Velika životna priča general-bojnika hrvatskog podrijetla iz Sjeverne Dakote

Na sudjelovanje Hrvata u američkim oružanim snagama nailazimo već u 19. stoljeću i to u mnogim bitkama koje su vođene za stvaranje Sjedinjenih Američkih Država. U južnjačkoj vojsci Konfederacije borilo se nekoliko stotina Hrvata, najviše njih iz Dalmacije, a imali su čak i svoje jedinice. Velik ih se broj istaknuo i primio najviša odličja u […]

Iz Chicaga u Hrvatsku

John (Ivan) Pintar rođen je u Chicagu 18. studenoga 1904. godine. Roditelji su mu bili iznimno djelatni u hrvatskoj čikaškoj zajednici. U kući se govorilo hrvatski, a Ivan je od mladih dana bio u domoljubnim redovima, posebice među mladim hrvatskim sokolašima. Posjećivao je domovinu svojih roditelja više puta. Oženio se u Hrvatskoj 1928. godine i zatim se vratio u Ameriku, a godine 1933. rodila mu se kći Ljubica.

Nedugo iza rođenja kćeri, mlada obitelj pošla je u Hrvatsku posjetiti roditelje supruge mu Marije. Ali posjet se pretvorio u stalan boravak. Naime, u Sisku je Ivan otvorio trgovinu i ostao živjeti u domovini svojih roditelja. I tadašnja američka gospodarska kriza imala je utjecaja na takvu odluku.

Nakon četiri godine uspješna rada i boravka u Sisku, Ivan je prodao trgovinu i preuzeo zastupništvo američke tvrtke Rogers iz Detroita koja je proizvodila uljane boje i lakove. Kao Amerikanac koji je odlično vladao engleskim i hrvatskim jezikom, Ivan je bio idealan izbor za svoje poslodavce. Obitelj se zatim iz Siska preselila u Zagreb.

Stigle su ratna vremena i uspostava Nezavisne Države Hrvatske, a Pintar je nastavio raditi svoj trgovački posao. Ali u očima poratnoga komunističkoga režima bio je kriv zato što je bio Hrvat, k tomu Amerikanac i hrvatski domoljub. Shvatio je da mu prijeti opasnost te uskoro nakon poratnoga otvaranja američkoga konzulata u Zagrebu prijavio sebe i svoju obitelj za povratak u Ameriku. Ali Udba i partija bili su brži od Amerikanaca.

Služio je 19 mandata u zastupničkom domu Kalifornije, a onda je napravio projekt svoga života

U prethodnom prilogu o Hrvatima u svijetu, odnosno o Williamu J. Jurkovichu, spomenuo sam američkoga Hrvata Vincenta Thomasa pa je red da vas ukratko s njim upoznam. I on je dobar primjer lijepoga broja uspješnih Hrvata drugoga naraštaja u Americi, posebice iz prve polovice prošloga stoljeća. Većina ih je rođena u radničkim obiteljima s brojnom […]

Zatvor i osuda na smrt

Samo koji mjesec nakon prijave u američkom konzulatu Pintar je bio (1946.) zatvoren i zatim optužen da je špijunirao za „međunarodnu reakciju” – da je dva puta posjetio američku ambasadu u Beogradu, da je američki špijun, da je fotografirao most na Kupi i rafineriju u Sisku, da je saboter i pomagač „križara”… Bio je olako optužen i još lakše osuđen u Sisku 21. siječnja 1947., i to na smrt strijeljanjem. S Pintarom su također na smrt osuđeni Stjepan Krivošić, Đuro Hatić i Zlata Kolarić, a drugih jedanaestero dobilo je kazne od pet do 20 godina tamnovanja, odnosno prisilnoga rada (neki navode da je i Milan Lupinski tada bio na smrt osuđen).

Takav sud i presuda za Hrvate nisu bili neka novost. Ta svakodnevno su padale takve osude i ljudske glave. Ipak je to izazvalo oveću reakciju u Americi, u medijima i narodu, pa i oni na vlasti nisu mogli dopustiti da njihovu čovjeku, Amerikancu, naprečac presuđuju nekakvi balkanski Staljinovi sinovi, da mu izriču čak smrtnu kaznu. Ambasada u Beogradu svojski se zauzela pa je Pintareva presuda bila preinačena na 20 godina. Ali Amerikanci su dobro znali da se radi o političkom progonu, a ne pravdi, pa su i dalje vršili pritisak na Tita i njegov režim. Ipak je uzelo četiri duge godine robijanja i prisilnoga rada dok je Beograd popustio – Pintara su dovezli do granice i potjerali iz Jugoslavije. U Ameriku se vratio pred Božić 1950. godine.

