Jedan od poznatih hrvatskih novinara koji je izbjegao oštricu mača komunističke ‘pravde’

Iz knjige Tihomira Dujmovića Hrvatske novinarske tragedije 1945. – 1995. iz 2017. doznajemo, među ostalim, da je od 352 hrvatska novinara samo njih 27 smjelo nakon „oslobođenja” nastaviti s radom u svojoj profesiji. Svi ostali bili su rastjerani, za stalno ušutkani ili pobijeni. To se (pre)često zaboravlja, odnosno o tome se šuti! Ali i danas, […]

Od Valpova do Zagreba

Zlatko Topolski rođen je u Valpovu 29. studenoga (ponegdje stoji rujna) 1914. godine. Već od njegovih prvih godina bilo je očito da je „čudo od djeteta”. Naime, kad mu je bilo dvije i pol godine, dok je njegova majka nešto radila i pjevušila poznatu pjesmu „Ti si rajski cvijet”, zamijetila je da ju netko prati na usnoj harmonici. Bio je to njezin mali Zlatko! S četiri godine počeo je učiti svirati violinu; sa sedam je nastupao na raznim priredbama, a s osam godina primljen je u Glazbenu školu u Osijeku i ne samo da je redovito svirao na gradskim kazališnim koncertima, nego je u odsutnosti koncertnoga majstora Zlatko predvodio orkestar.

Prigodom jednog gostovanja u Osijeku poznatoga violinista Zlatka Balokovića, ravnatelj glazbene škole i mjesnoga kazališta predstavio mu je mladoga Topolskoga. Već svjetski poznati Baloković bio je toliko zadivljen 12-godišnjim violinistom da mu je odmah ne samo obećao nego i uplatio stipendiju za glazbene studije u Zagrebu. I grad Osijek također mu je dodijelio stipendiju. I tako je, još kao dječak, Topolski došao na Glazbeni zavod u Zagrebu. Poučavali su ga najbolji zagrebački profesori tog vremena, uključujući i hrvatsko-češkoga glazbenoga pedagoga Václava Humela, koji je nekoć i Balokoviću bio profesor. Topolski je apsolvirao u 18. godini, postao koncertni maestro i odmah stupio u zagrebački kazališni orkestar. Svirao je i u Filharmoniji.

Priča o nadi usred očaja, vjeri unatoč poteškoćama i ljubavi koja nadilazi sve rane: Nisam bio odbačen, nego izabran

Duga procesija svećenika i đakona ispratila je u subotu mrtvački sanduk s tijelom đakona Roberta Boba Boharića iz crkve svete Marije u Riversideu, predgrađu Chicaga. Đakon Bob, voljeni suprug, marni otac i djed, priznati sudac i javni tužitelj te dugogodišnji đakon Nadbiskupije Chicago preminuo je 11. siječnja nakon duge i teške bolesti. Svetu misu zadušnicu, […]

Gostovanja

Polovicom 1930-ih Topolski gostuje u više europskih država. Posebice se istaknuo za vrijeme gostovanja u Dresdenu, gdje je snimio više gramofonskih ploča. Nastupao je u Italiji, a godine 1936. održao je koncert u Beogradu. Oduševio je tamošnje slušateljstvo, a Srbi su mu odmah dali dobru ponudu da se preseli k njima. Godinu dana poslije toga ponuda je bila još povoljnija, ali ju nije prihvatio, nego je postao član renomiranoga Zagrebačkoga kvarteta. Naime, u veljači 1937. kvartet je iznenada napustio prvi violinist Ladislav Miranov, a Topolski je izabran za novoga člana. Međutim, nije dugo ostao u kvartetu. Beograd je, naime, pod svaku cijenu htio podignuti razinu glazbenoga života, koji je tada cvjetao u Zagrebu, pa je nastojao pridobiti hrvatske umjetnike na razne načine, ponajviše unosnim plaćama. Tamo su dospjeli slavni Lovro Matačić i Zlatko Topolski. Dok je Matačić ratno vrijeme proveo u Zagrebu, Topolski je ostao u Beogradu. Nakon dolaska Nijemaca, bio je nakratko zarobljen, zatim pušten, i tijekom rata je ondje glazbeno djelovao.

