Koliko se spominjemo naših majki raseljenih diljem svijeta, i koliko uopće znamo o hrvatskim ženama, iseljenicama?

Majke slave svoj dan druge nedjelje u svibnju u 47 zemalja svijeta u kojima susrećemo potomke hrvatskih iseljenika na višestoljetnoj vremenskoj okomici… „Ako niste kod kuće, pišite majci često, recite joj nekoliko lijepih riječi, pohvala, i recite joj koliko je volite“, govorila je utemeljiteljica Majčina dana učiteljica Anna Jarvis iz Philadelphije, koja je najveći dio […]

Prema riječima predsjednika Paze, ovakvo ulaganje u obrazovanje mladih hrvatskih korijena putem pojedinačnih stipendijskih fondova pri Školarinskoj zakladi HBZ-a pokazuje se vrlo bitnim pokretačem rasta ove obrazovne organizacije, ali i filantropskim činom američkih Hrvata vrijednim velikog poštovanja.

Memorijalni fond Petra i Marion Cvitković s donacijom od 50 tisuća američkih dolara pokreću pri Zakladi njihova akademski obrazovana djeca u znak odanosti vlastitim roditeljima i hrvatskom kulturnome naslijeđu, koje naraštajima njeguje njihova obitelj. Ovom donacijom Školarinska zaklada HBZ-a uknjižila je rekordni 110 pojedinačni fond za stipendiranje svoga podmlatka.

Važan uvjet ovog stipendijskog fonda je da budući primatelj bude član Junior Tamburitzans kulturno-umjetničkog društva koje okuplja Hrvatska bratska zajednica Amerike. Zanimljivo, sam inicijator najnovijeg pojedinačnog fonda Petar Cvitković u djetinjstvu je bio prisiljen prestati svirati tamburu jer je kao doseljenik morao raditi na polju, ali zavjet da će nastaviti njegovati hrvatsku tradicijsku kulturu i glazbenu baštinu kada osigura ekonomsku stabilnost vlastite obitelji potaknuo ga je da obnovi umijeće sviranja na tom omiljenom hrvatskom glazbalu i usavrši ga u svojim četrdesetim godinama.

Slijedom tog obećanja bračni par Petar i Marion s prijateljima iz hrvatske zajednice i domicilnog okružja osnivaju ansambl American-Croatian Waukegan Tamburitzans, koji uspješno djeluje dulje od pola stoljeća u Waukeganu i nastupa diljem sjeverno-američkoga kontinenta na festivalima Omladinske kulturne federacije mladih HBZ-a. Koncerti ovog ansambla iz godine u godinu još od sedamdesetih naovamo privlače oko dvije tisuće ljudi koji uživaju u hrvatskoj glazbenoj baštini, ali i suvremenim kompozicijama američke i hrvatske glazbene scene.

Obitelj Cvitković uspoređivana je s znamenitim američkim obiteljskim glazbenim sastavom The Osmonds. Prim, brač, bugarija, čelo i bas bili su uvijek prisutni u obitelji Cvitković, a svirke s hrvatskim repertoarom čule su se do kasnih noćnih ura. Ta se tradicija njegovanja hrvatske glazbene baštine nastavila i tijekom njihove mirovine na Floridi. Petar Cvitković dao je značajan doprinos očuvanju hrvatske tradicijske kulture djelujući i kao član Upravnog odbora Omladinske kulturne federacije Hrvatske bratske zajednice Amerike, ali i kao podpredsjednik ondašnje čikaške Hrvatske katoličke zajednice Amerike i Kanade, koja je također okupljala razne iseljeničke kulturno umjetničke ansamble hrvatske provenijencije iz cijele Sjeverne Amerike.

Značaj obrazovanja snažno je naglašavan u obitelji Cvitković, što je u skladu s dugoročnom vizijom HBZ-a da podrži mladež američkih Hrvata koja želi steći sveučilišnu naobrazbu uz pomoć ove Školarinske zaklade. Obitelj Cvitković i ranije se uključivala u filantropske aktivnosti HBZ-a osobito putem stipendiranja darovitog podmlatka odsjeka 68 HKZ-a i odsjeka 75 HBZ-a, American-Croatian Waukegan Tamburitzans, ali i pojedinih izravnih doprinosa Školarinskoj zakladi HBZ-a. Prve stipendije iz ovog fonda obitelji Cvitković bit će isplaćene početkom dolazeće akademske godine, a molbe se zaprimaju do 15. rujna 2025.

„Iskazujemo naše najiskrenije divljenje i zahvalnost obitelji Cvitković za prenošenje kulturnih vrijednosti i obrazovnih postignuća svojoj djeci, koja nastavljaju njegovati obiteljsku tradiciju, hrvatski kulturni identitet u multietničkom mozaiku američkoga demokratskoga društva što znakovito potvrđuje osnivanje ovog fonda koji odaje počast naslijeđu njihovih roditelja“, poručio je glavni predsjednik HBZ-a Edward W. Pazo.

