Tuga Tarle predstavlja zaboravljene čuvare hrvatskog jezika u Sjevernoj Americi i Kanadi

„Kriv sam jer sam jedino u službi Hrvatske, koju volim kao majku, čiji lik
je tako duboko zapisan u mojem srcu da ga je nemoguće odvojiti od mene;
njene nevolje i patnje me tište kao da su moje osobne!…
(Ante Kadić)

Hrvatska književna prisutnost u Sjevernoj Americi i Kanadi predstavlja fascinantan mozaik glasova koji se protežu od vrhova američkih bestseler lista do intimnih pjesničkih zbornika iseljeničkih udruga. Dok autori poput Josipa Novakovicha, Sare Nović i Courtney Angele Brkic na engleskom jeziku uvode hrvatske ratne i emigrantske traume u kanon svjetske književnosti, intelektualci poput Vinka Grubišića i Ante Čuvala desetljećima su u Kanadi i SAD-u gradili čvrste bedeme za očuvanje hrvatskog jezika i povijesne istine. Između ta dva svijeta stoje svestrane umjetnice poput Nede Mirande Blažević-Krietzman i neumorne promotorice hrvatskog identiteta poput Katarine Pejaković, čija djela svjedoče o trajnoj razapetosti između pacifičkih obala i jadranskog krša. Ova književnost nije samo zapis o odlasku iz domovine, već živi dokaz o vitalnosti hrvatskog identiteta koji u novom svijetu ne prestaje tražiti svoj izričaj kroz stih, roman i znanstvenu misao.

Počeci hrvatske književnosti na sjevernoameričkom tlu usko su vezani uz valove iseljavanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a obilježeni su stvaralaštvom iseljenika koji su bilježili život, nostalgiju i borbu za opstanak u novoj sredini. Najznačajnije ime iz toga ranog razdoblja je ime Josipa Marohnića (1866. – 1921.), prvog pjesnika iseljene Hrvatske. Marohnić je bio istaknuti prvak hrvatske zajednice u Pittsburghu, objavio je nekoliko zbirki pjesama (Jesenke, 1897; Amerikanke, 1900; Spomen pjesme i Šaljive pjesme, 1913), a bavio se i tiskanjem, uredništvom i nakladništvom te je bio osnivač prve hrvatske knjižare u Americi. Objavio je značajna djela kao što su: Popis Hrvata u Americi i kratki opis Sjedinjenih Država sa zemljovidnim kartama (1902.), Povijest Sjedinjenih Država Amerike (1903) te hrvatsko-engleske rječnike i priručnike.

Rano iseljeničko stvaralaštvo u Sjevernoj Americi i Kanadi dominantno je obilježeno temama nostalgije za domovinom, teškim radom u rudnicima i tvornicama, te pokušajima očuvanja nacionalnog identiteta, slično kao u to vrijeme u Novom Zelandu (Ante Kosović). Prvi tekstovi, pjesme i crtice o životu iseljenika objavljivani su u hrvatskim novinama. To je bio temelj na kojem se kasnije razvila bogata hrvatska iseljenička književnost. Mnogi autori djelovali su u sklopu hrvatskih katoličkih župa i organizacija poput Hrvatske bratske zajednice, gdje su objavljivali prve književne radove. Stoga možemo zaključiti da je književno stvaralaštvo hrvatskih iseljenika prije Drugog svjetskog rata u Americi (oko 1900. – 1930-ih) imalo najčešće karakter pučke književnosti, pjesama, kalendara i priručnika. Autorima je cilj bio očuvanje hrvatskog identiteta, kao i učenje engleskog jezika, u čemu su prednjačili Marohnićevi kalendari poput Hrvatske Vile i Amerikansko-Hrvatskog Koledara.

Osim Marohnića treba spomenuti manje poznata imena poput pjesnika i prozaika Ivana Arsena (I.A. Spalatin), koji je djelovao unutar hrvatske iseljeničke zajednice, često objavljujući u Marohnićevim kalendarima i novinama. Stjepan H. Vukčević također je bio poznat među iseljenicima po svome književnom i prosvjetnom radu. Pisao je pjesme i članke djelujući na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Ime Alojza Pavletića vezano je uz rane hrvatsko-engleske rječnike i priručnike, ključne za opismenjavanje i prilagodbu iseljenika u SAD-u, što je bilo usko povezano s djelatnošću Prve američke hrvatske knjižare. Povjesničar Ivan Čižmić detaljno je obradio život i djela iseljeničkih pisaca iz tog razdoblja.

