Dramatično pismo iz dijaspore: Bolje je kod kuće travu pasti, nego ići u Ameriku. Ne znam kad ću ovdje glavu izgubiti

Zanimljivo iseljeničko pismo s početka prošlog stoljeća objavljeno je u zagrebačkom listu “Hrvatski narod”, koji je uređivao dr. Ivan Ružić. Tiskano je u broju 44 od 1. studenog 1900. pod naslovom “Ljudi ne idite u Ameriku!”, a uz svu osobnost odražava i sumornu sliku stanja u domovini zbog kojeg su naši ljudi bili prisiljeni odlaziti […]

Jedan od njih, Ivan Dolenec rodom iz Donjeg Vidovca, živi je leksikon podataka o razvitku mildurske naseobine Međimuraca.

Mnoga saznanja o tome crpio je iz vlastitih iskustava jer je kao dugogodišnji predsjednik i tajnik zavičajnog kluba u Milduri, voditelj radio-sata na hrvatskom jeziku i organizator brojnih priredbi naših iseljenika, uvijek bio na čelu svih aktivnosti.

Kada je Ivan Dolenec došao u Australiju imao je nepunih 17 godina. Sjeća se da je rodni Donji Vidovec napustio točno 24. siječnja 1938. Otišao je starijem bratu Josipu, koji je u Milduri živio još od 1927.

Osim što je za vrijeme rata proveo tri godine i devet mjeseci u australskoj vojsci, sve ostale “iseljeničke godine” Ivan je radio u svom vinogradu i – kako nam piše u jednom od posljednjih pisama – “uzgajao vinovu lozu, slatko grožđe i vino i tako ja se ne sjećam u mom životu puno dosadnih sati jer nisam imao vremena za njih”.

Prebirući po uspomenama iz prošlosti, Ivan je našao jedno pismo koje je prije 82 godine dobio iz rodnog Međimurja.

Pisao ga je njemu u Australiju stariji brat Franjo iz Donjeg Vidovca. Brinuo je za mlađeg brata daleko u tuđem svijetu, savjetovao ga, ali i informirao o događanjima u domovini u predvečerje svjetskog rata. Uostalom, evo tog pisma u izvornom obliku:

Roditelji se pismom opraštaju od sina: Oči stare, a naočale više ne mogu pomoći. Zbogom, sine!

Drugo pismo koje objavljujemo i jedno od posljednjih poslanih, 13. ožujka 1929. mladi Hrvat u Chicagu John Aranza primio je od svog oca Ivana. Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje! Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović. “Dragi moj sinko, Primili smo tvoja pisma. […]

“D. Vidovec, 10. IX. 1939. – Dragi Ivane! Evo, ja sam se opet vratio iz vojske ali ne znam kako ću dugo biti ovako miran, pa prije nego li me možda opet pozovu, hoću Te lijepo pozdraviti i želim Ti od Boga mnogo dobra. Sigurno znaš, jer znam da baći (Ivanov brat Josip) čita novine, da se u svijetu opet stvorilo neprijateljstvo, i počeli su razgovarati topovima i avionima, i da opet prijeti svijetu opasnost ali daj Bože da te opasnost i tamo prestane gdje je počela a ne da se širi po čitavom svijetu, jer dobra neće sigurno ništa donijeti. Mnogi prijašnji Tvoji drugovi nalaze se sada u zemlji gdje je ovaj rat započeo, misleći jadni mladići da će nešto zaslužiti, a evo već su se pomalo počeli vraćati…

Koliko znamo i tu nije posve mimo, ali Vi ste ipak daleko i Vas ne može ta nesreća u tolikoj mjeri zadesiti, sprem mislimo i nadamo se da neće ni ovdje biti tako opasno. Znam da Te sigurno zanimaju prilike i politika u našoj zemlji, jer znaš kakove su borbe bile kada si bio doma, a baćiju to nije tako poznato pa im nisam ni opisivao. Vlada se sada promijenila, a Stojadinović je još u zimi propao, sada je naš vođa dr. Maček potpredsjednik vlade sa još 4 hrvatska ministra a mi imamo posebno Banovinu Hrvatsku kojoj je na čelu ban dr. Ivan Šubašić koji je radio sa dr. Mačekom. Banovina Savska i Primorska su se ujedinile i još k tome 8 kotara, pa se to zove sada Banovina Hrvatska. Ona će biti još veća kada se pitanje potpunoma riješi. Izgleda da će se sada prilike i ovdje srediti samo ako bude mir u svijetu, pa će onda i ovdje biti malo bolje. Sada bude u Zagrebu ‘Hrvatski sabori’ tamo će se odlučivati o sudbini Hrvatske.

