U odselidbi iz Hrvatske još uvijek su u daleko većem broju naši sunarodnjaci, a u doselidbi – stranci

U krugu znanstvenika koji se bave istraživanjem hrvatskog iseljeništva, temom koja je sve popularnija posljednjih 20-30 godina, često se ističe potreba da se na državnoj razini bez odlaganja pokrenu ozbiljne inicijative za povratak Hrvata iz dijaspore. To osobito dolazi do izražaja u aktualnoj situaciji, jer je Hrvatska preko noći postala zemlja useljavanja, a njezin geografski prostor na mnogim područjima ispražnjen od stanovništva.

Od vremena do vremena organiziraju se stručni i znanstveni skupovi i okrugli stolovi posvećeni iseljeničkim pitanjima na kojima se pojavljuje plejada novih istraživača koji iznose svoja viđenja o mogućnosti privlačenja pripadnika dijaspore u domovinu, vrte se uvijek ista pitanja i odgovori, ali u svakodnevnom životu na tom je planu vrlo malo konkretnih pomaka.

Pojedini autori zagovaraju prenošenje poznatih modela povratka kakav je židovski, irski ili mađarski, ali to nije tako jednostavno kako se čini. Uzroci hrvatske odselidbe složeni su i zahtijevaju temeljito poznavanje povijesti i okolnosti iseljavanja, aktualnu geopolitičku situaciju, mijene na globalnom tržištu rada, profil radnika koji su potrebni na tom tržištu, gospodarsku i socijalnu politiku u Hrvatskoj kao i u zemljama iz kojih bismo eventualno očekivali povratak naših ljudi. Daleko je najveći problem manjak međusobnog povjerenja između dijaspore i hrvatske države uzrokovan izostankom lustracije, raširenom korupcijom, klijentelizmom i lošom pretvorbom iz socijalističkog u kapitalistički gospodarski poredak.

Hrvatska dijaspora je u nedavnoj prošlosti bila jedna od najproganjanijih i najocrnjivanijih dijaspora uopće. Uhođenje, sijanje straha, proganjanje Hrvata, racije po obiteljskim domovima, lažne optužbe za terorizam bile su uobičajena praksa u narušavanju ugleda cijele hrvatske zajednice u pojedinim državama svijeta. Činjenica da je jugoslavenska Udba stvorila veliku mrežu svojih doušnika i likvidirala najmanje 74 hrvatska politička emigranta na raznim stranama svijeta govori o traumi kojoj je bila izložena hrvatska dijaspora i koja još uvijek živi u kolektivnoj memoriji iseljenika.

Sramotno blaćenje u javnosti i politički procesi u slobodnoj Hrvatskoj protiv hrvatskih branitelja, a s druge strane, masovna abolicija sudionika pobune protiv hrvatske države, Haški sud i dugogodišnje robije za one koji su branili svoje pravo na dom kao i neka nerazjašnjena ubojstva domoljuba (Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barešić, Ludvig Pavlović) nisu izbjegli pažnji dijaspore. Isto tako nametanje kompleksa ustašoidnosti hrvatskom narodu, jugonostalgični ispadi, pravdanje Tita i komunističkih zločina kao i falsificiranje povijesti u medijskom prostoru te brojne kriminalne i koruptivne afere i nedostatak pravne sigurnosti s velikom pažnjom prate Hrvati u dijaspori.

Novi šok nastupio je kad je Hrvatska postala članicom Europske unije zbog nezapamćenog vala odselidbe radno sposobnog i školovanog stanovništva u zemlje srednje Europe. Neslaganja obnašatelja dvaju stupova državne vlasti, predsjednika države Milanovića i predsjednika Hrvatske vlade Plenkovića, u novije vrijeme, te nepostojanje jedinstvene vizije razvoja zemlje, utjecali su, kako na odluke o odlasku iz zemlje, tako i na odluke o povratku.