Nakon njegova izlaska na slobodu, supruga Marija i kći Ljubica također su se vratile u Ameriku, i obitelj se nastanila u Brooklynu, New York. Usput, Ljubica se poslije udala za Miru Gala, poznatoga hrvatskoga atletičara i domoljuba u izbjeglištvu.

Knjiga Četiri godine u Titovu paklu

Na poticaj prof. Clementa S. Mihanovicha iz St. Louisa, poznatoga američkoga sociologa hrvatskih korijena, Pintar je na engleskom opisao strahote svoje i svojih supatnika u sisačkom, lepoglavskom i srijemskomitrovičkom zatočeništvu, i objelodanio u knjizi Four Years in Tito’s Hell / Četiri godine u Titovu paklu, Buenos Aires: H.P.K., 1954. Budući da je američka politika postala pro-titoistička, Amerikanci nisu bili skloni da se knjiga tiska, pa se za objavu pobrinuo, daleko od SAD-a, poznati hrvatski djelatnik Ljeposlav Perinić u Argentini. Knjiga je razaslana svim važnijim ustanovama i pojedincima u Americi i na Zapadu općenito, i imala je znatan odjek u svijetu.

Pintar je u lepoglavskoj tamnici bio „susjed” danas blaženomu Alojziju kardinalu Stepincu i u knjizi mu je posvetio jedno poglavlje.

Prvi je snimio potres u Santa Barbari, a posebno ga je cijenio i – Charlie Chaplin

Slavko Vorkapić još je jedan uspješan i talentirani Hrvat čije je ime ušlo ne samo u povijest američke nego i svjetske kinematografije, a kojem se zbog njegovih vrijednosti pokušala nametnuti svaka narodnost osim hrvatske. U tome su bili vješti tzv. “kulturni atašei” jugoslavenskih ambasada. U američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu D. C., pod brojem S-4322, […]

Domoljubni rad u Americi

Odmah po dolasku u New York, John Pintar i njegova obitelj uključili su se u tamošnji hrvatski domoljubni rad. John, svestran i širokogrudan, bio je djelatan član u nekoliko kulturnih, političkih i sportskih društava. Uz ostalo, bio je među utemeljiteljima Hrvatskoga radio sata Glas Slobodne Hrvatske (1969.). Tijekom prve dvije godine djelovanja, Radio sat pripreman je i sniman u Pintarovoj kući, a John se brinuo za sve tehničke potrebe oko snimanja. U znak zahvalnosti, članovi Hrvatskoga radio kluba proglasili su ga svojim doživotnim počasnim predsjednikom.

Pintar je snimio i dva filma, Djedovska gruda i Kulturna ostavština Hrvata, da bi hrvatske iseljenike i njihove potomke ne samo upoznao s hrvatskom baštinom nego ih i potaknuo da brižno čuvaju kulturno bogatstvo koje su naslijedili. Tijekom prvoga TV programa na hrvatskom jeziku u New Yorku (8. studenoga 1975.) prikazan je i Pintarov putopisni film Djedovska gruda.

Mi koji smo ponekad navraćali u New York susretali bismo uvijek prisutnoga Johna i gospođu Mariju. Ti druželjubivi i ljubazni ljudi ostavljali su na nas upečatljiv dojam dobrote i sebedarja.

Nakon prerane smrti kćeri Ljubice (1979.) i zatim zeta Mire Gala (1985.), John i Marija brižno su se brinuli i za troje mlade unučadi. Tijekom posljednje četiri godine života John je imao ozbiljnih zdravstvenih problema. Nakon moždanoga udara bio je djelomično uzet, ali pamćenje ga je i dalje služilo. Napustio je ovaj svijet 22. srpnja 1989., a gospođa Marija, koja se za njega s ljubavlju brinula, slijedila ga je 17. kolovoza 1992. godine. Oboje su pokopani na groblju Pinelawn, Farmingdale na Long Islandu.

Ni ovaj poznati hrvatski emigrant nije doživio krvavo rađanje slobode i nezavisnosti

Kao i svako ljudsko društvo, hrvatska je emigracija bila šarolika. Uz one poštene, stabilne, ustrajne i radišne koji su se žrtvovali, pa i život dali za slobodu svoje domovine, bilo je i prevrtljivaca, nadri-Hrvata, svađalica, provokatora, suradnika Udbe… Među onim prvima bio je i nadaleko poznati Miro (Miroslav) Gal. Stasit i uočljiv, uvijek među prvima; […]

John Pintar, Amerikanac i Hrvat, ljubio je slobodu svakoga čovjeka i naroda pa se cijeli život zalagao da bi i njegov hrvatski narod mogao u slobodi živjeti. Nek ne bude zaboravljen on i njegova ljubav za domovinu svojih roditelja i pradjedova!

dr. Ante Čuvalo