Školarinska zaklada Hrvatske bratske zajednice Amerike (The CFU Scholarship Foundation) jedinstven je obrazovni fraternalistički program američkih Hrvata i njihovih prijatelja na sjevernoameričkom kontinentu, udruženih u Hrvatsku bratsku zajednicu Amerike, utemeljenu na vremenskoj okomici od 131 godine (1894.). Lani je Zaklada bespovratnim stipendijama nagradila 159 studenata u ukupnom iznosu od 157.400 USD. Stipendije se kreću u iznosima od 500 do 1.250 USD. Za one studente HBZ-a koji pohađaju medicinski fakultet dostupne su dodatne tri godine stipendiranja.

Zaklada je počela djelovati u sklopu HBZ-a 27. lipnja 1958. Njezinu rođendanu prethodila je inicijativa s Devete četverogodišnje konvencije Hrvatske bratske zajednice Amerike održane u Philadelphiji prije točno 70 godina (1955.). Tijekom konvencije donesena je rezolucija kojom se poziva na „godišnje izdvajanje od četiri tisuće dolara za stipendije zaslužnim studentima Hrvatske bratske zajednice“.

Posljednjih desetljeća imovina Školarinske zaklade HBZ-a iz Općeg fonda te spomenutih sto deset fondova specijalnih zaklada stalno raste, omogućujući u prosjeku dodjelu 200 stipendija godišnje mladima, zahvaljujući filantropiji našijenaca svih naraštaja. Upravni odbor Zaklade čine, uz glavnog predsjednika Edwarda W. Pazu i glavnu rizničarku Bernadette Luketich-Sikaras, direktori kao što su agilni Franjo Bertovic, Dr. Marion Vujevich, Robert Luketic, Paul J. Lucas, Derek Hohn i Michael Ricci. Svijest o značaju ulaganja u obrazovanje mladih u hrvatskoj prekooceanskoj dijaspori oblikovala se desetljećima ranije nego u matičnoj zemlji.

Samo Zagreb i Ljubljana, među 12 europskih gradova, nemaju spomenik žrtvama komunizma! Ali ima Ottawa u Kanadi…

U Ottawi je svečano otvoren ovih dana nacionalni „Spomenik žrtvama komunizma – Kanada, zemlja utočišta“, podignut u reprezentativnom Vrtu provincija i teritorija u središtu kanadskoga glavnoga grada u znak sjećanja na milijune ljudi koji su patili ili stradali pod opresivnim režimima iz cijelog svijeta. Spomenik žrtvama komunizma oblikovao je Raffov tim za dizajn, uprizorujući memoriju […]

Poticaji obrazovanju mladih u domovini

Uz ovu najstariju Zakladu američkih Hrvata iz Pittsburgha ovom prilikom valja skrenuti pozornost i na još dvije iseljeničke zaklade iz SAD-a, koje su nastale s uspostavom demokracije u Lijepoj Našoj devedesetih prošloga stoljeća.

Croatian Scholarship Fund (CSF) je tako perspektivna zaklada kalifornijskih Hrvata koja ove godine slavi 35. obljetnicu uspješnog djelovanja na tlu Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Posrijedi je iseljenička zaklada, ali za studij u Lijepoj Našoj, koja je dosad stipendirala više od 400 izvrsnih studenata na hrvatskim sveučilištima, kojima će se od dolazeće akademske godine pridružiti 40 sretnika iz nove generacije brucoša. Oni će tijekom svog petogodišnjeg studija dobivat po dvije i pol tisuće dolara od kalifornijskih Hrvata. Studenti su izabrani između više stotina prijavljenih odlikaša.

„Dok su dio CSF programa od mladih se očekuje da postižu što bolji uspjeh, ostvaruju izvrsne rezultate u izvannastavnim aktivnostima“, navode iz CSF-a. Stipendisti će studirati na Sveučilištu u Zagrebu (12); na Sveučilištu u Splitu (7); na Sveučilištu u Rijeci (5); te na Sveučilištu u Osijeku (1). Stipendisti iz susjedne BiH studirat će na Sveučilištu u Mostaru na hrvatskome jeziku (6) te na Sveučilištu u Sarajevu (1).

Zaklada je u Kaliforniji pokrenuta (1989.) pod sloganom „Stvaranje lidera kroz obrazovanje“ od strane hrvatskih disidentskih migranata koji su nakon sloma Hrvatskoga proljeća (1971.) u SAD-u našli kruh i slobodu za razvitak svojih poslovnih karijera. Jedina želja zakladnika i ujedno obveza studenata jest da nakon diplome ostanu u Republici Hrvatskoj, te da budu uspješni u svom profesionalnom životu kako bi mogli snažnije doprinositi boljitku hrvatskog društva i čovječanstva općenito.