Ali ipak najbolje je tu kod Vas, najmirniji je život kod Vas, samo daj Bože da tako ostane. Ne znam ti što još pisati, jer će Vam sigurno svaki nešto napisati, samo Ti kažem budi dobar i marljiv, piši malo gušće, nemoj dom zaboraviti, nemoj roditelje zaboraviti… Kada će Ti biti lijepo sjeti se i nas koji si ne možemo to priuštiti pa nam više napiši kako je tu jer znaš da mnogi pitaju pa nam je onda teško kazati da već davno nismo ništa dobili. Kaži baćiju i nevjesti neka i oni malo češće pišu, znam da imate toliko vremena a i pisma nisu tako skupa. S tim Te pozdravlja Brat Ti Franjo.

P. S. Piše nam nevjesta da sada nisi stalno kod njih, pa Te sada ne može baći opominjati i paziti na Tebe. Zato se pazi i čuvaj si zdravlje, nemoj vrući vode piti, ili vrući u hladovinu leći, jer time najlakše zdravlje izgubiš a bez zdravlja je svaki siromah. Zato čuvaj si zdravlje jer ono je najskuplje i najviše vrijedi. Dolenec Franjo”.

Pismo iz 1895. otkriva poseban odnos Hrvata i Indijanaca

Knjiga “Rosa Yagan Miličić – posljednja karika” od 1984. godine u Čileu je doživjela četiri izdanja. Riječ je o djelu koje je prevedeno i na kineski jezik, a životnu svakodnevicu Rose, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje, uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište. “Priča je izvorna i bez sadržajnih pretjerivanja. Iz […]

Kada je ovo pismo stiglo do Australije, svijetom je već harao požar velikog rata. U Milduru su sve rjeđe dolazile vijesti iz zavičajnog Međimurja pa je možda i zato Ivan Dolenec sačuvao bratovo pismo.

Nenad Gol, Hrvatska matica iseljenika

Ponekad vam je teško? U redu! Ovaj Hrvat na uzletištu u Americi čeka kći koju nije vidio devet godina…

Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]

Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje!

Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović.

“Dragi moj sinko,

Primili smo tvoja pisma. Drago nam je čuti za vaše zdravlje, a još je nešto veće na svijetu od zdravlja – to je ljubav u obitelji, u mojoj obitelji hvala Bogu je i ufam se da će ostati i po mojoj smrti. Primili smo i tvoj dar. Jakov je razdijelio sve po tvojoj volji, svatko je zadovoljan i kažu – hvala!

Ja sam vidio u onom daru da se vi dvoje ljubite i to je ono što ja želim. To blago što je najveće na ovoj zemlji, čovjek koji ga ima neka ga čuva kao oči u glavi. Neka ga čini onoliko koliko vrijedi. Ajme čovjeku i ženi ako imaju ljubav pa je izgube, onda postanu najnesretnija stvorenja na svijetu.

Majka male Marije s ćaćom se našalila da mala ima brzo zub, ćaća je htio da je odmah veliki, neka danas popipa pa će vidjeti da ima lipe male, a do ove dobi godine mala će skakutati, sve to ide pomalo, ali brzo stiže. Znam da mama ostaje mama, ali ne znam što će biti od našeg Jokana, hoće li ga mala zvati pape ili ćaće, poljubite malu umjesto mene kad vas je učinila ćaćom i mamom, i članom obitelji.

Imam i ja malog Jozu i Mariju. S njima se razgovaram i nikad ne miruju, Bogu hvala lijepo napreduju.

Dragi Ivane, od prije Božića do ožujka, imali smo slabo vrijeme, snjegovi, dosta leda, tako da su putevi od vlakova bili zatrpani snijegom, zbog čega do danas nije prodato ništa vina, a što će biti unaprijed, to se ne zna.

