Hrvatska enciklopedija

O slobodi…

Čovjek sve na svijetu pokušava odrediti nekom veličinom, izmjeriti prigodnom vagom ili metrom. Novac je najčešće mjerilo koje nam možda i najtočnije pokazuje koliko nešto vrijedi. Problem stvaraju neke kategorije na koje je nemoguće staviti cijenu, kao što navodi i ona popularna reklama koja kaže „Neke stvari se ne mogu platiti novcem, a za sve ostalo…“.

Piše Berislav Vujeva: Je li Hrvatima hendikep što su najmalobrojniji u BiH?

Biti najmanji, najslabiji i najmalobrojniji posebno je iskustvo koje kroz svoj život svi mi u jednom trenutku doživimo. Svi smo se našli u položaju da vodimo naoko izgubljenu bitku, suočavamo se s nadmoćnim protivnikom ili izrazito nepovoljnim spletom okolnosti. Međutim, slabiji i malobrojniji često u sebi nađu unutarnju snagu pa pobijede snažnije i veće od […]

Da, neke stvari se ne mogu platiti novcem. Osjećaji, ljubav, naklonost, zadovoljstvo, sreća i brojne druge vrijednosti ne mogu se platiti novcem, koliko god mi mislili drukčije. Sloboda, taj neopisivi osjećaj kidanja sužanjskih lanaca, to udisanje zraka punim plućima i rušenje zidova koji su nas sputavali vjerojatno je jedna od najskupljih stvari „koje se ne mogu platiti novcem“.

Za slobodu se uvijek plaćala najskuplja cijena – u krvi uglavnom. Za slobodu se daje ono najvrjednije za koje nije moguće cijenu izraziti u novcu: ljudski život. Tako je otkad je ljudskog roda i teško da će se promijeniti, jer koliko god da svaki čovjek ponaosob žudi za slobodom, toliko isti taj čovjek pokušava drugima uskratiti istu tu slobodu, pretvoriti ih u poslušnu bezličnu masu koja se neće buniti i propitivati nego poslušno slijediti upute.

Oni dole uvijek se bune da nemaju dovoljno slobode, dok oni gore opet misle da je slobode previše i da ju treba reducirati. Čini se da je čovječanstvo neka vrsta dr. Jekyll i mr. Hydea, potpuno različita osoba u ovisnosti u kojoj se poziciji nađe.

Kolumna Berislava Vujeve: Zašto su Hrvati kroz 13 stoljeća bili nesposobni izboriti se za svoju samostalnost?

Zanimljiva je povijest hrvatskog naroda na ovim prostorima, a jedna značajka osjetno razdvaja Hrvate od ostalih naroda. Riječ je o nedostatku državotvornosti! Prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen je 925. godine, a posljednji hrvatski kralj bio je Petar Svačić koji je poginuo 1093. u borbi protiv mađarskih zavojevača. Hrvatsko je kraljevstvo, dakle, preživjelo tek nekih 160-170 […]

Koliko košta domoljublje?

Domoljublje je, zajedno sa slobodom, jedna od stvari kojoj je obično teško odrediti cijenu. Prate se ova dva osjećaja i vrlo su bliska. Teško je na domoljublje staviti cijenu, teško ga je kupiti i još teže prodati.

Izazovno je čak i pokušati opisati taj osjećaj ponosa na svoje, na pripadnost svom narodu, boriti se i podržavati svoje sunarodnjake, dičiti se uspjesima i patiti zbog neuspjeha, uporno njegovati svoje običaje i tradicije, bez obzira koliko arhaični, zaostali ili besmisleni u današnjem vremenu postali. Osjećaj domoljublja jedno je od najsnažnijih vezivnih tkiva naše dijaspore razasute po bijelom svijetu. Jednom kada Hrvati odu sa svoga ognjišta zauvijek ostanu rastrgnuti između pogodnosti života u novoj sredini i čežnje za starim rodnim krajem.

Tako su po pravilu bolje upoznati sa svim događanjima u svome rodnomu gradu, puno bolje od onih koji tamo i dalje žive. Učlanjeni su u sve zavičajne skupine koje egzistiraju na javnim mrežama. Djeci kupuju kockaste dresove i upisuju u hrvatske škole, zidovi su im puni uspomena iz rodnog kraja i što još sve ne. Neumorni su naši iseljenici svojoj ljubavi prema hrvatskom narodu i rodnoj grudi.

Kolumna Berislava Vujeve: Ponavljanje lekcije iz parlamentarnog zastupanja

U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke […]

Ipak, postoji jedan jako opasan propust koji sve više zahvaća naše iseljeništvo. Radi se o glasovanju na izborima u Bosni i Hercegovini. Život Hrvata u BiH je svih poslijeratnih godina obilježen stalnom i žestokom borbom za svoj položaj. Bitka je to usporediva s ratom, osim što se ne puca i gine. Sve ostalo je tu. Konstantan pritisak da se Hrvatima u BiH nešto oduzme. Dan za danom, u svakom pogledu i svakoj situaciji na djelu je nastojanje da se Hrvatima uskrati neko pravo, nešto naše, nešto što nam pripada.

I, jednako kao i u ratu, u toj borbi protiv BiH Hrvata sve je dopušteno, svaka laž, svaka prevara, svako krivokletstvo. Sve je dopušteno i opravdano samo ako je u službi istrebljenja Hrvata iz njihove domovine Bosne i Hercegovine.

Borba je, međutim, politička i vodi se političkim sredstvima. Jedina zaštita koju možemo ostvariti je da u vlasti imamo svoje istinske zastupnike koji će štititi naša prava. Izlazak na izbore je najvažniji oblik političke borbe Hrvata u BiH. To isto vrijedi za naše iseljeništvo. Na proteklim izborima ukupno je registrirano oko 70 tisuća birača za glasovanje putem pošte. Od tog broja oko deset tisuća su Hrvati. Simboličan je to broj ako se uzme koliko BiH Hrvata živi izvan granica države.

Vujeva: Je li današnja Ukrajina slika Hrvatske iz 1991. godine?

Nepravedno je to, ali neke zemlje se jednostavno nađu na takvom položaju da se preko njih prelamaju interesi velikih i moćnih. Trajno su to nesređena stanja u kojima latentni sukob konstantno buja ispod naizgled mirne svakidašnjice. Kao neugasli požar, koji se krije u prastarim panjevima, vatra sukoba i rata tinja i čeka trenutak kada će […]

Da bi se registrirali za glasovanje potrebno je imati samo važeću osobnu kartu Bosne i Hercegovine. Izdavanje osobne iskaznice u Bosni i Hercegovini stoji 18 maraka što je 9 eura ili 9 američkih dolara. Je li to cijena našeg domoljublja? Ako jeste, jeftino smo ga prodali.

Vujeva: Je li današnja Ukrajina slika Hrvatske iz 1991. godine?

Nepravedno je to, ali neke zemlje se jednostavno nađu na takvom položaju da se preko njih prelamaju interesi velikih i moćnih. Trajno su to nesređena stanja u kojima latentni sukob konstantno buja ispod naizgled mirne svakidašnjice. Kao neugasli požar, koji se krije u prastarim panjevima, vatra sukoba i rata tinja i čeka trenutak kada će […]

Male odluke, međutim, donosimo svakoga dana, ali one su skoro jednako sudbonosne jer nas dovode do onog velikog raskrižja na kojemu biramo svoju sudbinu. Ako svakoga dana dobro promišljamo i donosimo dobre odluke, onda će nas one dovesti na raskrižje s dobrim izborima. Dobar učenik, odlikaš neki, dođe tako do izbora za dobre fakultete gdje ga žele i jedni i drugi i treći. Loš učenik koji se u školi tukao, prepisivao i bježao s nastave ima pak prigodu birati od onoga što su bolji od njega odbacili pa ga zapadne što je ranije u životu zaslužio. Sve se nekako u životu posloži tako da dobijemo ono što smo zaslužili, uglavnom.

