Biografska priča slavnog hrvatskog kipara s polustoljetnom britanskom adresom

Oscar Nemon (Osijek, 13. ožujka 1906. – Oxford, 13. travnja 1985.) umjetnik je koji neupitno ima svoje mjesto u hrvatskoj i europskoj povijesti modernog kiparstva, čija djela krase javne prostore svjetskih metropola poput Beča, Bruxellesa, Londona i Toronta, uključujući i umjetnikov rodni Osijek. U završnici prestižne izložbe u Velikoj Britaniji „Žene i Freud: pacijenti, pioniri, […]

Među dobitnicima najvećega američkoga vojnoga odličja, Medalje časti (Medal of Honor), nalaze se petorica Hrvata. Ako se uzme u obzir koliko je Amerikanaca hrvatskoga podrijetla, pet nositelja Medalje časti zasigurno je impresivan broj. To su bili: Louis (Vjekoslav) Čukela (1888. – 1956.) – (dvije Medalje časti), Petar Herceg-Tonić (1893. – 1941.), John J. Tominac (1922. – 1998.), Paul W. Bucha (1943. – 2024.) i Michael J. Novosel, s kojim vas ovdje želim malo pobliže upoznati. Premda se na međumrežju može o njemu pronaći više priloga, bit će poučno upozoriti čitatelje na ovoga američkoga junaka hrvatskih korijena; koji je naučio engleski tek kad je pošao u školu.

Zrakoplovac od mladih dana

Michael Novosel rođen je 3. rujna 1922. u gradiću Etna, nedaleko od Pittsburgha. Roditelji su mu bili Mike, vjerojatno Mirko (1876. – 1945.), i Kata (1888. – 1987.). Otac je bio iz Ribnika, a majka iz Bosiljeva. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Pittsburgh i okolni gradići bili su u punom industrijskom razvoju i privukli su tisuće hrvatskih radnika. Išlo se tamo gdje su bile velike tvornice i rudnici. U tom imigrantskom valu pristigli su i roditelji Michaela Novosela.

Usput, još jedan u Americi poznati Hrvat iz Etne, Jim Laslavic (r. 1951.), podrijetlom je iz sela Laslavići, općina Bosiljevo. Bio je nekoć poznati igrač američkoga nogometa, a zatim sportski voditelj i izvjestitelj. Nagrađivan je s nekoliko Emmyja za svoj rad na športskom polju.

Michael Novosel pohađao je školu u rodnom mjestu i odmah nakon završene srednje škole postao kadet vojnoga zrakoplovstva. Bio je niska rasta, ali svojom sposobnošću, hrabrošću i karakterom dignuo se „nebu pod oblake”! Letenje mu je bio životni poziv.

Zanimljiva je notica u njegovoj autobiografiji (Dustoff: The Memoir of an Army Aviator, objavljena 1999.) u kojoj kaže: „Evo, bio sam zapovjednik zrakoplova B-29 – zapovjednik eskadrile. Vozio sam pet različitih školskih zrakoplova, tri za potjere, četiri transportna i četiri bombardera. Ali nisam znao voziti jednostavan automobil.“ Tek u poraću, na Okinawi, položio je vozački ispit!

On je bio čovjek obitelji, a njegova kći na najvišem državnom položaju što ga je itko hrvatskog podrijetla postigao u Americi

Među Hrvatima u emigraciji bilo je mnogo domoljubnih aktivista koje bi se moglo podijeliti prema područjima njihovih djelatnosti, počevši od politike i kulture sporta. Ali postoji i jedna dublja brazda koja je domoljube u svijetu razdvajala u dvije kategorije. Prvi su bili ustrajni, neumorni i davali su sve od sebe u svemu što su mogli […]

U ratnim vrtlozima

Nakon japanskoga napada na Pearl Harbor (7. prosinca 1941.) mladi Novosel prvo je poslan za instruktora novih pilota B-24 Liberatora na jednom vojnom uzletištu u Teksasu, zatim se pridružio programu B-29 Superfortress u Alabami, a pred kraj rata upućen je u ratne operacije na Pacifiku. I nakon rata ostao je na Dalekom Istoku leteći u različitim vojnim misijama.