Sjećanje Hrvata koji je bio zarobljen u Normandiji: Nijemcima sam zaprijetio Al Caponeom ako mi uzmu krunicu

Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]

Mudri i bogati upravitelji Chicaga čuli su za našeg Dalmatinca, nekad siromašna i čobana, on je iz naše Zagore. Iz naše kuće mladi čovjek, mogao bi k njegovoj kući doći pješice za 12 sati. Zove se Ivan Meštrović.

Eto ga zovu u Chicago da im napravi neka djela i eto ga tamo kod vas, gledajte njegov rad. Ja sam vidio njegov rad na slici, a vi ćete mi opisati gdje će ih staviti i što znače.

Meštrović ima i sestru koju je oženio Marin Stude zvani Domučkin. I on je umjetnik. (djela o kojima Ivan govori su Meštrovićevi Indijanci. Od listopada 1928. godine stoje na središnjem trgu u Chicagu, op. aut.).

Draga moja Ana, drži ti uvelike ljubav, jer gdje je ljubav, ondje je i Bog, a gdje je Bog ondje je i mir, a gdje je mir ondje je i Božji blagoslov, a gdje je Božji blagoslov ondje je i zadovoljstvo.

Dragi Ivane, nas katolike veže dužnost da slušamo misu svake nedjelje i zapovjednu svetkovinu, ako se može. Ako se ne može onda se pomoli Bogu u sebi, jer i mise su stupovi za uzdržanje ljubavi.

Ja vas ljubim i želim svako dobro. Nemojte se čuditi da ovako pišem, jer znam da kada bi se ovo vršilo bili biste sretni na ovoj zemlji. Molim vas da ovo pismo ne uništite, jer se bojim da drugo nećete dobiti od mene, jer oči stare, a naočale im ne mogu pomoći, a hvala budi Bogu. A sada primite od sviju nas srdačan pozdrav. Ostajem ljubeći, vaš otac, svekar i djed koji vam želi svako dobro. Zbogom!”

Svi odlasci sa sobom su uvijek nosili priču koja je bila život. Čast nam je ispričati te priče i život koji je jedinstvena sudbina svakog imena.

Jer kroz puteve svijeta nalazimo tragove povijesti, svjetla i muke. I dužni smo onima koji su hodili prije nas, ali nisu nestali, onima koji su nam braća i sestre iste čežnje, onima koji nose hrvatsko ime i jezik mu znan.

Da, ti tragovi već stoljeća brojahu. I zato onima koji su imali hrabrosti živjeti i hodati prije nas, onima koji su kroz ova brda i vode, more i staze uvijek imali dovoljno mudrosti zahvaljivati Onome koji to sve postavi na svoja mjesta.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Da, zbog njih treba ispričati sudbine. Da, zbog nas vrijedi sačuvati sjećanja. Da, zbog onih poslije nas moramo ostaviti njihove tragove, da bi i naši preživjeli.

Ekranizirana pisma dijaspore iz 1910. Majka je umrla od tuge, a Marija je često sjedila na hridi i čekala brod

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća velik broj Hrvata iz tadašnje Austro-ugarske pokrajine Dalmacije počinje iseljavati u Ameriku. Na opasan i dalek put kretali su većinom mladi muškarci iz hrvatskog primorja. Na novom kontinentu radili su najčešće kao rudari, radnici u željezarama i na postavljanju pruga. Procjenjuje se da je od 1890. do Prvog svjetskog […]

Hrvatski povijesni muzej otkupio je nekoliko njezinih pisama i fotografija. Građa je sada u fundusu Muzeja i čuva se u baroknoj palači Vojković – Oršić na Gornjem gradu.

Vratimo se životnoj priči Ane Papić koja u pismu majci Margariti Bakotić u Podselje (Velo Selo) na otoku Visu 1908. godine javlja radosnu vijest – da je rodila sina.

Da je “malin Ive pona reste” i da su ga roditelji dali “litrat” svjedoči sačuvana ferotipija, posebna vrsta fotografije (riječ je o postupku izrade na svjetlosno osjetljivoj limenoj pločici).

Iz njezinog pisma doznajemo zanimljive pojedinosti, primjerice o različitim običajima, klimi, prehrani…

Razumijevanje teksta otežava sam način pisanja bez pravila, zasnovan isključivo na pučkom govornom jeziku s početka 20. stoljeća: litrat/litografirat = fotografirati, kumpanija = društvo, knjiga = pismo, peca = kovanica, munita = sitniš, soldat = vojnik, liber = slobodan.

