Moja veza s Južnom Amerikom

Razgovor s hispanisticom Martom Tomić, svjedokinjom povijesnoga trenutka u Čileu

30. studenoga 2020. u 0:01

Potrebno za čitanje: 5 min

Dijaspora.hr

Vijesti

FOTO: Sara Večeralo

U Čileu, ovoj dalekoj zemlji na drugome kraju svijeta, postoji velik broj književnika hrvatskog podrijetla, vrlo aktivnih u očuvanju kulturne i duhovne baštine svojih predaka. Prema dosadašnjim istraživanjima, od početaka doseljavanja Hrvata u Čile krajem XIX. st. pa do naših dana, u Čileu je djelovalo i djeluje oko dvjestotinjak književnika hrvatskog podrijetla.

Priča o postojanju i stvaralaštvu jednog naroda

Zagrebačka izdavačka kuća Ibis grafika nedavno je tiskala knjigu Vladimira P. Gossa “Početci hrvatske umjetnosti”, čija je građa raspoređena na 488 stranica. Najbitnije dijelove knjige na engleskome jeziku možete pročitati na ovome linku… Autor je hrvatsko-američki znanstvenik, pisac i novinar, Professor emeritus povijesti umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a tijekom karijere predavao je na University of […]

Čile je i inače zemlja poznata po mnogobrojnim svjetskim poznatim književnicima i nobelovcima poput Pabla Nerude i Gabrijele Mistral. Hrvatski potomci obogatili su ovu već književnošću bogatu zemlju svojim doprinosima, a među svjetski poznatim imenima mogu se pronaći i ova – Roque Esteban Scarpa, Antonio Skármeta ili Ramón Díaz Eterovic, da navedemo samo neke. Ovi pisci iako pišu na španjolskome jeziku, u svojim djelima ipak čuvaju sjećanje na davne, ali nezaboravljene hrvatske pretke.

Nekolicina prevoditelja u Hrvatskoj, poput Jerka Ljubetića, Željke Lovrenčić, Marije Roščić Paro ili Dore Jelačić Bužimski, neumorno prevode mnogobrojne čileansko-hrvatske pisce na hrvatski kako bi se očuvala bogata književna baština Hrvata na drugome kraju svijeta.

Još jedna prevoditeljica koja se priključila ovoj misiji je Marta Tomić, koja je prevela zbirku pripovijedaka Sloboda kretanja svjetski poznatoga književnika Antonija Skármete. Mlada hispanistica iz Splita u Čileu je na doktoratu na Papinskome katoličkom sveučilištu u Santiagu, no njezina čileanska priča ima puno dužu povijest koju nam je ispričala u intervjuu koji donosimo u nastavku teksta.

Marta, u Čileu si već neko vrijeme. Možeš li nam reći nešto više o sebi i kada si prvi put došla u Južnu Ameriku?

Moja veza s Južnom Amerikom, u prvom redu s Čileom, započela je na studiju španjolskoga jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu kada sam 2013. godine provela jedan – pokazao se ključnim – semestar na Čileanskome papinskome katoličkom sveučilištu u Santiagu. Tri godine kasnije, u sklopu projekta HOLA Hrvatske matice iseljenika, provela sam osam mjeseci u Argentini, podučavajući hrvatski jezik članove hrvatske zajednice u gradu Rosariju. Oba iskustva u Južnoj Americi – iako potpuno različita i smještena u različitom kontekstu dviju oprečnih južnoameričkih zemalja – usmjerila su moje interese na proučavanje hispanske kulture i književnosti. To je bilo presudno da se odlučim za doktorski studij hispanoameričke književnosti na Čileanskome katoličkom sveučilištu na kojemu sam sad posvećena proučavanju prikaza odnosa motiva samoće i južnoameričkoga prostora i krajolika u romanima Juana Rulfa, Aleja Carpentiera, Gabriela Garcíje Márqueza i Roberta Bolana.

Kakav je život u glavnome gradu Santiagu de Chileu?

