Obilježena godišnjica smrti posljednje bosanske kraljice: Znala je izgubiti sve i ostati vjerna. I to je veća pobjeda od svake krune!

Misom, koju je u bazilici Santa Maria in Aracoeli u subotu predslavio gvardijan franjevačkog samostana Antonianum u Rimu fra Miljenko Šteko, obilježena je godišnjica smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić, izvijestila je KTA.

Njezini se zemni ostaci nalaze položeni ispod glavnog oltara te bazilike, a franjevački red štuje ju kao blaženicu. Uz fra Miljenka je suslavilo 12-ero svećenika među kojima su bili vicerektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima don Marko Škraba i generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine don Bojan Ivešić. Na misi su sudjelovali hodočasnici iz Hrvatske, Njemačke, Austrije te mladi župe Humac – filijala Zvirići, kao i drugi vjernici koji žive i rade u Rimu.

Na početku mise fra Miljenko je istaknuo da je uz pomoć rektora bazilike uz reljef kraljice Katarine postavljena mala ploča na kojoj se donosi prijevod izvornog glagoljskog teksta s kraljičina groba, koji je preveo i priredio fra Dominik Mandić. Fra Miljenkovu propovijed u nastavku donosimo u cijelosti.

„Priča o kraljici Katarini Vukčić Kosača nije samo povijesni zapis o jednoj sudbini. To je živa prispodoba: smokva koja je u progonstvu procvala duhom i donijela plod. Ona je, u vremenu kad su kraljevstva padala, birala obraćenje, birala vjernost, birala život po Duhu.

Ponekad je dostatno stati pred jedan nadgrobni natpis i slušati šutnju. Jer iz nje progovaraju glasovi vremena, tuge, vjere, nade, ljubavi… Tako govori i nadgrobna ploča Katarine Vukčić Kosača – bosanske kraljice, žene izgubljenoga kraljevstva i majke koju povijest nije vratila djeci. U doba kad se Europa lomi pod udarcima istoka i vlastitih slabosti, kad su krune sve češće bile bačene pod noge osvajača, Katarina se nije predala. U bijegu, u tuđini, ovdje u Rimu, ona ne traži prijestolje – traži djecu, traži nadu, a u konačnici, zapravo, traži Boga i Njegovo kraljevstvo.

Ovdje je bila kraljica bez kraljevstva, majka bez djece, supruga bez muža i žena bez doma. A ipak, u toj potpunoj praznini, ostala je dostojanstvena. Njezina oporuka nije čin očaja, nego posljednji pokušaj da se sačuva nešto sveto iz izgubljenoga: ime, vjera, sjećanje. Ona, prognana, izgnana, zaboravljena, ostaje vjernija Domovini, sad je to bjelodano, negoli Domovina njoj.

Ovdje, u rimskom Aracoeliju, ne počivaju samo njeni zemni ostaci, nego čitava sudbina našega naroda. Mač svoga muža, koji je ponijela sa sobom, nije simbol moći, on je uspomena na ono što se više nije moglo obraniti. Postao je relikvijar nade: ako se sin vrati vjeri, naslijedit će kraljevstvo; ako ne, kraljevstvo pripada Papi i Katoličkoj Crkvi.

Znamo, nije joj uspjelo. Sigismund postaje Ishak, kći Katarina nestaje u turskom groblju. Ali Katarina je uz sve te teške nedaće i u progonstvu sačuvala obraz i sačuvala dostojanstvo – ona nije poražena. U današnjem svijetu, kad se granice brišu, identiteti razvodnjavaju, a vjernost ismijava, priča kraljice Katarine ne smije biti shvaćena samo kao povijesna bilješka. Ona je poziv. Poziv da, poput nje, ostanemo dostojanstveni ljudi čak i kad nam sve drugo oduzmu. Poziv da u nekom „Rimu“ vlastitih izgona ne izgubimo srce i savjest. Da u izgubljenim kraljevstvima ne izgubimo dušu. Kao što reče Matoš: „Kad sve izgubiš, ostaješ ti. A kad izgubiš sebe – izgubio si sve.“

Katarina nije izgubila sebe. I zato njezin grob ovdje u Rimu još uvijek govori. Govori glasom žene, majke, kraljice – koja je znala izgubiti sve, a ostati vjerna. I to je veća pobjeda od svake krune. Godine 1478. Katarina umire ovdje u progonstvu, – daleko od Domovine, ali blizu neba. Obučena u franjevačko znakovlje trećoredice, bez krune, bez dvora, ali s mirom onih koji su naučili da je jedino Kraljevstvo koje vrijedi ono Božje.

U svojoj oporuci, pisanom rukom koja je drhtala – iako je bila tada relativno mlada žena, izrazila je posljednju želju: da bude pokopana ovdje u franjevačkoj bazilici Santa Maria in Aracoeli, na ovom rimskom brežuljku gdje se nebo na poseban način spušta do čovjeka – kako joj i ime sugerira. Ovdje počiva žena između dvaju svjetova, između moći i poniznosti, između izgona i svetosti. Nije ostala u svojoj Domovini, ali Bosna je ostala u njoj: u molitvi, u vjeri, u suzi za izgubljenom djecom i u nadi u Božje milosrđe.

U našemu Franjevačkom redu štuje se kao blaženica, a ovaj njezin dan, 25. listopada, nije samo datum smrti – to je dan jedne duše koja se vratila Očevoj kući, ondje gdje se više ne gubi ništa što se ljubilo iz srca. Blažena Katarina je umrla kao slobodna žena koja je izgubila kraljevstvo, ali je stekla nebo. A tko nebo pronađe u progonstvu, taj više nikada nije izgubljen. Katarina, blaženice naša, moli za nas. Amen“.

Ključne riječi #fra Miljenko Šteko #Hrvati u Rimu #Katarina Kosača