Nadalje, dvadeset i drugu godinu za redom u Dubrovniku su Amerikanci hrvatskih korijena iz San Pedra, udruženi u Libertas Foundation, dodijelili stipendije učenicima obrtničkih zanimanja iz Dubrovačko-neretvanske županije, želeći da mladi Dubrovčani ostanu u rodnoj sredini i pomognu razvoju turističkog sektora Hrvatske. Ove akademske godine stipendije su osvojila trinaestorica učenika, koji će se školovati za deficitarna zanimanja poput kuhara, kao i razna obrtnička baštinska zvanja koja nedostaju na jugu Hrvatske…

„Libertas Foundation će i dalje poticati mlade da ostanu u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i razvijaju svoje talente. Ove stipendije odražavaju našu posvećenost budućnosti mladih ljudi i ove lokalne zajednice koju su naši preci morali napustiti u potrazi za poslom,” poručio je predsjednik Libertas Foundation Amerikanac dubrovačkih korijena Nick Hazdovac.

Valja napomenuti, za razliku od potonjih dviju kalifornijskih zaklada Croatian Scholarship Fund i Libertas Foundation koje dodjeljuju stipendije za studij u Lijepoj Našoj, Amerikanci hrvatskih korijena iz Pennsylvanije okupljeni oko najstarije i najuspješnije iseljeničke Školarinske zaklade HBZ-a / CFU Scholarship Foundation stipendiraju učenike i studente koji se usavršavaju na prestižnim američkim (sve)učilištima. Tradicionalna kampanja za uplate donacija počinje krajem studenog uz američki Dan zahvalnosti. Imovina Školarinske zaklade HBZ-a iz Općeg fonda te fondova 110 specijalnih zaklada stalno raste (dosegavši samo u Općem fondu 6.591.686.64 dolara), omogućujući u prosjeku dodjelu 200 stipendija godišnje. Zahvaljujući filantropiji našijenaca, Zaklada znatno doprinosi socijalnoj pokretljivost mladih američkih Hrvata na društvenoj ljestvici te najrazvijenije zemlje svijeta.

Europske stipendijske prakse

U europskim zemljama, s druge strane oceana, zaklade su doživjele nagli rast tek 80-ih godina prošloga stoljeća. U Europi su mnoge zaklade osnovane od strane institucija, vlada i same Europske unije sa ciljem afirmacije ekonomije dijeljenja između europskih demokratskih društava. Procjenjuje se da u Europi danas postoji oko 200 tisuća zaklada. Broj zaklada varira od zemlje do zemlje, ovisno o fleksibilnosti pravnog okvira za zakladništvo.

U Hrvatskoj su kroz povijest postojale raznolike zakladne aktivnosti i tipovi zaklada. Najraniji podaci o zakladama potječu iz 16. stoljeća kada su zaklade većinom bile pod vodstvom Crkve, usredotočene na podjelu stipendija. Početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj je tako bilo registrirano oko stotinu zaklada, ali ih je socijalistička revolucija pomela sa scene 1945., nacionaliziravši im imovinu i zabranivši im djelovanje. Prvim višestranačkim demokratskim izborima i osamostaljenjem Lijepe Naše, vraćaju se zakladničke i filantropske aktivnosti za stipendiranje učenika i studenata, a trenutačno ih je registrirano trostruko više nego u (ne)slavnoj prošlosti.

S ponosom ističemo kako je naša dijaspora u zapadnim demokracijama znatno ranije prakticirala zakladništvo kao sredstvo mobiliziranja vlastite etničke zajednice i provedbu njenih vizija usredotočenih na očuvanje hrvatskog identiteta u multietničkom mozaiku sjevernoameričkog kontinenta, gdje se građani hrvatskih korijena s višestoljetnom tradicijom udružuju na vlastitu inicijativu kako bi unaprijedili život u lokalnoj zajednici unutar domicilnog društva, ojačavši ulaganjem u obrazovanje mladih socijalnu pokretljivost darovitih sunarodnjaka na društvenoj ljestvici najrazvijenije ekonomije svijeta – Sjedinjenih Američkih Država.

Usput, sredinom godine u Pittsburghu je održano redovito zasjedanje Nacionalnog odbora HBZ-a, čije je neovisno revizorsko financijsko izvješće o poslovnim, fraternalističkim, kulturni i obrazovnim aktivnostima odlično (Zajedničar, 4. lipnja 2025.). Revizor i upravitelj portfelja te hrvatske osiguravajuće organizacije John Župančić, dao je detaljnu analizu financijske bilance s osvrtom na investicijski portfelj HBZ-a koji uključuje obveznice investicijske kvalitete, ističući kako je neto dobit od operacija dosegla 1.920.827 dolara, dok je cjelokupna imovine HBZ-a porasla na 509.785.097 američkih dolara, što je povećanje od gotovo 4 milijuna dolara u odnosu na prethodnu godinu i ostvarenje viška HBZ-a od rekordnih 68.409.522 dolara.

