Dubrovčanin za okladu preplovio Atlantik! ‘Nevjerojatno hrabra i luda avantura koja bi se mogla pretvoriti u tragediju ili trijumf’

Vijest od 23. travnja 2022. da su dvojica hrvatskih branitelja, dragovoljaca obrambenog Domovinskog rata, Verner Ilić i Martin Cruickshank, za 83 dana sretno preveslali Atlantski ocean podsjetila me na hrvatskog pomorca Nikolu Primorca koji je s kolegom u brodici manjoj nego itko ikada prije preplovio Atlantik. Iako se o Nikoli ponekad pisalo, ipak njegovo ime […]

U domoljubnom listu Primorac, koji je u Kraljevici izdavao Polić u suradnji s domoljubom Milanom Makancem, Nikolu se spominje kao člana Skupštine riječke županije (1874.), načelnika kraljevičkoga (1875.), načelnika Općine Hreljin (1877.), a bio je tek „nešto preko 25 godina” kad su ga sugrađani izabrali za zastupnika u Hrvatskom saboru u Zagrebu, u kojem je promicao politička stajališta Ante Starčevića.

Nakon gušenja Rakovičke bune prvaci Stranke prava bili su uhićeni, a stranka se našla na udaru režima i bila neutralizirana. Tijekom tog vremena Hrvatsko primorje postalo je uporište pravaških ideja i borbe za hrvatske ideale. Nadalje, godine 1880. banom je postao unionist Ladislav Pejačević, koji je počeo proganjati članove i simpatizere Stranke prave. Budući da su Polićevi politički pogledi i djelatnosti bili antirežimski, odnosno domoljubni, našao se na udaru politike i to bijaše uzrokom njegova odlaska u Ameriku.

Ovdje prenosimo kratak ali slikovit opis njegove hrabre borbe protiv mađaronskoga nasilja.

Poznati hrvatski javni radnik i novinar u Americi, Juraj Škrivanić (1861. – 1922.), u svojim memoarskim zapisima u prigodi Polićeve smrti napisao je i ovo: „Bilo je to godine 1867. kad je upravitelj… poslao iz Rijeke u Kraljevicu satniju vojnika, da umiri ‘tamošnju bunu’. Polić je u svakoj zgodi vodio narod i malo je hajao za to, što su proti njemu naperene oštro nabite puške i vojnički bodovi… [H]tjedoše vojnici da skinu sa stupa hrvatsku trobojnicu sa Zvonimirovom krunom, ali neustrašivi Polić stao pred stup i sa njekojim privrženicima branio je ovu narodnu svetinju govoreći ‘samo preko mojeg trupla moći ćete doći do barjaka’ i slabo je mario za to, da pred njim stoji satnija vojnika. Kapetan, koji je satnijom zapovijedao, uvidio je da narod ima pravo, kad brani svoju svetinju, povuče se bez krvoprolića… I tako je Polić stekao Kraljevici ovo iznimno pravo da rabi hrvatsku trobojnicu sa Zvonimirovom krunom”.

Takav domoljubni žar Polić je donio u Ameriku i nastavio s nesebičnim radom. U Chicago je stigao 1880., a nekoliko godina iza njegova dolaska otpočeo je masovniji priljev (i) Hrvata u taj grad koji se naglo širio i postajao jako gospodarsko središte.

Tadašnja hrvatska nacionalna svijest među njegovim sunarodnjacima bila je veoma niska. Oni koji su stizali s područja pod upravom vlade i bana u Zagrebu bili su Hrvati, a kod velikog broja onih iz ostalih hrvatskih zemalja regionalni identitet bio je jak, a to je austrougarska vlast višestruko poticala. Polić, kao iskusan političar, domoljub i narodni čovjek, brzo je procijenio tamošnje prilike i, što se kaže, zasukao rukave i dao se na posao.

