Carmen Verlichak

Vratila se iz Argentine pa shvatila: Nikada nisam vidjela toliki postotak dobrih ljudi kao u Hrvatskoj

23. studenoga 2023. u 8:24

Potrebno za čitanje: 4 min

Specijal o povratnicima

Vijesti

FOTO: Privatni album

Tisuće Argentinaca više od 20 godina nakon objave romana Maria Jozefa Ezcurra i dalje uživaju o priči zabranjene ljubavi junaka argentinskog narodnooslobodilačkog rata Manuela Belgrana. No, manji broj ljudi zna kako iza ovog bestsellera stoji pero Carmen Verlichak, Hrvatice koja je godinama živjela u toj zemlji. Donedavno…

‘U Hrvatskoj smo trebali ostati godinu dana, ali djeci se jako svidjelo…’

“Suprug i ja smo rođeni u Venezueli i oduvijek smo htjeli preseliti u Latviju ili Hrvatsku. Svi su nam rekli da smo ludi i da to ne radimo. Vjenčali smo se 1987, dobili prvo dijete pa kupili i zemljište na kojem smo izgradili kuću, sve zbog čega smo morali malo zaboraviti na taj plan. A […]

U sklopu serijala o povratnicima, razgovarali smo s ovom poznatom spisateljicom, ali i novinarkom koja je djelovala i kao dopisnica La Prense u tijekom Domovinskog rata.

Carmen je rođena u Španjolskoj, no obrazovala se u Buenos Airesu gdje je magistrirala lingvistiku, književnost i klasične jezike, a imala je prilike biti i jednom od studentica slavnih argentinskih autora poput Jorgea Louisa Borgesa.

Carmen nam nastavlja objašnjavati kako ju je Argentina dovela do Hrvatske, a kako Borges do prijevoda i knjiga koje će kasnije izdati na temu Bleiburga, Hrvata u Argentini, Alojzija Stepinca…

Etiketa Hrvatice

Naša sugovornica spominje i brojne javne osobnosti u Hrvatskoj, od umjetnika do političara, koje na ovaj ili onaj način veže Argentina. Iako s Hrvatskom Carmen nije bila toliko povezana u djetinjstvu, objašnjava nam, etiketa Hrvatice itekako je postojala, a Hrvatima nikako tamo nije bilo lako.

“Argentinska djeca rugala su se nama Hrvatima, zbog čega sam se ja uvijek svađala s njima. Ljudi su imali predrasuda, etiketirali su nas kao naciste, iako puno njih uopće s time nije imalo veze”, rekla je Carmen, dodavši: “U Argentini je bilo uvriježeno kako nas je država u to vrijeme prigrlila, no to nije bilo tako. Moj otac je bio odvjetnik, ali to tamo nije ništa značilo, morao je položiti sve razrede osnovne škole. Masovno su Hrvate zapošljavali kao radnike u lukama. Perón je primao Hrvate, ali su oni radili kao ‘težaci’ te su često i stradavali radeći na podzemnim željeznicama.

U vrlo mladoj dobi Carmen se vjenčala za Argentinca koji je imao farmu, što ju je udaljilo od velikog Buenos Airesa. U godinama koje su uslijedile rodila je djecu, a vrlo rano je ostala i udovica. Uvijek su joj ležali jezici, kaže nam, zbog čega je i upisala i završila fakultet. Tijekom studija ubrzo joj se pojavila i ideja novinarstva kao profesije, pa se tak zaposlila u La Prensi, tada najpoznatijim argentinskim novinama.

U Njemačkoj je ‘imala’ sve, a onda se odlučila vratiti: Ja iz ove zemlje ne idem!

Iz obiteljskog doma Anite Prka Đurašić tijekom djetinjstva često su se mogli čuti stihovi Olivera Dragojevića, Mate Kovača, Vice Vukova i ostalih glazbenih velikana iz Hrvatske. Nedjelja je bila dan za odlazak na svetu misu, a ručak bi bio pretežito napravljen prema receptima hrvatskih baka. Jedina razlika, ona koja je i promijenila Anitin život, bila […]

“Uvijek sam gurala tu ideju o Hrvatskoj, iako ljudi nisu znali ni gdje se nalazi. Toliko smo se morali boriti da bismo objasnili ljudima što je Domovinski rat, što su nacisti. S obzirom na to da je Ante Pavelić prebjegao u Argentinu, a s njime i još nekolicina Hrvata, svi smo ostali nositi istu etiketu. Po mom iskustvu, većina Hrvata u Argentini nije htjela znati ništa o planovima koje je Pavelić imao i nakon dolaska u tu državu”, pojasnila je Carmen.

No, junakinja naše priče nije “prelomila”, spakirala kovčege i stigla u Hrvatsku. Nakon što je kao dopisnica izvještavala iz Hrvatske o Domovinskom ratu, u Lijepu Našu se vraćala nakon rata barem jednom godišnje. Zatim je to preraslo i u svakih šest mjeseci te je u međuvremenu kupila i stan u Zagrebu, a na kraju je stigla i pandemija koronavirusa.

“Srećom pa me pandemija dočekala ovdje u Hrvatskoj jer je Argentina sve zatvorila. U međuvremenu je u Hrvatsku stigao i moj sin sa svojom obitelji, iako mu ja nisam nikada rekla da mora doći. Lijepo je to, ovdje osim majke ima i šire korijene. Da ne pričamo o unuci od deset godina koja je sada najbolja učenica u jezicima! To mi je super”, poručila je Carmen.

U godinama koje su uslijedile naša sugovornica je objavila knjige koje se dotiču povijesti Hrvata, poput “Hrvati u Argentini”, a posvetila se i prijevodima brojnih hrvatskih poezija poput onih Mire Gavrana, Tina Ujevića, Vesne Parun, Viktora Vida… Kako Carmen samu sebe vidi u karijernom smislu, pitamo je.

“I Marojević i Gorges su rekli kako nisu spisatelji, već čitatelji. Tako sam i ja. Dan-danas, i uz kompliciran život kakav imam, i dalje čitam. To je za mene ne samo utočište, već je moj dom”, poručuje, no ne otkriva nam i najdražu knjigu: “Bilo bi nepravedno spomenuti samo jednog ili jednu. Primjerice, volim Krležin stil pisanja, a vokabular Dubravka Jelačića mi je odličan”.

Kulturološki šok u Hrvatskoj

Carmen je mišljenja kako je puno iseljenika odlučilo posljednjih godina vratiti u Hrvatsku zbog političke situacije koja se, kako je rekla, kao domino prelijeva po cijeloj Južnoj Americi. A one koji se odluče vratiti ipak u nekoj mjeri dožive kulturološki šok zbog razlika u načinu života…

Povratnik iz Clevelanda: Reći ću vam u čemu je Hrvatska postala ista kao i Amerika

Televizijski i filmski redatelj Ljubo Josip Lasić, rođen 1971. u Clevelandu, vratio se u Hrvatsku. U intervjuu za Hrvatsku maticu iseljenika govorio je o razlozima odlaska svojih roditelja u dijasporu, odrastanju u Americi, bavljenju filmom, ljetovanju na jednom posebnom otoku i novim projektima… Zašto su Vaši otišli u Sjedinjene Američke Države? Razlozi su bili ekonomski […]

“Velika je razlika što se, primjerice, tamo ne događa da u jednoj obitelji od dvojice sinova jedan radi kao vozač, a drugi kao liječnik. U Argentini će u većini obitelji ljudi raditi ili jedan ili drugi posao. Razlike su jako velike, u usporedbi s Hrvatskom”, otkrila je, osvrnuvši se i na još jednu zanimljivu razliku…

“Neobično je i korištenje zamjenice ‘Vi’. U Argentini ‘Vi’ kažem kada se od nekoga želim distancirati, dok Hrvati to rade iz poštovanja. Nakon nekog dužeg razgovora Hrvati će prijeći na ‘ti’, dok Argentinci pak neće. Kada moram prevoditi, osim samog prijevoda moram razmišljati o zamjenicama. Uf! To sam itekako primijetila”, objasnila nam je, zbog čega je i svim Hrvatima koji razmišljaju o povratku u Hrvatsku preporučila da pokušaju savladati hrvatski jezik jer se, mišljenja je Carmen, samo s engleskim teško može.

Ono što je pohvalila kod Hrvatske je školstvo, no smatra kako bi se na kritičkom razmišljanju još svakako trebalo poraditi.

“U Argentini na toj razini nisu niti neke škole koje se plaćaju. Djeca već s deset godina znaju sve, znaju što se događa. Ipak, za mene je novinarstvo pokazivanje istine, ili barem dijela nje, kako bi ljudi mogli razviti kritičko razmišljanje. Ovdje većinom vlada šutnja, i ne samo o lošim stvarima, već i dobrim. To vidim pogotovo među svojim naraštajem i to nije dobro. Ipak, još sam u Argentini bila govorila kako nikada nisam vidjela toliki postotak dobrih ljudi kao u Hrvatskoj. I to je doista istina”, napomenula je, istaknuvši kako je jedina Hrvatica koja je članica Argentinske akademije znanosti i umjetnosti.

“Nikada se nisam osjećaja Argentinkom, nisam se ni tamo rodila, već u Španjolskoj, no uvijek sam se osjećala kao Hrvatica”, objasnila je naša sugovornica.

“Sve se plaća, no nema sve cijenu”, poručuje Carmen za kraj kada nam govori o tome što mogu očekivati i drugi iseljenici koji razmišljaju o povratku u Hrvatsku.

‘Povratak u Hrvatsku nije bio lagan, ali uspjeli smo!’

Kada biste trebali zamisliti osobu koja može sve, a sve je i učinila, jedan od takvih rijetkih primjeraka svakako bi bio Miroslav Walter. I glazbenik i poslovni čovjek, junak naše priče jedan je od povratnika iz Njemačke koji je cijeli svoj životni vijek radio i živio za svoju obitelj, a u svemu tome pratila ga […]

“Iako dolazak ovdje donosi neke sjajne stvari, cijena toga vjerojatno će biti ipak – nostalgija. Ništa nije raj, to treba imati na umu. Netko može doći ovdje, ali opet će mu nedostajati, primjerice, empanade. To je tako i to je ljudski – zaključila je Carmen Verlichak.

urednik projekta: Ivan Ril

Projekt podržao