Nakon Drugog svjetskog rata, hrvatska emigracija u Sjevernoj Americi proizvela je niz pjesnika, prozaika, kritičara i esejista koji su stvarali s ciljem očuvanja nacionalne svijesti. Hrvatski pisci u Sjevernoj Americi često su bilježili teškoće prilagodbe, nostalgiju, ali i uspjehe integracije, oblikujući tako bogatu dionicu hrvatske kulture na tom kontinentu.

Jedan od najistaknutijih američkih pisaca useljenika u SAD je Josip Novakovich (Josip Novaković). Rođen je u Daruvaru 1956. godine. Finalist je prestižne nagrade „Man Booker International 2013. Godine“, dobitnik „American Book Awarda“ i mnogih književnih stipendija. Poznat je po svojim zbirkama priča (Yolk, Salvation and Other Disasters) i esejima. Josip Novakovich piše isključivo na engleskom. Tematika njegovih djela vezana je uz Hrvatsku i širu regiju istoka Europe u kojima se često ruga apsurdnosti totalitarizma satiričnim i humorističnim tonom. Najbolji primjer njegova stila jest roman April Fool’s Day u kojemu parodira rat koristeći vrhunsko umijeće političke satire.

Od ostalih autora Hrvata u SAD-u i autora hrvatskog podrijetla koji pišu na engleskom jeziku antropologinja Courtney Angela Brkic piše kratke priče. Brkic u svojim djelima najviše piše o Domovinskom ratu u Hrvatskoj te o ratu u Bosni i Hercegovini. Njezina knjiga The Stone Fields mješavina je obiteljskih memoara i svjedočanstva o radu na ekshumaciji masovnih grobnica u Srebrenici. Sara Nović je Gluha američka autorica hrvatskog podrijetla. Piše na engleskom čiji je prvijenac Girl at War postao međunarodni hit, a tematizira djetinjstvo tijekom Domovinskog rata. Natasha Sajé je nagrađivana pjesnikinja i profesorica čija poezija često istražuje teme identiteta i povijesti. Ottessa Moshfegh je jedna od trenutačno najpoznatijih američkih spisateljica mlađe generacije. Autorica je bestselera My Year of Rest and Relaxation, čija je majka podrijetlom iz Hrvatske premda u njezinim djelima hrvatska tematika gotovo uopće nije zastupljena. Njezino je podrijetlo biografska zanimljivost, ali ne i primarni motiv njezine proze.

Ukratko, dok je kod Novakovicha, Brkic i Nović hrvatska tematika ključna za radnju, kod mlađih „mainstream“ zvijezda poput Ottesse Moshfegh ona ostaje u drugom planu. Nicholas Kulish je pisac i novinar, Jason Smilovic je pisac i izvršni producent, Bill Rancic, poduzetnik, pisac i televizijski voditelj, Melissa Milich je pjesnikinja i prozaik, a Anthony Mlikotin pisac filozofske tematike. Navedeni autori pridonose američkoj književnosti pišući na engleskom jeziku, ali često s temama koje su povezane s hrvatskom baštinom ili imigrantskim iskustvom.

Književnica koja je pisala na oba jezika, Neda Miranda Blažević-Krietzman (1951. – 2021.) bila je svestrana umjetnica i sveučilišna profesorica koja je provela velik dio svog života i karijere u Americi. Njezina djela, poput romana Američka predigra (1989.) i zbirke Zmajeve glave i tajna dvanaest magičnih jaja (The Dragonheads and the Twelve Magical Eggs), često istražuju teme multikulturalnosti i identiteta proizašle iz njezinog iskustva života u Americi. Za svoj rad je primila nagradu udruženja San Diego Book & Writing Award (2009.) te nagradu Denny Prize za izvrsnost u pisanju (2005.). Uz pisanje, aktivno se bavila slikarstvom i fotografijom. Njezino se ime u književnim krugovima često spominje uz Josipa Novakovicha kao primjer autora koji su svojim transnacionalnim iskustvom obogatili i hrvatsku i američku književnu scenu. Neda Miranda Blažević-Krietzman ostavila je značajan trag djelima koja su nastala ili su tematski usidrena u njezinom životu u SAD-u.

