U odselidbi iz Hrvatske još uvijek su u daleko većem broju naši sunarodnjaci, a u doselidbi – stranci

U krugu znanstvenika koji se bave istraživanjem hrvatskog iseljeništva, temom koja je sve popularnija posljednjih 20-30 godina, često se ističe potreba da se na državnoj razini bez odlaganja pokrenu ozbiljne inicijative za povratak Hrvata iz dijaspore. To osobito dolazi do izražaja u aktualnoj situaciji, jer je Hrvatska preko noći postala zemlja useljavanja, a njezin geografski […]

Dovoljno je zamisliti kako se u prošlosti mogla osjećati mlada odrasla osoba koja se zaputila miljama daleko u nepoznati svijet bez poznavanja jezika domaćina i kulturnih navika i običaja, tehničkog razvitka i političkog ustrojstva novoga društva. Iseljenik je ostavio za sobom poznato okruženje, obitelj, prijatelje i susjede te je nastojao pronaći novo sidrište, a to je zahtijevalo i propitivanje vlastitog identiteta i potragu za sebi sličnim sudbinama. Bilo je to iskustvo nalik iskustvu inicijacije, uvođenja u novi život, susret s vlastitom ʼdrugošćuʼ, sa strancem – u sebi i oko sebe. Prošavši kroz taj „vatreni obruč“ inicijacije stekao je iseljenik kakvu-takvu sigurnost da započne graditi svijet iz početka. To je osjećaj u kojemu subjekt prepoznaje svoje stanje iz-bivanja ili pozicije „biti izvan sebe“, stanje u kojemu se osjeća u procijepu pri pokušaju interpretacije vlastitog ontološkog položaja. I to je stanje traume koja neminovno vodi u preobrazbu osobnosti – bolno sazrijevanje ličnosti. Osjećaj sputanosti, nesigurnosti i straha od neuspjeha i kritike nove sredine potiče unutarnji konflikt bića iz čega će „proizići uspjeh ili neuspjeh svake egzistencije“ (Carmelo Dotolo, 2016).

O takvim iskustvima iseljenika uglavnom se ne piše i ne govori. Iseljeničke biografije pune su lijepih priča. U Hrvatskoj ih dočekuju s oduševljenjem i poštovanjem, uglednici se s njima rado fotografiraju, ali na tome sve ostaje. Oni drugi zastrti su velima zaborava, a takvih je većina. Rijetki se istraživači bave problematikom duševne boli i traume osoba koje su, bilo zbog političkih bilo zbog ekonomskih razloga, napustile svoj dom. Mnogo je pojedinačnih drama o kojima znaju samo liječnici i svećenici koji su se susretali s osobama pogođenima psihičkom patnjom, nesposobnima da riješe svoj unutarnji konflikt i srede svoj život u novim socijalnim uvjetima.

O tome je svojevremeno pisao pokojni liječnik Tomislav Gavranić, rođen u obitelji hrvatskih iseljenika u Australiji. Kao liječnik praktičar susretao se s pacijentima emigrantima od kojih su mnogi bili Hrvati, a među njima značajan broj ovisnih o alkoholu i izloženih depresiji te je kroz to iskustvo shvatio koliko je ozbiljan problem pitanje gubitka domovine i intimna borba osobe za uspostavu novih granica identiteta. Zaključio je da se kod tih ljudi radi o „dijasporskoj svijesti“ ili rascjepu svijesti te da takva svijest zahtjeva što prije je moguće novi oslonac kako bi nastavila živjeti u suglasju sa sobom i svijetom oko sebe.

Može li se ponovno probuditi hrvatski zanos iz devedesetih godina?

Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i njezina međunarodnog priznanja, konačno možemo govoriti o jednoj globalnoj hrvatskoj dijaspori, ali nikako ne i o „globalnoj Hrvatskoj“. „Globalna Hrvatska“ kao Geo-politički subjekt, koji bi obuhvaćao sve Hrvate diljem svijeta, jednostavno ne postoji. Već sama činjenica da većina Hrvata koji žive izvan domovine ne mogu ostvariti pravo glasa, dakle, […]