Uspješna guvernerka i državna tajnica Arizone bila je Hrvatica! Nikad nije govorila loše o svojim političkim protivnicima, a narod je posebno pamti po jednoj stvari…

O nekoć poznatoj američkoj političarki hrvatskih korijena, Rose Perica Mofford, malo se u Hrvatskoj zna. A ne bi to bilo zgorega! Posebice bi ju trebala upoznati hrvatska politička klasa i od nje barem ponešto naučiti. Ovdje ću zato ukratko donijeti ne samo osnovne podatke iz njezina života nego i upozoriti na temeljne razloge njezina uspjeha […]

Iz njegovih djelatnosti u Chicagu možemo iščitati koji su mu bili prioriteti u prilikama s kojima se suočio. Prvo, nacionalno osvješćivanje, a time i ujedinjenje novopristiglih Hrvata u Chicago i Ameriku. Drugo, utemeljenje hrvatskih organizacija koje će gajiti ne samo uzajamnu pomoć u nevoljama i čuvati kulturno nasljeđe nego i biti čimbenik u američkom političkom i društvenom životu.

U svrhu tih plemenitih ciljeva, Polić i s njim mali broj domoljuba utemeljili su početkom 1892. godine Hrvatsko dobrotvorno društvo Strossmayer, kojemu je Polić bio prvi predsjednik.

Geslo „Sve za vjeru i Domovinu“ bilo je izvezeno i na društvenom barjaku koji je te godine bio svečano blagoslovljen, a kumovali su (putem posrednika) Milan Amruš, zagrebački gradonačelnik i Olga barunica Vranicani. S tom namjerom počeo je krajem 1892. izdavati tjednik Chicago. To je bilo prvo društvo u Americi koje je nosilo hrvatsko ime i prvi hrvatski barjak razvijen u Sjevernoj Americi. U relativno kratkom vremenu društvo je brojilo oko 300 članova i ugrađeno je u temelje sveopćih hrvatskih organizacija u Americi.

Mnogi su mislili da će njihov boravak u Americi biti kratak; ostati jedno vrijeme, nešto zaraditi i s ono malo ušteđevine poći doma.

Polić je znao da će se rijetki vratiti u Hrvatsku pa je zagovarao ideju prilagođavanja američkom životu i društvu, u kojem je naglašavao ne samo važnost sudjelovanja u američkim lokalnim i nacionalnim političkim procesima, nego učenje engleskog jezika, školovanje mladih, poduzetništvo…

Filip Bošković davno je prozvan ‘Kraljem luka’ u Kaliforniji, a njegova obitelj danas je najveći uzgajatelj zelenja u Americi

Krajem rujna 2013., u mjestu Westlake Village u okolici Los Angelesa, u 97. godini preminuo je Phil (Filip) Boskovich. Tim povodom htio sam vam reći: umro je dobar čovjek i Hrvat rođen u dalekoj Americi i pokoj mu duši, ali mi je namjera upoznati vas s velikom i dobro poznatom obitelji Bošković (ili Boskovich); poznatom […]

Davao je savjete i poticao sunarodnjake da budu uspješni i primjerni američki građani, ali uvijek ponosni na svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost. Budući da je list Chicago bio usmjeren na američke prilike i proces amerikanizacije, što nekima nije bilo po volji, Polić je oko godinu dana nakon toga (1893.) počeo izdavati list Sloboda, koji se bavio prilikama u Hrvatskoj, a godine 1896. oba lista ujedinjuje u novine Chicago-Sloboda (1896. – 1903.).

