Ljubo Josip Lasić
FOTO: Privatni album
Televizijski i filmski redatelj Ljubo Josip Lasić, rođen 1971. u Clevelandu, vratio se u Hrvatsku. U intervjuu za Hrvatsku maticu iseljenika govorio je o razlozima odlaska svojih roditelja u dijasporu, odrastanju u Americi, bavljenju filmom, ljetovanju na jednom posebnom otoku i novim projektima…
Jadranka Relota, argentinsko-hrvatska naivna umjetnica i slikarica, magistrica matematike te programerka, nekad vrlo istaknuta članica hrvatske zajednice u Argentini, rođena je u 1956. godine u Buenos Airesu, a od 2016. živi u Hrvatskoj. Svoj novi dom pronašla je u Puli. Pričala je o svojim korijenima, životu i radu u hrvatskoj zajednici u Argentini, umjetničkom radu, […]
Zašto su Vaši otišli u Sjedinjene Američke Države?
Razlozi su bili ekonomski i politički. Moj tata je živio i radio u Zagrebu 1967. godine kada mu se moja mama pridružila. Ubrzo su otišli u Austriju tražiti azil i tamo su više od godinu dana bili smješteni u otvorenome azilantskom logoru. Mogli su odmah dalje emigrirati za Australiju ili Kanadu, ali oni su htjeli baš u SAD, što je značilo da su morali čekati duže. U tom logoru su se i vjenčali. Pretpostavljam da je dosta njihovih prijatelja otišlo u Ameriku i tamo se stvorila mala zajednica. Prvo su bili u New Yorku, ali su se vrlo brzo prebacili u Ohio. Tamo su imali prijatelje i poznanike koji su ranije emigrirali. Moj ujak došao je nekoliko godina kasnije. Sredinom 70-ih preselili smo se u Kaliforniju. Tamo je došao i ujak tako da sam odrastao i s njegovom djecom.
Dakle, pečalba je počela i zbog ekonomskih, ali i političkih razloga?
Najviše zbog ekonomskih razloga, ali tu je uvijek bila prisutna i politika. Hrvati se vole baviti politikom. Moji su bili aktivni u emigrantskoj političkoj sceni u Americi tijekom 70-ih. Čini mi se da se ta aktivnost dosta smanjila u 80-ima nakon smrti Tita.
Jeste li se željeli vratiti? Jesu li se oni željeli vratiti?
Bio sam nekoliko puta turistički u Jugoslaviji tijekom 80-ih, ali nisam mislio da ću ikada živjeti ovdje. Moj otac izgubio je dugogodišnju bitku s rakom u Americi. Pokopali smo ga u rodnome mjestu tako da se on „vratio“ 1989. godine.
Vi imate i sada blago primjetan „američki engleski“ naglasak? I kako glasi Vaše puno ime i prezime, je li amerikanizirano? Kako se govorilo u Vašoj kući, s koliko Hrvata ste se družili u Americi?
Da. Imam blagi američki naglasak. Ipak mi je to materinski jezik. Ime mi nije amerikanizirano, ali su me prijatelji i školski kolege zvali Joe jer mi je srednje ime Josip – u Americi svi moraju imati ime, srednje ime i prezime na službenim dokumentima. To je i profesorima bilo lakše svladati nego Ljubo. U kući se govorio hrvatski. Meni je bila fora govoriti drugi jezik s roditeljima. Moji roditelji imali su veliku i šarenu skupinu prijatelja. Naša kuća uvijek je bila puna ljudi. Družili su se sa svima, ali mislim da su im najbliži prijatelji bili i ostali njihova ekipa iz Hercegovine i Hrvatske.
Bili ste redoviti na sastancima hrvatskih klubova i nastupima u folklornim skupinama ili ste sudjelovali povremeno?
Nisu me nikad zanimali hrvatski klubovi niti folklor. Na sreću, roditelji me nisu na to prisiljavali kao što su neki drugi roditelji prisiljavali svoju djecu. Išli smo kao obitelj u crkvu sv. Ante u Los Angelesu dok sam bio mali. Imam lijepe uspomene na druženja s drugom djecom na zabavama i vjenčanjima.
Rođenjem vezan uz Melbourne, Damir Ljubičić odrastao je u Zagrebu gdje je u svijet novinarstva zakoračio pišući za razne tiskane medije. Sredinom 2000-ih životni put ga je vratio „tamo dolje“, gdje je sljedećih desetak godina uređivao tri publikacije namijenjene australskim Hrvatima, od kojih je najpoznatiji i najdugovječniji tjednik u hrvatskom iseljeništvu Hrvatski vjesnik. Nakon povratka […]
Kako su izgledali dolasci u Hrvatsku prije 1990. godine?
Dolazio sam više puta tijekom 80-ih. Najviše sam vremena proveo u Mostaru i na jadranskoj obali. Kada su krenule političke promjene 1990., doznao sam da mogu dobiti stipendiju za boravak u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci, preko Matice iseljenika, kako bih učio hrvatski jezik i kulturu. Prijavio sam se i dobio stipendiju.
Korijeni očeve i majčine obitelji su u Širokome Brijegu. Možete li reći nešto o djedovima i bakama, pretpostavljam da su se bavili zemljoradnjom, je li koja baka imala možda trešnju, kao u pričama o djetinjstvu kada se svi sjećamo s nostalgijom kako smo se penjali na stabla našeg djetinjstva?
Odrasli su u selu koje se zove Jare. Školovali su se u Lištici i Mostaru. Bio sam blizak s bakom s mamine strane jer je došla živjeti s nama nekoliko godina u Ameriku tijekom 80-ih. Tatina mama u to je vrijeme bila bolesna tako da se nisam mogao puno družiti s njom dok sam bio u Hercegovini, a djedovi se već umrli. Djed s očeve strane bio je stolar i zemljoradnik. Djed s mamine strane bavio se svim i svačim. Uglavnom trgovinom. Prema pričama, bio je osebujan i sposoban. Trešnje u Hercegovini uvijek sam propuštao kao klinac jer sam dolazio ljeti, ali je zato bilo lubenica. Bakine trešnje probao sam tek 1994. godine kad sam radio kao asistent na igranom filmu „Gospa“ koji se snimao na proljeće u Međugorju. Moja majka donijela ih je za cijelu ekipu filma i sjećam se da su bile sočne i slatke.
I onda ste se odlučili za film… Koje godine, kako baš za to?
Odlučio sam da ću se baviti filmom još od srednje škole. Zavolio sam filmove kao mali i osjetio njihovu moć. Htio sam naučiti kako se to radi.
Studirali ste na ADU u Zagrebu, jeste li imali uvida u razlike između američkoga i hrvatskoga filmskog obrazovanja?
Završio sam filmsku i TV-režiju na ADU. U SAD-u sam završio tri semestra fakulteta, ali tamo se tek opredijeliš za smjer u petom semestru. Na ADU se odmah krenulo s filmskim predmetima i vježbama. Naravno, produkcijski uvjeti na ADU su slabiji nego na nekoj velikoj američkoj filmskoj školi, ali zato smo svi razvili sposobnost za snalaženje i naučili napraviti više s manje. Nedostajalo je svega na faksu u tim ratnim godinama dok sam studirao, no naučio sam puno i stekao dobre prijatelje i iznimno cijenim to iskustvo.
Vi ste i Hrvat i Amerikanac, koji Vam se hrvatski filmovi sviđaju, a koji američki?
„H8“ Nikole Tanhofera uvijek volim pogledati. Što ga više gledam, to je bolji. Fascinantno precizan i siguran film. Neki dan sam opet pogledao Kuma 1 i 2 Francisa Forda Coppole. Stalno im se vraćam i uvijek nešto novo vidim. Od recentnijih hrvatskih naslova ističe se „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić, koji me atmosferom podsjeća na zlatno doba talijanskog neorealizma – snažan je i emotivno iskren. Živimo u zanimljivim vremenima. Sve nam se mijenja pred očima.
Državni tajnik Zvonko Milas i glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca Damir Zorić u utorak su potpisali Sporazum o suradnji. “Obje strane iskazale su spremnost za suradnjom na aktivnostima kojima se pridonosi unaprjeđenju poticajnog društvenog i gospodarskog okruženja te time i sveopćeg napretka Republike Hrvatske, a čija su osobita važna sastavnica i posebnost Hrvati izvan Republike […]
Na koje naslove se odnosi Vaša filmska biografija, odnosno od kakvog posla živite na filmskome setu?
Do sada sam bio više prisutan na televiziji. Najzadovoljniji sam s kriminalističkom serijom „Dobre namjere“. Tu sam radio nekoliko kreativnih poslova kao koproducent, koscenarist i koredatelj. Radio sam i radim kao redatelj i kreativni producent na igranim serijama u Hrvatskoj i regiji. U posljednjih nekoliko godina sve više radim i na igranim filmovima kao asistent režije i pišem scenarij za sebe i druge. Guram svoje autorske filmske projekte. Trenutačno režiram dokumentarni film o posljedicama PTSP-ja na skupinu slavonskih veterana.
Primijetio sam kako ste osoba koja ne psuje, a neki ljudi poznati su po „maštovitim“ psovkama…
Nemam tu naviku jer se trudim precizno izražavati. Smatram da je predodžba o konzervativnosti iseljeništva netočna. Mislim da većinu uopće ne zanima politika. Uglavnom su to ljudi koji su zauzeti poslom i životom i nemaju vremena niti volje baviti se drugima. Samo što takvi ljudi nisu toliko glasni kao oni koji se busaju u prsa i pozivaju na red ostale na vrlo bombastičan i primitivan način. Pažnja medija uvijek se usredotoči na one najglasnije i najkontroverznije pa zato i postoji ta predodžba. Informativni portali ponajprije žele klikove i zato daju medijski prostor nevažnim osobama. Treba se skinuti s vijesti i družiti se s prijateljima, ići u prirodu…
Majka se vratila?
Moja majka vratila se u Mostar nakon što sam upisao ADU. Živjela je tamo do izbijanja rata kada se preselila u Zagreb. Sada opet živi u Mostaru.
Vaš brak je već dva desetljeća star i tako čvrst da ga nije razbio ni zagrebački potres. Mislim da ovo posljednje zaslužuje detaljnije objašnjenje.
Supruga i ja obilježili smo 22. godišnjicu braka prošle godine 22. ožujka kada se dogodio prvi zagrebački potres. Nasreću, imam dobru punicu s kojom supruga i ja dijelimo kuću izvan grada dok ne riješimo ojačavanje zgrade protiv potresa. Zagreb, pogotovo središte, ranjen je i dosta se promijenio.
U posljednje vrijeme ste i otočni tip, gradi li se ta kuća na suprugin nagovor?
Supruga i ja obožavamo otok Vis. Ljetujemo tamo više od 20 godina. Davno smo kupili staru kamenu kuću u unutrašnjosti otoka i polako je obnavljamo, a turistička vreva u špici sezone uglavnom nas zaobiđe.
Kakva je zemlja Hrvatska, a kakva zemlja Amerika? Iz današnje perspektive?
Kada sam prvi put došao, svi su se rugali Amerima zbog debljine. Danas je Hrvatska postala kao i Amerika – zemlja debelih ljudi.
I kakvu priču imate u glavi, plan za prvu, samo Vašu filmsku realizaciju?
Trenutačno sam usredotočen na realizaciju filma o pomirbi između oca pomorca i njegova sina dok putuju malim brodom uz jadransku obalu. Odrastao sam u Kaliforniji na moru i svako ljeto sam na otoku Visu. Želim svakako da moj prvi cjelovečernji film bude smješten na moru.
Zora Marušić oprostila se u Sydneyu sa svojim prijateljima iz Hrvatskog literarnog i umjetničkog društva te brojnim pripadnicima hrvatske dijaspore. Nakon 21 godinu odlučila je napustiti Australiju i vratiti se u Split. “Zauvijek se vraćam kući i osjećam se kao da lepršam, kao da sam dobila krila… U domovini me čeka moja divna obitelj i […]
Poznajete li nekog pomorca?
Moj stric je pomorac. Čak se i pojavio u kultnoj putopisnoj seriji montypythonovca Michaela Palina „Oko svijeta za 80 dana“. Njegovi sinovi su obojica pomorci. Lako je moguće da bih i ja plovio da se nisam odlučio za filmski posao. Dakle, to je bila priča o Hercegovcu koji voli more, pomorce i otoke.
Nino Sorić, Hrvatska matica iseljenika
