Preko Atlantika do Pacifika

S parobroda za Ameriku: Trgovački putnici bili su iskusni, tražili su lijepe žene da im bude zabavnije na putu

30. siječnja 2021. u 9:00

Potrebno za čitanje: 5 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: Pixabay

Stigoh u Havre iz Pariza ekspresnim vlakom na 31. prosinca, oko tri sata po podne. La Touraine, brod francuskog društva “Transatlantique”, morao je otputovati u četiri. Megjutim natovarivanje prtljage i ukrcavanje putnika zateglo je odlazak do sutona.

Leviathan

Pronašli smo koliko je 1927. trajao i stajao put od New Yorka do Zagreba

NAJBRŽI PUT U JUGOSLAVIJU I IZ JUGOSLAVIJE U AMERIKU i to 8 do 10 dana, ako putujete s najvećim i najbržim brodovima od UNITED STATES LINES, koji preplove Ocean za 5 do 6 dana. Najveći brod od United States Line jest Leviathan, koji je ujedno i najveći, i najbrži brod na svijetu. Isto su tako […]

U velikoj blagovaonici prvog razreda okupiše se putnici oko gotovih sofra, te jedu i piju, kao iza gladne godine. Gospogje jedu slasno i žurno, kao da predvigjaju, da im se ne će lako više desiti na okeanu taj užitak, jer će im morska bolest učiniti odvratnim i najtečnije jelo. Ima tu aristokratkinja, a i ima i trgovačkih žena, ima pače i nekoliko liepih Trgovački putnici zvirlaju očima na sve strane, mjere, proučavaju tipove, opažaju svaki kret, svaki izraz, da si što prije osjeguraju što ljepšu zabavu na putu. Vidiš im vještinu i drzovitost na svakom kretu. Iskusni su, putovali su mnogo, doživili su dosta, ne će da ispuste ni najmanju prigodu; boje se, da ih ko ne preteče, te se ne upusti prije njih u razgovor sa kakvom ljepoticom, koja im više upada u oči i jače budi strasti. Pravi su to lovci ljudskoga mesa.

Ja čalabrknem nešto na brzu ruku, ispijem čašu vina i pogjem na kasar. Više me zanima odlazak iz luke, nego ljudi. Ta imaću prigode, da ih proučavam, a možda će mi i dodijati na putu! Ja uza stube predvorja, a nešto muklo protegnuto zagrmi nada mnom, baš kao da si stisnuo grom u neku tvrdu željeznu spremu, a on našao nešto dušnika, pa se grozovitom silom polagano izvlači u svoje vazdušno carstvo. Touraine daje sirenom prvi znak odlaska. Pucaju uši, glava šumi, regbi sam tvrdi kasar ogromnog parobroda podrhtava, kao trusom. Titanska pluća te dajdalakse nemani, kakvu ni najživlja mašta grčkih pjesnika ne bi mogla zamisliti, i prima kojoj su sitne igračke sve što kuje šepavi Hefajstos u utrobi Etne, dišu crnim dimom, i zamračuju gustim vrtlozima vedrinu nebesa. Dvije ogromne nozdrve, dva dimnjaka široka, kao dva gorostasna badnja, rigaju na svrdlove čagje i varnice kroz rumeni suton. Utroba hlapje muklim kovnim žamorom, u kojoj su skovane strahovite sile, što jed a čekaju, da se odapnu.

Već po drugi put zaori sirena, kao da se gromovi ore i lome niz klisurna ždriela. Gorostas izazivlje valove i tifone okeana na megdan; Tako ruče lav, kad se pod suton proteže na svojem ležaju, da jurne na pustaru u potragu pliena. Taj silni, titanski vesak, koji ti drma ne samo bubnjićem ušiju, nego samim mozgom, pače svakim živcem tiela, ispunja te iz početka strahom i nujnošću odlaska, jer je svaki odlazak nujan, svaki začinjen nekom sjetnom nostalgijom za rodnim žalovima, za domovinom, za ostavljenim milim i dragim. Sama od sebe niče misao; hoću li se povratiti? Ta tako je širok okean, tako visoki, silni, strašni njegovi valovi, tako užasni njegovi kikloni! Ali sila onoga veska, što se gromom izvija iz siren , napokon ti vrati pouzdanje; čini ti se, kao da bi nadjačao sve grmljavine oluja i šum okeanskih valova. Onaj izazivni urlik, kano da veli okeanu: eto me na te! Ne bojim te se!

Uzdign svoje valove do oblaka, raškostruši im vrhove biesnom pjenom, raspusti hršumima čerupna krila, orubljena krvavim bljeskovima munja! Neka zaruču tvoji tifoni, jače od prvobitnog titana, koji im dade ime; neka se za viju tvoji kikloni na vrtloge, neka udubu svrdlovitim jazom tvoje dubine i neka taj jaz orube valovima višim od mojih jambora, ja te izazivljem na megdan, ja te se ne bojim! Ja sam svemožni genij čovjeka, oklopjen željezom! Ja sams dajdalski um, koji je jači od svake sile, koji otimlje oblacima munje, te ih iz njih muze, kao što se muze mlieko iz nabreklih vimena, i tu munju, koju muzem iz nepresušnih dojka prirode, pretvaram u svjetlost, u silu, u brzinu, u vjesnika bržeg, nego li su krila na petama Majinog sina i na njegovom šeširu!

