Đuro Baglivi

Hrvat u Italiji bio je liječnik ispred svoga vremena

10. travnja 2021. u 15:22

Potrebno za čitanje: 3 min

Dijaspora.hr

Vremeplov

FOTO: hazu.hr

Đuro Baglivi bio je izvrstan praktični liječnik budući da je držao odvojenima praksu od teorije te je odbio i osudio apstraktno filozofiranje i prazno umovanje liječnika tog razdoblja. Dao je novu, veliku važnost starome hipokratskom empirizmu, osnovanom na iskustvu i rasuđivanju.

Posljednja havajska kraljica bila je udana za – Hrvata! Ova priča dostojna je filma

Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]

Đuro Baglivi rodio se 8. rujna 1668. u Dubrovniku, otac Vlaho podrijetlom je iz armenske obitelji Jurja Armena, a majka Ana iz obitelji Jakova Lupisa. Armenius je njegovo obiteljsko, pravo prezime. Izgubio je roditelje u dobi od dvije godine, vjerojatno od posljedica tuberkuloze te je njega i mlađeg brata odgojila seljanka Marija Dragisić.

Budući da su dječaci pokazali neobičnu oštroumnost, njihov odgoj povjeren je jezuitima. Đuro je dobio kao prvog učitelja oca Michelea Mondegaija, a za njega se zauzeo i drugi jezuit, otac Raffaele Tudisi. Zalaganjem svećenika upućen je zajedno s bratom Jakovom na školovanje u Lecce, gdje je bio sljedbenik liječnika Pierangela Baglivija, vrlo poznatog u Pulji te prijatelja plemenite obitelji Pignatelli.

Pierangelo ga je podučio osnovama liječničke vještine i nakon smrti ostavio mu svoje prezime i imovinu. Tako se Đuro zainteresirao za medicinu, dok je brat Jakov izabrao redovnički život. Nakon što je promijenio prezime, Đuro Baglivi studirao je u Napulju, zatim u Salernu gdje je 1688. diplomirao medicinu i filozofiju. Mnogobrojna putovanja obogatila su ga kulturno te je stekao veliko iskustvo: u Firenci kod R. Bellinija, u Bologni gdje je bio učenik Marcella Malpighija (koji je znatno utjecao na njegovo znanstveno formiranje) te u Padovi i nekim gradovima Nizozemske i Engleske. Izabran je za člana Royal Society 1697., kao i Accademie Naturae Curiosorum 1669. te Accademie dei Fisiocratici 1700. Pohađao je Akademiju fizike i matematike u Rimu, čiji su se članovi sastajali u kući učenog mons. Ciampinija. Član je Arkadije pod pseudonimom Epidauro Pirgense.

Umjesto boljeg života, stradali su nedaleko od mjesta gdje je potonuo Titanic. Prisjećamo se nesreće koju nije preživjela većina Hrvata

U rijetke hrvatske iseljeničke knjige s početka 20. stoljeća može se ubrojiti i djelo nedovoljno poznatog publicista, novinara, urednika te književnika Stjepka Brozovića, koji je rođen u Jastrebarskom 1874. godine, a preminuo je u New Yorku 1924. On je naime duboko bio potresen nesrećom broda Volturno, kao i tegobama koje su Hrvati podnosili na putu […]

OTKRIĆA I DJELA

Istraživački rad Baglivija počeo je rano, već 1685. Poznati su njegovi prvi eksperimenti u kojima je unosio razne tvari u vratne žile pasa. Od 1689. do 1691. secirao je životinje, proučavajući funkcije srca, mozga („dura madre” ili „cor cerebri”), kao i otrovnost raznih droga.

Baglivi je došao 26. travnja 1692. u Rim, u kojem se stalno nastanio od 1694. Bio je liječnik pape Inocenza XII. (kojeg je upoznao u Lecceu dok je on bio biskup u tom gradu) i nakon toga i nasljednika, pape Klementa XI. Na rimskom Sveučilištu Sapienza povjerena mu je poduka kirurgije i anatomije te je 1700. dobio katedru teorijske medicine. Bio je duboko uvjeren u važnost kliničkog iskustva, kao i u potpunu, kliničku pretragu bolesnika.

Nakon preuzimanja dužnosti na Sveučilištu Sapienza, Baglivi je počeo razmišljati o ujedinjenju liječničkih znanja u jedinstveni sastav. Tijekom XVII. stoljeća dva sistema su se međusobno osporavala: jedan je interpretirao rad tijela na mehaničkim osnovama, dok je drugi priznavao samo one kemijske. Baglivijeva nova pretpostavka po kojoj je jedno od najvažnijih vlaknastih tkiva u tijelu tzv. „dura madre” ili srce mozga (cor cerebri, villis membanaceis compositum) – koja se poslije pokazala pogrešnom – doživjela je veliki uspjeh.

Razna djela koja je napisao objavljena su u inozemstvu. Novi papa Klement XI. imenovao je 1701. godine Baglivija profesorom teoretske medicine; njegova slava čini ga jednim od najpoznatijih europskih liječnika. Na području medicine najvažnije Baglivijevo djelo je „De praxi medica” (Rim, 1696.), koje je posvećeno papi i zaštitniku Inocenzu XII. Tim tekstom brzo je stekao popularnost. Knjiga predstavlja program namijenjen medicini budućnosti, napad protiv liječničko-filozofskih sistema te poziv načelima. Baglivi je preminuo 1707., sa samo 39 godina, od posljedica crijevne bolesti te je pokopan u crkvi svetog Marcella u Rimu.

Ljubav

Ljubavni problemi dijaspore na parobrodu. Zaručnici su im poslali novac da dođu u Ameriku, no putovanje je bilo puno izazova

Probudih se rano, i izigjoh na kasar, gdje još nije bilo nikoga. Nebo oblačno, a more bez kraja, valovito. Sunce je isteklo, ali ga skrivaju oblaci. Sve je na obzorju bliedo, dosadno, jednolično. Valovi nisu dosta veliki, da razbiju monotoniju prizora, a okean u mojim očima gubi čar; ne pruža mi, što sam od njega […]

Zbog toga što je Baglivi rođen u Dubrovniku, poznat je kao „otac hrvatske medicine”. Od druge polovice XIX. stoljeća njegovo ime se piše Gjuro Baglivi (nakon toga i Đuro Baglivi ili Baljivi). U crkvi San Marcello al Corso, u kojoj je pokopan, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti postavila je 1995. godine dvojezičnu spomen-ploču na kojoj piše da je „Giorgio Baglivi (Gjuro u tekstu na hrvatskome jeziku) rođen u Dubrovniku u Hrvatskoj 1668.”. Iako neki biografi tvrde kako je Baglivi rođen u mjestu Ragusa na Siciliji, najugledniji pisci zaključili su da je rođen pod imenom Đuro Armeno u Dubrovniku.

Stella Okadar/Svjetlana Lipanović, Hrvatska matica iseljenika