i politički snosio i predsjednik Franjo Tuđman.

Ova teza ukazuje na percepciju da su se u tom razdoblju događali vojni i politički pritisci kojima je Hrvatska često bila optuživana za navodne zločine, a što Mišetić smatra neosnovanim ili zloupotrijebljenim u političke svrhe.

Mišetić posebno ističe izjavu britanskog ministra obrane Porttilla, koji je javno nazvao protjerivanje Srba iz njihovih domova etničkim čišćenjem, te tako otvoreno priznao da je riječ o obliku etničkog čišćenja, što je u europskoj i međunarodnoj pravnoj terminologiji vrlo ozbiljan zločin. Mišetić smatra da su takve izjave, kao i druge političke tvrdnje, korištene za kreiranje određene verzije događaja, a da je istina često bila prikrivena ili interpretirana na način koji je služio političkim interesima.

U nastavku predavanja Mišetić je kritizirao ulogu neprofitnih organizacija i medija u oblikovanju javnog mišljenja o Oluji. Tvrdi da su Hrvatski helsinški odbor i Documenta plasirali konstrukcije i lažne informacije o događajima, a da su te laži u medijima poput Hrvatske radiotelevizije (HRT) često bile prenesene kao činjenice. Ovakve tvrdnje, prema njegovom mišljenju, narušavaju objektivnost javnog diskursa i stvaraju nepovoljan stav prema hrvatskim snagama i državnim institucijama.

Mišetić također analizira političku pozadinu i kritizira bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji je u studenom 2004. godine u Ženevi javno izjavio da je režim Franje Tuđmana predstavljao “tamnu mrlju” u odnosu prema Srbima u Hrvatskoj. Mesićeve tvrdnje, smatra Mišetić, imaju za cilj opravdati ili minimizirati zločine i probleme koji su se dogodili tijekom stvaranja hrvatske države, dok istovremeno optužuju hrvatske vlasti za manipulaciju i antagoniziranje srpskog stanovništva.

Mišetić se posebno osvrnuo na ulogu Haškog suda, kojeg smatra politički instrumentaliziranim. Naglašava da je ovaj sud, pod pritiskom Srbije i političkih interesa, donio odluke koje su, po njegovom mišljenju, bile pristrane i nepravedne. Posebno ističe da je optužnica protiv generala Gotovine, podignuta 15. travnja 2011., bila rezultat političke igre, a ne objektivnog pravnog procesa. Mišetić tvrdi da je Haški sud, pod utjecajem srbijanske politike, namjerno koristio određene interpretacije povijesnih događaja, a da je pravda bila žrtvovana u političke svrhe.

U tom kontekstu, ističe da su troškovi suđenja generalu Gotovini, kao i drugim optuženicima, bili vrlo visoki, te da je za to izdvojeno desetine milijuna dolara. Mišetić je naveo da je njegov tim pokrenuo operaciju prikupljanja dokaza i digitalizacije velike baze podataka, čime su željeli osigurati da pravda bude temeljito istražena i da se dokaže nevinost hrvatskih generala. Posebno je istaknuo da je tako želio oslabiti političke i medijske pritiske, te pružiti argumente za pravično suđenje.

Kada je riječ o presudi Raspravnog vijeća, Mišetić je izrazio nezadovoljstvo većinom odluka, osobito tvrdnjom o “udruženom zločinačkom pothvatu” i takozvanom “pravilom o 200 metara”. Ova pravila, po njegovom mišljenju, neutemeljeno su nametnuta i nisu se ni u jednom trenutku razmatrala tijekom suđenja. U njegovoj analizi, presuda je zanemarila činjenicu da su Srbi napustili određene dijelove Krajine zbog straha, pritisaka i općeg osjećaja nesigurnosti, a ne zbog zločina ili nezakonitosti hrvatskih vlasti.

Mišetić ističe da je u presudi utvrđeno da je deportacija Srba najviše obuhvatila područja poput Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca, dok se za druge dijelove Krajine navodi da su Srbi napustili ta područja zbog straha od nasilja, lažnih upozorenja od strane dužnosnika „krajinskih“ Srba, te općeg nepovjerenja u hrvatske vlasti.

Posebna pažnja posvećena je i kontroverznom “pravilu o 200 metara”, koje je, prema mišljenju Mišetića, neutemeljeno i neutvrđeno tijekom suđenja. On ističe da ni u jednom trenu nije dokazano da je ijedan srpski civil stradao ili bio ozlijeđen zbog granatiranja, te da sudsko vijeće nije uspjelo identificirati nijednog konkretnog Srbina koji je tvrdio da je napustio Hrvatsku zbog straha od topničke paljbe. Mišetić smatra da je Haški sud namjerno donio presudu koja je, u njegovoj percepciji, nepravedno okarakterizirala Oluju kao etničko čišćenje. Tvrdnje o masovnoj spaljenoj imovini i zločinima nad civilima, koje su se često koristile u javnosti, Mišetić smatra pretjeranima ili namještenima.

Na kraju, Mišetić je prezentirao svoju konačnu ocjenu i zaključke: Operacija Oluja nije bila etničko čišćenje i ističe da Hrvatska u tom razdoblju nije imala namjeru smanjiti srpsko stanovništvo. Naglašava da predsjednik Tuđman i hrvatske vlasti nisu imali za cilj smanjenje srpske zajednice, već su, prema njegovom mišljenju, radili na obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta Hrvatske”.

Mišetić tvrdi da Hrvatska vojska nije neselektivno granatirala Knin i druge gradove, te da je na tom području bilo ukupno 22 tisuće kuća, a da je interpretirano da je toliko srbijanskih spaljeno. Nadalje, ističe da Hrvatska nije imala politiku neistraživanja zločina nad Srbima ili uništavanja njihove imovine, te da nije postojala nikakva zajednička zločinačka organizacija s hrvatske strane koja bi opravdala optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu.

Mišetić na kraju poručuje da su optužbe, presude i cijeli proces suđenja generalima Gotovini i Markaču često bili pod utjecajem političkih interesa i manipulacija. Ističe da je Hrvatska napravila veliki iskorak u obrani svojih interesa i suvereniteta, te da je važno razotkriti istinu i osloboditi se lažnih narativa koji su često narušavali pravdu i objektivnost.

Njegovo predavanje poziv je na promišljanje o pravdi, politici i povijesnoj istini, te na potrebu za realnim i objektivnim sagledavanjem složenih povijesnih događaja.

Hrvoje Mandić

Ključne riječi #general Ante Gotovina #Hrvati u Chicagu #Luka Mišetić