Tri zadivljujuća primjera koja pokazuju kako danas učiti hrvatski jezik

Jezične tehnologije i digitalni resursi te klasični udžbenici za poučavanje hrvatskoga jezika u višejezičnome okružju sve su dostupniji potencijalnim ljubiteljima hrvatskoga jezika i kulture, zahvaljujući stručnjacima Instituta za hrvatski jezik kao i brojnim autorima koji djeluju na Sveučilištu u Zagrebu. Sve je to u središtu aktualne znanstveno-popularne manifestacije Mjesec hrvatskoga jezika (21. veljače – 17. […]

Zanimljivo, Župančić je ukazao da su ovi ukupni iznosi postignuti unatoč padu premijskog prihoda na razinu koja nije viđena posljednjih 25 godina u SAD-u. Rezultati tima glavnog predsjednika Edwarda W. Paze ipak ulijevaju povjerenje, poput onog koje je zagovarao legendarni fraternalist i kulturni aktivist Bernard M. Luketich u epohi treće industrijske revolucije, kako će ova fraternalistička organizacija u vrijeme četvrte industrijske revolucije – zaslužna za očuvanje i razvitak hrvatskog kulturnog identiteta – nastaviti uspješno djelovati u 21. stoljeću, iako industrija osiguranja na slobodnome tržištu SAD-a nudi lukrativnije premije, ali ne nudi kulturne i obrazovne programe za djecu i mlade hrvatskih korijena kao što to čine odsjeci Hrvatske bratske zajednice diljem sjeverno-američkoga kontinenta, gdje višestoljetno živi milijunska hrvatska dijaspora u četvrtom i petom naraštaju.

Hrvatskoj na Balkanu nije niti bilo mjesto

Hrvatska se vratila kući – bio je jedan od komentara ulaska Hrvatske u schengenski prostor. Jednostavna sintagma „povratak kući“ višeslojna je kao i činjenica da je od 1. siječnja hrvatskim građanima omogućeno nesmetano putovanje diljem zapadnog i sjevernog dijela europskog kontinenta, sve do Lisabona i Helsinkija. Naime, više od komocije putovanja ulazak Hrvatske u schengenski […]

Svi navedeni događaji uključuju Hrvatsku kao čimbenika na globalnom planu. FIFA u totalu tog globala, a u kontekstu „najvažnije sporedne stvari u svijetu“, Schengen kao konačna regulacija hrvatskog statusa unutar naše stare majke Europe, te DTT kao oruđe u međuodnosima između hrvatske domovine, najveće – sjeverno američke – zajednice iseljene Hrvatske i najmnogoljudnije nove domovine hrvatskog naroda, Sjedinjenih Američkih Država.

Svi ovi događaji smještaju nas među sposobne, poduzetne i uspješne narode svjetske zajednice. Jesmo li izbliza svjesni što sve možemo (zajedno)?!

Što se to 7. prosinca 2022. dogodilo u Washingtonu?

Hrvatski ministar financija Marko Primorac i američki podtajnik za gospodarski rast, energiju i okoliš Jose W. Fernandez potpisali su sveobuhvatni sporazum o porezu na dohodak između dviju država, čime će građani SAD-a i Hrvatske izbjeći dvostruko oporezivanje, te će se pojednostavniti poslovanje hrvatskim tvrtkama na američkom tržištu, kao i američkim tvrtkama u Hrvatskoj.

Mnogima je pao kamen sa srca – ponajprije Hrvatima u domovini, zatim američkim Hrvatima, te vladama SAD-a i Hrvatske. Vlade dviju prijateljskih, savezničkih i partnerskih zemalja ponovile su svoju privrženost dugoročnom prijateljskom savezništvu. O tome ne treba posebno razglabati. No sam taj čin neizostavno stavlja u fokus američke Hrvate i njihovo značenje unutar hrvatske globalne zajednice.

„Nacionalna federacija američkih Hrvata aktivno se uključila lobirajući više od deset godina za sporazum. Kontinuirano smo surađivali s američkim veleposlanicima Julietom Valls Noyes i Bobom Kohorstom. Ozbiljna je to procedura pa smo surađivali i s našim partnerima u Hrvatskom kongresnom vijeću“, rekao je Steve Rukavina, predsjednik Nacionalne federacije američkih Hrvata.