Godine 1892. Poliću se u Chicagu pridružio mladi i vatreni domoljub, također iz Hrvatskoga primorja, Zdravko Mužina. Osim što je pomagao oko izdavanja tjednika Chicago, Mužina je za Polića priredio i prvu knjigu na hrvatskom jeziku u Americi: Narodni amerikanski koledar za godinu 1893. Relativno brzo nakon toga Mužina se odselio u Pittsburgh i dao se na organiziranje tamošnjih Hrvata. Obojica su bili (uz još nekoliko istaknutih pojedinaca) pokretači procesa nacionalnog osvještenja i organiziranja Hrvata u Americi. Nije se čuditi što novine Hrvatska zastava iz Chicaga, prigodom proslave 14. obljetnice utemeljenja Hrvatskog dobrotvornog društva Strossmayer, kažu da je Polić bio „otac američkih Hrvata”.

Nikola Polić preminuo je 7. lipnja 1902. godine. Pogreb mu je bio, moglo bi se reći, državnički. Okupilo se mnoštvo tadašnjih viđenijih Hrvata i predstavnika raznih hrvatskih udruga u Americi.

Pogrebno slovo držao je i Zdravko Mužina. Zemni ostatci počivaju mu na katoličkom groblju Mount Olivet u Chicagu, gdje je pokopana i njegova supruga Ruža (rođena Paravić), koja je bila „uzor Hrvatica, dobra majka i vrla dobrotvorka”, kako joj pjeva Josip Marohnić, tadašnji vodeći hrvatski djelatnik u Americi.

Misteriozna smrt hrvatskog umjetnika u Južnoj Americi! Prvo je radio teške poslove u rudniku, a onda je postao najpoznatiji fresko slikar

Svaka osoba koja je živjela i danas na svijetu živi ne samo da je umjetničko djelo Gospodnje, nego svatko od nas u sebi nosi umjetnički dar. Kad čujemo riječ umjetnik, obično mislimo na kipare, slikare, arhitekte, glazbenike…, ali svako pozitivno stvaralaštvo odraz je naših umjetničkih talenata koje nam je Bog dodijelio. Važno je takve darove […]

Škrivanić u spomenutim zapisima kaže: „Američko hrvatstvo ima u mnogomu da ovom mužu zahvali za svoj razvitak, jer je on neumorno radio za razvitak i napredak hrvatskoga naroda u Americi. On nije štedio truda ni novca kod toga sve do svoje smrti”.

Emotivna pjesma koju su Hrvati posvetili Americi: Znojem i krvlju mi smo Te zalili i mnogo čelika za Tebe salili

Šumi more, urla; vrišti bura;nad nama je nebo plavo i visoko.Nezaboravni dani, svaka ova ura;tam’ daleko gleda svačije oko:kad ćeš doći Zemljo Nova? I sred mojih snova:gledam zemlju golemu i lijepunehotičnih gora, beskrajnih jezera,desetke nacija, rasa i vjera. Šume vali AtlantikaI svatko u mukupita bijelu lađu:“Kada ćemo prispjeti u luku?”Kroz ove pučine plavevozi nas spas.Amerika, […]

Kako je poznato da su od samih početaka doseljavanja u Ameriku Hrvati vrlo aktivno sudjelovali u političkom životu stare domovine, može se razumjeti zašto su tim društvima i domovima davali politička obilježja, najčešće dajući im imena političara iz Hrvatske koji su bili u opoziciji austro-ugarskom režimu.

Tako je u Chicagu osnovano jedno od prvih hrvatskih društava u Americi, društvo Strossmayer, koje će odigrati zapaženu ulogu tijekom osnivanja Narodne hrvatske zajednice. Društvo su 29. siječnja 1892. utemeljili Janko Kovačević i Nikola Polić.

Zagrebački Obzor objavio je o osnivanju društva: “Iz malog društvanca ‘klub Strossmayer’ postalo je veliko hrvatsko društvo. Vlada države Illinois 29. siječnja 1892. potvrdila je društvo Strossmayer Lodge Nro. 1 United Croatian Benevolent-Society. Dne 2. veljače konstituiralo se društvo s 90 članova”.

Obzor dalje navodi da u Chicagu živi više od 500 Hrvata iz Hrvatskog primorja, a u obližnjim mjestima više od tisuću.