Za taj novi oslonac nije dovoljan materijalni uspjeh i visok životni standard već prijateljski društveni okoliš, susjedstvo, bliskost s drugim bićem, osjećaj prihvaćenosti i poštovanja ʼdrugostiʼ otuđenog čovjeka. Ako to ne može ostvariti, nutarnja ravnoteža iseljenika nikada neće biti uspostavljena. Preživjeti traumu, naći to sidrište, obnoviti svoj identitet u konačnici znači biti integriran u novo društvo. Identitet s kojim je iseljenik pristigao u novu sredinu polako će blijediti, osobito ako je otvoren novome (iako nikada ne će potpuno iščeznuti). S vremenom će ga u većoj mjeri zamijeniti identitet nove kulture, prigrlit će ga tako da će osjećaj za prošlost biti tek nježni uvojak nostalgije s kojom će moći nastaviti živjeti. Otvorenost zemlje domaćina, s jedne strane, te spremnost njegove etnonacionalne zajednice da mu u tom prelaznom periodu budu od pomoći, značajno će olakšati tranzicijski period prilagodbe novom okruženju.

Što iseljeniku vrijedi svakoga dana pratiti vijesti iz Hrvatske ako nema snage da u njoj živi? Ta privezanost njegove bolne duše za zemlju svojih korijena nije drugo do čaše meda i pelina. Oni koje je ostavio u domovini i sami pate zbog toga gubitka, ali ni o tome nitko ne govori niti je ta njihova bol izlječiva.

Pripadnici stare dijaspore nastojali su stvoriti uvjete da pridošlice što bezbolnije podnesu traume i brige koje ih čekaju. Organizirali bi društava prijema, vjerske centre i društvene institucije, poticali lančanu selidbu cijelih obitelji, susjeda i prijatelja iz zajedničkog zavičaja i podržavali veliku priču o mogućnosti povratka. Ta je priča odigrala presudnu ulogu u službi njihove tranzicije u društvo domaćina, ali se zato prilika za povratak većini iseljenika nikada nije ostvarila.

Hrvatske dijasporske zajednice možemo podijeliti na tri velike formacije: I to su dvi moje šizofrenije. To su dvi osobe

Kad putuješ u ZelanduI u druge svijeta strane,Svuda kaži da si Hrvat,Moj mileni, slatki brajane! Pučki list, Novi Zeland 1903. U prethodnom prilogu pokušala sam približiti čitateljima značenje pojma dijaspora koji je u suvremenoj znanstvenoj literaturi postao nezaobilazan fenomen izučavanja. Još 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća teoretičari društva navodili su da u svijetu postoji […]

Mit o povratku bio je vezivno tkivo institucija dijaspore koja je stvarala imaginarnu sliku napuštene domovine, a istovremeno i način ublažavanja osjećaja udaljenosti. Društvu države primitka bila je ta slika pokazatelj postojanja autentične etnonacionalne zajednice na njezinu tlu. Mit o povratku predstavljao je metaforu povratka k sebi, svome izgubljenom identitetu. To je Bogdan Radica ovako izrazio: “Koliko krvi sve to stoji! Koliko će krvi još to stajati? A što se može: Lako je iščupati Hrvata iz Hrvatske… ali nije lako iščupati Hrvatsku iz srca Hrvata.” (Tarle, 2024)

Za mnoge je domovina ostala trajno emocionalno uporište, vrlo često idealizirano, dok je svakodnevni život u zemlji iseljenja s vremenom postao stvarnost s kojom se trebalo pomiriti. Svi problemi iseljenika nisu nestali prilagodbom na novo društvo. Ako i jesu oslabjeli osjećaji i nostalgija za povratkom, iz prikrajka je čekala starost ‒ samoća i izolacija od društva često se nisu mogli izbjeći. Tu je i opet mnoge vrebala nostalgija, ne samo za fizičkim prostorom domovine nego i za prošlošću, ljudima i jezikom koje su s odlaskom izgubili. Brojni iseljenici u starijoj dobi žrtve su usamljenosti, osobito kada ih nadvlada osjećaj da nisu ni potpuno prihvaćeni u zemlji useljenja, niti više pripadaju Hrvatskoj. Taj osjećaj često je misaono i emocionalno stegnut u doživljaj gubitka vlastitoga bića. Artur Hribar je zapisao: „U domovinu se vraćam u potragu za prošlošću, s njom me vežu duboke sentimentalne veze, ali onda brzo osjetim da me nešto vuče kući u Australiju. Ja sam Vam čovjek rastrgan između dviju nostalgija, a moja prošlost je most koji ih spaja“ (Tarle, 2013).