Hrvatska dijaspora, pa tako i ona u SAD-u, začuđujuće je slabo poznata i često je pogrešno ocjenjivana u hrvatskom javnom, političkom i medijskom prostoru. No prema procjenama vodećih američko-hrvatskih udruga, u SAD-u živi oko 2,5 milijuna ljudi hrvatskih korijena koji se od kraja 18. stoljeća pa do danas useljavaju u Sjevernu Ameriku, posebice u SAD.

Nije na odmet ponoviti tko su ti američki Hrvati, što je NFCA i koji je njihov doprinos suvremenom hrvatskom narodu i državi. Unaprijed se ispričavam za mjestimično „navijački“ ton.

Čovjek sam s dvije putovnice, dvije domovine, i ranih devedesetih, kao ratni dopisnik Večernjeg lista iz SAD-a (1992. – 1999.), bio sam jedan od suosnivača NFCA-a i prvi voditelj njezina odjela za promidžbu (1993. – 1998.).

U Americi živi pet skupina Hrvata: Dok je ovakvih, ima nade, a bit će i uspjeha

Tko je god u Americi živio malo dulje među našim hrvatskim doseljenicima, mogao je lako zapaziti da nas ima više vrsta. Osobito, ako je s njima imao uži dodir ili obavio kakav važniji posao. U prvu bismo kategoriju mogli svrstati ljude i žene, koji rado pripadaju svemu što je Božje i hrvatsko. To su ljudi […]

Kao što znamo, Hrvati se useljavaju u Sjevernu Ameriku od kraja 18. stoljeća, prvo u tada hispansku Louisianu, a onda diljem kontinenta. To je začetak „stare dijaspore“ koja je išla u potragu za slobodom i kruhom. Njihovi potomci su asimilirani, anglofoni i amerikanizirani, no nisu zaboravili svoje korijene.

Postavši Amerikanci hrvatskog podrijetla koji dobro poznaju američki način života i funkcioniranje američke politike i društva, neprocjenjiv su čimbenik utjecaja na politiku svoje nove domovine. Njih je unutar sjevernoameričke dijaspore oko 90 posto.

Slijede politički emigranti, bjegunci pred komunizmom i jugoslavenstvom nakon 1945. (njih oko devet posto). Površno su asimilirani. Djeca su im sasvim integrirana, no ipak s nekim sjećanjima na svijet svojih predaka.

Konačno, postoji i treća skupina, jedan posto visokih stručnjaka, znanstvenika, intelektualaca koji dolaze u Ameriku tijekom posljednje četvrtine 20. stoljeća i uključuju se u američke intelektualne, stvaralačke, znanstvene, poslovne i političke elite. To su svjetski ljudi koji su doma gdjegod susreću ljude svoje kaste.

Prve okuplja Hrvatska bratska zajednica, izvorno osiguravajuće društvo sa sjedištem u Pittsburghu. Danas ima oko sto tisuća aktivnih članova. Drugu skupinu dobro predstavlja Croatian American Association sa sjedištem u Chicagu. Treća se skupina formirala oko udruge bivših studenata hrvatskog sveučilišta (AMAC – Almae matris alumni Croaticae).

Moja se djelatnost, isprva kao čistog amatera u predmetima lobiranja i promidžbe, ostvarila upravu u okviru AMAC-a, u kojem sam držao nedefiniran položaj „koordinatora“. Od početka mi je bilo jasno da je ključni problem očuvati i poticati optimistički duh i zajedništvo u našem nemalom kontingentu potencijalnih promidžbenih djelatnika-amatera, ali i aktivno tražiti saveznike i istomišljenike unutar SAD-a.

To bi bila trajna propast, ne samo za Hrvate, nego i za Bošnjake, i za državu Bosnu i Hercegovinu

Ovih dana čitamo da je posebni američki izaslanik za rješavanje izbornih neprilika u BiH (onaj Dayton kojemu smetaju „etnički prefiksi”, ali ne svi!) otpočeo prodavati maglu o elektorskom načinu glasovanja za članove državnoga Predsjedništva. Tom protuzakonitom namještaljkom Hrvatima bi se oduzela konstitutivnost koja je zajamčena (i) Daytonskim sporazumom. Ali trebalo bi biti jasno g. Palmeru, […]

A kako je to izgledalo u Washingtonu 1991. godine, najbolje govori sljedeći primjer. U trenutku kada su se stvari u „Jugoslaviji“ počele zahuktavati, 21. svibnja 1991. skupina naših vodećih ljudi, uključujući i rođene Amerikance i novije „dođoše“ poput mene, uspjela je dobiti termin kod Jamesa R. Hoopera, zamjenika direktora za istočno-europske i jugoslavenske poslove State Departmenta.

Mantra tadašnje američke politike prema „Jugoslaviji“ bila je „unity and democracy“. Gospodin Hooper bio je ugodan mladac i, vjerujem, dobro je shvaćao problem, no nije bio voljan ni milimetra odvojiti se od zacrtane politike State Departmenta. Kada smo se nakon više od sata rastajali, netko je nabacio: “Gospodine Hooper, kako bi bilo da se službena politika prema Jugoslaviji redefinira kao podrška za ‘democracy and unity'”?