Kako je obitelj skup ljudi istog krvnog podrijetla, tako su i narodi skupovi srodnih obitelji ili plemena. Kao i svaka osoba, tako i narodi imaju sudbinu koju grade upravo njegovi ljudi, obitelji i plemena koja ga čine. Narodi kod kojih prevlada pravda, poštenje, vrednovanje truda i napornog rada, u konačnici će napredovati i pred sobom imati bolje izbore za budućnost od onih koji njeguju nepravdu, nerad ili kriminal. Kao i ljudi, i narodi dobiju ono što su zaslužili. Gdje su u tim jednadžbama Hrvati Bosne i Hercegovine?

Ovih se dana, kao i svake druge godine u Bosni i Hercegovini održavaju izbori. Opći izbori. Već po tradiciji i ovi su izbori, kao i svi raniji, među sva tri BiH naroda proglašeni sudbonosnima. Jednima su sudbonosni za održavanje „jedne i jedine, cjelovite i zajedničke“ države, drugima za očuvanje njihovog isključivog, etnički čistog entiteta, a trećima su borba za goli opstanak. Ovi treći su Hrvati. Da, Hrvatima su i ovi izbori borba za goli opstanak i preživljavanje u ovoj nesretnoj i napaćenoj državi. Razlika u odnosu na prethodne izbore je u tome što možda ovaj put to uistinu jeste tako.

Otprilike desetak godina ima da su Bošnjaci skinuli rukavice i odlučili javno krenuti protiv Hrvata, pokazujući da ih ne žele prihvatiti kao ravnopravne sugovornike, oduzimajući im ljudska prava, osporavajući im pravo sudjelovanja u javnom i političkom životu, masovno ih stigmatizirajući u državnim i privatnim javnim medijima. Mržnja i netrpeljivost je tako postala jedinica mjere bošnjačkog patriotizma prema državi BiH. Što više mrziš i pakostiš Hrvatima, to si veći patriota i više voliš „jednu i jedinu, cjelovitu i zajedničku“ Bosnu i Hercegovinu. Kakav apsurd.

Vremena nema. A graditelje i čuvare trebamo!

Koliko god je teško, a uglavnom i mučno, pisati o hrvatskim slugama, izdajnicima kojima je sve tuđe draže od njihovog hrvatskog, još je teže oblikovati smislen tekst o hrvatskim rušiteljima i njihovom odnosu prema hrvatskoj državotvornosti. Jer to su ljudi u kojima je kroz stoljeća preživjela klica sna o hrvatskoj slobodi. Problematično je samo njihovo […]

U toj borbi bez rukavica Bošnjaci su preko svojih ekstremnih glasnogovornika čak javno obznanili plan na koji način žele Hrvate u BiH, prvenstveno u Federaciji, potpuno obespraviti i oduzeti im pravo sudjelovanja u vlasti. Javno su rekli te svoje planove, kako izbornih inženjeringom oduzeti Hrvatima glasove u Federalnom Domu naroda i tako formirati vlast bez njih. Bošnjačka javnost nije im se suprotstavila vjerojatno stoga što su oni rekli upravo ono što većina misli.

Što se onda dogodilo? Ništa! Nije se javio Visoki predstavnik i poručio im da se ne može jedan narod prevarama izbaciti iz vlasti. Nije sazvana neka međunarodna konferencija na ovu temu, čak ni savjetovanje ili beznačajni seminar. Nije se oglasilo ono neko uzvišeno tijelo koje okuplja veleposlanike velikih zemalja, ili ono famozno upravno vijeće koje na životu drži Visokog predstavnika. Ništa se nije dogodilo. Dogodila se samo gromoglasna tišina.

Odbijeni su naši zahtjevi za promjenu nepravednog izbornog zakona i odlučeno je da se o izbornom zakonu raspravlja NAKON izbora. Dakle nakon što ponovo izaberu Željka Komšića za kojeg ne glasuje niti njegova hrvatska obitelj iz Kreševa, ili nakon što Hrvatima oduzmu kontrolu nad Domom naroda, posljednje poluge Hrvata u vlasti Federaciji.

I eto tako spletom ovih okolnosti bosanskohercegovačkih Hrvata na raskrsnici, raskrižju naših putova. Ovaj put je ovo veliko raskrižje. Veliko kao kuća. Ogromno. Do ovog raskrižja smo došli svojim svakodnevnim odlukama koje smo kao narod donosili. Sa sobom donosimo nasljeđe svojih ranijih postupaka. Sada će se vidjeti kako smo radili. Vidjet će se jesmo li bili dobar ili loš učenik s početka ovog teksta. Jedno pitanje se postavlja samo od sebe, a to je jesmo li mi uistinu njegovali sve one vrijednosti u koje se privatno kunemo. Ako jesmo, kako smo se onda našli u ovako teškoj situaciji? Ili možda vjerujemo da je sav taj svijet tako pokvaren, a mi istodobno jedini pravednici koje svi žele na pravdi Boga razapeti na križ?

To bi bila trajna propast, ne samo za Hrvate, nego i za Bošnjake, i za državu Bosnu i Hercegovinu

Ovih dana čitamo da je posebni američki izaslanik za rješavanje izbornih neprilika u BiH (onaj Dayton kojemu smetaju „etnički prefiksi”, ali ne svi!) otpočeo prodavati maglu o elektorskom načinu glasovanja za članove državnoga Predsjedništva. Tom protuzakonitom namještaljkom Hrvatima bi se oduzela konstitutivnost koja je zajamčena (i) Daytonskim sporazumom. Ali trebalo bi biti jasno g. Palmeru, […]

U svakodnevnom životu volimo biti vezani uz dobre i vedre ljude, radnike i poštenjačine koji će nam pomoći u nevolji i od kojih nas neće zaboljeti glava. Istodobno klonemo se smutljivaca, lažova, kradljivaca, pokvarenjaka, tračara i mračnjaka od kojih slabo čega dobroga dolazi.

U koji skupinu spadamo mi Hrvati Herceg Bosne?

Može li hrvatska dijaspora od Canberre do Los Angelesa ponovno progovoriti zajedničkim glasom?

Danas, više od četvrt stoljeća nakon završetka rata, borba Hrvata u Bosni i Hercegovini ne samo da nije završila, već naprotiv, vode se odlučne političke borbe ishod kojih će presuditi samu sudbinu Hrvata u BiH. Bosna i Hercegovina je takva državna zajednica koja se kontinuirano nalazi u stanu zamrznutog sukoba, stanja u kojemu svaka strana […]

Tako je i kod nas, u nemirnoj Jugoistočnoj Europi i Balkanu. Teško da se neka kriza može dogoditi, a da se ne odrazi na nas ovdje i to redovito negativno. Pozitivne stari pak imaju tu neobjašnjivu manu da nas redovito obilaze, dok nesreća, ta naša vjerna pratiteljica, kojim god dijelom svijeta da putuje, rado svrati i pokuca na naša vrata. Valjda je to tako, tuga i jad uvijek se najradije druže sa sirotinjom, lijepo joj je tu, navikla je pa joj se izgleda ne ide. Koliko god to nama iz ove naše sive i beznadne žablje perspektive nevjerojatno izgledalo, nismo mi jedini prijatelji tuge i nevolje i ne lome se kola samo na našim leđima. Na svijetu ima dosta mjesta rezerviranih za razne nevolje, nesreće i ratove. Ima ih po cijelom šarenom krugu zemaljskom.