Godine 1949. Novosel je postao pilot u civilnom zrakoplovstvu, ali uskoro je otpočeo Korejski rat pa je pozvan (1951.) na tamošnju bojišnicu. Po završetku rata bio je u pričuvnom sastavu vojnoga zrakoplovstva u činu potpukovnika (lieutenant colonel) i ponovno se vratio civilnomu zrakoplovstvu.

Ali Amerika je ušla i u treći rat, onaj u Vijetnamu. Novosel je uvidio da bi mogao biti od velike pomoći svojoj domovini pa se pridružio Vojnomu zrakoplovstvu (1964.) i bio pilot „medivaca” (helikoptera za medicinske evakuacije). Služio je na više mjesta, uključujući i dvije ture u Južnom Vijetnamu. Postao je prepoznatljiv po neustrašivim letovima helikopterom tipa Bell UH-1 Huey da bi s bojišnice izvukao one koji su bili u smrtnoj opasnosti. Letio je u više od 2500 spasilačkih misija, prebacivši više od 5600 ozlijeđenih osoba. Uz velik broj rizičnih misija, on i njegova posada u Vijetnamu su izveli 15 iznimno opasnih izvlačenja ranjenika iz smrtonosnih okolnosti. U jednoj misiji i on je bio ranjen, ali je uspio izvući ranjenika, posadu i sebe iz opasne neprijateljske vatre.

I njegov sin, Michael mlađi (1949. – 2009.), pošao je očevim putem, postao vojni pilot i bio poslan u Vijetnam. Rijedak je, ako ne i jedinstven slučaj da su otac i sin služili u istoj postrojbi. Jednom je otac spašavao sina i njegove prijatelje, a tjedan dana poslije toga otac je bio oboren i spašavao ga je sin Michael.

Priča o nadi usred očaja, vjeri unatoč poteškoćama i ljubavi koja nadilazi sve rane: Nisam bio odbačen, nego izabran

Duga procesija svećenika i đakona ispratila je u subotu mrtvački sanduk s tijelom đakona Roberta Boba Boharića iz crkve svete Marije u Riversideu, predgrađu Chicaga. Đakon Bob, voljeni suprug, marni otac i djed, priznati sudac i javni tužitelj te dugogodišnji đakon Nadbiskupije Chicago preminuo je 11. siječnja nakon duge i teške bolesti. Svetu misu zadušnicu, […]

Doba mira

Svaki rat završi, pa tako i Vijetnamski. Nakon rata, Michael Novosel poslan je u poznatu vojnu bazu Fort Bragg, Sjeverna Karolina. Služio je kao zrakoplovni časnik za demonstracijski tim „Zlatni vitezovi” (Army’s demonstration team, the Golden Knights). Tijekom te službe, sin mu je iz Vijetnama pisao da je (otac) preporučen za Medalju časti, koju je poslije i dobio.

Prije umirovljenja, Novosel je bio i predavač na Visokoj vojnoj školi, na odjelu za međunarodne odnose. Proveo je i godinu dana (1976. – 1977.) na vojnom zadatku u Južnoj Koreji. Zatim je bio časnik za sigurnost u vojnoj bazi Fort Rucker, Alabama, koja je 2023. godine preimenovana u Fort Novosel, u čast Michaela J. Novosela.

Za razne junačke pothvate Novoselu starijemu dodijeljena su sljedeća odličja:

– Križ za istaknutu službu (Distinguished Service Cross)
– Medalja za istaknutu službu (Distinguished Service Medal)
– Istaknuti leteći križ s dva grozda hrastova lišća (Distinguished Flying Cross with two Oak Leaf Clusters)
– Brončana zvijezda s grozdom hrastova lišća (Bronze Star with Oak Leaf Cluster)
– Ljubičasto srce (Purple Heart)
– godine 1971. predsjednik Richard Nixon dodijelio mu je Medalju časti (Medal of Honor), najveću nacionalnu nagradu za hrabrost u borbi
– godine 1975. uvršten je u Kuću slavnih vojnoga zrakoplovstva
– dobio je rijetku čast za živućega junaka kada je glavna ulica u Fort Ruckeru, Alabama, preimenovana u Novosel Street.

Michael J. Novosel bio je oženjen s Etherl M. Graham (1923. – 1992.). U obitelji se rodilo četvero djece, dvojica sinova i dvije kćeri. Ovaj američki junak, sin hrvatskih doseljenika, napustio je ovaj svijet 2. travnja 2006., a njegovi zemni ostaci leže na nacionalnom groblju Arlington, Virginija, nedaleko od Washingtona.