Hooper je slegnuo ramenima i izišao iz prostorije. Tri dana kasnije, točnije 24. svibnja State Department je objavio novu politiku prema Jugoslaviji koja se „zasniva na principima demokracije, dijaloga, ljudskih prava, tržišne reforme i jedinstva“. Jadno jedinstvo, odsklizalo s prvog na posljednje mjesto čak i iza ritualnih „ljudskih prava“.

Stvaranje NFCA-a kao zajedničke platforme borbe američkih Hrvata za slobodnu Hrvatsku već je samo po sebi bilo dokaz zajedništva i optimističnog duha. Najjača oružja, temelj našeg uspjeha, bila su zajedništvo i optimizam.

„Osnivačka konvencija Nacionalne federacije američkih Hrvata održana je u St. Louisu u siječnju 1994. Prvi je predsjednik bio Ed Damich, uvaženi pravnik, kasnije predsjednik Federalnog suda za potraživanja od države, a ja sam bio blagajnik i prvi potpredsjednik. Hrvatska bratska zajednica i Hrvatska katolička zajednica bile su ključne hrvatske udruge unutar NFCA-e. Između ostalog, NFCA je objavila važne ‘white papers’ na temu Brčkog, Istočne Slavonije i hrvatskog prijema u NATO. Dvadesetak puta bili smo na razgovorima u Bijeloj kući, razgovarali s ključnim osobama za kreiranje američke politike prema Hrvatskoj i BiH, kao što su Richard Holbrooke i Jacques Klein. Potaknuli smo osnivanje Hrvatskog kongresnog vijeća koje broji više od 50 kongresnika. Posebno se ponosimo ulogom koju smo odigrali lobirajući za ulazak Hrvatske u NATO”, prisjetio se naš sugovornik.

Postoji jedan jako opasan propust koji sve više zahvaća naše iseljeništvo

„Cijena, novčani izraz mjere vrijednosti robe ili uslugâ, a izražava se brojem novčanih jedinica za standardnu ili pojedinačnu robu ili uslugu. Formira se uzajamnim djelovanjem potražnje i ponude neke robe ili usluge na određenom tržištu u određeno vrijeme.“ Hrvatska enciklopedija O slobodi… Čovjek sve na svijetu pokušava odrediti nekom veličinom, izmjeriti prigodnom vagom ili metrom. Novac […]

Nacionalna federacija američkih Hrvata godinama je zagovarala DTT konvenciju. Kako je riječ o stručnom, poslovnom i financijskom pitanju angažirali su niz hrvatskih i američkih stručnjaka koji su pomagali oko argumentacije i pripreme odluke, npr. Udruge hrvatsko-američkih poslovnih ljudi i Udruge hrvatsko-američkih pravnika. Ta borba je uspješno završena tijekom čudesnog tjedna novije hrvatske povijesti.

Smijem li ponoviti? Jesmo li izbliza svjesni što može učiniti zajedništvo?!

Vladimir Peter Goss

Oslikao ožalošćenu obitelji Kennedy pa postao poznat u cijeloj Americi. Ovaj Hrvat iz Austina napravio je i portret vlasnika Hiltona, predsjednika SAD-a Hoovera…

Često čitamo da je netko akademski slikar ili kipar. Takva bi nam titula trebala jamčiti da su njegova djela zaista vrijedna. Ali nije uvijek tako. Manjak talenta višeput je prekriven „modernošću” koju navodno obični smrtnici ne razumiju. Činjenica je da umjetnici i s akademskom titulom ponekad nisu spoj prirodne nadarenosti i dobre umjetničke izobrazbe, nego […]

Tamo je završio srednju školu, a odmah zatim obitelj se preselila u Pennsylvaniju. Roditelji, Ferdinand i njegov brat, svi su uvijek bili privrženi članovi ogranka broj 4 Hrvatske bratske zajednice u malom gradiću Etna, nedaleko od Pittsburgha.

Ferdinand je također završio vojnu akademiju, a svoju karijeru započeo je u devetoj topničkoj pukovniji u Fort Lewisu u državi Washington. Dvije godine kasnije premješten je na Aljasku, a nakon toga je služio u državama Missouri, Oklahomi i Wisconsin.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata otišao je u Europu i odmah postao zapovjednik 28. topničkog bataljuna. Sudjelovao je u poznatoj bitci za Normandiju, zatim u borbama na rajnskom području i u središnjoj Europi. Za sudjelovanje u tim borbama primio je nekoliko odličja: medalju Srebrna zvijezda, medalju Brončana zvijezda reda s hrastovim listom, Medalju zrakoplovstva i medalju “Purple Heart” (grimizno srce). Također je dobio i dva odličja europskih država: Francuski ratni križ s palmom i zvijezdom te Luksemburški križ.