Melkior Mašina hrvatski je pjesnik i prevoditelj koji živi i djeluje u Los Angelesu, SAD. Iako u američkom mainstreamu nije toliko prisutan, on je izuzetno važan za književni život hrvatske dijaspore na zapadnoj obali SAD-a. Njegov najznačajniji doprinos je zbirka pjesama Škrinjo zakovana (1992.). Knjigu je objavio u Zagrebu, a pjesme su pisane na hrvatskom jeziku, prožete su temama zavičaja, nostalgije i iseljeničkog života. Bavio se prevođenjem, čime je doprinio kulturnoj razmjeni unutar iseljeničke zajednice. U njegovim djelima dominira hrvatska tematika, a stilski pripada krugu pjesnika koji njeguju tradicionalni izričaj i čuvaju materinski jezik u tuđini.

Ante Kadić, hrvatski je književni povjesničar, nositelj dva doktorata: teologiju je doktorirao u Rimu (1938.), a u Ženevi političke znanosti (1947.), sveučilišni profesor, istraživač, znanstvenik i autor brojnih knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku.

U Kanadi treba istaknuti nekoliko imena. Na prvom mjestu to je Antun Bonifačić, povijesno važna ličnost emigrantske književnosti koji je nakon 1945. živio u Južnoj Americi, SAD-u i Kanadi, pišući eseje i političku prozu. U ranijoj kolumni sam već spomenula da je s Vinkom Nikolićem u Buenos Airesu pokrenuo 1951. časopis Hrvatska revija. Kao političar djelovao je u Chicagu i Torontu i bio jedan od vođa iseljeničkog kulturnog života. Pisao je primarno na hrvatskom jeziku kako bi očuvao vezu s domovinom, a njegova tematika bila je gotovo isključivo vezana uz Hrvatsku, politiku i nostalgiju. Pjesnik Alan Horić koji je pisao na francuskom i hrvatskom jeziku, djelovao je u Montrealu. a Stjepan Hrepić poznat je kao publicist i kroničar kanadskih Hrvata koji je kroz svoja djela značajno pridonio očuvanju kulturne baštine. Marin Sopta, iako primarno povjesničar i političar, njegovi radovi o Hrvatima u Kanadi ključna su literatura za razumijevanje intelektualnog života zajednice. Ovi autori čine most između dviju kultura, pišući o univerzalnim temama gubitka, novih početaka i hibridnih identiteta. Kako navodi Šimun Šito Čorić u djelima 45 hrvatskih emigrantskih pisaca i 60 hrvatskih emigrantskih pisaca, ovi autori nisu samo pisci, već čuvari jezika u vremenima kada je on u domovini bio pod političkim pritiskom.

Jedna od najplodnijih suvremenih autorica iseljeničke lirike i proze, Katarina Pejaković, redovito je zastupljena u antologijama iseljeničkih pisaca. Njezina prva pjesnička zbirka Samotni putnici (1989.) bila je zapažena po tome što se odmaknula od tadašnjih iseljeničkih klišea prema intimnijoj, ljubavnoj tematici. Izuzetno je prepoznatljiva kao utemeljiteljica i urednica prvog hrvatskog televizijskog programa u Torontu (1975. – 1977.) te hrvatskog radijskog programa u Vancouveru. Njezin autobiografski roman Anđeo (2021.) svjedočanstvo je o stradanju hrvatskog naroda i o tome kako je iseljeništvo doživljavalo Domovinski rat. Knjiga Postanka i Mjesec boje jagoda (2024.) njezina su najnovija djela koja nastavljaju istraživati domoljubne teme i nostalgiju. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Za kratku priču na engleskom „A Paper Angel“ osvojila je prvo mjesto za najbolju kanadsku priču godine u časopisu Storyteller.

Marija Fabek, još jedna književnica i zanimljiva figura spaja svijet crtanog filma, teologije i književnosti. Njezin je životni put vodio od Zagreba, preko Njemačke, do Kanade, što se duboko odražava u njezinu pisanju. Rođena je u Moravicama a u Kanadu doselila je 1978. godine. Prije nego što se potpuno posvetila književnosti, radila je na crtanom filmu u Njemačkoj i Kanadi (istaknuti Nelvana-Film u Torontu). Uz to je diplomirala engleski jezik i laičku teologiju. Piše poeziju, prozu i anegdote. Njezino najpoznatije djelo je zbirka poezije i novela Na ličkom kamenu (Toronto, 1985.). Njezine priče često služe kao autentičan zapis o integraciji Hrvata u sjevernoameričko društvo, zadržavajući pritom snažnu vezu s rodnim krajem.

Dva su autora (uz Novakovicha i Blažević) koji čine savršen presjek od vrhunske suvremene proze na engleskom jeziku do duboko proživljene iseljeničke sudbine na hrvatskom jeziku. To je Ante Čuvalo u SAD-u i Vinko Grubišić u Kanadi.