Evo izvadaka:

“Antofagasta 25 Agusta 1908

Draga Majko!

Dajem vam znati da se zafala Bogu nalazim z drava sa mojim muzem is mojom dicom stoga se ufam u miloga Boga daće i ovo moje kratko pismo naći i vas svih kolicih skupau obilnomu zdravlju. Draga Majko Dajem vam znati dasam primila od vas knjigu nazad dvi miseca, oprostite davam nisam prije pisala sad vam pisem i oznanijem vas dasam rodila sina prvo vam nisam tila pisati nego sam rodila i ozna nijem vas dasmo ga krstili na dan Svete Ane i stavili smomu ime Ive i Anton i (bil?) muje za kuma rodjak is zenom. Draga Majko stoste mi pisali dami hoćete poslat zlato stoćemi draga Majko zlato ovamo ovamo se nenosi zlato niti se gre setat neka zlato stoji otamo jos se ufamo u Boga ako nam da zdravlje doć otamo. Draga Majko nemojte mislit dasmo mi gladni ovamo nam nefali ni mesa ni vina svakin dan. Draga Majko od kadsam dosla u Antifagasta sam se baren naspala, ovamo nije nizima ni vruće kako u punta renu…

Ovom Hrvatu iz Kalifornije jedno pismo svećenika doslovno je promijenilo život: Ne znam zašto su mi tajili

Kada Connor Vlakančić priča o svom hrvatskom podrijetlu, nerijetko mu zasuze oči jer ne krije silnu ljubav prema zemlji svojih predaka. Možda će netko reći da nije jedini. No, uzme li se u obzir činjenica kako je taj Amerikanac tek u zreloj životnoj dobi, prije 30-ak godina, doznao za svoje hrvatske korijene, priča postaje gotovo […]

Draga Punice evo su dvi crte kratkog pisma davas oznanim od moga obilnog zdravlja i moje zene i dice jaznam da kad dojde koja knjiga odo vamo svak zeli znat kakoje ovamo a ja vas oznanijem kakoje ovamo – Draga Punice nije otega Bogatstva ovamo kako se misli otamo nego dase posteno moze živit i eto Ane saje Bratu tonetu jednu pecu neka vidi kako vaje munita od ove zemlje…”

Drugo pismo Ana je 28. siječnja 1928. godine uputila bratu Anti u Podselje…

“Dragim Brate štomi pišes dame nisi na sliku poznao dati rabotas i tvoja žena otamo kako ja ovamo nebis ni živ bijo, a ja neznam kako mogu po zemlji plesati od velike radnje, a kočuse pošteno prihraniti…”

U nastavku ne štedi ni sestru Rozu u Splitu kojoj pak zamjera da joj uopće ne odgovara na pisma.

Nadalje, Ana predbacuje bratu što namjerava poslati sina “po tuđen svitu”, a sam se nije odlučio na odlazak kad je za to bilo vrijeme.

Prijekor bratu i svoje životno iskustvo iskazala je na sljedeći način: “A njega maloga poslati to nije dobro jer nije lijepo doći u tuđem svijetu kad seje posve mladu i kad se neimade svog poznatog”.

Stoga mu savjetuje da “dade maloga u spljetu na građansku skolu neka štoji u sestre Roze pak neka se nauči zanat od kovaća, pak kad bude veći onda ga pošalji po tuđem svitu kad znade svoj zanat onda može dobro proć”.

Ne ulazeći u grafološku analizu očito je da se rukopisi pisama razlikuju. Ovo drugo, nastalo dvadeset godina kasnije školskim rukopisom, možda je pisala mlađa osoba koja djelomično koristi ijekavicu.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Prema riječima gospodina Jorgea Luisa Subiabre Matiacha, pisma su uputili njegovi prabaka i pradjed, Ana i Nikola Papić.