Usputna natuknica (ili dvije)

Bilo je to u prvoj polovici 1980-ih. Ronald Reagan bio je predsjednik, šef CIA-e William Casey, a naš Karol Wojtyła papa Ivan Pavao II. Zapuhali su drugi vjetrovi i u američkoj vanjskoj politici. Casey je postao predsjedniku jedan od glavnih savjetnika i na tom polju. State Department išao je stazama „koegzistencije”, a Reagan i Casey prema urušavanju komunističkoga totalitarizma. U tim prilikama, na dva neformalna, „usputna”, sastanka s Caseyem, na kojima se govorilo i o tadašnjoj jugo-tvorevini, bio je Michael Novosel i jedna meni bliska osoba. Hoću reći, Novosela je itekako zanimala sudbina hrvatskoga naroda iz kojega je potekao.

‘U njoj sam rođen od hrvatskih roditelja, ona me podigla, i njoj sve dugujem’

Hrvati su obogatili moderni svijet solidnim brojem glazbenika koji su bili visoko cijenjeni i izvan granica Hrvatske, od slavnih opernih pjevačica, violinista, klavirista, gitarista i dirigenata, do pjevača zabavne glazbe. O nekima od njih već sam pisao, a ovdje ću predstaviti čovjeka za kojega se rijetko, ako ikada, čuje. Nisam siguran da se violinist Zlatko […]

Drugo, dok pišem o odličjima koja je naš Novosel u Americi zasluženo dobio i počastima koja su mu iskazana, prisjećam se hrvatskih „novosela” – onih koji su se žrtvovali da bi spasili živote drugih i obranili domovinu. Ali tko za njih zna!? Istinski hrvatski junaci ne samo da nisu primili priznanja i počasti, nego su gurnuti u zaborav, pa i gore. Ta već odavno su smetnja „vrlim” političarima i novo-totalitarističkim piranjama koje grizu blagodati države koju su im hrvatski junaci osigurali. I žele nas uvjeriti da je ovo normalno!

dr. Ante Čuvalo

Spiritus movens glazbenog života među Hrvatima u Americi

Prve organizacije hrvatskih iseljenika u Americi utemeljene su zbog uzajamne pomoći, u prvom redu da bi se u nesreći pomoglo stradalnicima i njihovim obiteljima (ili da ih se barem dostojno ukopa). Uz potporna, uskoro su nicala i kulturna društva. Njihova svrha bila je (i ostala) čuvati i jačati hrvatski identitet i jezik, njegovati kulturnu baštinu […]

Osim američko-hrvatskoga spleta, u njegovoj biografiji spajaju se još izraženije i dva druga svijeta, sekularni i duhovni, a središnja točka Laurove priče jest njegov karakter: bio je čovjek akcije! Nije govorio što bi se moglo i trebalo, nego bi se dao na posao i postizao zavidne uspjehe – s dubokom vjerom u Boga i uvijek za druge.

Iz Krasice kod Bakra u Chicago

Joseph (poznatiji kao „Joe”, a majka ga je zvala „Josić”) Lauro rođen je u Chicagu godine 1911. od oca Nikole i majke Jozefine r. Šoić. Nikola je stigao u Ameriku 1904. i nastanio se u južnom dijelu Chicaga gdje je bilo više hrvatskih doseljenika (i) iz okolice bakarskoga zaljeva.

Usput, u tom naselju utemeljena je prva hrvatska katolička župa u Chicagu i okolici. Prva sveta misa u župi (Uznesenja BDM) slavljena je na Božić 1900. Tadašnji vodeći Hrvati u Chicagu imali su namjeru utemeljiti ne samo župu nego formirati i veliku hrvatsku naseobinu na rubu grada na južnoj strani (60. ulica i South Marshfield). Vjerovali su, ako utemelje župu, sagrade crkvu i školu, da će se brojni Hrvati nastaniti u tom novom predjelu grada. Istina, tu se stvorila hrvatska naseobina, ali ni blizu onoliko brojna kao što su se nadali utemeljitelji župe. Nažalost, ima već nekoliko desetljeća otkako je ta hrvatska naseobina iščeznula, stari pomrli, mladi otišli, drugi se doselili.