Za razliku od svojih roditelja ili baka i djedova, mladi Hrvati rođeni u inozemstvu često razvijaju kompleksan osjećaj pripadnosti. Iako su odrasli u kulturnom okruženju zemlje u kojoj su rođeni, u mnogim slučajevima pokazuju snažnu emocionalnu povezanost s Hrvatskom, osobito ako su ih obitelj i zajednica od malih nogu usmjeravali prema očuvanju materinskog jezika, običaja, povijesti i katoličke vjere. Ta povezanost ne temelji se na svakodnevnom životnom iskustvu u Hrvatskoj, već na iskustvu pripovijedanja, na obiteljskim pričama, posjetima domovini, kulturnim manifestacijama, folkloru i crkvenim aktivnostima u dijaspori. Osobito je zanimljiv fenomen mladih koji prvi put posjete Hrvatsku i dožive snažan emocionalni šok – osjećaj „povratka“ na mjesto koje nikad fizički nisu napustili jer ondje nikad nisu ni živjeli. Njihov osjećaj dvostruke pripadnosti nedvojbeno je pravo bogatstvo. S tim bogatstvom oni se u velikome svijetu osjećaju kao kod kuće. To je nemjerljiva prednost u odnosu na starije generacije iseljenika koji su živjeli na vjetrometini osobnih povijesti ne pripadajući ni tamo ni amo.

Potomci ranijih iseljeničkih naraštaja nemaju većih problema s prilagodbom novoj sredini. Oni puno lakše prihvaćaju identitet zemlje svoga rođenja, a veze sa zavičajem svojih roditelja omogućuju im povoljne, jednostavne i stalne komunikacijske mreže. Ipak, u nekim slučajevima, dvostruki identitet može biti izvor egzistencijalne neizvjesnosti pa i teret pri donošenju životnih odluka, ali ni izdaleka tako težak kao što je bio teret njihovim precima. Emotivne krize starije iseljeničke populacije i identitetske dileme mlađih naraštaja dvije su strane istog fenomena – dugotrajne odijeljenosti od domovine i neusidrenosti roditelja. Dok stariji traže smiraj između nostalgije i prihvaćanja stvarnosti, mlađi tragaju za vlastitim mjestom unutar dviju ili više kultura. Oni su zadnji izdanci globalne hrvatske dijaspore ‒ sinovi, unuci i praunuci onih koji su prošli svoju kalvariju i zauvijek ostali izvan domovine. Ti novi naraštaji koje s poštovanjem čuvaju uspomenu roditelja i njihova sjećanja na izgubljeni raj, i diljem svijeta promoviraju Hrvatsku, najljepše je na što u ovom času kao zemlja možemo računati.

Detaljna analiza Tuge Tarle: Što je dijaspora i koga možemo smatrati pripadnikom hrvatske dijaspore?

Gotovo je nemoguće sa sigurnošću odgovoriti na pitanje koliko Hrvata i njihovih potomaka danas živi izvan granica Lijepe Naše. Mnogi će sve njih zvati jednostavno imenom dijaspora, hrvatska dijaspora. Tako u Školskom rječniku hrvatskog jezika (Mrežnik) piše: „Dijaspora je ukupno stanovništvo koje se iselilo iz domovine“. To nije točno. Zato je potrebno pomnije objasniti taj […]

Novi val hrvatskih iseljenika koji su napustili domovinu tijekom posljednjih 30 godina vjerojatno više neće stvarati dijasporu niti će se sklanjati u preostala dijasporska okupljališta u većem broju. Globalizacijski procesi, suvremeni ekonomski nomadizam, mješavina kulturnih matrica i svjetonazora kao i galopirajuća tehnološka revolucija mnogima su posve umanjili osjećaj gubitka korijena, omogućili mnogostruke transnacionalne kontakte, otvorili im mreže fizičkih i virtualnih putovanja i omogućili komunikaciju koja emotivne krize i nedostatak domovine zamagljuje raznobojnim ‘igračkama’ u okviru ‘vrlog novog svijetaʼ. I dok oni zaziru od velikih nacionalnih narativa i vezanih identitet, djeca stare dijaspore sve češće se upuštaju u avanturu traženja korijena da bi nekako usidrili vlastiti identitet na vjetrometini svijeta.