Dovoljno je da imate luđaka za susjeda i eto vam problema. Nisu samo pojedinci ludi. Ludilo nekada jednostavno zahvati cijele narode, zaslijepi ih pa im oduzme osjećaj za realnost. Počnu primjerice sami sebe prozivati božanskim i nebeskim, misliti da su bolji i veći od drugih pa im logično pripada i više nego drugima. Ludi narodi tako žive u svom izmišljenom ludom svijetu, uvjeravajući sami sebe u svoje lude ideje. Slave luđaci tako izgubljene bitke koje su samo u njihovim glavama dobivene, proglašavaju tuđe vrijednosti za svoje, prekrajaju povijest po svoj ludom sudu. Ono što im se svidi kod drugih, ludi narodi jednostavno proglase svojim i eto ga, problem riješen! Neugodna osobina ludila je da je uglavnom nasljedno pa ludi narodi ostaju ludi naraštajima i stoljećima, luđaci rađaju i odgajaju nove luđake.

Jednostavno je biti lud, ali nije jednostavno živjeti s luđacima. Državu na prvom mjestu čini teritorij, komad zemlje na kojemu vlastodržac ostvaruje svoju suverenu volju. Državni teritorij nije kao kuća koju možete prodati ako više ne možete trpjeti mahnita susjeda. Državni teritorij nije plac kojeg možete zamijeniti za neki drugi na boljoj i mirnijoj lokaciji. Jednostavno, gdje ste – tu ste.

Jedna od tih nesretnih zemalja je i Ukrajina. Velika i prostrana, skoro dva puta veća od Njemačke, ravna i bez brda i kanjona, Ukrajina predstavlja idealnu putnu komunikaciju – i to za vojsku. Nesretnim spletom okolnosti našla se ona na najpovoljnijem putu između velikih sila. Preko nje su uvijek išla osvajanja iz Europe ka Rusiji i obratno. Napoleon, Hitler, Staljin i drugi gazili su preko nje kako bi se obračunali sa svojim neprijateljima. A rijetko je kada bilo sreće od strane vojske koja ti prolazi ispred praga. Kao da to nije bilo dovoljno, jadna je Ukrajina dobila i još veću nesreću: mahnitog susjeda.

Kolumna Berislava Vujeve: Zašto su Hrvati kroz 13 stoljeća bili nesposobni izboriti se za svoju samostalnost?

Zanimljiva je povijest hrvatskog naroda na ovim prostorima, a jedna značajka osjetno razdvaja Hrvate od ostalih naroda. Riječ je o nedostatku državotvornosti! Prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen je 925. godine, a posljednji hrvatski kralj bio je Petar Svačić koji je poginuo 1093. u borbi protiv mađarskih zavojevača. Hrvatsko je kraljevstvo, dakle, preživjelo tek nekih 160-170 […]

Kijev je bio prijestolnica ruskog svijeta još u davnoj prošlosti, u 10. stoljeću. Današnja Ukrajina je tada bila Rusija, a Kijev je bio njen glavni grad. Moskva nije niti postojala, dok je današnja Ukrajina bila posljednji dio civiliziranog svijeta iza koje su dalje na istok postojala prostor naseljen divljim plemenima. Ludi ukrajinski susjedi su ju kroz stoljeća napadali i osvajali, uništavajući njenu kulturu i nasljeđe. Prisvajali su ukrajinsku povijest i dostignuća, kako to redovito rade ludi narodi koji nemaju nešto svoje čime bi se dičili. Ukrajinsku povijest su tako ti luđaci oteli i preuzeli kao svoju.

Povijest Ukrajine je povijest borbe za slobodu i neovisnost koja je stoljećima zatirana i brisana. Stoljećima pod Ruskom ili Sovjetskom čizmom, gažena i čerečena na često neljudske načine. Jedna od najvećih grozota novije ljudske povijesti je i ubijanje glađu poznato kao Gladomor koje je proveo Sovjetski režim pod luđačkim Staljinovim vodstvom. Kako bi oslabio ukrajinske pobunjenike, Staljin je 1932. i 1933. glađu umorio između sedam i deset milijuna Ukrajinaca. Ovaj nezapamćen zločin je od strane 28 zemalja svijeta priznat kao genocid.

U opustjela sela i gradove plodne ukrajinske ravnice Staljin je naselio rusko stanovništvo mijenjajući etničku sliku cijele zemlje. Ukrajinski jezik je pod stoljetnom ruskom vlašću sustavno zatiran i obespravljivan. Državnu službu, policiju i vojsku su popunjavali pro-ruski orijentirani i „politički podobni“ kadrovi koji su držali partijski programirani smjer. Ipak, ukrajinski narod se nije dao. Klica domoljublja nije bila do kraja zatrta. Ukrajina je raspadom neprirodne zajednice zvane SSSR ponovo postala slobodna, ali luđaci to nisu mogli gledati. Ludi narod nije mogao trpjeti da više neće imati vlast u tuđoj zemlji, jer ludi narodi vjeruju da su iznad drugih i da su bolji i vredniji od svih drugih.

Podigli su tako luđaci pobunu i odlučili da ne žele živjeti u Ukrajini, već će osnovati svoju državu u kojoj će oni biti na vlasti. Luđak ne trpi ničiju vlast i s njim je nemoguće raspravljati. I tako, i Ukrajina je 2014. godine dobila neke svoje SAO, dvije da budemo precizni.

U veljači 2022. Rusija je ogromnom vojnom silom napala Ukrajinu. Ruske snage opkolile se glavni grad Kijev i iz grada više se ne može izaći. Kao opravdanje za vojnu akciju objavljeno je kako je Ukrajinu potrebno preventivno „očistiti od nacista, fašista“ i koječega. Na televiziji se prikazuju nevjerojatne slike golorukih ljudi koji bocama s benzinom gađaju tenkove koji ima prolaze ispred dvorišta i dvije-tri žene, profesorice i službenice koje su dan ranije prvi put uzele puške u ruke. Stoji tako starac pred kolonom tenkova i ne želi im se skloniti s puta i neka žena s maramom koja na snijegu viče na okupatorske vojnike pitajući ih zašto su došli u njenu zemlju.

Zašto sam odlučio pisati kolumnu? Zbog hrvatske samodestrukcije!

Osmi je ovo članak koji objavljujem za portal Dijaspora.hr, za svoju bezimenu kolumnu. Polazna zamisao bila je progovoriti o našim manama i slabostima, tako da prosječno upoznat čitatelj dobije i neku drugu, alternativnu sliku o aktualnoj situaciji u kojoj se nalazi hrvatski narod. Nije jednostavno pisati za dijasporu, posebno zato što dijaspora nije jedna monolitna […]

Ne tako davno i hrvatski narod je živio u državi u kojoj su drugi imali vlast, a „moralno-politički i etnički“ podobni su držali partijski programirani smjer. Zatiran je naš hrvatski jezik i naša hrvatska povijest, govorili nam da mi nismo Hrvati, a ludi susjed je krao našu povijest, našu kulturu i naša dostignuća. Ne tako davno i hrvatski narod se borio za slobodu. I nas su tada proglašavali nacistima i fašistima, kolone tenkova orale su naša polja i gradove, zrakoplovi su parali nebo i bacali bombe. Ne tako davno i nama su tuđini slali svoju vojsku „da smiri stanje i uvede red“. Ne tako davno i mi smo proglasili neovisnost, a neki ludi narod je odlučio da neće trpjeti hrvatsku vlast u hrvatskoj državi i da će napraviti svoju državu u Hrvatskoj.