Nikola Lauro, Joeov otac, bio je izučeni stolar i odmah po dolasku u Chicago našao je dobar posao. Radio je u Swiftovoj mesnoj industriji, a poslije je poslovao samostalno. Oko godinu dana nakon njegova dolaska slijedili su ga supruga i dvoje male djece. Od posljedica prekooceanske plovidbe i hladnoće koja ih je dočekala u Chicagu, četverogodišnji sinčić umro je samo nekoliko dana nakon dolaska u Chicago, a još mlađa kćerkica jedva je preživjela. Osim umrloga sina, u obitelji je bilo sedmero djece, četiri sina i tri kćeri.

Zaprjeka na životnom hodu

Mladi Josić ne samo što je pohađao katoličku školu, bio ministrant, igrao američki nogomet…, nego je već od mladosti radio razne poslove, posebice nakon što mu je otac umro (1928.). Osim toga, od ranih godina imao je želju poći u sjemenište i postati svećenik. Na tom putu glavna i jedina zaprjeka bio mu je nitko drugi nego župnik hrvatske župe kojoj je pripadao. Naime, otac Nikola zadugo je bio jedan od najaktivnijih u župi. Ali došao novi župnik (nije bio Hrvat) kojemu se Nikola nešto zamjerio i župnik je uporno odbijao dati privolu da Joea prime u sjemenište. Mladi Joe završio je katoličku srednju školu, zatim je dvije godine radio da bi sam platio dalje školovanje, bio i kod benediktinca, kucao na sva vrata da bi došao do željenoga cilja. Ali uzalud, njegov se župnik zainatio i nije popuštao. Nije bio voljan dati zeleno svjetlo da Joe bude svećenik; da ga prime u benediktince ili u neku od (nad)biskupija.

Nakon nekoliko godina neuspješnih nastojanja traženja načina kako zaobići crkvenu legalnu moć koju je župnik imao, Joe je krenuo u drugom pravcu. Pomalo iznenađujuće, otišao je u vojsku.

Borba za domovinu na jedan drukčiji način

Među Hrvatima u Americi bio je relativno mali broj ljudi koji su djelovali na akademskom polju. Nekoliko je njih nakon dolaska u Ameriku radilo različite poslove, uzdržavalo obitelji i uz velike napore postiglo doktorate da bi zatim postali sveučilišni profesori. Jedan od takvih bio je i Josip Bombelles, zadugo poznat među Hrvatima u Americi, a […]

U vrtlogu rata

Već u zrelim godinama i s fakultetskom diplomom, Lauro se 1940. prijavio u Kraljevsko kanadsko zrakoplovstvo (Royal Canadian Air Force). Nakon potrebne izobrazbe postao je pilot, zapovjednik dvomotorca bombardera tipa Wellington, i bio poslan u ratne akcije. Polijetao je iz Velike Britanije i, zatim, iz Sjeverne Afrike. Imao je 58 borbenih akcija iznad Njemačke i Italije. Postao je poručnikom zrakoplovstva i za uspješno izvršene zadatke kralj George VI. osobno mu je u Buckinghamskoj palači na prsa objesio britansku medalju Distinguished Flying Cross.

Nakon služenja u kanadskim postrojbama javio se služiti u američkom ratnom zrakoplovstvu pod uvjetom da ga pošalju u europske ratne operacije. Nakon vrlo kratkoga osposobljavanja, postao je pilot teškoga bombardera B-24 (Liberator). U redovima američkoga ratnoga zrakoplovstva imao je 29 borbenih letova i pod kraj rata nagrađen je američkom medaljom Distinguished Flying Cross.

U knjizi Action Priests: The Story of Father Joe Lauro, koju su napisali jedan mu prijatelj i on (objavljena 1971.), može se čitati kako je Joe imao visoke vjerske i moralne standarde. Njemu vjerna posada to je dobro znala, osjećala i cijenila. Uvijek je od posade zahtijevao da bacanje bomba bude što preciznije, da se gađaju samo vojni ciljevi i izbjegavaju nevine žrtve. Često je molio krunicu za svoju posadu i za nevine ljude koji su zbog bačenih bomba poginuli. Ali nije on bio pacifist, nego je kao američki domoljub spremno obavljao ratne zadatke.