Ela Jurdana, Hrvatska matica iseljenika

Ponekad vam je teško? U redu! Ovaj Hrvat na uzletištu u Americi čeka kći koju nije vidio devet godina…

Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]

Njegov otac je ovdje došao iz Kaštela početkom 20. stoljeća. Dok sam skupljao građu ze neke projekte, John je sa mnom podijelio brojna pisma. Na upit što je to, odgovorio mi je: “Ovo su djed i baka pisali mom ocu od 1909. pa nadalje…”

Cijela povijest može se ispisati iz ovakvih arhiva. Povijest jednog naroda i stanja duša te ljubavi koja bi se mogla mjeriti dubinom oceana, a mudrost daljinom od domovine. Mudrost i ljubav ovdje su zajedno prisutni.

Prvo pismo je od majke Marije iz travnja 1909. godine. U nastavku ga prenosimo u cijelosti…

“Nakon neopisivih misli i briga 29. ožujka primili smo tvoje željeno pismo. Sve smo dobro razumjeli, a tvoje zdravlje nas najviše veseli. Kod nas je sviju do danas sve isto. Ufam se da su ti svi naši savjeti koje si sa sobom tamo odnio, dobrodošli i neka si se sjetio ‘što će reći majka’. Koliko otac, toliko i majka, želimo znati kako je tebi, to nam češće piši.

Jesi li u svemu zadovoljan? Je li ti trudan posao, je li velika strogost? Kako ti je spavanje, jelo i piće, sve nam piši. Je li ti vjerno društvo, ideš li još u školu? Molimo te na sve nam upite odgovori. Voliš li još da si otišao tamo ili da si doma ostao? Je li te ikad što snašlo ili zaboljelo? Sve piši.

Sedam desetljeća života u Americi slavi fra Pavao Maslać, čovjek koji svoju obitelj nije vidio 23 godine. Otac je na Radio Vatikanu doznao da mu je sin zaređen za svećenika

Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]

Nemoj se čuditi moj Ivane da smo za sve ovo željni znati, uzrok tome tebi je jako poznat, sama ljubav na to potiče. Dokle si kod nas bio, svaki mig tvog oka smo pazili i nadgledali, a sada je za mene već predugo vrijeme, prošlo je 20 mjeseci da te ne vidim te na sve uvijek mislim. O ovome bi završila pisati jer mi srce ne dopušta.

Ovdje je već dva mjeseca prgavo vrijeme, osobito kiša, malo se u polju uradilo. Evo danas je 4. travnja – Cvjetnica, bura od jučer nije prestala, tako je velika hladnoća da se svijet boji smrzavanja pupoljaka.

Jakov (brat) će se uslikati, netom mu poslovi malo olakšaju te ćemo ti poslati. To je i moja namjera bila, prije nego ide u vojsku, da se uslika, bit će ti ugodna njegova slika.

Dojma je velika narasla, malo manja od mene, Ane slabo ide u visinu. Piši koliko si ti centimetara visok, neka znam koliko si narastao. Toni Mirkin je otišao u Ameriku kod barba Mate, mislim da će već bit došao. Otpratio ga je barba Frane do Genove.

Ovo si se danas ti rodio, po danima, danas ti je rođendan. Čini mi se da te sad vidim, kako sam te nazad 18 godina vidila. Babi na rukama. Sve o vama vaša majka dobro znade pa nekad i pati, trpi i šuti.. A ja sam, tužna, rano mlada moju milu majku izgubila koja bi se sjećala mog rodnog dana.

Evo moj Ivane, počela sam ti pisati na 4. travnja, a završavam tri dana poslije jer drukčije nisam mogla.

Prali smo vunu i evo je danas sušim. Ispuhala me bura pa me cijelo tijelo boli. Sad ti svi skupa čestitamo uskrsni blagdan, živio sretno i zadovoljno. Piši radiš li, ako ne radiš, nemoj se ništa bojati, znaš gdje je stari kraj.

Znaj da ima već sedam mjeseci da se ne zna za dva Markičina sina, moguće da su ostali pod tunelom, stoga ako si za njih čuo štogod, piši jer su im ovdje mater i sestra. Oni su bili u mjestu zvanom Rizona.

Sjećanje Hrvata koji je bio zarobljen u Normandiji: Nijemcima sam zaprijetio Al Caponeom ako mi uzmu krunicu

Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]

Sad primi mnoge pozdrave od svih redomice, osobito od svojih brižnih, ljubaznih, a mogla bi nadodati i nezadovoljnih roditelja”.

