Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

Počelo je sve od Tijelova 1934., od uzvika mojeg oca iza raširenih novina: “Stepinac, moj kolega iz kadetske škole, postao je najmlađi nadbiskup na svijetu, zagrebački nadbiskup…”

Bila je i dodatna rečenica koja me rashladila: “On je jako povučen i šutljiv”. Usporedio sam ga, zbog tih riječi, sa starim nadbiskupom Bauerom. Ovoga starog gospodina sam viđao, dakako samo iz daleka, kod svečanosti, u punom sjaju, s ljubičastim plaštem i s kapicom iste boje ili s mitrom na glavi. Jedan jedini put sam ga vidio i čuo iz bliza, u njegovu dvorcu Brezovici. Bio je vrlo odmjerena držanja i nije znao razgovarati s djecom, pa me razočarao. Povjerovao sam da je Stepinac isti. Zaboravljao sam, ponajprije, njegovu mladost.

U svezi s imenom Stepinac bio sam također ražalošćen: nisam vidio svečanu bakljadu koja je bila priređena njemu na čast, u navečerje biskupskoga posvećenja. Bio sam očajan, a suze su mi pošle, kada sam vidio, kako niz Bakačevu ulicu, do koje smo bez daha prispjeli kasno, među mnoštvom silaze bakljonoše s utmutim bakljama i glazbenici s ovješenim glazbalima.

Sutradan u crkvi na posvećenju čudila su me dva oltara i dvije mise istodobno, a vjerovao sam da je sve propalo kada su dva biskupa privela Stepinca k nadbiskupu Baueru i on je pitao, na latinskom i hrvatskom, imaju li za Stepinca pismo od Pape. Činio se stari nadbiskup jako strogim; pitao je oštro, pa sam bio uvjeren, da Papinog pisma nema. Tek kada mi je rečeno, da je to samo dio obreda i kada je kanonik Volović to pismo čitao s propovjedaonice, na hrvatskom jeziku, odahnuo sam smireno.

U sjaju reflektora, u blistavo rasvijetljenoj crkvi, mogao sam nešto fotografirati malim Kodakom, aparatom-igračkom, a poslije i samoga mladoga nadbiskupa vani, na trgu, kada je obilazio oko crkve i dugo dijelio mnoštvu prvi biskupski blagoslov. Tata mu je poslao pismenu čestitku, nakon koje je uslijedio poziv na posjet u nadbiskupskom dvoru. Pao je poziv kao grom, telefonom. Baka se izgrizala cijelog života, jer za to nije znala: bila je na liječenju u Rogaškoj Slatini.

Na dan posjeta, u samom hodniku dvora, načinio sam malu nepriliku u svezi sa zagrebačkim pomoćnim biskupom Salis-Seewisom, našim znancem. Vidio sam ga na stubištu i uzviknuo sam nesvjesno njegovo ime, a roditelji su imali vremena do nadbiskupova salona, da me oštro ukore i pokvare mi sve veselje.

Tu se onda pokazalo kako Stepinac znade zamijetiti oblak žalosti na dječjem licu i kako znade “one najmanje”, Isusove prijatelje, prijateljski utješiti.

Emotivan oproštaj od oca: Živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem

Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]

Darovao sam nadbiskupu album s mojim – kakvim takvim – fotografijama s njegova posvećenja i s opisom dojmova nespretna devetgodišnjeg pera. A on je meni darovao jedno uvezano godište “Luči”, premda još taj list nije bio za moje godine. Rekao mi je, da se ne ulijenim i zbog toga prestanem pisati, da je kršćanski autor apostol i da mu je zadaća teška ali sretna; pa ako ne budem nešto znao napisati o kršćanskoj vjeri, neka dođem ravno k njemu, on će me poučiti.

Govorio je jako brzo, progutao bi i po koji slog, ali ga se moglo dobro razumjeti. Kasnije, s godinama, više je pazio na izgovor. Jednoć je mojoj obitelji uzvratio posjet. Svi smo cvali od ponosa, baka i ja napose. Došao je u pratnji našeg znanca, kanonika Dočkala, od Kaptola do našega iličkog stana, između Gundulićeve i Frankopanske ulice – pješice.

Ostalih nekoliko susreta s velikim nadbiskupom Stepincem, četiri ili pet, u dvoru na Kaptolu i jedan u Brezovici, bili su, u svojoj običnosti i jednostavnosti, velike svečanosti za mene.

Govoreći o nepravdi, znao se Stepinac jako srditi i žestiti. Hodao bi po sobi gore-dolje, s usta su mu letjele riječi ogorčenja, brzo, brzo. Srdio se na nepravednu vlast, na nehaj najpozvanijih da pouče narod u dobru, na uredništva slabo uređenih nekih kršćanskih listova u nas, na glupost zaljubljenosti u materijalni posjed.

Nije štedio ni sebe. Znao je čuvati autoritet svojeg položaja, ali kada bi mu netko bio iskren, počastio bi ga vlastitom iskrenošću. Spomenuo bi neke svoje pogreške, koje je svladao i koje kani svladavati.

“Morao bih više čitati, nego što čitam. Morao bih neke svoje propovijedi pisati, a onda ih čitati, točno kako su napisane, bez umetanja i dodavanja. Lako propovijedam, ali za intelektualce bih morao napisati i čitati svaku propovijed… Samo da mi je malo više slobodna vremena”, rekao mi je početkom godine 1941.

Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom

Tko je poznavao fra Silvija Grubišića katkada će mu bez sumnje izgledati da je Silvije bio jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog iseljeništva uopće. Sposoban i neobično radljiv davao je sve svoje snage gdje je osjećao da bi mogao nešto učiniti na dobro hrvatskih iseljenika među kojima je djelovao, ili na korist domovine koju je ostavio […]

Nije imao vremena, ni novaca. Dijelio je nesebično jedno i drugo, pa njemu nije ostajalo gotovo ništa.

Hrvoslav Ban, Stepinac mu je ime, 1978.

Hrvatski svećenik pronašao zanimljiv zapis u Kanadi: Nisam mogao vjerovati što čitam

Ovih posljednjih mjeseci svi smo nekako potišteni. Ograničeno je kretanje. Liturgijskim slavljima može prisustvovati samo mali broj ljudi. Neizvjesnost i samo pitanja na koje nema odgovora. Sjedim u župnom uredu i razmišljam. Nemam mira pa se malo zaletih u stare župne tjednike. Dođoše mi pod ruku i oni iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Otvorih, gotovo […]

Bio je to dom gospodina Ivana i gospođe Olge Orlić, te njihove djece Ivke i Ivice. Drago mi je, kada sam prvi put pozvan u jednu obitelj, da to nije prigodom neke svečane zgode, kada je kuća puna gostiju. Onda su domaćini prezauzeti, pa nemam prilike govoriti o njima, o obitelji, nego drugi govore o drugim stvarima, a domaći ljudi i ja se gledamo i šutimo. Naime, doći u jednu hrvatsku obitelj, u tuđini, za mene je posebna svečanost, kada mogu sa svima članovima podijeliti njihove tegobe i radosti.

Uz takav, ugodan posjet u kući Orlić, iznenadio me izvanredni razgovor, koji je za mene značio veliki, nezboravan dar. O čemu su onda govorili gospođa Olga i gospodin Ivan Orlić?

Bila su to živa, slikovita sjećanja na njihovu idealnu, hrvatsku i kršćansku mladost, pod suncem našeg Jadrana, u gradiću Sali, na Dugom otoku. I o njihovu sudjelovanju u Orlovskom pokretu, koji je utemeljio i vodio budući hrvatski svetac, sluga Božji, dr. Ivan Merz.

Sve ono, što sam o Orlovstvu znao i slušao, sada je bilo oživljeno u riječima ovih dvoje plemenitih ljudi, kojima je taj pokret usadio u srce vjeru u Boga, ljubav za bližnje i dobrotu, što je bilo potvrđeno cijelim njihovim životom.

Sijao je samo ljubav i dobrotu: Ako daješ, daj odmah jer dvostruko daješ

Smrću našeg dragog i dobrog oca Vilima Cecelje završava se i za našu obitelj jedan posebni odsjek života. Izgubili smo u njemu jednog od naših najboljih i najdražih prijatelja, što smo ih ikada imali. Dok smo još bili u Europi, a posebno Salzburgu, bili smo svjedoci stalne brige i ljubavi koju je ovaj uzorni svećenik […]

Zapjevali su mi najljepše pjesme iz davnih, orlovskih dana, tako uzvišene, svježe, pa i danas bi bile potrebne, korisne i suvremene. Njihovo me pjevanje zanosilo, a njihovo lice preobrazilo i pomladilo. I u taj se trenutak opetovalo u meni iskustvo, da je samo čistoća duše temelj vječne čovjekove duhovne mladosti. Uvijek ću imati pred očima njihovo lice, njihove oči i u sluhu njihove glasove, iz one večeri, i onog krasnog ugođaja u domu obitelji Orlić.

Pred sam blagdan Velike Gospe, u ovoj godini (1989. op. ur.), pošao je gospodin Ivan iz svojeg doma u naš Vječni dom, gdje će nastaviti svoju pjesmu, kojom je hvalio Onoga, u kojeg se cijelog svojeg života čvrsto pouzdavao. Ostavio je ovaj pomućeni i pomračeni svijet u 81. godini života. Pa, premda se gospođa Olga i njegova djeca zahvaljuju Bogu, da je doživio uz njih lijepu starost, uvijek je za svakoga od nas prerano, kada se rastajemo s dragom osobom.

Svjesni smo da je najvjernija Majka, Velika Gospa, uvela gospodina Ivana u nebeski dom nagrade i slave. Vidim očito znamenje i u tomu, da je u blagdanske dane Uznesenja Marijina prešao u vječnost, a od najranijeg se djetinjstva molio Majci Božjoj, u svojem mjestu, u crkvi koja je posvećena upravo Marijinu Uznesenju.

U tuđini je bio okružen gospodin Ivan Orlić poštivanjem i ljubavlju svoje vrijedne gospođe Olge, sinova Velimira i Ivice, kćerke Ivke i svojih unuka. A u Hrvatskoj živi i radi njegov sin Ante, istaknuti hrvatski kipar.

Zašto su Hrvati napustili plodnu zemlju i došli živjeti među divlji kaktus, kamen i pijesak? Dobro došli u Arizonu

Ako se iz američkog grada Phoenixa uputite autocestom broj 60 prema istoku savezne države Arizone, nije loše proći kroz nestvarnu i gotovo netaknutu prirodu američkog jugozapada. Pred vašim će se očima tako nizati prostranstva kamena, pijeska, drače i niskoga raslinja, a sve to preplavljeno poljima kaktusa koji poput stražara bdiju nad pustoši koja ih okružuje. […]

Sprovodne obrede za Ivana Orlića predvodio je župnik Hrvatske župe u New Yorku fra Slavko Soldo, a značajan govor o životu i radu ovog uzornoga kršćanina i Hrvata, održao je urednik hrvatske radio-postaje u New Yorku, inženjer Vinko Kužina.

Hrvoslav Ban, Hrvatski katolički glasnik, 1989.