Danas, više nego ikada prije potpuno je jasno da je današnja Ukrajina preslika Hrvatske iz 1991. godine.

Samo, Hrvatska je tada imala predsjednika koji nije vjerovao u slatkorječivost, savjete i „prijateljsko savjetovanje“ stranih emisara. Znao je Tuđman s kim ima posla i da se možeš uzdati samo u se i u svoje kljuse. Sanjali smo i mi o nekoj 6. floti koja će doći da nas spasi jer smo mi pravedni u svojoj borbi, ali ona nikada nije došla. Isti ti „međunarodni čimbenici“ koji su godinama Ukrajini obećavali sve i sva, uzimali im novce i svojim kompanijama tamo osiguravali poslove, danas pišu tweetove i statuse podrške i suosjećanja, govore da vjeruju u snagu ukrajinskog naroda i da će pravda pobijediti. Onda isključe zvona na mobitelima i s društvom odu na večeru u skupi restoran.

Strašno je slušati razloge koje rusi nabrajaju u pravdanju vojne operacije. Jedan od njih je taj da se NATO počeo širiti na bivše zemlje Varšavskog ugovora i SSSR-a. Nije se NATO širio na te zemlje silom niti je bilo koju zemlju nagovara na članstvo. Sve te zemlje same su tražile i iz petnih žila upinjale da postanu članice NATO saveza. A to su postale jer su iskusile što znači živjeti pod ruskom čizmom i da ta opasnost nikada nije prošla. Zašto je na kraju Hrvatska stupila u NATO? Odgovor je više nego jasan: dosadilo joj živjeti u strahu od susjeda. Živjeti kraj mahnita susjeda je slično životu pokraj vulkana, nikada ne znaš kada će se njegovo ludilo probuditi. Luđaci se nekada primire, ušute i uvuku u sebe, a prestravljeni susjedi nikada ne znaju kada će razbuđeno ludilo prokuljati na površinu. To danas vide i jadni Ukrajinci dok njihove njive oru ruski tenkovi, a susjedne NATO zemlje su pune američkih borbenih zrakoplova. Neće luđak udariti na jačeg, nije toliko lud.

Vremena nema. A graditelje i čuvare trebamo!

Koliko god je teško, a uglavnom i mučno, pisati o hrvatskim slugama, izdajnicima kojima je sve tuđe draže od njihovog hrvatskog, još je teže oblikovati smislen tekst o hrvatskim rušiteljima i njihovom odnosu prema hrvatskoj državotvornosti. Jer to su ljudi u kojima je kroz stoljeća preživjela klica sna o hrvatskoj slobodi. Problematično je samo njihovo […]

Umjesto zaključka savjet: ako već morate živjeti pokraj luđaka, imate dva izbora: jedan je da budete veći luđak od njega pa neka se on vas boji. Drugi je da nabavite veliki pištolj, puno veći nego njegov. Nisu luđaci baš potpuno ludi. Sretno.

Piše Berislav Vujeva: Je li Hrvatima hendikep što su najmalobrojniji u BiH?

Biti najmanji, najslabiji i najmalobrojniji posebno je iskustvo koje kroz svoj život svi mi u jednom trenutku doživimo. Svi smo se našli u položaju da vodimo naoko izgubljenu bitku, suočavamo se s nadmoćnim protivnikom ili izrazito nepovoljnim spletom okolnosti. Međutim, slabiji i malobrojniji često u sebi nađu unutarnju snagu pa pobijede snažnije i veće od […]

Slika današnje Bosne i Hercegovine je slika borbe Hrvata za svoja politička prava. Trenutak je ovo u kojemu velika većina bosanskohercegovačke javnosti rezignirano i s pesimizmom osluškuje vijesti o rezultatima beskonačnih pregovora oko izmjena izbornog zakona. Pregovori su to, mučni i teški, u kojima se Hrvati pokušavaju spasiti od potpunog istrjebljenja, prvo političkog, a kasnije i onog egzistencijalnog, fizičkog.

Svima je već odavno jasno da su Bošnjaci od Federacije BiH, polovice države koju dijele s Hrvatima, odlučili napraviti svoju bošnjačku domovinu i da su im tu Hrvati poželjni otprilike kao kamen u cipeli. Zato i ne žele sporazum o izmjenama izbornog zakona kojim bi se otežao ili čak u potpunosti onemogućio njihov plan stvaranja nacionalne bošnjačke države. Odlučili su se za taktiku otezanja, i još usput što je moguće više oduzimati politička prava Hrvatima. Sve ovo je već poznato, toliko očigledno da je vidljivo čak i slijepcu i jasno i pticama na grani.

Ono što nije jasno kako su se BiH Hrvati našli u jedinstvenoj i potpuno novoj situaciji da su ostali potpuno sami, ako izuzmemo izrazito aktivnu političku potporu koju im pruža aktualni Zagreb. Pri ovome prvenstveno mislim da hrvatsku dijasporu.

U dugoj povijesti hrvatskog naroda rijetko je koja pojava bila konstantna kao što je sinergija između domovinske i raseljene Hrvatske, odnosno hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj i BiH te onih rasutih po cijelom svijetu. Hrvatski narod, rasut kao malo koji na zemaljskoj kugli, ma gdje živio, uvijek je disao istim plućima i srca su im kucala istim otkucajima.

Hrvati u domovini oduvijek imaju najveću potporu upravo u dijaspori koja poput brižne sestre skrbi i brine o svojoj mlađoj braći. Pomaže im i nikada se na njih ne ljuti koliko god oni prema njoj bili nezahvalni ili koliko god joj nepravde činili. Dijaspora je kroz okrutne godine tuđinske okupacije koje su snalazile braću i sestre u domovini čuvala i njegovala plamen hrvatstva, njegovala kulturu i običaje i na svaki mogući način pomagala svoju maticu.

Bez zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske nikada ne bi niti bilo neovisne hrvatske države. Pored ogromne materijalne pomoći možda je za hrvatski narod važnija bila politička potpora koju mu je pružala ujedinjena hrvatska dijaspora. Na svim meridijanima i paralelama kruga zemaljskog Hrvati su složno radili u interesu slobode hrvatskog naroda i stvaranja hrvatske države. Koristili su svoje političke i ekonomske veze, svoju brojnost na određenim područjima i općenito sve resurse koji su im se nalazili na raspolaganju. Kada se radi složno onda rezultati ne izostanu.

Kolumna Berislava Vujeve: Je li nas uistinu izdala Europska unija?