U emigraciji

Pred kraj rata Topolski je otišao u Beč. Svirao je u tamošnjoj simfoniji i kao solist u orkestru bečke radijske postaje. Ali odlučio je poći dalje. Uz pomoć nekoga prijatelja umiješao se u vojni transport i s kovčežićem u ruci stigao u Trst, potom u Milano. Nakon dva mjeseca pošao je u Švicarsku i dospio u radni logor. Tu je naš virtuoz violinist postao drvosječa. Moralo se preživjeti! Nakon višestrukih molbi, pozvalo ga je Društvo glazbenika iz Züricha da im se pridruži. Ubrzo je uvidio da kao stranac nije dobro prihvaćen pa je odlučio krenuti u Južnu Ameriku. Imao je na umu Čile, ali je otišao (1948.) u Buenos Aires gdje je glazbena kultura bila na višoj razini nego u susjednom Čileu. Jedno je vrijeme ostao u Buenos Airesu i imao lijepe uspjehe. Ali se, na poziv ministra prosvjete, preselio u grad Córdobu. Ondje je bio koncertni majstor u Simfonijskom orkestru i profesor na Konzervatoriju.

Ipak nije mogao bez Europe. Topolski se vratio (1955.) u Beč. Ondje je bio koncertni majstor u Simfonijskom orkestru. U tom gradu, nedaleko od rodne mu Hrvatske, umro je 17. veljače 1979. godine. Njegovi zemni ostatci pokopani su na bečkom groblju Dornbach.

Umjetnost bez granica

Kaže se da je dobra umjetnost bez granica, a time i dobri umjetnici nadilaze uobičajene ljudske međe. Zlatko Topolski bio je hrvatski i svjetski glazbenik. Ipak, njegov hrvatski osjećaj bio je temelj njegova identiteta.

On je bio čovjek obitelji, a njegova kći na najvišem državnom položaju što ga je itko hrvatskog podrijetla postigao u Americi

Među Hrvatima u emigraciji bilo je mnogo domoljubnih aktivista koje bi se moglo podijeliti prema područjima njihovih djelatnosti, počevši od politike i kulture sporta. Ali postoji i jedna dublja brazda koja je domoljube u svijetu razdvajala u dvije kategorije. Prvi su bili ustrajni, neumorni i davali su sve od sebe u svemu što su mogli […]

U jednom razgovoru iz 1952. godine, objavljenom u Hrvatskoj reviji, on o sebi kaže: „Ja sam ponosan da svoj dio doprinosim hrvatskom kulturnom stvaranju. Mi svi sada lutamo, ali kada bih bio u prilici da biram gdje bih se želio smiriti, otpočinuti, najjače stvarati, to bi bila moja Hrvatska. Ja sam hrvatski umjetnik. Vidite, ja bih tako rado priredio koji koncert u hrvatskoj priredbi. Ja pripadam Hrvatskoj. U njoj sam rođen od hrvatskih roditelja, ona me podigla, i njoj sve dugujem! … [M]oje [će] najveće slavlje kao hrvatskog umjetnika biti kada jednom nastupim na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.” Nažalost, prerano je umro da bi mu se ta želja mogla ostvariti.

dr. Ante Čuvalo

‘U domovini si bio nešto, a u Parizu ćeš biti ništa’

Srgjan pl. Tucić rođen je u Požegi 9. veljače (ponegdje se navode 9. i 29. ožujka!) 1873. od oca Dragutina pl. Tucića Sokolovačkoga i majke Karmele pl. Jovanović. Temeljnu naobrazbu stekao je u Virovitici i Požegi. Nakon (ponovljenoga) četvrtoga razreda gimnazije upisao je i uspješno završio (1889.) Kraljevsku obrtnu školu u Zagrebu. Premda je po […]

Nekoliko prvih desetljeća prošloga stoljeća među najuglednijim kulturnim djelatnostima bilo je zborno pjevanje. Moglo bi se reći da je svaka imalo veća hrvatska naseobina imala pjevački zbor. Neki od njih bili su na zavidnoj umjetničkoj visini. Uz ostalo, pjevali su čak i opere. Hrvatski pjevački zbor „Zora”, na primjer, izveo je 21. travnja 1929. operu „Nikola Šubić Zrinski” u poznatoj dvorani „Majestic Theatre” u Chicagu.

Da bi čitatelji imali barem malo uvida koliko je bilo hrvatskih pjevačkih zborova u Americi, navest ćemo neke od njih. Prvo hrvatsko pjevačko društvo u Americi, „Zora”, utemeljeno je 6. srpnja 1902. u Chicagu. Ime je dobila po „Zori” u Karlovcu, prvom pjevačkom društvu u Hrvatskoj. Zatim su nicala druga pjevačka društva: „Javor” u Pittsburghu (1905.); „Vila” u Johnstownu (1905.) – reorganizirana u „Rodoljub” 1910.; „Štrosmajer” u Youngstownu (1911.); „Preradović” u Garyju (1914.); „Slavulj” u Detroitu (1923.); „Vila”, St. Louis; „Sloga” i „Nada”, Indiana Harbor/East Chicago; „Jadran”, Aliquippa; „Zagreb”, Milwaukee; „Lisinski”, Cleveland…. Ta su društva bila udružena u dvije „župe”. Ona na srednjem zapadu zvala se župa „Mihanović”, a druga (Ohio i istočnije), bila je župa „Faller”. Zbog bolje suradnje, župe su godine 1949. utemeljile Američko-hrvatski pjevački savez.

