Među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam. Ostalo je domoljubno hrvatstvo!

Prve godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne rezolucije (Riječku i Zadarsku) i hrvatsko-srpsku koaliciju.

Bilo je to dramatično doba i u susjedstvu. U Bosni i Hercegovini godine 1903. smrt je okončala vladavinu Benjamina Kallaya, koji je pokušao nametnuti unitarizam i ideologiju „bosanske narodnosti”. Iste su godine (1903.) urotnici velikosrbi u Beogradu na divljački način pogubili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu, na prijestolje doveli dinastiju Karađorđevića i zacrtali doskorašnje srbijanske osvajačke pohode. Tu su bili i počeci Crne ruke (Ujedinjenje ili smrt), vojne tajne organizacije koja je organizirala „četnike” za terorističke pothvate u susjedstvu. Velikosrpski je cilj bio (i ostao) ujedinjenje „srpskih zemalja”.

Američki Hrvati toga vremena pomno su pratili domovinska događanja i pomagali na sve moguće načine svojemu narodu, ali su bili istodobno politički poprilično zatečeni. Pitanje je bilo: kojim putom u budućnost? Koju domovinsku politiku slijediti?

Kod nekih, hrvatsko-srpska suradnja u domovini bila je bezazleno pozdravljena. Drugi, premda nisu bili protiv „novoga kursa”, bili su oprezni. Treći su ostali nepokolebljivi i zagovarali ne samo očuvanje hrvatske državnosti nego i njezinu potpunu samostalnost. Četvrti, posebice neki koji su nekoć bili u austro-ugarskoj vojsci, ostali su vjerni caru Franji. Peti su bili sljedbenici socijalizma, radničkoga internacionalizma i jugoslavenstva, ali su ipak gotovo uvijek čuvali kakvo-takvo hrvatstvo u svojem identitetu.

Na primjer, tadašnje hrvatsko glasilo Naša sloga u San Franciscu zagovaralo je zajedničku hrvatsko-srpsku školu za doseljeničku djecu. Navodno, bio bi manji trošak za jedne i druge. Za takav projekt opravdanje im je davala koalicija u domovini. No drugi su ih ovako opominjali: „Mi se još uviek nalazimo u prilikama medjusobne nesigurnosti. Imade medju nama na jednoj i drugoj strani još uvijek ljudi, koji sa strahom gledaju, ako im brat ulazi u kuću, da mu ju i ne preotme, a zoveš li ga u nju, boji se, da se u njoj ne izgubi.” (Hrvatska Zastava, 4. svibnja 1905.)

Na takav oprez upozoravalo ih je i pisanje srbijanskih glasila u Americi. Na primjer, dok se u domovini krojila hrvatsko-srpska koalicija i pisalo o zbližavanju s „braćom Srbima”, glasilo Srbin u Pittsburghu među srbijanske zemlje ubrajalo je Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu. Naime, u to vrijeme vlasnikom i urednikom Srbina postao je Rade A. Porubović, od kojega su američki Hrvati očekivali normalnije i prijateljskije pisanje od prijašnjega uredništva. Ali kako tjednik Hrvatska zastava 18. svibnja 1905. piše, on je u svojem prvom uvodniku „pozdravio ostale srpske novine s obećanjem, da želi razvijati s njima složan rad za napredak Srpstva. Ipak moramo na žalost konstatirati, da Srbin ni sada pod novim vlasničtvom ne pokazuje volje stati na ono sviestnije šire narodno gledište sa kojega bi se obazirati imao na ostalo Slavenstvo, a tu na prvom mjestu na čistu narodnu si braću Hrvate. O njima novi urednik ni rieči ne spominje, naprotiv kao i do sada trpa pod rubriku ‘Srpstvo’ našu Dalmaciju te priepornu Bosnu i Hercegovinu.”

Komentator, po uobičajenom hrvatskom načinu, umjesto osude, na kraju ponizno uredniku Srbina kaže: „Bilo bez zamiere!” Ti hrvatsko-američki simpatizeri „novoga kursa” bili su za suradnju sa Srbima, ponajprije sa Srbima u Hrvatskoj, ali da to bude „bratski” i „pošteno”! Tada, kao i poslije, ponizno su opominjali „braću”: nemojte pretjeravati, hajdemo pošteno! Ali bilo je i ostalo uzalud „ćoravu namigivati”!

Srećom, među sljedbenicima ove jake struje bio je i velik broj domoljuba i sposobnih kulturnih radnika. Oni su otpočeli mnogo prije „novoga kursa” i zatim nastavili organizirati narodne zajednice, dramska društva, župe, zborove, čitaonice, Sokolski savez i druge organizacije koje su čuvale identitet, kulturnu baštinu i jezik Hrvata u Americi. Gajili su i čuvali svoje, a njihovo pro-(jugo)slavenstvo je ipak bilo prolazno.

Treća snaga među američkim Hrvatima bili su i ostali oni koji nisu skretali s hrvatskoga povijesnoga hoda. Vjerovali su da hrvatski narod ima pravo na svoju slobodu i državnu samobitnost. Te su se snage uglavnom okupljale oko hrvatskih rimo- i grkokatoličkih župa, oko uglednijih svećenika i javnih radnika.