U posljednje se vrijeme iz BiH čuju brojne kritike prema EU. Kritike se tiču navodne „izdaje“ prema BiH, a dolaze uglavnom od bošnjačkih političkih i intelektualnih krugova. Ta navodna „izdaja“ izgleda tako da su Europljani od BiH tražili brojne ustupke uz obećanje da će njihovo ispunjavanje voditi ka članstvu u EU. Neki radikalni bošnjački komentatori […]

Brojni su primjeri političkog djelovanja hrvatske dijaspore. Hrvati u domovini, pritisnuti različitim ugnjetavačima, nisu imali slobodu političkog djelovanja. Sloboda se tražila vani. Iseljeništvo se stavilo u službu promotora slobode i prava porobljenog hrvatskog naroda i u tome niti su odustajali niti su birali sredstva. Sloboda je bila uzvišeni cilj i ideal za kojeg je vrijedilo podnijeti svaku žrtvu, čak i onu ultimativnu. Teško se oduprijeti ljudima koji su spremni dati svoj život za ideale, pogotovo ako je taj ideal sloboda. Zato je upravo dijaspora svojom požrtvovnošću bila najsnažniji zagovornik Hrvata u domovini.

A gdje smo danas?

Republika Hrvatska je samostalna, neovisna država. Članica je Europske unije i najsnažnije vojne alijanse na svijetu – NATO saveza. Koliko god se slagali ili razilazili o političkoj opciji koja je u određenom trenutku na vlasti u Hrvatskoj, jedno je sigurno: Hrvatska je neovisna i slobodna država u kojoj hrvatski narod samostalno određuje tijek svoje sudbine – sam bira svoju vlast i svoje političke predstavnike. Istodobno, stanje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je skoro pa dijametralno suprotno. Hrvati u BiH niti približno ne uživaju politička i ljudska prava koja bi im, kao ravnopravnima, trebala pripadati. Hrvati svoju borbu nisu završili, a tinjajući sukob koji nikada nije završen traje i dalje, drugim sredstvima. Etničko čišćenje hrvatskog naroda s područja na kojima predstavljaju manjinu traje i danas, kao i u ratnim i poratnim godinama. Hrvatima u BiH je sada, upravo u ovom trenutku potrebna pomoć jer se sada, dok ovo čitate, vodi odsudna bitka za budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

I tako, dok traju beskrajni pregovori u Sarajevu, Neumu ili negdje drugo, na bošnjačkim medijima svakodnevno čitamo, gledamo i slušamo brojne inicijative takozvane BiH (čitaj bošnjačke) dijaspore, njihova pisma i zahtjeve prema EU i američkim dužnosnicima. Po cijelom svijetu, od Bruxellesa do Kanade organiziraju se skupovi potpore tzv. „građanskoj“ Bosni i Hercegovini. Građanska BiH je ona u kojoj bi Hrvati, kao manje vrijedan narod, bez prava glasa u konačnici bili dovedeni na razinu statističke pogreške.

Hrvatska dijaspora, ta duša i srce hrvatskog naroda za to vrijeme šuti. Kao nikada prije u povijesti, hrvatska dijaspora ne oglašava se o sudbonosnoj borbi Hrvata u Bosni i Hercegovini. Svima koji su ikada imali doticaj s organizacijama hrvatske dijaspore poznato je da su upravo Hrvati iz Bosne i Hercegovine temelj skoro svake hrvatske iseljeničke zajednice. Njihova istrajna i nepokolebljiva ljubav prema svom narodu i svom rodnom kraju neusporedivo je jača u odnosu na sve naše sunarodnjake iz drugih krajeva u kojima obitavaju Hrvati. Nitko ne voli svoja sela, svoje rijeke, planine i gore, svoje običaje i svoju tradiciju kao iseljeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Nema većih domoljuba u Hrvata od Australije preko Europe pa do Sjeverne i Južne Amerike kao što su hrvatski domoljubi iz Hercegovine, Središnje Bosne, Bosanske Posavine i drugih krajeva Bosne i Hercegovine.

Kolumna Berislava Vujeve: Imaju li Hrvati nerealna očekivanja od novog Visokog predstavnika?

Jedna od specifičnosti koju svi narodi na području bivše Jugoslavije dijele je neprestana potraga za moćnim saveznicima, za nekim velikim starijim bratom koji će se u određenom trenutku stvoriti iz oblaka kao neka nebeska sila, stati na našu stranu i pomoći nam da pobijedimo zaklete dušmane koji nam, eto, stoljećima rade o glavi. Međutim, što […]

Isti ti Hrvati iz BiH bili su i ostali nositelji hrvatskog zajedništva i domoljublja u dijaspori i prije 30, 40 ili 50 godina. Čak i u sumornim godinama kada su bili metama strašnih UDBA-inih progona i egzekucija oni nisu šutjeli.

Hrvatska politička dijaspora je šesto razjedinjena i rascjepkana u podršci različitim političkim pogledima, od starčevićanaca, preko radićevaca, tuđmanovaca, proljećara, radikala, liberala, HDZ-ovaca, HSP-ovaca i ostalih. Međutim, u Bosni i Hercegovini po pitanju temeljnih, egzistencijalnih i državotvornih političkih izazova sve istinske hrvatske stranke imaju podjednake stavove. I HDZ, i HRS, i HDZ1990, i HSS, i HKDU, svi oni jednako misle kada je u pitanju aktualna borba za goli opstanak Hrvata u BiH. Nema dakle razloga zbog kojeg bi onda izostala politička potpora Hrvatima u BiH.

Možda je ovo prvi trenutak kada nitko od hrvatske dijaspore ne očekuje da pošalje nekakvu donaciju, kupi ili plati nešto. Ne očekuje se da itko ispunjava čekove koje bi netko mogao strpati u privatni džep. Od hrvatske se dijaspore sada očekuje samo glas, inicijativa, zalaganje za svoju braću u BiH. Ništa drugo. Brojne su organizacije hrvatske dijaspore koje mogu puno učiniti, jednako kao što su činile 90-ih godina prošlog stoljeća.

Može li hrvatska dijaspora od Canberre do Los Angelesa progovoriti zajedničkim glasom? Bez obzira koju hrvatsku političku stranku u BiH da podržavate, apsolutno sve stoje na istoj strani. Svi u ovom odlučnom trenutku misle isto. Ako su hrvatske stranke u BiH uspjele nemoguće: ujediniti se u ovakvom odsudnom trenutku, može li dijaspora svojim glasom i utjecajem, prikočiti u pomoć? Zar je moguće da je naša dijaspora ostala nijema? Nemoguće je povjerovati da u našem iseljeništvu ne postoji volja da se nešto učini, da nitko nije spreman kresnuti iskru koja će zapaliti ugasli oganj domoljublja. Hrvati u BiH se samo bore za svoje ljudsko pravo, za svoje dostojanstvo da žive kao ljudi, jednaki s ostalima. Ne traže niti manje niti više.

Vremena nema. A graditelje i čuvare trebamo!

Koliko god je teško, a uglavnom i mučno, pisati o hrvatskim slugama, izdajnicima kojima je sve tuđe draže od njihovog hrvatskog, još je teže oblikovati smislen tekst o hrvatskim rušiteljima i njihovom odnosu prema hrvatskoj državotvornosti. Jer to su ljudi u kojima je kroz stoljeća preživjela klica sna o hrvatskoj slobodi. Problematično je samo njihovo […]

Mogu li organizacije naše dijaspore poslati pisma svojim političkim zastupnicima, bilo pokrajinskim bilo državnim? Mogu li se organizirati peticije, pisati proglasi, upozoriti na užasnu budućnost koja prijeti Hrvatima u BiH ako se nešto ne promjeni? Mogu li hrvatska srca u cijelom svijetu ponovno kucati zajedno?

Kolumna Berislava Vujeve: Zašto su Hrvati kroz 13 stoljeća bili nesposobni izboriti se za svoju samostalnost?