Tko je Hrvat koji je radio za američku tajnu službu?

Hrvati, u prvom redu oni koji su živjeli ili žive u svijetu, dobro znaju razlikovati poznate od zaslužnih Hrvata koji su među njima živjeli (ili žive). Prvi su relativno malobrojniji i nisu bili uvijek od velike koristi mjesnim hrvatskim zajednicama i/ili Hrvatskoj. Ipak, ponosni smo na njih jer možemo reći da smo kao narod dali […]

Domoljubni žar hrvatskih pjevačkih društava u Americi jasno i glasno odjekuje iz riječi himne Hrvatskoga pjevačkoga društva „Preradović” koja kaže (prva dva stiha):

U tuđem nama suđeno kraju,
Domaji novoj, provodit vjek!
U tuđem kraju ― tuđemu raju;
Pjesma nam duši ranjenoj lijek!
Preko mora ― veli gora,
Naša mati ― strada pati,
Suze lije ― teško njoj,
Djecu čeka ― iz daleka;
U naručaj topli svoj.

(Tekst: Matija Šojat; uglazbio: Rudolf Matz)

Jedna druga pjesma iz tog vremena, među ostalim, kaže:

Jer za vjeru i slobodu
Hrvat od davnine
Borbu vodi ― za pravicu
I živi i gine.
U toj borbi kroz stoljeća
Rod hrvatski strada,
Ali pjesmom on se bodri,
On se uvijek nada.

(F. X. Kolader)

Svi su koncerti završavali hrvatskim pjevačkim pozdravom: „Pjesmom za dom i narod svoj!“

Jedna od najvažnijih osoba u promicanju glazbenoga života među Hrvatima u Americi u prvoj polovici 20. stoljeća bio je Zlatko Ivan Kerhin, rođen u Sisku, 21. travnja 1881. godine.

Novi život u Argentini: Kod mene se religiozni osjećaj probudio kada sam bio u zatvoru Ozne

Čitajući ili slušajući ljudske životne priče lako uočimo kako se u našim životima višeput dogode „slučajni” susreti i zaokreti koji nas odvedu tamo gdje nismo planirali, pa ni sanjali o takvim ishodima. I dobro je da ne znamo što nas čeka na životnom putu. Ali itekako je važno kako se koristimo prilikama koje nam život […]

Kroz široko otvorena vrata u Ameriku

Tijekom gospodarske depresije (1893. – 1896.) u Ameriku je ulazilo znatno manje imigranata nego tijekom 1880-ih. Ali s gospodarskim oporavkom rastao je broj došljaka. Već početkom 20. stoljeća u Ameriku je pristizalo više od milijun imigranta godišnje. Među njima je bio i mladi Zlatko Kerhin. Podaci na Ellis Islandu potvrđuju da je tamo stigao 29. travnja 1900. godine. Išao je u mjesto Calumet u državi Michigan, ali nije se ondje dugo zadržao. Naime, iz njegova životopisa doznajemo da je živio i radio u Chicagu, Pueblu (Colorado), Pittsburghu i Garyju, Indiana, gdje se doselio 1914. i ostao do kraja života. Bio je oženjen s Anom Pepich/Prpić (1884. – 1936.). U obitelji se rodilo troje djece.

Kerhin je bio zaljubljenik u hrvatsku glazbenu baštinu i kroz sve godine života u Americi zdušno je radio na organiziranju hrvatskih pjevačkih društava. S pravom se može reći da je bio kroz nekoliko desetljeća prošloga stoljeća spiritus movens glazbenoga života među Hrvatima u Americi.

Pjesmom kroz život

Koliko se može doznati, već u mlađim godinama Zlatko je bio član zagrebačkih pjevačkih društava. Mladenačku ljubav za pjevanje ne samo da je ponio sa sobom u Ameriku, nego je u „novoj domovini” postao neumoran glazbeni aktivist. Gdje god je boravio osnivao je pjevačka društva. Na primjer, sudjelovao je u osnivanju „Zore” u Chicagu i pokrenuo hrvatsko pjevačko društvo u Pueblu. U Pittsburghu je bio pokretač HPD-a „Javor”, a u Garyju je 15. svibnja 1914. utemeljio Hrvatsko pjevačko društvo „Preradović” i bio više puta izabiran za predsjednik tog društva (1914., 1915., 1923. – 1928., 1943. i 1944.), a potom za doživotnoga počasnoga predsjednika.