General Chesarek vratio se u Ameriku u srpnju 1945. Odmah je stupio na dužnost u ratnom odjelu Pentagona, gdje je dobio vojnu pohvalnu medalju. Tri godine kasnije otišao je na Stanford sveučilište, gdje je diplomirao Business Administration (tj. poslovno upravljanje) i vratio se u Pentagon.

Dubrovčanin za okladu preplovio Atlantik! ‘Nevjerojatno hrabra i luda avantura koja bi se mogla pretvoriti u tragediju ili trijumf’

Vijest od 23. travnja 2022. da su dvojica hrvatskih branitelja, dragovoljaca obrambenog Domovinskog rata, Verner Ilić i Martin Cruickshank, za 83 dana sretno preveslali Atlantski ocean podsjetila me na hrvatskog pomorca Nikolu Primorca koji je s kolegom u brodici manjoj nego itko ikada prije preplovio Atlantik. Iako se o Nikoli ponekad pisalo, ipak njegovo ime […]

Godine 1953. Chesarek je otišao u Koreju na dužnost u glavnom stožeru osme armije, a ni godinu dana poslije preuzeo je zapovjedništvo pete topničke grupe, koja se sastojala od četiri korejska i šest američkih bataljuna.

Nakon rata, za uspješan zapovjednički rad dobio je od Republike Koreje visoko odličje reda Ulchi. Po povratku u Washington nastavio je obavljati razne odgovorne dužnosti, među kojima i delegata te koordinatora ministra obrane na ukupno 12 međunarodnih konferencija.

Od kolovoza 1959., kao brigadir-general ponovno je služio u Francuskoj, najprije kao šef komunikacija američke vojske, a zatim i kao zapovjednik četvrte logističke jedinice. Za trogodišnjeg boravka u Europi primio je još dva odličja: od francuske vlade medalju Legije časti i medalju Republike Italije.

Ponovno se vratio u Sjedinjene Američke Države i na preporuku tadašnjeg predsjednika Lyndona B. Johnsona Senat ga je promovirao u čin generala-bojnika. Pri kraju vojničke karijere, 1967. godine postao je pomoćnikom glavnog zapovjednika oružanih snaga. Otišao je u mirovinu u 56. godini s ukupno 23 odličja, no i nadalje je ostao vrlo aktivan.

Posvetio se industrijskim i komercijalnim poslovima, pa ga nalazimo kao predsjednika korporacije Consolidated Investment and Development Corp., koja uglavnom surađuje sa zemljama Bliskog istoka, Indonezije, Taiwana i Koreje. Istodobno je djelovao i kao predsjednik kalifornijske export-import korporacije Chesarek Industries i kao direktor Land Improvement and Development Corporation, koja se bavi poljoprivrednom tehnologijom u svijetu. Uza sve to, tražen je i kao savjetnik (konzultant) nekoliko najvećih američkih korporacija.

Jedan od najimućnijih Hrvata u iseljeništvu podijelio je cijelo svoje bogatstvo

Malo je tko među živućim Hrvatima čuo za Petra Diccu, velikoga dobročinitelja, žarkoga hrvatskoga domoljuba i čovjeka visokih vjerskih i moralnih vrijednosti. Uskoro će 50. obljetnica njegove smrti, pa je prikladno prisjetiti se da je ne tako davno među Hrvatima živio i djelovao jedan vrlo uzoran i plemenit čovjek. Petar Dicca (ponekad Dika) rođen je […]

Chesarek je preminuo 20. studenog 1993. u Nashvilleu, državi Tennessee.

Za vrijeme Pustinjske oluje, odnosno američkih vojnih operacija u Iraku 1991. godine, spominjao se u helikopterskim jedinicama i časnik Ostovich, koji je također dijelom hrvatske krvi, a u popisu iz 1994. među admiralima ratne mornarice SAD-a nalazimo i ime pilota Zlatopera J. Ronalda, koji bi isto tako mogao biti hrvatske gore sin.

Hrvatska matica iseljenika

Dok su drugi odlazili i odlaze iz Hrvatske zbog boljeg života, ovog čovjeka povukla je – znatiželja. Danas njegovo ime nosi nekoliko ustanova i ulica, a bio je i poglavica Indijanaca

Hrvati i njihovi potomci rasuti su po svijetu kao zvijezde po nebeskom svodu. Neki od njih vidljiviji su od drugih, kao i zvijezde, barem za neko vrijeme. Za vas sam prikupio crtice iz života onih koje sam tako rekavši „u hodu“ zapazio i o njima iz raznih izvora ponešto zabilježio. Poneke sam od njih i […]

Mužina je rođen 7. kolovoza 1869. u Rijeci (Sušaku). Poslije završene srednje škole studirao je u Beču i Zagrebu. Ali budući da je bio oduševljeni sljedbenik Ante Starčevića i pravaštva, bio je izbačen sa sveučilišta. Dakle, kao politički nepodoban u domovini, Mužina je 1892. otišao u Ameriku tražiti slobodu.