Zanimljiva je povijest hrvatskog naroda na ovim prostorima, a jedna značajka osjetno razdvaja Hrvate od ostalih naroda. Riječ je o nedostatku državotvornosti! Prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen je 925. godine, a posljednji hrvatski kralj bio je Petar Svačić koji je poginuo 1093. u borbi protiv mađarskih zavojevača. Hrvatsko je kraljevstvo, dakle, preživjelo tek nekih 160-170 […]

Duge godine i stoljeća strane okupacije, tlačenja, mučenja i iskorištavanja oblikovali su hrvatsko nacionalno biće i tako da se opire svakom obliku državne vlasti. Kako se ni hrvatski domoljubi nisu rodili u slobodi, njihovo domoljublje oblikovano je u animozitetu prema vlasti, prema državi i njezinim tijelima. Razumljivo je to, jer kroz devet posljednjih stoljeća vlast Hrvatima nije nikada bila majka već uvijek maćeha. Dolazila je i nametala svoju volju bez pitanja i pristanka. Jedni su se pokoravali i služili, a drugi su odbili pognuti leđa i podanički kleknuti. Pobunjenička svijest se tako pronosila kroz duga stoljeća pa je tako postala dijelom nacionalnog bića. Ponosni ljudi preko nišana su se gledali sa stranim zavojevačima i njihovom vlašću. Odbijali pokoriti se i služiti im. Hrvati su tako, iz stoljetnog inata, postali pravi stručnjaci u rušenju vlasti. Sve novo i strano dočekivao je s podozrenjem i nepovjerenjem, s rukom spremnom na dršci mača. Vlast je dolazila samo da iskoristi, da opljačka i odnese, da otme sinove i pošalje ih negdje daleko, u neke svoje ratove.

Stoljećima se u hrvatskom narodu brusila sposobnost potkopavanja državnih struktura. Opažale su se najsitnije pukotine u bedemima vlasti, pronalazile slabe točke, istraživale najsitnije rupe i nedorečenosti u zakonima i pravilima, vrbovali korumpirani službenici. Državu se mrzilo i varalo, od nje se kralo i protiv vlasti se govorilo. U dugim zimskim noćima, uz ognjište se pripovijedale pobunjeničke priče i legende, na potomke prenosio ustanički gen i osjećaj mržnje i nepovjerenja prema vlasti. Dijelili su se savjeti i iskustva kako prevariti vlast, kako ne platiti porez i, gluho bilo, dati državi njen dio.

Nesuradnja i prkošenje državnim tijelima postali su akt patriotizma, slobodarsko ponašanje koje je bilo iskaz hrvatstva. Od pjevanja zabranjenih pjesama, pisanja parola po zidovima, krađe državne imovine do neplaćanja poreza i izbjegavanja ispunjavanja svake moguće obveze prema državnim organima. U povijesti hrvatskog naroda nemoguće je naći Hrvata koji je izgubio obraz jer je prevario državu. Prakticiranjem bilo miroljubivog Gandijevskog, bilo nasilnog neposluha hrvatski domoljubi kroz stoljeća su postali vrhunski rušitelji države i društvenog poretka. Beskrajno dugo gledanje preko cijevi s državom i njenim metodama prisile stvorilo je jedan cijeli sustav razmišljanja i ponašanja koji je u svojoj srži bio antidržavni. Hrvatski su domoljubi tako kroz 900 godina neprijateljske vlasti postali rušitelji, neka vrsta vrhunskih minera koji naraštajima pod zidove države postavljaju eksplozivna punjenja, načimajući ih, oštećujući i stvarajući neprolazne pukotine.

Kolumna Berislava Vujeve: Kakva je moć Hrvata u BiH?

Rat u Bosni i Hercegovini je završio tako da nitko nije niti pobijedio niti izgubio. Upravo ta činjenica, da rat nije završio ničijom pobjedom i ničijim porazom dovodi nas u stanje da se svi osjećaju pobjednicima, a nitko poraženim. Tako taj rat u biti nije niti prestao, već se samo nastavio drugim sredstvima i traje […]

Posebno su se blatili domaći ljudi koji rade za vlast. Proglašavani su izdajnicima. Stoljećima su oni koji su radili u državnoj upravi, bilo u vojsci, bilo politici, svi poreznici, carinici, inspektori, nadzornici, procjenitelji i seoski pisari, svi su oni redom proglašavani Judama koji su za šaku srebrnjaka prodali svoj rod. Raditi za državu značilo je raditi za okupatora, značilo je izdati svoju braću i sestre i pokoriti se neprijatelju. Svaki oblik suradnje s okupacijskom vlašću bio je smrtni grijeh. Bez obzira kako se zvao okupator: Turci, Mleci, Talijani, Austrijanci, Mađari, Srbi, komunisti…, svi koji su radili za njih bili su izdajice, a kako je izdaja smatrana nasljednom, tako su i njihova djeca nosila izdajničku stigmu. Naraštaji i naraštaji Hrvata tako su odgojeni da mrze državu i sve njene elemente i da s njom ne surađuju.

Hrvatski rušitelji su oni ponosni Hrvati, domoljubi koji su kroz stoljeća odbijali postati sluge, koji se nikada nisu pomirili s robovanjem okupatorima i koji su kroz devet stoljeća svojim pokoljenjima u zalog ostavljali ljubav prema hrvatskom narodu i imaginarnoj, nikad dočekanoj slobodi.

Tako je i krenula borba za hrvatsku slobodu i neovisnost. Doduše, čest je slučaj da je hrvatskim rušiteljima bio prvenstveni cilj srušiti omraženu srbokomunističku Jugoslaviju, a kasnije što Bog da. I tako, srušena je ta omražena tvorevina, tamnica hrvatskog naroda, jer su hrvatski domoljubi ustali i izborili slobodnu hrvatskom narodu. A što dalje?

Mineri ne grade. Oni ruše, a za stvaranje države i vlasti trebaju nam graditelji, zidari… Kako od minera i rušitelja očekivati da grade državu i njezina tijela? Kako istodobno naći graditelje i zidare koji nisu sluge i izdajnici koji su ranije radili za okupatora?

Mogu li hrvatski domoljubi konačno promijeniti odnos prema državi i vlasti? Jer, hrvatska država je i dalje ipak država. Primjerice, plaćanje poreza sada je domoljubni čin. Novci su za plaće liječnika i profesora, za našu hrvatsku vojsku i policiju. Za našu hrvatsku kulturu, za znanost i sport. Varanje države je sada neprijateljski akt protiv hrvatskog naroda, a korumpirani službenici su zlo koje treba iskorijeniti. Oni koji varaju državu više nisu patriote i junaci, već kriminalci i štetočine kojima je mjesto u zatvoru i koje moramo prijaviti. Svi mi.

Kako promijeniti stoljećima ugrađenu sliku da je država zlo i neprijatelj? Kako naše rušitelje natjerati da prihvate da je rad za društvo, za državu, za opće dobro pozitivan, a ne akt izdaje?

Kolumna Berislava Vujeve: Ponavljanje lekcije iz parlamentarnog zastupanja

U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke […]

Kako domoljube privoljeti da se što brojnije uključe u državna tijela, da ne rondaju protiv vlasti već da se aktivno uključe u nju. Kako ih uvjeriti da se moraju uključiti u politiku, da samo domoljubna politika na prvo mjesto stavlja dobrobit svog naroda, a ne nekoga drugoga? Samo tako bavljenje politikom može ponovno postati pošteno, časno i domoljubno. Nitko ne voli svoju zemlju kao oni koju su za nju bili spremni platiti ultimativnu cijenu, dati svoj život. Samo takvi pojedinci i na tim osnovana odgojeni naraštaji mogu biti temelj ispravnog političkog djelovanja.