Pronašli smo pismo Hrvata koji je 1907. došao u Chicago: Radio sam za četiri dolara tjedno

Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je […]

Procjenjuje se da je od 1890. do Prvog svjetskog rata iz Hrvatske u Sjedinjene Američke Države iselilo oko 500 tisuća Hrvata. Vrhunac migracije dogodio se 1910. godine…

I upravo iz te godine nastao je projekt/film “Pisma majci”, u produkciji “Bravo Teatra” iz Zagreba, kojoj je na čelu umjetnički voditelj Vinko Štefanac.

Jedan mladić iz Dalmacije 1910. otišao je na dalek put u Ameriku. U dopisivanju s majkom Anom i djevojkom Marijom obećava da će se vratiti. Ipak, priča ne završava sretno…

S parobroda za Ameriku: Trgovački putnici bili su iskusni, tražili su lijepe žene da im bude zabavnije na putu

Stigoh u Havre iz Pariza ekspresnim vlakom na 31. prosinca, oko tri sata po podne. La Touraine, brod francuskog društva “Transatlantique”, morao je otputovati u četiri. Megjutim natovarivanje prtljage i ukrcavanje putnika zateglo je odlazak do sutona. U velikoj blagovaonici prvog razreda okupiše se putnici oko gotovih sofra, te jedu i piju, kao iza gladne […]

Ovaj videoprojekt u kategoriji je kratke doku-melodrame i edukativnog je karaktera. Oslanja se na građu iz područja hrvatskog iseljeništva, migracija i kulturne baštine Republike Hrvatske. Nastao je u sezoni 2020./2021., a u produkciji su sudjelovali: Dinko Čvorić (video), Mario Mirković (glazba) i Vinko Štefanac (tekst, režija i glas).

PISMA MAJCI
(tekst napisao Vinko Štefanac)

Odlazak…

Kamen i more.. beskrajno more.. je sve čega se sjećam.
Baš tako je govorio Jakov.
Život uz more je bio težak.. od malo ribe se živjeti nije moglo.
A od prodaje vina i ulja, kruha nije bilo ni do kraja zime.
Jakov, i majka Ana bili su više gladni nego siti.
A onda je jakov zavolio Mariju… i bilo je jasno da će život u troje, u staroj trošnoj kući od kamena biti još teži.

Često je pomišljao da i on, kao i mnogi u to vrijeme, ode u Ameriku.
Dalek je to put, kažu..
Vele da mnogi nisu nikad ni stigli do tamo.
I što ako tamo i nije tako dobro kao što pričaju.
Sam, u tuđini, bez igdje ikog svog.
Ali nije imao drugog izbora, nego otići u daleki svijet za boljim životom,
…a možda u još teži život.

Kruh što ga je majka ispekla, zamotao je u maramu, i sa nešto robe, teškog srca krenuo.
Majka je rekla neka povede i Mariju, no Jakov je znao da sa onim što ima, jedva da može kupiti jednu kartu za brod..
Sa suzom u oku zarekao se da će se vratiti.
A čim se vrati uzet će Mariju za svoju ženu, i majci obnoviti staru kuću.
Obećao je i da će pisati, kad god uzmogne.

Pismo iz Amerike…

Put u Ameriku trajao je skoro dva tjedna.
Dva tjedna ispod palube, uz hladnoću i valove kakvih u dalmaciji nije bilo.
Ali, kad je brod napokon stigao.
Ulazak u luku je bio veličanstven.

Posve novi svijet.
No ovdje, ako čim prije ne pronađe posao, kako preživjeti?
Za malu nadnicu, bilo je posla i doma…
ali kako se od srama vratiti kući..

Prvi posao, u rudniku kraj Chicaga, bio je najteži..
Jedva da je od umora nakon posla uspio uzeti olovku u ruke, da napiše pismo.. ali je isto tako brzo i zaspao.
U to vrijeme pisma su iz dalekog svijeta putovala mjesecima..
a neka od njih nikad nisu niti stigla..

Jakov, u početku nije puno pisao.