Slomljeno srce zbog američkog sna: Sine, sine, ti moja posljednja i jedina utjeho

Sat na zidu sobe, star već više od stotinu godina. Nije sam. Na istom je zidu mala slika, a na njoj 17-godišnja djevojka, u haljini, koja se nosila početkom druge polovice 19. stoljeća. Zvala se Agneza. Upoznali smo se još kao djeca. Bili smo susjedi. Jednog proljetnog prijepodneva došla je Agneza k meni da se […]

Ja sam Prometej, sin velike majke Zemlje, nepravedno osugjeni titan, koji slomih svoje lance i sigjoh strahovit sa lednih klisura Kavkaza, da srušim tiranina Zeusa sa Olimpa, da dadem bratu čovjeku vatru, umjetnost, pismo, slobodu. Neka Zeus pozove u pomoć gigante hekatonhejre, Brijareja, Kotosa i Gigesa, da vidimo hoće li mu pomoći!

Ko igračku izbiću mu iz ruke zahrgjali grom, a njegovu sinu Fojbu Apolonu kužne striele. Ja sam Genij čovječanstva, koje, dok bijaše mlado i neiskusno, ne mogaše se boriti s tvojim silama, Okeane. Ti si ga obavijao tvojim brzim strujama na uskom prostoru zemlje, i nisi ga puštao preko sebe.

Po treći put zagrmi sirena, po treći put izazva na megdan okean. Digoše most. Ko ne briše suze, maše rupcem. Mala lučka lagja Titan vuče Tourainu od obale, jer se taj kolos u tom uskom prostoru ne može kretati, bez bojazni, da ne udari u koju drugu lagju, ili u gatove. Kada ga je malko udaljio od obale, vukući ga za nos, drugi parobrodić uhvati ga za krmu, pa vuku oba združenim silama. Dovukoše ga do posred luke, pak oba potežu za nos prama uskom izlazu, kroz koji Touraine može jedva proći. Homer je prispodobio Ajasa, u bitci, magarcu na usjevu, kojega djeca tjeraju šibama: mogu i ja kazati, da ono dvoje parobrodske djece vuku težku Tourainu za uši dok je polagano ne izvukoše na vanjski zaliv havrejske luke. Već se je snoćilo. Obala gori u tisuću luči, prozori visokih palača sievaju rumenim otsievom.

Eto nas već na valovlju. Parobrodići što no vuku Tourainu ljuljaju se na talasima kano igračka. More se prelieva preko njih, a mi stojimo kano klisura.

Počinje rominjati sitna kiša. Grad iščezava u modroj magli, kroz koju se sve slabije svjetlucaju mirijade luči. Samo na ratu električni majak (svjetionik) sjaji se kao velika ljubična zviezda u teleskopu. Vrti se naokolo i vidiš njegovu ogromnu ždraku, gdje kruži po tami kroz kišu, dok ti ne udari u oči, opsjene te časkom i vrti se dalje po mutnom valovlju.

Budan čuvar i kažiput lagjama, koji prodire i najdeblje magle, te im ne pušta da zavedu umorna mornara stranputice, ili da druga lagja, ko ćorava, nabasa na njegovu i potopi je. Svuda po kruglji zemaljskoj danas svietle mornarima te morske oči, i kroz najtamnije oluje kažu im pravi put, da se ne nasukaju na grebenje. Lako li ti je danas biti, pomorcem! Bar za devedeset po sto umanjila se je pogibelj plovidbe. Jedini neprijatelj mornaru, koji plovi na velikom i čvrstom parobrodu, to je danas magla na okeanu, gdje nema snažnih svjetionika. Nu tu pomaže žvižduk zviždalica, ili zavijanje sirena, koje prodire i kroz najbjesniji šum valova do velikih daljina. Danas pače i Markonijev brzojav upozoruje jednu lagju, da je blizu druga.

Jedno hrvatsko vjenčanje u dijaspori iz 1951.

Dana 11. studenog 1950. vjenčao se u Heywoodu u Engleskoj s gđicom Josefinom Panzer hrvatski protukomunistički borac i sin kršne Hercegovine g. Janko Vukić. Toga dana je bilo pravo hrvatsko slavlje, jer je vjenčanju prisustvovalo dvadesetak Hrvata i Hrvatica iz distrikta Bury, među kojima se nalazilo i nekolika stranaca. Većina prisutnih Hrvata bili su hrvatski […]

Kada prispodobiš ovaj materijalni napredak čovjeka sa njegovim moralnim stanjem, e doista te zazebe na srcu. Ja sam po naravi svojoj optimista; ne srdim se što čovjek mora umrieti, što ga taru bolesti i druge nevolje, jer znam, da je bilo moguće, da bude drugačije, to bi bez sumnje bilo, pošto nam priroda nije uskratila ništa, što nam je mogla dati. Nu bole me biede, koje čovjek čovjeku hotomično udara. Svi zakoni logike mi vele, da što je u čovječanstva veći napredak obrta, što ljudi više izmišljaju stvari za lagodnost života, što više blagostanje, uslied novi otkrića, nastaje, da bi ljudi morali biti i moralno bolji…

Nastavit će se…

Preuzeto iz knjige “Preko Atlantika do Pacifika”, A. Tresić-Pavičić, 1907.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje