Tko su bili katolički svećenici i časne sestre koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo?

Među brojnim temama koje obrađuju životna iskustva, uspjehe i poraze hrvatskih iseljenika u dijaspori, često se previđa jedna od najvažnijih činjenica vezanih uz razvoj i organizaciju društvenog života, kulturnu i duhovnu nadgradnju Hrvata u svijetu, a to je uloga katoličkih svećenika i časnih sestara i njihova skrb za vjerski život povjerene im pastve, od najranijih dana odselidbe naših sunarodnjaka iz domovine do danas. Katolička crkva u Hrvata pratila je i danas prati hrvatski narod na njegovom putu u tuđinu.

U korijenu svake dijasporske zajednice postoji snažna povezanost njezinih članova koja je više od pukog materijalnog interesa i potrebe za pripadnicima istog etnosa, i mnogo više od zajedničkih navika i običaja njezinih pripadnika. Riječ je o povezanosti duha koji progovara kroz vjerovanja, običaje i jezik etno-nacionalne skupine. U tome svemiru duhovne nadgradnje prepoznaju se i duhovni vođe koji daju zamah konstituiranju i upravljanju zajednicom, njezinim ciljevima i snovima. Ti vođe mogu se pridružiti izvana kao što je to bio slučaj s hrvatskim svećenicima koji su dolazili u hrvatske iseljeničke sredine s misionarskim zadatkom da skrbe o dušama ili se mogu pojaviti u samoj etno-nacionalnoj skupini među istaknutim intelektualcima i vizionarima. Mogu to biti i političke vođe ili ugledni pripadnici skupine, ali su većinom svećenici lučonoše narodnoga duha. Bez takvih predvodnika, pokretača i vizionara dijaspora kao zajednica subjekata izbačenih u strani svijet ne bi bila moguća.

Na primjeru hrvatskoga iseljeništva rano se pokazala potreba za dušobrižničkom pastvom naroda koji je svoj identitet i pripadanje katoličkoj vjeroispovijesti ponio u strani svijet, no bez poznavanja jezika domaćina nije mogao niti je znao kako bi prakticirao svoje vjerske dužnosti i prakse i kako bi opstao u novom nepoznatom okruženju. Snažan osjećaj vjerske pripadnosti, povezanost sa župnom zajednicom, aktivan sakramentalni život hrvatskom je iseljeniku bio svakodnevni životni okvir u domovini pa je izostanak duhovnih sadržaja osjećao kao veliki nedostatak i prazninu. Svijet sa svojim izazovima i nepoznanicama budio je nesigurnost, nelagodu i strah od nepredvidljivih opasnosti. Još je veći problem bio osjećaj izoliranosti i samoće, pa su depresija i psihičke bolesti pokosili mnoge žrtve.

Među ranim iseljeničkim skupinama koje su mahom činili mladi muškarci sve do pred sami kraj 19. stoljeća nije bilo hrvatskih svećenika. Ti su prvi pioniri bili primorani odustati od prakticiranja vjerskog života ili se priključiti drugim etničkim skupinama u njihovim bogomoljama kako bi se lakše integrirali u novu sredinu.

Katolička crkva u Hrvata rano je uočila taj problem iseljenika, te je s vremenom izgradila mrežu hrvatskih katoličkih župa i misija koje su ubrzo postale središta okupljanja hrvatskoga življa u iseljeništvu. Hrvatski svećenici, osim što su bili duhovnici, odigrali su ključnu ulogu u očuvanju identiteta, jezika i kulture među Hrvatima u inozemstvu te su nosili teret i odgovornost usmjeravanja zajednice spram duhovnih vrednota i ciljeva kao i čuvanja jedinstvenog nacionalnog identiteta i svijesti o pripadnosti hrvatskome narodu.

Polagali su značajnu pozornost na edukaciju povjerenog im puka o hrvatskoj povijesti i istaknutim osobnostima, o baštini i vjerskim i nacionalnim godovima. Pokretali su različite inicijative, rješavali brojne potrebe i socijalne probleme, organizirali tečajeve jezika, sportske i kulturne udruge i klubove. Iako su skrb o vjerskom životu puka, podjela sakramenata i propovijedanje bili njihova osnovna misija u dijaspori, svećenici su vodili brigu i o materijalnim potrebama svoje pastve. Na poticaj svojih dušobrižnika, Hrvati su u svijetu gradili crkve, velebne i skromne, ovisno o materijalnim mogućnostima zajednice. Otvarale su se nove župe koje su okupljale mnoštvo vjernika svih uzrasta.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, hrvatske iseljeničke zajednice u svijetu bujaju brojnom populacijom i stabilnim organizacijskim razvojem dijaspore. Najbrojnije hrvatske župe osnivane su najprije u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je početkom 20. stoljeća broj tih župa dosegao više od 40. Najstarija župa koju su Hrvati osnovali u svijetu bila je župa Svetoga Nikole u Pittsburghu, koja je cijelo stoljeće služila kao duhovno i društveno središte hrvatske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama. Biskup Strossmayer bio je ponukan brigom o duhovnim potrebama hrvatskoga puka u dalekoj Americi pa je 1894. godine onamo poslao prvog hrvatskog svećenika Dobroslava Božića.

Velečasni Božić osnovao je prvu hrvatsku župu u Pittsburghu, a ubrzo zatim organizirao je i školu. Nažalost, 2013. godine crkva Sv. Nikole srušena je do temelja. Hrvati su tako ostali bez dijela kolektivnog pamćenja na težak život u pensilvanijskim čeličanama, a Zaklada za čuvanje hrvatskoga naslijeđa bez planiranog muzeja hrvatskog useljeništva. Osnutak hrvatskoga Komesarijata Svete Obitelji 1926. godine sa sjedištem u Chicagu, danas Hercegovačka franjevačka kustodija za Sjevernu Ameriku i Kanadu pod jurisdikcijom Hercegovačke franjevačke provincije, bio je prijelomni događaj u povijesti hrvatskih katolika u Americi. Zahvaljujući tome, hrvatski su franjevci uspostavili dobro organiziranu mrežu suradnje unutar novoosnovanih župa, te su osim skrbi o duhovnim potrebama vjernika razvili i druge vidove apostolata, od Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu do izdavačke djelatnosti, od poučavanja i skrbi o mladima do kapelanske službe u bolnicama.

Danas u SAD-u djeluju 32 hrvatske župe i tri misije. Sveukupno, na različitim stranama svijeta, postoji oko 180 hrvatskih katoličkih župa i misija koje brinu o Hrvatima u dijaspori. Ipak, valja napomenuti da se tijekom posljednjeg desetljeća uočava smanjenje broja crkvenih misija i župnih centara pa se u posljednjih pet-šest godina nekoliko župa ugasilo. Samo je jedna nova župa nastala u tome razdoblju i to Hrvatska katolička misija u Irskoj. To je očevidan primjer stvaranja nove dijasporske zajednice oko jednog duhovnog središta u kojemu se okupljaju mlade hrvatske obitelji iz kontingenta nove odselidbe u Irsku.

Razloge ukidanja župnih središta u iseljeništvu treba tražiti u činjenici migriranja ljudi za poslom pod utjecajem tržišnih potreba i egzistencijalne sigurnosti, u depopulaciji među mladim obiteljima, koja je prisutna i u domovini, te u smanjenju broja novih iseljenika, ali i u velikom otpadu vjernika od Crkve pod utjecajem različitih novih ideologija i duhovnih pokreta. Usprkos tome, hrvatske katoličke misije i dalje predstavljaju važna središta očuvanja hrvatskog identiteta i duhovne povezanosti s Katoličkom Crkvom i domovinom.

Nakon Drugoga svjetskog rata, s povećanjem broja hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama i Europi, počinju se osnivati nove župe i brojni hrvatski katolički centri. Egzodus za poslom u srednju Europu takozvanih gastarbajtera ponukao je Crkvene vlasti u domovini da organiziraju vjerski i društveni život na novim odredištima. Najstarija katolička župa u Europi osnovana je u Münchenu 1948. godine. Danas nosi ime Župa bl. Alojzija Stepinca. Nakon toga nastale su brojne druge hrvatske katoličke misijske zajednice i župe diljem Njemačke i Europe. Posebno važan iskorak u skrbi o hrvatskim katolicima u svijetu osnivanje je Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koje će sljedeće 2026. godine obilježiti 60. obljetnicu djelovanja. Taj Ured koordinira rad svih postojećih župa izvan Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine pod vrlo uspješnim vodstvom velečasnog Tomislava Markića, u trećem mandatu.