Biskupski blagoslov

Na osnivanje i rad društva Strossmayer osvrnuo se i Juraj Škrivanić u svojoj knjizi “Povijest američkih Hrvata” gdje piše: “U to doba već se u Chicagu nalaze njekoliko hrvatskih naseljenika, a medju ovima Toma Pravdica iz hrvatskog Primorja. Poslije tog doseliše se u Chicago više stotina, a onda i hiljada Hrvata, koji počeše raditi oko razna udruženja […] ali prvo hrvatsko udruženje u Americi jest hrvatski klub ‘Strossmayer’, ustrojen po Nikoli Poliću godine 1889. uz pomoć svoje vrijedne supruge Ruže Polić, rodjene pl. Paravić, kojoj pjeva Josip Marohnić u svojim ‘Jesenkama’: ‘Divna ženo, uzor Hrvatice, dobra majko vrla dobrotvorko’. ‘Oh! Ti si bila hrvatskome rodu u tudjini domovina mila, a siroti još više neg’ majka, žalostnome tješilica vila.’ […] te onda pomoću: Tome Pravdice, Vinka Letisa, Antona Vičića i njekojih ostalih. Na sjednici dneva 18. veljače 1891. predloži A. C. Janković da se klub ‘Strossmayer’ pretvori u dobrotvorno, što bijaše i jednoglasno prihvaćeno i tako posta prvo hrvatsko društvo u Americi, a ovomu društvu bijaše prvi predsjednik isti Nikola Polić više godina”.

U društvu Strossmayer započeo je svoje političko djelovanje i Zdravko Mužina, koji je zbog svoje pravaške aktivnosti izgubio stipendiju u domovini. On je pomagao Nikoli Poliću u uređivanju lista Chicago-Sloboda.

I u državi Ohio u mjestu Youngstownu Hrvati su početkom dvadesetog stoljeća osnovali Hrvatski prosvjetni klub “Strossmayer” iz kojeg je pokrenuto izdavanje tjednika Hrvatska štampa.

Dramatično pismo iz dijaspore: Bolje je kod kuće travu pasti, nego ići u Ameriku. Ne znam kad ću ovdje glavu izgubiti

Zanimljivo iseljeničko pismo s početka prošlog stoljeća objavljeno je u zagrebačkom listu “Hrvatski narod”, koji je uređivao dr. Ivan Ružić. Tiskano je u broju 44 od 1. studenog 1900. pod naslovom “Ljudi ne idite u Ameriku!”, a uz svu osobnost odražava i sumornu sliku stanja u domovini zbog kojeg su naši ljudi bili prisiljeni odlaziti […]

Svekolika pomoć iseljenicima

Hrvatski iseljenici osnovali su 1894. Narodnu hrvatsku zajednicu, koja će vremenom postati najveća dobrotvorna organizacija iseljenih Hrvata. Od samog početka ta se organizacija nije ograničavala samo na pružanje materijalne pomoći našim iseljenicima u slučaju bolesti, nesreće ili smrti nego ih je nastojala zaštititi u svakom pogledu.

Tako je Zajednica vodila upornu borbu protiv neravnopravnog položaja naših iseljenika u američkom društvu, upoznavala ih s njihovim građanskim i nacionalnim pravima, podučavala ih kako će se lakše snaći u novoj sredini, ali ne tako da se asimiliraju, nego da sačuvaju svoje nacionalno obilježje.

U to vrijeme naši ljudi su dolazili u SAD kao austro-ugarski državljani, s austrijskom ili ugarskom putovnicom, pa su ih američke vlasti najčešće smatrale Austrijancima ili Mađarima. Narodna hrvatska zajednica i na tom polju borila se da naše iseljenike predstavi američkim vlastima i američkoj javnosti kao Hrvate. U svojim ograncima po SAD-u organizirala je mnogobrojna predavanja i tečajeve, pomagala osnivanje hrvatskih škola i na taj način u iseljenika i njihovih potomaka poticala ljubav za materinski jezik.