Bez političkog djelovanja domoljuba država nema šanse za opstanak. Nedopustivo je da domoljubi koji vole svoju zemlju i dalje gaje nepovjerenje prema državnim tijelima. Kako uvjeriti patriote da je nekadašnja isključiva ljubav prema svom narodu sada ljubav prema svojoj zemlji i svojoj državi?

Kako ih uvjeriti da ostaju ovdje i bore se za tu državu i da ju ne puštaju neprijateljima i tuđim slugama sada kada su je svojom krvlju izborili i stvorili?

Kako ih uvjeriti da ne odlaze odavde masovnije nego što su odlazili u vrijeme najgorih okupatorskih tlačenja i ugnjetavanja? Najstrašnije je da djeca koja danas odlaze s naših kolodvora su djeca domoljuba, a ne djeca stranih sluga i izdajnika. Zar je moguće da hrvatski domoljubi hrvatsku vlast danas smatraju maćehom, a ne majkom?

Jednom stvorena država mora se čuvati i braniti, jer kako smo mi druge rušili s vlasti, tako i neki drugi nama pokušavaju srušiti državu. Upravo ti protiv kojih su ustali hrvatski domoljubi sada pokušavaju srušiti hrvatsku državu. A kako će opstati država koju nisu spremni braniti upravo oni koji su je stvarali?

Hrvatska državotvornost, stiješnjena između hrvatskih sluga i hrvatskih rušitelja u stalnoj je opasnosti od urušavanja. Je li moguće da je samo 30 godina nakon nastanka neovisne hrvatske države okopnio nacionalni zanos i polet, da strani zavojevači, sada na druge načine, sve više ovladavaju Hrvatskom?

Piše Berislav Vujeva: Je li Hrvatima hendikep što su najmalobrojniji u BiH?

Biti najmanji, najslabiji i najmalobrojniji posebno je iskustvo koje kroz svoj život svi mi u jednom trenutku doživimo. Svi smo se našli u položaju da vodimo naoko izgubljenu bitku, suočavamo se s nadmoćnim protivnikom ili izrazito nepovoljnim spletom okolnosti. Međutim, slabiji i malobrojniji često u sebi nađu unutarnju snagu pa pobijede snažnije i veće od […]

Hoće li hrvatska neovisna država uspjeti preživjeti dok ne odgojimo naraštaje domoljuba, rođenih u slobodi, spremnih graditi svoju nacionalnu hrvatsku državu, patriota koji će po svaku cijenu braniti svoju slobodu?

Vremena nema.

A graditelje i čuvare trebamo!

Piše Berislav Vujeva: Je li Hrvatima hendikep što su najmalobrojniji u BiH?

Biti najmanji, najslabiji i najmalobrojniji posebno je iskustvo koje kroz svoj život svi mi u jednom trenutku doživimo. Svi smo se našli u položaju da vodimo naoko izgubljenu bitku, suočavamo se s nadmoćnim protivnikom ili izrazito nepovoljnim spletom okolnosti. Međutim, slabiji i malobrojniji često u sebi nađu unutarnju snagu pa pobijede snažnije i veće od […]

Čak 900 godina trebalo je Hrvatima da nakon pogibije posljednjeg hrvatskog kralja izbore svoju neovisnu hrvatsku državu. Težnja za slobodom jedan je od temeljnih nagona svakog bića, ne samo ljudi. U čemu je hrvatski problem? Hrvatsko ropstvo bilo bi donekle razumljivo da se pored nas nalazio neki veliki narod koji nas je naprosto progutao i usisao u sebe, uništivši pritom naš cjelokupan identitet kao naroda. Ali nije tako! Zašto su onda Hrvati kroz 13 stoljeća svog postojanja na ovim prostorima bili nesposobni izboriti se za svoju samostalnost?

Nama koji živimo u današnje doba čini se potpuno nestvarnim da se u tako dugom razdoblju nije pojavio povoljan razvoj događaja koji bi nama Hrvatima omogućio stvaranje svoje neovisne države i posljedično razvoj svoje kulture, jezika, povijesti, znanstvenih dostignuća… Kao izravni sudionik događanja iz 90-ih godina prošlog stoljeća vidio sam iz prve ruke što znači rat i borba za slobodu. Ipak, razmjere žrtve podnesene za stvaranje samostalne hrvatske države tijekom Domovinskog rata uveliko nadmašuje gubitke koje je hrvatski narod imao kroz povijest, ratujući za tuđe interese. Nismo svi izginuli. U stvari, puno manje nas je poginulo nego u prijašnjim ratovima, a pobijedili smo i dobili svoju državu.

Hrvati su kroz stoljeća ginuli u raznim ratovima, samo pod tuđim stjegovima! Zašto se nisu borili pod svojim? Što je to u Hrvatima da ih je tako dugo vremena sprječavalo da se ujedine, organiziraju i izbore za svoju domovinu, svoje mjesto pod suncem kao i ostali narodi? Ukratko, Hrvati su pod Tuđmanom imali ono što ranije nisu, a to je jedinstvo! Kada smo se ujedinili, dobili smo svoju državu. Zašto se ranije nismo mogli ujediniti?

Čak 900 godina tuđinske vlasti u hrvatskom narodu je po pitanju državotvornosti iskristaliziralo dvije temeljne skupine. Jednu skupinu čine hrvatske sluge, a drugu hrvatski rušitelji. Hrvatske sluge su se srodile sa stranim ugnjetavačima, a hrvatski rušitelji odmetnuli su se od vlasti i preko cijevi se gledaju s državom bez obzira kako se ona zvala.

Kolumna Berislava Vujeve: Ponavljanje lekcije iz parlamentarnog zastupanja

U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke […]

HRVATSKE SLUGE

„Sluga služi jer je sluga i ne zna ništa drugo do li služiti. Kada izgubi jednog vladara, on trči izgubljeno tražeći drugog kojemu će služiti“, rekao mi je nedavno jedan jako pametan i angažiran čovjek i tako u rečenici sažeo ponašanje hrvatskih sluga.

Možda je najbolji primjer sluganskog ponašanja opisan u popularnoj seriji „Game of Thrones“ u dijelu kada kraljica Daenerys Targaryen zauzme robovlasničke gradove u Zaljevu robova, svrgne s vlasti robovlasnike i oslobodi robove. Prvobitno oduševljenje robova ubrzo splasne jer ne znaju što će sa svojom novostečenom slobodom pa od kraljice Daenerys traže da im dopusti da se vrate svojim vlasnicima.

Biti sluga teži je pojam nego biti rob. Pojam robovati odaje da se nešto radi protiv svoje volje, na silu. Rijetki su robovi koji žele ostati robovi. Sluga, međutim, služi. Ne nužno protiv svoje volje. Odnos sluga i robova prema svojim vladarima uzrokovan je njihovom međusobnom fizičkom udaljenošću. Što je sluga bliži gospodaru on mu je skloniji i lakše mu služi.