U Australiju je tek 1956. stigao prvi hrvatski dušobrižnik, fra Roko Romac. On je i sam bio politički izbjeglica iz Jugoslavije. U Sydneyju ga je već čekala hrvatska zajednica, te se ubrzo organizirao prvi župni odbor. Sam dolazak prvog hrvatskog svećenika bio je od velike važnosti za stabilnost i razvoj tamošnje hrvatske zajednice. ,

U Melbourne je 1961. godine stigao jedan od najupečatljivijih svećenika, fra Josip Kasić. On je pokrenuo brojne projekte i aktivnosti te je uspostavio vjeronaučne i društvene centre, crkveni zbor i subotnje škole hrvatskog jezika za djecu kao i emisije hrvatskog radija. Razvio je značajnu humanitarnu, izdavačku i kulturnu djelatnost, a snimao je i povijesne filmove za YouTube. Uskoro je utemeljio prvi hrvatski katolički centar u naselju Clifton Hill, na atraktivnoj lokaciji u centru Melbournea. Tijekom godina, u Melbourneu su utemeljene još dvije katoličke župe. Gdjegod je bilo Hrvata u gradovima diljem Australije osnivana su nova župna središta koja su služila kao susretišta hrvatskog duhovnog, kulturnog i društvenog života.

U Sydneyu se istaknuo fra Gracijan Biršić u naporima za službeno priznavanje hrvatskog jezika u obrazovanju i javnoj uporabi te je bio jedan od inicijatora i predavača na studiju hrvatskog jezika i književnosti u Školi modernih jezika Sveučilišta Macquarie. Usprkos problemima, izazovima i osobnim krizama pojedinih svećenika, treba istaknuti enorman doprinos koji su Katolička Crkva i njezini službenici dali Hrvatima u dijaspori. Primjera požrtvovnosti, kreativnosti, dobročinstava i duhovne snage brojnih hrvatskih svećenika koji su djelovali u hrvatskoj dijaspori diljem svijeta je mnogo i jedva bi stalo u čitavu jednu biblioteku.

Nisu svi Hrvati u dijaspori bili zadovoljni načinom rada, ponašanjem i arbitriranjem nad vjernicima kod pojedinih duhovnika. Zbog nejasnoća oko uloga koje su pojedini svećenici obavljali u društvenom životu hrvatske dijaspore u Australiji pojavljivale su se od vremena do vremena kritike na njihov račun. Ali za većinu Hrvata, koji su otišli u svijet bilo je važno imati u svojoj sredini osobe koje su služile kao primjer moralnog autoriteta, bili im savjetnici i psihološka podrška. U teškim uvjetima u kojima su iseljenici živjeli, prisutnost duhovnih vođa i svećenika pružala je sigurnost, utjehu i osjećaj povezanosti s domovinom. Ni hrvatskim svećenicima nije bilo lako snalaziti se u uvjetima multikulturalne sredine visokorazvijenog kapitalističkog društva, liberalnih nazora i relativiziranja tradicionalnih moralnih i duhovnih vrijednosti koje su s vremenom utjecale i na pripadnike hrvatske zajednice. To su bile kušnje kojima se nije moglo lako othrvati.

Iako je po svojoj misiji Katolička Crkva globalna institucija, Hrvatima je bila nepokolebiv potporanj velikog projekta borbe za hrvatsku neovisnost i to je otvoreno i dosljedno propovijedala. To ponajprije treba zahvaliti posvećenim i odanim duhovnim pastirima odvjetcima hrvatskoga naroda koji su sa svojim iseljenim pukom dijelili dobro i zlo na razasutim odredištima svijeta.

Ključne riječi #Hrvati u Americi #Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji #Tuga Tarle