Dr. Ante Čuvalo je povjesničar i publicist koji je desetljećima bio pokretačka snaga hrvatske zajednice u Americi (posebno u Chicagu i Ohiu). Poznat je po dokumentiranju sudbina hrvatskih iseljenika. Njegove knjige Od Bleiburga do Ljubuškog i Bleiburška tragedija i britanska obmana donose potresna svjedočanstva preživjelih i svjedočanstva britanskih časnika o najvećem zločinu nad hrvatskim narodom nakon Drugog svjetskog rata. Sa suprugom je utemeljio izdavačku kuću CroLibertas Publishers kako bi promovirao hrvatsku povijest i kulturu na engleskom jeziku. Napisao je djelo o hrvatskim školskim početnicama, istražujući kako se kroz školstvo čuvao nacionalni identitet. Bio je jedan od rijetkih koji je sustavno pisao biografije uspješnih Hrvata kako bi ih približio novim generacijama (101 životopis za školarce).

Dok je Čuvalo je usmjeren na povijesnu istinu, publicistiku i očuvanje baštine kroz obrazovne institucije i medije (poput radija „Zvuci Hrvatske“), Grubišić se više posvećuje visokoj književnosti, jezikoslovlju i drami. On je vjerojatno najvažniji živući hrvatski intelektualac u Kanadi. Bio je dugogodišnji profesor na Sveučilištu Waterloo. Ondje je kao profesor emeritus utemeljio prvu katedru za hrvatski jezik i kulturu. Njegov književno-povijesni pregled Hrvatska književnost u egzilu (1991.) ključna je literatura za svakoga tko proučava ovu temu. Vinko Grubišić piše poeziju (Robotov poljubac, Bitarion, Gregorijanske šutnje), drame (Tri drame) i eseje. Piše primarno na hrvatskom, ali je i vrstan prevoditelj s latinskog, njemačkog, francuskog i engleskog jezika. Ante Čuvalo i Vinko Grubišić su istinski stupovi hrvatske intelektualne i književne scene u Sjevernoj Americi. Iako su obojica znanstvenici, njihov doprinos književnosti i očuvanju hrvatskog identiteta je neprocjenjiv.

Na kraju treba spomenuti i pjesničku udrugu Hrvatske iseljeničke lirike (HIL) New York na čelu s ključnom figurom i dugogodišnjom predsjednicom Nadom Pupačić. Udruga je osnovana 2000. godine u New Yorku (Astoria), a okuplja hrvatske pjesnike iz cijelog svijeta – od SAD-a i Kanade do Europe i Australije. Udruga redovito objavljuje zajedničke zbornike pjesama iseljeničkih autora. Povodom 20. obljetnice, Nada Pupačić uredila je opsežnu monografiju pod naslovom Tisuće milja opletenih stihovima (2021.), koja na gotovo 600 stranica dokumentira dva desetljeća rada udruge. Godišnja okupljanja pjesnika pod nazivom Susreti iseljeničke lirike održavaju se na različitim lokacijama – često u Hrvatskoj (Zadar, Split, Osijek), ali i u inozemstvu (New York, Rim, Toronto, Beč), čime se održava živa veza između domovinske i iseljene Hrvatske. Pjesnici okupljeni oko Nade Pupačić pišu primarno na hrvatskom jeziku. Njihova poezija je duboko prožeta domoljubnim i religioznim temama, nostalgijom za zavičajem te pokušajima očuvanja materinskog jezika u tuđini. Značaj Nade Pupačić prvenstveno se odnosi na njezin golemi doprinos očuvanju hrvatskog identiteta kroz stihove u dijaspori.

Fra Šimun Šito Ćorić, u svojim ranije spomenutim naslovima, obradio je autore koji su stvarali u teškim uvjetima političke emigracije te su u određenom periodu djelovali i na tlu Sjeverne Amerike. To su Vinko Nikolić, ključna figura i urednik Hrvatske revije; Bogdan Radica, Istaknuti intelektualac, diplomat i pisac koji je živio u New Yorku; Boris Maruna poznat po svojoj „gastarbajterskoj“ poeziji (iako je živio i u Argentini i Španjolskoj, dio opusa vezan mu je uz SAD) te Karlo Mirth, publicist i urednik iz New Yorka, osnivač Croatia Pressa.

Ključne riječi #Antun Bonifačić #dr. Ante Čuvalo #Tuga Tarle