Majka je sve slabije vidjela, ali se jako veselila svakom pismu.
Do kasno u noć uz vatru je slušala Mariju, kako joj naglas čita ono što im piše Jakov.
A onda bi njih dvije sastavile pismo za Jakova.
Majka je govorila, a Marija je pisala.
Marija je uvijek u pismu Jakovu, da majka ne vidi, na kraju dodala i koju svoju riječ.
Sram ju je bilo pred majkom napisati da ga voli.. i da ga čeka.

Jakovu je najsretniji dan bio onaj kada stigne pismo.
Čitao ga je danima, upijao svaku riječ.

S vremenom, pisma od Jakova bila su sve rjeđa.
Posljednje pismo napisao je pet godina otkako je došao u Ameriku.
U njemu piše da proklinje dan kada je otišao na brod, i da jedva čeka da se jednom vrati doma.

Piše da je radio na velikoj pruzi u Kaliforniji, koja spaja istok i zapad Amerike.
Radilo se po 10, i po 12 sati.. od jutra do mraka.
A onda opet u rudnik, ali na drugom kraju Amerike.
Da, rudnik je majko.. ali li je opet lakše…
jer ovdje ima naših ljudi, i lijepo je kad se čuje domaća riječ.

Piše i da se svako malo dogodi, da na tako teškom poslu netko i pogine..
Ali majko, ovdje u Sacramentu, bliže mora je bolji zrak nego u Čikagu, i miriše ko onaj naš doma..

Pismo iz Dalmacije..

Majka je gledala da čim prije odgovori na svako pismo, pa piše:

“Sine čuvaj se, i gledaj prvo na sebe.
Ne dopusti da te izrabljuju za nikakvu plaću.
Ako ti je tamo loše, vrati se…
Imaš gdje doći, pusti što će drugi misliti.
Znaš gdje je stari kraj.

Ovdje je kod nas da znaš, već dva mjeseca prgavo vrijeme, kiša..
Vino je podbacilo u zadnje tri godine, a ulja svoga nemamo.
Malo se u polju radilo.
Ispuhala me bura, pa me cijelo tijelo boli.
Stare kosti, ali da mi te samo još malo vidjeti.

Evo po danima, danas si se ti rodio.
Kako si bio malen i slabašan.. ali eto ipak odrastao zdrav i moj.
Sine, želim ti da dugi niz godina pobrojiš.
Sinko, ako nemaš za put, poslat ćemo ti mi nešto što smo uštedjeli.
Poslat ćemo ti bez da itko znade.
Ma, nema dana a da te ne spomenemo.
Marija je cijelu zimu vezla bijelu haljinu. U njoj će se kaže udati za tebe čim nam dođeš.

Budi mi dobro, i sjećaj se onih didovih riječi: Čini fintu da viruješ svakomu, a ne viruj nikomu.”

Telegram…

Stigla je zima, i bura je tukla danima..
Pisma od Jakova već dugo nije bilo.
Ipak, jednog dana, stigla je koverta.
U koverti telegram iz Amerike.

Marija je brzo otvorila kovertu, a njoj je crnim slovima pisalo:
…da je Jakov poslije pet dana u bolnici, nakon velike nesreće u rudniku,
u miru,u 23 godini života, zauvijek sklopio oči.
Sahranjen je na mjesnom groblju u Kaliforniji.

Majka od velike tuge, i bolesti nije još dugo poživjela.
Jedan dan, u uru od ferate kako je govorila, kada je bodom znalo stići i pismo od Jakova.. . samo je sklopila oči, i usnula u mislima na svog sina.
A Marija..
Marija je kažu od tuge uvenula..
Kažu da je često sjedila sama na hridi.. i čekala brod..
Neki kažu da je i sama htjela za svojim Jakovom.
A onda je dugo nisu vidjeli..
Pričalo se i da se oskliznula, da je pala sa hridi, i da je kažu, nestala u moru..
Nestala u beskrajnom moru..

KRAJ

Ovo je tek jedna od mnogih tužnih priča, nastalih u sjećanju na teške sudbine naših iseljenika,
koji su otišli u daleki svijet.
Veliki broj Hrvata više se nikada nije vratio u svoju domovinu.
Mnogi su zauvijek ostali na novom kontinentu.
Bez obitelji, u samoći, u bijedi i u siromaštvu.
U vječnoj tuzi za onima koje su ostavili u dalekoj domovini.
A oni koji su ih čekali,
…nisu ih dočekali.