Nadalje, na Kerhinovu inicijativu (1936.) osnovana je (već spomenuta) pjevačka „Župa Mihanović” i zatim „Župa Faller” u Pittsburghu. Bio je također pokretač (1949.) utemeljenja Američko-hrvatskoga pjevačkoga saveza, koji je nekoć brojio 24 društva. Zlatko mu je nekoliko godina bio na čelu, a potom počasni predsjednik.

Nije nevažno napomenuti da je njegovom zaslugom iz Zagreba u Ameriku došao poznati hrvatski glazbenik, prof. Rudolf Matz (1901. – 1988.), koji je jedno vrijeme boravio u Chicagu i (zajedno sa suprugom Margitom) osnažio glazbeni život Američko-hrvatskoga pjevačkoga saveza. Među ostali, u organizaciji Saveza, u Chicagu je 27. svibnja 1956. održan zadugo pamćen glazbeni festival – kažu najveća hrvatska glazbena manifestacija u povijest američkih Hrvata. Na toj smotri okupilo se više od 400 pjevača, a u točki u kojoj je nastupio zajednički u zboru Saveza sudjelovalo je oko 250 glasova. Glavni je koncert održan u poznatoj dvorani „Orchestra Hall” uz sudjelovanje i jednoga broja glazbenika iz čikaškog simfonijskoga orkestra. Među uzvanicima bio je Ivan Meštrović i drugi uglednici, američki i hrvatski. Događaj su popratili svi tamošnji mediji.

Tiho u vječnost

Zlatko Kerhin bio je član više hrvatskih organizacija, uključujući Hrvatsku bratsku zajednicu i hrvatsku katoličku župu sv. Josipa u Garyju (koja više ne postoji). Bio je strastveni skupljač hrvatskih rukotvorina i svega što se odnosilo na hrvatsku glazbenu i opću kulturnu baštinu. Ustrajan i energičan, ali samozatajan, bio je vrstan organizator i neumoran u širenju i čuvanju hrvatskoga kulturnoga nasljeđa, posebice glazbenoga.

Borba za domovinu na jedan drukčiji način

Među Hrvatima u Americi bio je relativno mali broj ljudi koji su djelovali na akademskom polju. Nekoliko je njih nakon dolaska u Ameriku radilo različite poslove, uzdržavalo obitelji i uz velike napore postiglo doktorate da bi zatim postali sveučilišni profesori. Jedan od takvih bio je i Josip Bombelles, zadugo poznat među Hrvatima u Americi, a […]

Preminuo je u Garyju, Indiana, 20. ožujka 1968., a njegovi zemni ostaci počivaju u Resurrection Cemetery, Hammond, Indiana. Njegova arhivska ostavština pohranjena je u Immigration History Research Center Archives, University of Minnesota, Twin Cities.

dr. Ante Čuvalo

Wollfy Krašić: Demografsko-iseljenička problematika pitanje je broj jedan za društvo i državu

Udruga studenata Studia Croatica u svojoj novoj sekciji “Razgovori sa znanstvenicima”, ugostila je doc. dr. sc. Wollfyja Krašića, mladog profesora koji se bavi demografijom i iseljeništvom. Dijelove intervjua, koji je vodila Monika Jerković, prenosimo u nastavku… Vi ste novi profesor zaposlen na Odsjeku demografije i hrvatskoga iseljeništva na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Možete […]

Gospođo Pichler, odmah nakon mature jedan posjet Belgiji postao je presudan za Vašu odluku o ostanku…

Zapravo, imam u Belgiji rodbine koja je u ono vrijeme živjela u Liègeu, u frankofonskome dijelu te zemlje. Pozvali su me na godinu dana da usavršim francuski pa kako sam na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji bila primljena u klasu profesora Stanića, jedini uvjet za mene da odem u Belgiju je
bio da budem primljena na Conservatoire u Liègeu. Što i jesam. Mislim da je takva mogućnost bila idealna za mene željnu novih horizonata i samostalnosti.

Čini li Vam se da ste iza sebe nešto ostavili ili napustili i čime Vas je to Belgija toliko opčinila da cijeli svoj dosadašnji život provodite u njoj?