Još jedan loš primjer nebrige za hrvatske građane u inozemstvu je ograničavanje građanskih prava na glasovanje hrvatskih građana u iseljeništvu na izborima u domovini, jer oko 400 tisuća hrvatskih državljana ne može glasovati zbog ograničenog broja i velike udaljenosti biračkih mjesta, a online glasovanje država ne želi uvesti. Spomenimo i drastično smanjenje broja saborskih zastupnika, predstavnika Hrvata izvan Republike Hrvatske. Od prvotnih 12 zastupnika u prvom sazivu Hrvatskog državnog sabora, danas Hrvate izvan Hrvatske predstavlja samo troje zastupnika od kojih su dvoje iz redova Hrvata iz Bosne i Hercegovine, a jedan iz cijele dijaspore. U takvom kolopletu političkih promašaja, neznanja i svjesne nebrige nadležnih institucija ljudi se teško odlučuju na povratak.

Suočena s demografskim slomom i nezapamćenom odselidbom mladih i cijelih obitelji, hrvatska vlast, iako s velikim zakašnjenjem, konačno si postavlja fundamentalno pitanje kako vratiti dio iseljeničke populacije i uključiti hrvatsku dijasporu u obnovu Hrvatske. Može li se nekako pridobiti hrvatske iseljenike na povratak kući? Svaka vijest o nečijem povratku, o preseljenju neke obitelji iz inozemstva u domovinu napokon postaje važna činjenica pa joj se čak i u medijima u posljednje vrijeme poklanja više prostora nego ranijih godina kada se, nažalost često, poticalo ljude na odlazak, ali to ni izdaleka nije dovoljno da bi se išta korjenito promijenilo i rezultiralo povratkom Hrvata širih razmjera. Možemo samo zaključiti s obnašateljima vlasti da nije lako pronaći rješenje za ovaj problem, da se ništa značajno u smislu povratka naših sunarodnjaka u domovinu ne događa i da su za zaustavljanje demografskog sloma uvelike zakasnili.

Kako su u proteklih trideset godina hrvatske političke elite lutale u odnosu na Hrvate u dijaspori najbolje se vidi na primjerima osnivanja institucija zaduženih za brigu o našim ljudima u svijetu. Najprije je osnovano Ministarstvo iseljeništva krajem 1991. godine (2. 12. 91 – 12. 8. 92.) koje nije djelovalo ni godinu dana, jer se među političarima pri vlasti proširila teza o neprimjerenosti takvog ministarstva koje u ratnim uvjetima potiče ljude na povratak te je to navodno među stranim vladama izazivalo čuđenje. Tri godine kasnije (1995.) osnovano je Ministarstvo povratka i useljeništva koje je postojalo do 1999. godine pa je i njega Vlada Ivice Račana ukinula. Zatim je 2000. godine uspostavljena Uprava za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo pri Ministarstvu vanjskih poslova, no i to se pokazalo neučinkovitim i stoga nepotrebnim projektom te se tražilo novo rješenje za koje je donesen poseban zakonski akt pod nazivom Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske.

Na temelju toga zakona osnovan je 2012. godine Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske s ciljem „sustavne i učinkovite suradnje s pripadnicima hrvatskog naroda koji žive izvan granica Republike Hrvatske“. Tako je taj Ured pod jednim krovom obuhvatio skrb o tri kategorije sunarodnjaka izvan granica današnje hrvatske države ‒ o bosanskohercegovačkim Hrvatima, hrvatskim nacionalnim manjinama u 12 europskih zemalja te o hrvatskom iseljeništvu. Ideja vodilja Vladine politike o jačanju hrvatskog zajedništva podrazumijevala je zadaću izrade konstruktivne strategije i moralne zadaće države spram svoga globalno raspršenog naroda. Ipak, taj Ured nema niti je zamišljen da ima nadležnost nad planiranjem i poticanjem povratka hrvatskih iseljenika.

Zato je nakon niza pokušaja i neuspjeha, Vlada Republike Hrvatske 2023. godine pokrenula mjeru pod nazivom „Biram Hrvatsku“ s namjerom da putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pomogne onima koji su razmišljali o povratku, te da potakne razvoj pasivnih krajeva u zemlji. Tim projektom je osigurala financijsku potporu od maksimalno 27 tisuća eura za programe samozapošljavanja, na demografski oslabljenim i zapuštenim područjima, od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Gorskog kotara do dalmatinskog zaleđa i otoka. Vlada je očekivala da će tom mjerom motivirati na povratak radno aktivno stanovništvo iz država srednje Europe, Velike Britanije i Sjeverne Irske, ali i iz zemlja Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda. Mjera nije polučila željeni uspjeh i bila je ismijana u javnom prostoru kao potpuni promašaj i duboko nerazumijevanje potreba i očekivanja potencijalnih povratnika. Pokazalo se da je od početka provedbe mjere do sredine 2024. godine tu povlasticu iskoristilo samo 488 od očekivanih 4,5 tisuća korisnika i da to nije dovoljno poticajna niti dobro osmišljena mjera za tako odlučujući životni iskorak.