Život u Santiagu događa se u izvanrednom vremenu. Od listopada prošle godine svjedok sam, kako to mnogi Čileanci smatraju, povijesnoga trenutka u kojemu je cijela zemlja pogođena silovitim društvenim nemirima. Riječ je o borbi za postupnim rušenjem svih ostatka kolonijalnoga modela društva, što se onda odražava u borbi za ukidanjem golemih društvenih nejednakosti, a samim time i otvorenim prezirom prema višoj imućnoj klasi; kao i u pojavi snažnoga feminističkog pokreta koji treba tumačiti kao reakciju na višestoljetnu dominaciju jake muške ličnosti (macho latinoamericano) u svim segmentima javnoga i privatnoga života, a koji se u mnogim slučajevima manifestira arbitrarnim neprijateljstvom prema sadašnjemu muškarcu kao nositelju svih grijeha svojih prethodnika. Novi društveni i ekonomski model još se uvijek teško može nazrijeti i svi živimo u stanju iščekivanja i nesigurnosti, što je sada dodatno naglašeno pandemijom koronavirusa. Često imam dojam da su društveni nemiri u Čileu bili najava ove globalne krize i da se svijet iscrpio, umorio od sebe samog i da već neko vrijeme u svima nama tinja potreba za nečim novim. Nadajmo se boljim. Prije par godina na tvoju inicijativu podignuta je bista hrvatskoga profesora Rajmunda Kuparea na Sveučilištu Pontificia.

Tko je bio Rajmund Kupareo i zašto je važan za Sveučilište?

Na svečanosti koja je 2017. godine organizirana na Papinskome katoličkom sveučilištu otvorena je spomen-bista akademskoga kipara Kuzme Kovačića hrvatskome dominikanskom svećeniku, književniku i pjesniku, filozofu, sveučilišnome profesoru i čileanskome akademiku Rajmundu Kupareu (Vrboska na Hvaru, 1914. – Zagreb, 1996.). Tijekom života i rada u Čileu (1950. – 1971.), Kupareo je ostavio neizbrisiv trag na unapređenju humanističkih studija u toj južnoameričkoj zemlji, osnovavši 1964. godine na Katoličkome sveučilištu Institut za estetiku, jedini takav institut na području Južne Amerike na kojemu studenti stječu temeljito obrazovanje iz estetike i teorije umjetnosti, glazbe, filma i fotografije. Kupareov skroman rad samo je jedan u nizu primjera predanog i uspješnog rada mnogobrojnih Hrvata u Čileu.

Bio je istaknuti domoljub i zastupnik u čileanskom parlamentu koji je ‘malo pričao, a puno radio’

Milenko Viličić Karninčić, zastupnik u čileanskom parlamentu, sunarodnjak i prijatelj Hrvatske, preminuo je u Santiagu 6. srpnja 1993. godine, a sahranjen je u Punta Arenasu, gradu u kojem živi oko 40 tisuća hrvatskih potomaka, gradu kojem je Republika Hrvatska u srpnju 1990. uputila humanitarnu pomoć nakon vremenskih nepogoda. Bio je zastupnik za svoj rodni grad […]

U Santiagu si na doktoratu na Sveučilištu Pontificia. Možeš li nam usporediti sustav obrazovanja u Čileu i kod nas?

Čileanski obrazovni sustav bitno se razlikuje od hrvatskoga utoliko što se u Čileu osnovnoškolsko, srednjoškolsko i sveučilišno obrazovanje plaća, i to skupo. Sustav je isključiv i elitistički pa tako djetetu iz siromašne obitelji roditelji ne mogu platiti visoke školarine potrebne za upis u dobre škole, a bez dobrih škola teško je, gotovo nemoguće, studirati na dobrom sveučilištu. Sve nalikuje na začarani krug jer se, u konačnici, bez završenoga fakulteta na dobrom sveučilištu teško kasnije dobro pozicionirati na društvenoj ljestvici i osigurati pristojan život. Moja je sreća da studiram na najuglednijem fakultetu u državi i u Južnoj Americi tako da radim s najboljim kolegama-studentima i profesorima. U kontaktu s njima primijetila sam još jednu razliku. U Hrvatskoj se obrazovanje temelji na što većem usvajanju znanja, činjenica i podataka, od naših se učenika i studenata ne zahtijeva razvijanje kritičkog mišljenja niti ih se potiče i osvještava da su upravo oni ti koji bi svojim znanjem i vještinama trebali biti aktivni, živi oblikovatelji društva i kulture.