Osim prvobitnih nostalgija koje su uglavnom neizbježne, odlazak poslije gimnazije i prije fakulteta lakše je podnijeti. S gimnazijom ostavljate jedan dio prijatelja, ali na fakultetu stvarate novi krug koji će vas pratiti u obiteljskom, poslovnom i društvenom životu. Ja sam to ostvarila u Belgiji. Oni s kojima sam bila bliska u Zagrebu, ostali su mi prijatelji premda smo daleko jedni od drugih. Belgija je zemlja dobronamjernih toplih ljudi sklonih kompromisu, ponosnih bez prepotencije, što ih ponekad može prikazati neambicioznima. Nisu hvalisavi i tu sam naučila finese nijansi sive boje što je mome crno-bijelom načinu svjetonazora donijelo kvalitete.

U svojoj obitelji imali ste rodbinu iz različitih krajeva bivše države. S kojima od njih osjećate najveću povezanost ili čak bliskost?

U mojoj obitelji je mala Austro-Ugarska… Austrijanci, Talijani, Slovenci, Mađari, Žumberčani, Korčulani, Varaždinci i, naravno, Zagrepčani. Najbliža sam bila s prabakom Žumberčankom, ali sam najviše vezana za Zagreb i taj dio obitelji.

Što ste od svoga vrhunskog obrazovanja stečenog u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji te Glazbenoj školi mogli primijeniti u svome poslu na Konzervatoriju u Liègeu?

Do kraja života ću zahvaljivati profesorima genijalcima iz Klasične gimnazije. Oni su nas poštovali i voljeli prenoseći nam vrhunsko obrazovanje i što je najvažnije – probudili su u nama znatiželju i ljubav prema znanju i kvaliteti. Uglavnom, bila sam dobro pripremljena, osim za čitanje solfeggia u sedam ključeva.

Udajom za Belgijanca, opernog pjevača s kojim ste dobili blizance, a budući da ste već vladali francuskim jezikom, jeste li se možda ipak ponekad osjetili neprihvaćenom?

Ne znam za druge, ali ja nikad, ali baš nikad nisam imala problema kao strankinja. Nas su u Liègeu vrlo cijenili. Moj profesor iz muzičke analize, Célestin Deliège, bio je prijatelj sa znanstvenikom i piscem Ivanom Supekom.

Godinama ste ljetovali na otoku Šipanu, recite nam svoje dojmove…

Za mene je Šipan fizički i psihički sanatorij, jedan od najljepših otoka na svijetu i oko njega. Sjećam se našeg prvoga olujnog susreta, prijevoza barkom iz Slanog, prelijepi gospar Leso čiji sin Božo i danas prijateljuje s mojim bratom. A ujutro; čak je i meni bedastoj “tinejdžerici” zastao dah. Šipan Luka je dragulj na dlanu položen na plavi samt i svilu, a zelenilo posvuda. Moji su kupili teren izvan mjesta do kojeg se može doći stazom uz more ili barkom. Tamo je mala kućica koja je vrlo “robinzonski” ugostila cijelu obitelj – usku, širu, prijatelje iz cijelog svijeta… Promatrati noćno nebo, zabavljati se uz društvene igre uz svijeće, cvrčke, miris lavande i borova s pogledom koji pere dušu i srce. Magično mjesto i tema obiteljskih viceva jer se uvijek nešto događalo. Kad se gradska djeca uče životu u prirodi i poštovanju okoliša: nikad, ali nikad nismo palili roštilj kod kuće. Ako nam se jelo na takav način, išli smo u Tauris kod Mire. Tamo sada dolaze poznati kada brodom obilaze Elafite.

‘Svoj život nakon studija želim nastaviti u Hrvatskoj’

Angela Miljak, mlada djevojka iz Južnoafričke Republike, kao sudionica 7. revije tradicijske odjeće i izbora najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske, osvojila je nagradu za 1. pratilju. Riječ je o Matičinoj reviji i natjecanju koje se tradicionalno održava u Tomislavgradu. Hrvatska matica iseljenika održava ga u suorganizaciji s Udrugom Stećak. Cilj manifestacije jest […]

Čemu Vas je životno iskustvo naučilo imate li kakvu životnu poruku mladim naraštajima koji napuštaju Hrvatsku?

Nisam sigurna da je mladim generacijama sada lakše nego prije. Postoje velike svjetske migracije pa su ljudi zasićeni. Ali, ako imam savjet, to je da što prije stvore prijateljske odnose s “domorocima”, da se ne zatvaraju u grupe samo sa zemljacima. Brže se tako uklopimo i napredujemo društveno, poslovno i intimno. U protivnom, žaljenje i nostalgija uzimaju preveliki
danak.

Ljerka Galic, Hrvatska matica iseljenika