Nadalje, među američkim Hrvatima u početku 20. stoljeća bio je jedan broj i tzv. austriaka. Imali su i svoje organizacije. Uglavnom su dolazili iz Dalmacije jer je taj dio Hrvatske (1815. – 1918.) bio pod izravnom upravom Beča, a ne pod jurisdikcijom Hrvatskoga sabora i bana. Među njima je bilo i mnogo bivših carskih vojnika pa su ostali vjerni caru Franji! Bili su ponosni na Beč, a ne na Zagreb. S „austriacima” je bilo podosta prepucavanja i muke dok nisu polako postali potpuno svjesni svojega hrvatstva.

Kad je buknuo Prvi svjetski rat, posebice kad je Amerika ušla u rat, ostaci „austriaka” i hrvatski domoljubi bili su označeni kao (potencijalni) državni neprijatelji. U prvom redu bili su to oni koji su se protivili srljanju u zagrljaj Beogradu. To je bilo dovoljno da Amerikanci posumnjaju u njihovu lojalnost i mnoge Hrvate (i druge tzv. enemy aliens) zadrže pod nadzorom i represijom, a neki su završili i u logorima. Raspad Austro-Ugarske Monarhije bio je kraj i naših posljednjih „austriaka”.

Tadašnja posebna sekta među Hrvatima u Americi bili su socijalisti. Sa Slovencima i Srbima tvorili su Jugoslavensku socijalističku federaciju. Od te tri skupine, Hrvati su bili s najvećom internacionalističkom usmjerenošću i najtvrđi revolucionari. Dok su drugi, na primjer, dali podršku američkom ulasku u Prvi svjetski rat, naši socijalisti, odnosno komunisti, ostali su anti-ratnici i šutjeli do kraja rata. Njima su Amerika i kapitalizam bili krivi za sve nedaće i zla u svijetu. Bili su vrlo uporni i naporni, unosili su puno nemira u hrvatske zajednice diljem Amerike, posebice u većim gradovima.

Tada i poslije, našim tzv. socijalistima ta je „bolest” ostala trajna! Oni su ponosni internacionalisti! Uvijek vrište protiv Amerike i Zapada, a spremno imitiraju radikalne ideje sa Zapada i fanatično ih slijede, ne misleći na potrebe svojega naroda i države! Istina, u ime „viših” ideala i socijalne jednakosti, oni danas sebi i svojima osiguravaju „svjetliju budućnost” na račun države koju nisu ni htjeli!

Gledajući s današnje vremenske točke, među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam…, ostalo je domoljubno hrvatstvo. Ali u slobodnoj državi Hrvatskoj sve jače se osjećaju neo-jugoslavizam, šuplji socijalizam i sa Zapada uvezene nove destruktivne ideologije, kojima se domaći aktivisti služe i na njima bez stida pokušavaju izvući korist.

Nažalost, odnedavno se u Americi zapaža klica neo-jugoslavizma na „znanstvenoj razini”. Naime, u tamošnjim slavističkim krugovima rodila se, s crvenom zvijezdom na čelu, udruga The New Yugoslav Studies Association. Kako može biti nova kad stara nije ni postojala! Tu je i ime osobe iz okrilja HAZU-a. Je li to klica bolesti za ponovno raslojavanje Hrvata u Americi? O tome bi trebalo voditi računa i u Zagrebu, ne samo u Americi.

Zanimljiva kletva iz 1905.

Dr. Ante Tresić-Pavičić, hrvatski političar i književnik, posjetio je 1905. Hrvate u Americi. Na skupu u San Franciscu, na kojem je Tresić govorio, pojavila se i skupinica „austriaka” koja je nazočne provocirala.

O tom događaju jedan izvjestitelj, među ostalim, donosi i „srčano” sročenu kletvu:

„Ti kukavni stvorovi, sramote 20. vijeka, za koje se ne može pravo odrediti pripadaju li kolu ludjaka ili bezumne marve, ti stvorovi čija je prošlost crna ko crna lopiža, ti stvorovi bez odgoja i karaktera, ti izdajnici svog roda, u životinjskoj svojoj bjesnoći, uzurlikaše se pred častnim našim zastupnikom i proslavljenim pjesnikom, rigajući spomenute povike. I ti hulitelji naše svetinje, našeg Hrvatstva, rodjeni kao i mi, na divnim žalima divnog našeg Jadrana, i oni su nekad tepali, učeći se govoriti sladke hrvatske riječi. I hrvatskom riječju zbore kroz cio svoj život i tom istom hrvatskom blagom riječju pogrdjuju predrago nam Hrvatstvo! Oj nesretni stvorovi, oj izmeti ljudstva, sakrijte se pred licima poštenih ljudi, bježi gamadi od onih koje u oči pogledati nesmiješ! Vi kukavice, vi odrodi, vi budale, stid vas bilo, ako za stid znate; sramite se svog gnjusnog zločina, koga na svom narodu počiniste! Vaša imena, koja bolje da neobstoje, zabilježiti će se u knjige crnih izdajica, pa kad ih narod bude čitao iz dna duše proklinjat će one koji su ta nečastna imena nosili, proklinjat će vas i uspomenu vašu, i proklinjani ćete biti i u hladnim grobovima, gdje nećete mira naći, jer i tamo, preko groba pratit će vas proklestvo hrvatskog roda, na kom počiniste izdajstvo. I neka, nek proklestvo prati crne izdajice. Prokleti bili za sve vjekove izdajice, zatrla vam se obečašćena imena!” (Chicago, Hrvatska zastava, 4. svibnja 1905.)

Tko ima uši, neka i danas čuje!

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #dr. Ante Tresić-Pavičić #Hrvati u Americi