Zrakoplovima kojima je kormilario davao je nadimak Regina Coeli/Kraljica neba. Bile su to Regina Coeli I, II, i III. I spomenutu knjigu posvetio je Kraljici neba. Ostali su zrakoplovci vjerovali da su njegovi zrakoplovi sretni jer su, nekim čudom, izbjegli više smrtnih opasnosti. Zanimljivo je pročitati kako su Joe i njegova posada jednoć bili na kratkom predahu izvan vojne baze u Sjevernoj Africi i jedan je drugi tim uzletio s „njegovom” Regina Coeli. Zrakoplov je pogođen protuzračnim projektilom i bio oboren. Na sreću, posada je preživjela. Vijest se proširila kako je „Kraljica” i u svojoj nesreći sačuvala ljude.

Novi život u Argentini: Kod mene se religiozni osjećaj probudio kada sam bio u zatvoru Ozne

Čitajući ili slušajući ljudske životne priče lako uočimo kako se u našim životima višeput dogode „slučajni” susreti i zaokreti koji nas odvedu tamo gdje nismo planirali, pa ni sanjali o takvim ishodima. I dobro je da ne znamo što nas čeka na životnom putu. Ali itekako je važno kako se koristimo prilikama koje nam život […]

Nakon jednoga bombardiranja u Italiji (oko grada Foggije) Joe je odlučio uputiti se na hrvatsku stranu Jadrana da bi barem iz zraka vidio Krasicu, rodno mjesto svojega oca. Ali, uskoro nakon skretanja prema Hrvatskoj zapazio je da ga slijedi njemački Me-19 (Messerschmitt). Naravno, žurno se vratio u bazu iz koje je poletio i nikad nije vidio Hrvatsku ni iz zraka.

Napokon svećenik

Bilo je to gotovo na samom kraju rata (o Božiću 1944.), Joe se spremao vratiti iz Europe u Ameriku, kad mu je stigao telegram u kojem mu vojni kapelan piše da su mu sva vrata otvorena ako želi poći na studije teologije i postati svećenik..

Više puta nagrađeni bojnik Joe Lauro otišao je iz ratnoga zrakoplovstva ravno na studije teologije. Zaređen je za svećenika 17. svibnja 1949. u katoličkoj katedrali u Little Rocku, Arkansas. U toj je biskupiji služio 13 godina na više siromašnih župa. U svakoj od njih postigao je znatne pothvate. Ostvarivao je ono što su mnogi smatrali nemogućim. Ali on je pošao dalje.

Pristupio je u Misijsku družbu svetoga Jakova apostola, koju je 1958. utemeljio newyorški kardinal Richard Cushing, i 1962. otišao među najsiromašnije u najzapuštenijem dijelu Ekvadora. S narodom je radio sve poslove, što god je bilo potrebno – propovijedao je ne samo riječima nego ponajviše djelom. Zato i je postao poznat kao Action priest/svećenik akcije. Hranio sirotinju, gradio škole, kapelice, sirotišta, brinuo se za bolesne…. Neki od onih, kojima je Joe pomogao dok su bili djeca, nastavili su njegovu misiju ljubavi zadugo poslije njegove smrti.

Joe Lauro bolesne djevojcice

Vlč. Joe Lauro i dvije djevojčice koje je doveo u Chicago na liječenje i školovanje. Jedna od njih, koja je bolovala od dječje paralize, odrasla je u obitelji Joeova brata Franka u Chicagu i poslije nastavila Laurov humanitarni rad u svojem rodnom kraju u Ekvadoru.

Prerana smrt

Poznate novine Chicago Tribune objavile su 22. travnja 1971. da je umro velečasni Joe Lauro. Pokopan je 24. travnja iz hrvatske crkve Uznesenja BDM u Chicagu. Njegovi zemni ostaci leže na groblju sv. Groba u Alsipu, Illinois, jugozapadno od Chicaga.

‘U domovini si bio nešto, a u Parizu ćeš biti ništa’

Srgjan pl. Tucić rođen je u Požegi 9. veljače (ponegdje se navode 9. i 29. ožujka!) 1873. od oca Dragutina pl. Tucića Sokolovačkoga i majke Karmele pl. Jovanović. Temeljnu naobrazbu stekao je u Virovitici i Požegi. Nakon (ponovljenoga) četvrtoga razreda gimnazije upisao je i uspješno završio (1889.) Kraljevsku obrtnu školu u Zagrebu. Premda je po […]