Tako je Zajednica svojim društvenim i kulturnim radom popunjavala veliku prazninu u svakidašnjem životu naših ljudi nakon dolaska u novu, tuđu sredinu. Sigurno je da nije bilo nijednoga važnijeg događaja u životu iseljenika u kojem Zajednica nije sudjelovala, a mnoge je i pokrenula.

U povodu osnivanja Narodne hrvatske zajednice Juraj Škrivanić u knjizi “Povijest američkih Hrvata” zapisao je: “Vijest ob ustrojenju ‘Hrvatske Zajednice’ pobudila je veliko veselje koli medju američkim Hrvatima, toli medju onima u domovini, a dokazom služe slijedeće čestitke, prispjele na uredništvo novine ‘Danice’: ‘Velecijenjeni gospodine!’. ‘Sa velikom radošću srca moga čuo sam da kanite sve tamošnje Hrvate, koji već posebna društva imaju ili će ih imati, u jednu ‘Zajednicu’ sklopiti, i tako jedni i druge izdašnije pomagati, bodriti, braniti i na plemenita djela buditi. Time ćete najbolje očuvati ime hrvatsko, a time najsjajnije prodičiti svoju domovinu Hrvatsku. Bog Vas dragi blagoslovio, a i ja od svega srca podjeljujem tomu Vašemu i Vaše braće naumu svoj biskupski blagoslov. Sa pozdravljem Vama i ostaloj braći Hrvatima. J. J. Strossmayer”.

Pismo Hrvatima u Punta Arenasu

Na drugoj strani Amerike, u Čileu, u gradu Punta Arenasu, Hrvati su se suprotstavili okupljanju iseljenika u Austro-ugarskom društvu. Odlučili su osnovati društvo pod hrvatskim imenom.

Godine 1900. održana je osnivačka skupština i društvo je bilo utemeljeno pod imenom Hrvatsko dobrotvorno društvo. Svi članovi upisani dana 31. prosinca 1900. do dvanaest sati u noći bili su smatrani utemeljiteljima, a bilo ih je 79.

Za osamdesetoga, počasnog člana društva bio je imenovan biskup Juraj Strossmayer. Iseljenici su ga o tome obavijestili pismom, a on im je poslao sljedeći odgovor: “Slavno društvo! Plemeniti prijatelji! Vaš krasni list, meni na čast, poštenje, slavu služi. Ja neizmjernim veseljem, Vaš drug postajem, preporučujuć se i nadalje uvijek Vašoj miloj uspomeni, Vašoj bratskoj ljubavi, Vašoj pobožnoj molitvi. Vaš do vijek vijeka prijatelj od sve duše. Iz svega srca iskreni štovatelj i privrženik. Đakovo, 3. svibnja 1901.”

U želji da se u Hrvatskoj što više dozna o rodoljubnom radu američkih Hrvata i o njihovim nastojanjima da se širi hrvatsko ime u stranom svijetu, redovito su se obraćali hrvatskim političarima i drugim uglednim Hrvatima, tražeći njihovu potporu.

Savjeti dijaspore iz 1900. i 1938. godine: U svijetu ima i previše mladosti, za stare ljude neima mjesta

Početkom 20. stoljeća veliki val iseljavanja zahvatio je cijelu Europu, a mladi ljudi svakodnevno su napuštali i mjesta Hrvatskog primorja i kvarnerskih otoka. Uglavnom su odlazili u New York, budući da je većina bila sklona poslovima uz more. U potrazi za boljim životom budući iseljenici rado su primali savjete od onih koji su taj novi […]

Iz raspoloživih povijesnih izvora vidi se da su se redovito i najviše obraćali đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru.

Ivan Čizmić, Hrvatska matica iseljenika