Prolazi kroz New York došao je u Chicago, gdje su ga, kao obrazovana čovjeka, odmah angažirali za urednika hrvatskih novina Chicago. Mužina je pripremio i prvu hrvatsku knjigu od važnijeg značenja u Americi – “Narodni amerikanski koledar za godinu 1893.” Ali on uskoro odlazi u drugu veliku hrvatsku naseobinu, u grad Pittsburgh, i tamo neumorno radi na kulturnom i narodnom polju. Počinje izdavati prve hrvatske novine u tom gradu, pod naslovom Danica. Izdao je i Hrvatsko-amerikansku Danicu, Kalendar za godinu 1895.

Već u prvom broju Danice (siječanj 1894.) Mužina poziva Hrvate u Pittsburghu da se organiziraju kako bi pomogli sami sebi u tadašnjim teškim imigrantskim i radničkim okolnostima. Pod njegovim vodstvom već je istog mjeseca organizirano Hrvatsko radničko podupiruće društvo “Starčević” i on mu postaje prvi predsjednik. Uskoro su bila organizirana slična društvanca u okolici Pittsburgha, a krajem iste godine postojeća su društva utemeljila Hrvatsku narodnu zajednicu, kasnije nazvanu Hrvatska bratska zajednica, koja već odavno broji više od sto tisuća članova.

Hrvat je bio predsjednik Kostarike: Ni prije ni poslije njega nismo imali takav slučaj

Hajdemo odavde u Centralnu Ameriku, u Kostariku, gdje je uvijek toplo. Ona je smještena između Nikaragve na sjeveru i Paname na jugu, te Tihog oceana na zapadu i Karipskog mora na istoku. Bogata je planinama, vulkanima i kišama, a ime Costa Rica znači “bogata obala”. Tropski je to kraj te ima samo dva godišnja doba: […]

Mužina je bio i jedan od organizatora prve hrvatske katoličke župe u Americi. Bilo je to u Pittsburghu 1894. godine. On je bio predsjednik odbora za gradnju crkve, koja je posvećena 1895.

Nije sasvim jasno zašto, ali je Mužina naglo napustio Pittsburgh. Izgleda da se nekim uglednijim Hrvatima u gradu nije sviđao njegov način rada, a možda još i više njegovo pravaštvo, te se on vraća u Chicago. Ali i u Chicagu ga je čekalo trnje, a ne ruže. Nije poznato kako su se stvari odvijale, no činjenica je da je ostao osamljen i u nikakvim ekonomskim prilikama. Povrh toga teško je obolio. Umro je u Chicagu bez novčića u džepu 16. rujna 1908. godine te je pokopan i bez imena na grobu. Tek 1943. vodstvo HBZ-a sjetilo se podići mu skroman nadgrobni spomenik.

Život Zdravka Mužine dobar je primjer ljudi koji su prošli svojom domovinom i svijetom puni ideala da naprave nešto ne za sebe, nego za druge: za svoj narod, za čovjeka u potrebi. On je bio školovan, snažan i hrabar čovjek. Mogao je u Americi živjeti, što se veli „ko pravi Amerikanac“, ali on je svu svoju energiju i znanje utrošio za drugog, za hrvatskog radnika imigranta u tuđem svijetu, misleći da će i tako pomoći i svojoj domovini Hrvatskoj. Ali umjesto priznanja, bio je napušten i odbačen.

Pjesma ovog Hrvata čak je deset tjedana bila najslušanija u Americi. Za Columbia Records snimio je 40-ak hitova, a u domovini je gotovo nepoznat

Guy Mitchell, nekoć slavna američka zvijezda, uz pjevanje bio je i glumac. Godine 1956. njegova je pjesma “Singing the Blues” deset tjedana bila najslušanija pjesma u Americi. Guy Mitchell bio je jedna od veoma poznatih pjevačkih zvijezda hrvatskog podrijetla u Americi, ali začudo, jako malo Hrvata, čak i u Americi, o njemu nešto zna. U […]

To se redovito događa osobama koje rade iz ljubavi i idealizma. Njihova plaća mjeri se drugom mjerom. Jedino tako postaju uzori. O Zdravku Mužini pišemo upravo zato što je bio drugačiji od ostalih, od većine. Oni drugi već su davno naplatili svoj rad i zaboravljeni su, a Mužina i ljudi slični njemu primaju nagradu koja se ne raspada.