O životu ovoga izvanrednoga čovjeka i njegovoj knjizi pisale su sve poznatije novine u Americi. U Hrvatskoj, domovini njegovih roditelja, u tadašnja vremena nije se smjelo o njemu pisati, ali nije nikad kasno spomenuti se ljudi hrvatskoga roda koji su svojim radom i životom nekoć bili (i ostali) svjetski junaci – vojni, duhovni i humanitarni.

dr. Ante Čuvalo

Prvi je snimio potres u Santa Barbari, a posebno ga je cijenio i – Charlie Chaplin

Slavko Vorkapić još je jedan uspješan i talentirani Hrvat čije je ime ušlo ne samo u povijest američke nego i svjetske kinematografije, a kojem se zbog njegovih vrijednosti pokušala nametnuti svaka narodnost osim hrvatske. U tome su bili vješti tzv. “kulturni atašei” jugoslavenskih ambasada. U američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu D. C., pod brojem S-4322, […]

U južnjačkoj vojsci Konfederacije borilo se nekoliko stotina Hrvata, najviše njih iz Dalmacije, a imali su čak i svoje jedinice. Velik ih se broj istaknuo i primio najviša odličja u odorama svih rodova američke vojske.

Danas ćemo se osvrnuti na generala u kojem je tekla hrvatska krv, a o njemu se do sada gotovo ništa kod nas nije znalo.

U američkom zrakoplovstvu kao visokog stručnjaka za elektronske komunikacije nalazimo general-bojnika hrvatskog podrijetla Johna (Ivana) B. Bestica.

Rođen je u gradu Fargo na sjeveru Amerike, u državi Sjeverna Dakota, od majke Ane i oca Arthura Bestica. Dok je John još bio dječak, odselili su u državu Minnesota, gdje je junak naše priče pohađao srednju školu i sveučilište.

Spektakularan let iznad mosta u San Pedru koji je napravljen zaslugom Hrvata. Tko je bio Vincent Thomas?

Jedan od najznačajnijih monumentalnih objekata u Kaliforniji, osim proslavljenog Golden Gate Bridgea u San Franciscu, jest također viseći most The Vincent Thomas Bridge u San Pedru. Taj most dugačak oko dva kilometra, od 1940. godine povezuje luku Los Angelesa, odnosno San Pedro, s lukom i gradom Long Beach te preko Terminal Islanda s velikim industrijskim […]

Krajem 1935. godine otišao je u najpoznatiju vojnu akademiju West Point. Četiri godine poslije uspješno je diplomirao i započeo vojnu karijeru u državi Washington, gdje je ostao do 1943., a onda je otišao na specijalizaciju u Fort (tvrđavu) Leavenfort u državi Kansas. Tamo je pohađao školu za zapovjednika: Command and general Staff School. Po završenom školovanju poslan je u Novu Gvineju i na Filipine i od tada je obnašao mnoge zapovjedne dužnosti u raznim vojnim bazama.

Za predan i uspješan rad primio je desetak odličja, među kojima Legion of Merit with one oak leaf cluster (Red za izvanredne vojne zasluge, s jednim hrastovim listom) i Air Force Longevity Service Award Ribbon with 6 oak leaf clusters (Za dugotrajnu službu u zračnim snagama, vrpca reda sa šest hrastovih listova).

Iako se John Bestic nije službeno vodio kao pilot, imao je položene sve ispite za upravljanje višemotornim zrakoplovima i 5000 sati letenja, što ga je uvrštavalo u kategoriju prvog pilota.

Novi život u Americi: U školu sam odlazio u visokim ženskim cipelama i namjerno sam gazio u duboki snijeg kako to drugi učenici ne bi primijetili

Ni u jednoj knjizi o američkim Hrvatima nisam naišao na ime slikara Paula Milosevicha pa s ovih nekoliko riječi želim ispraviti taj nedostatak. Riječ je o umjetniku koji je tijekom gotovo 40-godišnjeg stvaralačkog rada oslikavao ne samo život u jugozapadnim državama Amerike – Kalifornije, Colorada, zapadnog Teksasa i Novog Meksika, nego i u Europi, posebno […]

Volio je zrakoplove i u jednom je završio svoj uspješan život. Poginuo je 1969. godine u svojem civilnom avionu Beachcraft Bonanza – model 35 u Teksasu, oko 1500 metara od zračne luke Tucumari. Nakon prisilnog spuštanja na cestu zbog kvara na motoru, ponovno je uzletio da bi se vratio na uzletište, no taj put je motor potpuno zatajio i to je prouzročilo fatalan pad zrakoplova.