Također se baviš i prevođenjem. Tvoj prijevod zbirke pripovijedaka Sloboda kretanja čileansko-hrvatskoga pisca Antonija Skármete bio je predstavljen na književnome kružoku prije par mjeseci u Santiagu. Možeš li nam reći nešto više o samome događaju?

U rujnu prošle godine održano je predstavljanje mojeg prijevoda na hrvatski jezik posljednjega književnog ostvarenja istaknutoga i nagrađivanoga čileanskog pisca hrvatskog podrijetla Antonija Skármete (1940.), zbirke kratkih priča Sloboda kretanja (Libertad de movimiento), objavljenje prošle godine u Ogranku Matice hrvatske u Dubrovniku. U razgovoru sa Skármetom bilo je riječi o poticaju i nastanku ovih pripovijedaka, o važnosti hrvatskih korijena za Skármetino književno stvaralaštvo, o osjećajima koji ga danas vežu uz Hrvatsku, ponajprije uz Brač, otok s kojeg su mu se baka i djed početkom XX. stoljeća zaputili u Čile. Ova književna večer, na kojoj su se okupili mnogobrojni pripadnici hrvatske zajednice u Santiagu, posvjedočila je da su naši iseljenici željni i suptilnijih umjetničkih programa kojima se nastoje obilježiti ličnosti presudne za hrvatski identitet u cjelini.

Jesi li prevodila još neka djela čileansko-hrvatskih pisaca?

Za sada postoji projekt prijevoda na hrvatski knjige Rajmunda Kuparea Estetička aksiologija (Axiología estética, 1954.), znanstvenog djela koje je Kupareo napisao dok je bio profesor estetike i aksiologije na Katoličkom sveučilištu. Knjiga pristupa ondašnjoj aktualnoj problematici filozofije vrijednosti s podlogom u tomističkoj tradiciji, proučavajući pojam vrijednosti u estetici, kao i njezin složen odnos s drugim vrijednostima. Također, prevodim eseje meksičkoga nobelovca Octavija Paza (1914. – 1998.) o prevođenju, modernosti i problematičnome odnosu mode i obrtništva. Nadam se da će biti objavljeni u nekom od hrvatskih časopisa.

Tko ti je najdraži čileanski pisac? Koga najradije prevodiš?

Moj izbor je Roberto Bolano, autor koji je u svojim romanima i pripovijestima na vjeran, originalan i dramatično duhovit način uspio prodrijeti u sve ponore latinoameričkog kozmosa. Uranjajući u njegov književni svemir čitatelj može doživjeti svu napetost, tragičnost, apsurd ovog kontinenta koji se, poput svakog provincijskog prostora, neprestano bori sa svojim vlastitim duhovima iz prošlosti.

Dobro došli na portal dijaspora.hr, mjesto daljina i dobrih ljudi

Dijaspora je riječ koja je prečesto označavala daljine, izgubljene ljude ili zabranjene živote. Ali dijaspora je zapravo knjiga života mnogih naraštaja na svim kontinentima. Knjiga imena, ideja, događaja i pokreta koji su ispisali najmoćnije stranice povijesti nekih drugih zemalja, ali i povijesti borbe za svoje ime. Naraštaji ljudi koji su došli iz daleke, velikom dijelom […]

Kakvi su tvoji planovi za budućnost? Ostaješ u Čileu ili se ipak jednom misliš vratiti u Hrvatsku?

Voljela bih neko vrijeme provesti u Španjolskoj, zemlji odakle je, za svakog hispanista, “sve krenulo”. Svakako bih voljela pridonijeti razvoju hispanistike u Hrvatskoj. Materijala za rad ima jako puno. Osjećam se pozvanom i dužnom djelovati na otkrivanju ove velike, beskrajno uzbudljive i, osim nekih općih mjesta, nama još uvijek nepoznate kulture i književnosti.


Matica

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje