Dokazali smo da nismo ni fašisti ni teroristi

Ovih je dana istaknuti publicist, povjesničar, političar i diplomat s polustoljetnom američkom adresom Mate Meštrović navršio okrugli 95. rođendan pa smo poželjeli, uz riječi zahvalnosti, prisjetiti se njegovih osobnih prinosa uspostavi hrvatske neovisnosti i to s čelne pozicije kultnog emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća.

Povijesni kontekst statusa hrvatskoga naroda u drugoj polovici burnog 20. stoljeća, i Matina uloga u onodobnim društvenim preobrazbama, vezana je uz djelovanje Hrvatskoga narodnoga vijeća – koje se pojavilo na političkoj sceni, u dijaspori, nakon sloma Hrvatskog proljeća u prosincu 1971. Vijeće je postalo najreprezentativnija politička organizacija iseljenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata.

Za 16 godina svoga djelovanja diljem svijeta Vijeće je postiglo iznimne rezultate u širenju istine o hrvatskome narodu, njegovoj kulturnoj i političkoj povijesti. Često se u javnosti zaboravlja da je Vijeće djelovalo u skladu sa zakonodavstvima država u kojima iseljeni Hrvati žive. Vijeće je, uz informacijske urede, diljem svijeta, pa tako i u Sjedinjenim Američkim Državama imalo zajedničke nastupe pod nazivnikom Međudruštveni odbori.

Cilj Međudruštvenih odbora bio je suprotstaviti promidžbu za hrvatske probitke onoj jugoslavenskoj. Kao predsjednik toga Vijeća Mate Meštrović bio je gotovo cijelo desetljeće ključna figura te utjecajne hrvatske organizacije u egzilu. Nakon Helsinške deklaracije (1975.), koju je potpisala ondašnja Jugoslavija, a koja je svim potpisnicima jamčila nepovredivost granica, kao i razvoja Europske zajednice, Hrvatskoj i raseljenim Hrvatima su u tom smislu onodobno ostala dva polja rada: ljudska prava i samoodređenje naroda.

Podsjetimo, Mate Meštrović rođen je u obitelji slavnoga kipara Ivana Meštrovića i majke Olge Kesterčanek u Zagrebu 13. rujna 1930. Školuje se u rodnoj sredini i emigrantskim odredištima svoga oca. Tijekom Drugoga svjetskog rata tako je proveo s roditeljima godinu dana u Rimu (1942. – 1943.), a zatim tri godine u Švicarskoj, u Lausanni i Ženevi (1943. – 1946.). U Ženevi je pohađao elitnu École Internationale de Geneve.

Na vremenskoj okomici od gotovo osam desetljeća u pratnji roditelja iz Europe emigrira na pragu punoljetnosti u Ameriku (1947). Diplomirao je 1951. te magistrirao 1952. na Sveučilištu Syracuse. Doktorirao je na Sveučilištu Columbia u New Yorku 1957., obranivši disertaciju naslovljenu „Jugoslavensko ujedinjenje i početak srpsko-hrvatskog sukoba 1918. – 1923.“ Tijekom Korejskog rata mobiliziran je u američku vojsku (1954. – 1956.) pa je u elitnoj jedinici za specijalni rat (Psychological Warfare) u činu poručnika proveo 21 mjesec.

Od 1964. do 1967. radio je kao novinar u tjedniku „Time“. Pisao je honorarno za razne američke i britanske publikacije: America, The Commonweal, The Economist Intelligence Report, Dun’s Review i dr. Surađivao je u hrvatskom emigrantskom tisku, tjednicima Danici, Hrvatskoj državi, Hrvatskom glasu, dvotjedniku Nova Hrvatska, Poruka Slobodne Hrvatske, te znamenitoj Nikolićevoj emigrantskoj Hrvatskoj reviji. Od 1968. do 1991. predavao je suvremenu europsku povijest na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyju, SAD. Bio je redoviti profesor suvremene europske povijesti od 1976.

Bogat publicistički opus

Autor je dviju knjiga na engleskom – „What You Should Know About Communism and Why“ i „Southeast Asia“ – te brojnih brošura na engleskom i hrvatskom od kojih izdvajamo: U borbi za Hrvatsku (1986.), „Violations of Human and National Rights of the Croatian People in Yugoslavia“. S dr. Radovanom Letkovićem objavio je „Hrvatsko stanovište o Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti“ (1987.). Nadalje, među istaknute pothvate valja ubrojiti i Meštrovićev prijevod na engleski brošuru dr. Marka Veselice, „The Croatian National Question – Yugoslavia’s Achilles’ Heel“ (1981.). Napisao je poglavlje „Titova teza o nacionalnoj jednakosti” za knjigu Stephena Borsodyja, „The Hungarians of the Danube Region, Minority Problems of a Dismembered Nation“.

Tijekom druge polovice 20. stoljeća razvio je učinkovitu suradnju s dr. sc. Franjom Tuđmanom, utemeljiteljem suvremene Republike Hrvatske i njezinim prvim demokratski izabranim predsjednikom. Njihovo prijateljstvo nije priječilo Matu Meštrovića da kritički promišlja sve društvene i političke okolnosti rađanja mlade hrvatske države u želji da se društvo razvija u skladu s demokratskim standardima zapadnoga kruga – koji je oblikovao njegov ljudski i intelektualni habitus. Meštrović je priredio englesko izdanje knjige dr. Franje Tuđmana „Nationalism in Contemporary Europe“ (1981). U sklopu aktivnosti širenja istine o zločinima komunizma u Hrvatskoj tijekom hladnoratovske podijele svijeta tiskao je i napisao predgovor za knjigu na engleskom Venka Markovskog, „Goli Otok – The Island of Death“ (1984.). Sudjelovao je na brojnim seminarima posvećenim jugoslavenskoj problematici. U knjizi „Yugoslavia: The Failure of ’Democratic’ Communism“ (1987), koja sadrži izlaganja sudionika seminara o krizi jugoslavenske države objavljen je njegov prilog o hrvatskom viđenju krize. Autor je poglavlja „Nationalism and Pluralism in Yugoslavia” u knjizi Human Rights in Yugoslavia (1986).

Širenje istine o Hrvatskoj i Hrvatima

Na prestižnoj Sorbonnei u Parizu govorio je 1983. o sporazumu na Jalti 1945. i podjeli Jugoslavije na interesne sfere. Sudjelovao je na seminarima posvećenim jugoslavenskoj problematici na Indiana University, New York University, Notre Dame University, Ryerson University (Toronto, Kanada), te sveučilištu u Strasbourgu. Velik odjek u američkoj i međunarodnoj akademskoj javnosti imali su Meštrovićevi nastupi u raspravama na godišnjim skupovima „American Association for the Advancement of Slavic Studies”. Nije se bojao napisati predgovor brošuri egzilanta Ivana Botića i poduzetnika s emigrantskim križem Stjepana Đurekovića „Yugoslavia in Crisis – The Political and Economic Dimensions“ (1983.). Bio je gotovo cijelo desetljeće urednik „Vjesnika“ Hrvatskog narodnog vijeća od 1982. do 1991. te na engleskom publikacije toga vijeća „CNC Report“. Nastupio je na američkoj, australskoj i švedskoj televiziji, te radijskim programima u Europi i Americi. Dao je brojne intervjue objavljene u francuskom, njemačkom, austrijskom, australskom tisku te argentinskim dnevnicima La Prensa, La Primera Plana, La Razon (1984.).

Od 1980. do 1982. pročelnik je za vanjske poslove, dok je gotovo cijelo desetljeće obilježeno padom Berlinskoga zida i urušavanjem komunizma u Europi od 1982. do 1991. bio predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskoga narodnog vijeća, krovne političke organizacije hrvatske političke emigracije s mjesnim ograncima u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi i Australiji. U svojstvu predvodnika demokratske hrvatske političke emigracije bio je primljen u State Departmentu, francuskom Quai d’Orsey, Europskom parlamentu, njemačkom parlamentu, britanskom Foreign Officeu. Bio je stalna meta Udbe i jugoslavenske komunističke propagande.

Živeći dulje od četiri i pol desetljeća u Americi, devedesetih se uključuje u pokret za demokratizaciju i slobodu Lijepe Naše. Godine 1993. izabran je u Županijski dom Hrvatskoga sabora. Predsjednik je kluba zastupnika HSLS-a u Županijskom domu 1993. – 1995., kada se pridružuje klubu zastupnika HDZ-a. Član je saborskog izaslanstva pri Interparlamentarnoj uniji (1993. – 1997.) i Vijeću Europe (1996. – 1997.). Proveo je dvije godine (1997. – 1999.) kao veleposlanik Republike Hrvatske u Bugarskoj.

U medijskim istupima Meštrović ističe kako je najponosniji na uspjehe HNV-a na čijem je čelu bio u ključnim trenucima stvaranja hrvatske države: „Uspjeli smo Hrvatsko narodno vijeće afirmirati u ozbiljnu političku organizaciju koja se bori za hrvatsku nezavisnost legitimnim političkim i promidžbenim sredstvima, riješivši se balasta koji su predstavljali u Drugom svjetskom ratu poraženi režim i njegovi preživjeli ostaci“.

Povratak u domovinu i ostvarenje hrvatskoga sna

Početkom 1990. godine, nakon 48 godina emigracije, vratio se u domovinu koju je napustio kao dvanaestogodišnji dječačić u pratnji roditelja, a u 63 godini života kao zreo intelektualac 1993. bio je zastupnik u Županijskome domu Hrvatskoga sabora, davši velik obol kulturi dijaloga u hrvatskome parlamentu. Nakon isteka zastupničkog mandata bio je imenovan veleposlanikom Republike Hrvatske u Bugarskoj i na toj dužnosti ostao je do 2000. godine.

„Hrvatsko narodno vijeće osnovano je 1974. godine u Torontu. Ja sam se pridružio Vijeću 1979. s uvjerenjem da nadolazeća Titova smrt nagovještava rasulo komunističke Jugoslavije i stvara realnu mogućnost za uspostavu neovisne Hrvatske. U početku sam bio pročelnik za vanjske veze, a nakon Sabora HNV-a 1982. pa do kraja njegova postojanja 1991. obnašao sam dužnost predsjednika Izvršnog odbora. Mislim da je glavno dostignuće Vijeća za vrijeme mog vodstva bila afirmacija HNV-a kao ozbiljne političke organizacije koja se bori za hrvatsku nezavisnost legitimnim i na Zapadu prihvatljivim političkim i promidžbenim sredstvima, odnosno da smo se uspjeli riješili balasta koji su predstavljali u Drugom svjetskom ratu poraženi režim i njegovi preživjeli ostaci. Dokazali smo da nismo ni fašisti ni teroristi, kako nas je Jugoslavija uporno pokušavala predstavljati, nego da se zalažemo za demokratske vrednote. Naime, kad sam pristupio HNV-u on se nalazio u dubokoj krizi zbog dijametralno suprotstavljenih viđenja borbe za ostvarenje hrvatske neovisnosti. Na jednoj strani nalazili su se takozvani ‘proljećari’ koje je do ubojstva u Parizu 1978. godine predstavljao Bruno Bušić, a na drugoj ‘otporaši’ koji su smatrali da se neovisna Hrvatska jedino može ostvariti revolucionarnom borbom odnosno pothvatima poput onog Zvonka Bušića i družine koji su oteli američki zrakoplov, zatim poput ubojstva jugoslavenskog ambasadora Rolovića u Stockholmu, prodorom „Bugojanaca“ u Bosnu…

Smatrao sam da svaki narod, pa tako i hrvatski, ima pravo ostvariti svoju slobodu i revolucionarnim putem ako mu je silom onemogućeno da ostvari svoju slobodu demokratskim sredstvima odnosno izborima, plebiscitom, pregovorima… Ali, 1970-ih i 80-ih nisu postojali bitni uvjeti za uspješnu revolucionarnu borbu za ostvarenje hrvatske državne samostalnosti. Titova Jugoslavija uživala je tada odlučnu potporu Zapada, pa čak i Sovjetskog Saveza, koji su podržavali njezinu teritorijalnu cjelovitost, politički sustav i samostalnost.

Većina nas u vodstvu HNV-a smatrali smo da treba utjecati na zapadno javno mnijenje zagovaranjem ljudskih prava, slobode govora i tiska, vjerskih sloboda i sličnim postupcima te da bismo trebali, nazovimo to ‘diplomatskom djelatnošću’, genijalno pridobiti ako ne potporu, a onda barem razumijevanje i simpatiju za našu borbu. Tako sam zahvaljujući nadvojvodi Ottu von Habsburgu imao prilike nekoliko puta primiti zastupnike Europskog parlamenta te im tom prigodom izložiti hrvatske težnje. Adam Ferguson, savjetnik Margaret Thatcher, upriličio mi je sastanak u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova. Isto tako, primili su me vodeći njemački političari i čak ‘tajno’ njemački predsjednik.

Što je potaknulo bugarsku komunističku vlast da me 1981. pozove na proslavu 1300. obljetnice bugarske nezavisnosti u Sofiju, nikad mi nije bilo potpuno jasno. Ondje mi je bio omogućen nastup na državnoj televiziji pod uvjetom da naglasim povijesno prijateljstvo Hrvata i Bugara. Jugoslavija je prijetila diplomatskim prekidom Sofiji, tražila intervenciju Moskve, a to je dalo veliki publicitet ne samo meni, nego i HNV-u. Tijekom boravka u Sovjetskom Savezu 1988. sastao sam se s vodećim ruskim stručnjacima za Balkan. Pretpostavljam da je Moskvi bilo prihvatljivo stajalište Vijeća o neutralnoj hrvatskoj državi, poput recimo Finske“, prisjetio se Meštrović, dodavši kako je „u odnosu na neke druge prvake hrvatske političke emigracije imao sreće što je sin kipara Ivana Meštrovića, uz to američki sveučilišni profesor i novinar, te što je nastupao na američkoj televiziji i radiju, na znanstvenim skupovima, družio se s američkom društvenom elitom, a bio je i časnik specijalne jedinice američke vojske.

Ključne riječi #kolumne #Mate Meštrović #Vesna Kukavica