Vladimir Novak

Sjećanje Hrvata koji je bio zarobljen u Normandiji: Nijemcima sam zaprijetio Al Caponeom ako mi uzmu krunicu

Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]

Spomenute objekte namijenjene najmlađim mještanima sela u kojem živi 950 stanovnika, financiralo je sa 130 tisuća američkih dolara europsko zapovjedništvo američke vojske.

Ivica Jerak, sin Mirke i Duška, rođen je 12. listopada 1962. godine. Osnovnu školu pohađao je u Debeljaku i Sukošanu, dok je u Zadru stekao zvanje pomorskog nautičara. Nakon plovidbe svjetskim morima, 1985. iskrcao se u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je tri godine poslije postao vojnik.

Sudjelovao je u mnogim vojnim operacijama i misijama diljem svijeta. Službovao je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Dobitnik je mnogobrojnih visokih vojnih odličja i priznanja.

Sa suprugom Hye, američkom državljankom iz Južne Koreje, živio je u Houstonu. Kao član postrojbe za posebne namjene Airborne, poginuo je 25. kolovoza 2005. godine pokraj grada Husaybaha. Pokopan je na vojnom groblju Arlington.

“Nas petero braće i sestra bili smo zajedno u Debeljaku, šest mjeseci prije nego što je Ivica poginuo. Imao je velike planove, a opet je sve nekako izgledalo kao da se došao oprostiti”, rekao je Petar Jerak o posljednjem susretu sa svojim mlađim bratom.

Zbog JFK-a je došao u Ameriku, Reagan ga je htio u svom kabinetu, a 1963. prijavio se za Vijetnamski rat

Ovaj politički emigrant, aktivist, lobist, fotograf, filmaš, dizajner, grafički umjetnik i povratnik iz SAD-a, najviše se u medijima spominjao početkom 21. stoljeća kada je u nekoliko gradova diljem Lijepe Naše održana njegova izložba “Hrvati u Americi”. Najviše se tad pisalo o aktivnostima Vladimira Novaka, no vrlo malo o jednom zanimljivom, bogatom i burnom životu. “Rođen […]

“Kada je u veljači 2005. odlazio iz sela, pukla mu je guma na novom automobilu. Znali smo da je to neki loš znak. Upravo tako je i bilo… A govorio je da nikad neće moći dati Americi onoliko koliko je ona pružila njemu”, priznao je Jerak, dodavši kako nije znao da je njegov brat u samom vrhu specijalnih američkih snaga.

“To sam shvatio tek na pogrebu. Po njegovu suprugu i nas troje iz obitelji poslan je privatni zrakoplov koji nas je dovezao u Washington. Shvatili smo kako je njegova specijalna postrojba malobrojna i gubitak jednog čovjeka bio je nenadoknadiv. Njihov odjel potpuno je odvojen od svih drugih rodova vojske, sa svojom bolnicom i infrastrukturom. Pokazali su nam bazu za obuku i muzej gdje su istaknute njegove slike”, priznao je Jerak, otkrivši kako je Ivica još kao dijete bio drukčiji od svoje braće, nekako samozatajan i više okrenut učenju.

“Kolege vojnici zvali su ga Croatian Sensation. Kada je posljednji put bio ovdje, rekao je da će, ako pogine, biti pokopan na washingtonskom groblju. Nismo ga shvatili ozbiljno jer 2007. je trebao biti u mirovini i češće dolaziti k nama, ali kao da je predosjećao što će dogoditi u Iraku”, zaključio je brat Petar.

Hrvat iz Sydneya koji je domovinu branio oružjem i kamerom: Srce mi je bilo do neba!

U posljednjih nekoliko mjeseci na Faceboku i raznim internetskim portalima osvanuli suvideozapisi koji su dosad bili nepoznati, a vezani su za akciju Oluja. Još veće iznenađenje bilo mi je kada sam shvatio da je autor tih zapisa jedan Hrvat iz Sydneya, koji u Australiji živi i radi već više od 30 godina. Bio je sudionikom […]

Jerakova obitelj u Hrvatskoj tek je nakon Ivičine smrti doznala kako je tijekom 17-godišnje vojne karijere u Americi odlikovan čak 47 puta.

Hrvoje Salopek, Hrvatska matica iseljenika