Kreatorima državne politike trebalo bi biti jasno da integracija hrvatskih povratnika i njihovih potomaka u Hrvatsku ne može uspjeti ako je planirana isključivo iz interesa Hrvatske, već zahtjeva dubinsku analizu uvjeta, prednosti i potreba, kako iseljeničke populacije tako i države, i na toj osnovi cjelovitu strategiju, a ne tek sporadične korake i pilot projekte u nizu pokušaja i pogrešaka.

Potrebno je obratiti pažnju na iskustva, znanja i umijeća onih koji bi se vratili ili se žele vratiti u Hrvatsku, na njihova očekivanja na polju društvenog standarda, integracije, zapošljavanja, školovanja, zdravstvenih usluga, stanovanja. Dosadašnji povratnici ukazuju na niz problema s kojima su se morali suočavati, od spore i neefikasne administracije i birokratskih prepreka oko rješavanja pitanja boravišta, komplikacija oko ostvarivanja zdravstvene zaštite i državljanstva do nepostojanja jedinstvenog i preglednog fonda informacija, a često i nedostatka razumijevanja i susretljivosti osoblja zaduženog za komunikaciju s povratnicima.

Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatsku se u 2023. godini iz inozemstva doselilo 69.396 osoba, a u inozemstvo se odselilo 39.218 osoba. Što se tiče sastava doseljenika, iz inozemstva je doselilo 15,6 posto hrvatskih državljana i 84,4 posto stranaca u masi od 69.396 registriranih slučajeva, a odselilo 64,8 posto hrvatskih državljana i 35,2 posto stranaca u masi od 39.218 registriranih slučajeva. Drugim riječima, u odselidbi iz Hrvatske još uvijek su u daleko većem broju naši sunarodnjaci, a u doselidbi, stranci.

Kako ni jedna mjera do danas nije donijela rezultata, a naši ljudi, sukladno pokazateljima Državnog zavoda za statistiku, još uvijek odlaze iz Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske konačno je 2024. godine osnovala Ministarstvo povratka i demografske obnove čija je glavna zadaća, kako stoji i u nazivu ustanove, povratak Hrvata u domovinu uz druge demografske mjere prema domicilnom stanovništvu. Napokon je hrvatska dijaspora prepoznata kao vrijedan demografski potencijal, ali ti Hrvati i njihovi potomci uz mudre politike mogli bi Hrvatskoj pružiti još puno više od neophodnog broja duša.

Žar kojim je ministar Ivan Šipić prionuo k poslu neće biti dovoljan, ako se zanemare očekivanja i potrebe, umijeća i kvalifikacije, iskustva i znanje koje povratnici mogu pružiti svojoj domovini, ali osnovne životne uvjete za njihov povratak treba osigurati država i to mora biti jasno i hrvatskom narodu u interesu vlastite opstojnosti. Ako bi Hrvatska planirala revitalizirati područja u kojima je depopulacija ostavila pogubne posljedice naseljavanjem naših sunarodnjaka i njihovih potomaka kao što to (u malom opsegu) predviđa projekt „Biram Hrvatsku“, trebala bi najprije osigurati prometnu infrastrukturu, dječje vrtiće i škole, zdravstvene i socijalne ustanove i pitanja stanovanja. Bez toga, privući ljude iz svjetskih metropola pa i manjih gradova u zabačene krajeve zemlje, čista je utopija.

Ne treba smetnuti s uma ni to da postoji znatan broj potencijalnih povratnika koji imaju kapital i znaju kako pomoći razvoju Hrvatske i od nje ništa drugo ne očekuju do vjerodostojnosti nosilaca vlasti, uređen administrativni sustav i nesmetano funkcioniranje pravne države.

Ključne riječi #Ivan Šipić #povratak iseljenika #Tuga Tarle