Rob i sluga koji se približi gospodaru s gađenjem gleda svoje sunarodnjake robove koji se bune i žele slobodu jer se u svojoj glavi srodio s vladarom i pogrešno misli da je postao jednak njemu. Zaboravlja da je on i dalje rob. Gade mu se drugi, niži robovi koji se, kao eto, stalno nešto bune i traže i ne uviđaju kako je vladar divan, dobrostiv i blag i da je ono što im daje i previše ako se uzme u obzir koliko su niski, jadni, vulgarni, prljavi, neprosvijećeni, zamlaćeni, tupavi, nazadni i nekulturni. A vladar je u njihovim očima dobar, samilostan i pravedan.

Sluge služe vladaru i s njim se gledaju izjednačiti, preuzeti njegove manire i običaje. Kao što su se u Bosni poturčili, tako su se u Hrvatskoj mađarizirali, talijanizirali, germanizirali, posrbili i sl. Sve im je prihvatljivo i dobro, samo ne ono hrvatsko koje retrogradno i, današnjim rječnikom rečeno, nimalo fancy.

I tako sluge žive u okrilju svojih gospodara pa s vremenom zaborave da su i dalje robovi. Poistovjete se u potpunosti sa svojim gazdama pa postanu žešći i veći okupatori od samih zavojevača. U Bosni su znali reći da je „poturica gori od Turčina“ jer je njihova mržnja prema dojučerašnjoj braći, Hrvatima-katolicima sablažnjavala čak i turske upravitelje. Jednako tako u Hrvatskoj su pro-mađarski Hrvati u narodu znani kao Mađaroni bili žestoki progonitelji svega hrvatskoga, od jezika do kulture i običaja često nadmašujući same Mađare. Svima je zajedničko da su se tako ponašali isključivo zbog svog osobnog interesa.

Kolumna Berislava Vujeve: Ako se nešto ne promijeni, BiH bi mogla doživjeti sudbinu Afganistana

I dok cijeli svijet prati situaciju u Afganistanu koja se mijenja kao u akcijskim filmovima, teoretičari svih vrsta, od ekonomskih, političkih, vojnih, geostrateških pa do onih koji se bave teorijama zavjera, bombardiraju nas svim mogućim i nemogućim objašnjenjima, pojašnjenjima, viđenjima i tumačenjima. Ništa manje nego sramno je izgledalo neorganizirano i bezglavo povlačenje Amerikanaca iz Afganistana […]

Tako su oni govorili i mađarski, i njemački i talijanski i srpski, a tako i danas hvale EU i Bruxelles, Srbiju i Beograd, uče djecu da proslavljaju Dan republike propale Jugoslavije koja ne postoji već 30 godina. Hrvatske sluge najlakše je prepoznati po uzrečici „prije je bilo bolje“.

Šifra je to koja prijekim putem otkriva hrvatske sluge, svojevrsni državotvorni lakmus papir. Hrvatskim slugama uistinu i jeste bilo bolje. Bilo im je bolje jer su bili sluge na dvorcu ugnjetavača, jer su s umišljene visine gledali na patnje svojih sunarodnjaka, jer su se srodili sa stranim gazdama, jer su počeli govoriti njihovim jezikom, uzeli njihovu vjeru, jer su se odrekli svoje braće i sunarodnjaka, jer su prestali biti Hrvati i prodali se nekom drugom. Uvijek su služili tuđincu, truloj diktaturi koja je ugnjetavala njihovu braću, njihove sunarodnjake, ali je njima „bilo dobro“. Izdavali su svoj rod zarad mrvica sa stola, za društveni status, za državne stanove i državna odmarališta…

Mrzili su svoj narod i podrijetlo, stidjeli se svog podrijetla, jezika, običaja i povijesti. Svoju su braću progonili i ubijali žešće nego i sami okupatori. Sve su činili samo da bi se dokazali svojim gospodarima.

A onda su došla Olujna vremena, uzburkalo se more i voda. A voda kada se uzburka onda se gornji slojevi pomiješaju s donjim pa nastane metež. U Domovinskom ratu hrvatske su se sluge primirile i ušutjele! Izgubljene, kao i oni robovi ostali su bez vladara i trče komu bi služili, ali nema nikoga. Nitko ne traži njihove usluge. Nikoga ne treba izdati, nikoga oblatiti, protiv nikoga lažno svjedočiti. Što činiti? Slijedeći svoju prirodnu ulogu ubacili su se u državna tijela i organe, zaposjeli državnom upravom i čekaju spremno novog vladara. Jer tu će on doći, tu je njegovo mjesto, a oni čekaju spremni da mu služe. Ne idu oni u Njemačku, oni slijede primjere svojih otaca, djedova i pradjedova sve redom sluga, robova i izdajnika.

Vladaju medijima i državnim aparatom. A hrvatski narod koji ih plaća i dalje im nije fancy. Uzor im je sve što nije hrvatsko. Osnivaju društva koja država spremno plaća i iz koje pljuju upravo po toj istoj državi i hrvatskom narodu. Još uvijek nisu našli novog vladara pa izgledaju pogubljeno između starog gazde u Beogradu i novog pretpostavljenog gazde u Bruxellesu. Problem je što Beograd danas ne izgleda nimalo fancy pa ga se pomalo odriču. Novi gazda Bruxelles je još uvijek na čekanju, zabavljen svojim problemima doima se nespremnim povesti svoje sluge. Zato se hrvatske sluge i uništavači hrvatske države u iščekivanju novog gazde zabavljaju pripremanjem terena slabeći i razarajući tkivo društva, stvaraju atmosferu da je hrvatska država propao i nemoguć projekt, da je svugdje bolje nego ovdje i da je Hrvatska osuđena na propast. Zaboravljaju navesti da su upravo njihovi kadrovi masovno infiltrirani u tijela državne uprave i da su oni generatori takvog stanja.

Sjetimo se priče o Mojsiju i putu Židova koji su 40 godina lutali pustinjom, sve dok i posljednji od njih koji je živio kao rob nije umro. Živjeti kao rob ili sluga ostavlja trajne i duboke tragove na čovjeka i samo onaj rođen i odrastao u istinskoj slobodi može biti slobodan, slobodnog duha i slobodne misli. Čovjek odgojen u slobodi nikad se neće pomiriti s ropstvom i borit će se za svoju slobodu do posljednje kapi krvi.

Kolike su šanse za opstanak slobodne i neovisne hrvatske države ovisi o tomu kako će Hrvati odgojiti naraštaje rođene u slobodi.

Zašto sam odlučio pisati kolumnu? Zbog hrvatske samodestrukcije!

Osmi je ovo članak koji objavljujem za portal Dijaspora.hr, za svoju bezimenu kolumnu. Polazna zamisao bila je progovoriti o našim manama i slabostima, tako da prosječno upoznat čitatelj dobije i neku drugu, alternativnu sliku o aktualnoj situaciji u kojoj se nalazi hrvatski narod. Nije jednostavno pisati za dijasporu, posebno zato što dijaspora nije jedna monolitna […]

Državotvornost je u Hrvata ozbiljno narušena djelovanjem ovim raširenog sloja hrvatskih sluga, ali nisu oni jedini neprijatelj hrvatskoj državotvornosti. Zanimljivo je kako i domoljubno orijentirani Hrvati svojim djelovanjem često znaju rušiti temelje hrvatske države.

O tome će biti riječi u sljedećem dijelu teksta koji će se baviti djelovanjem hrvatskih rušitelja…

Zašto sam odlučio pisati kolumnu? Zbog hrvatske samodestrukcije!

Osmi je ovo članak koji objavljujem za portal Dijaspora.hr, za svoju bezimenu kolumnu. Polazna zamisao bila je progovoriti o našim manama i slabostima, tako da prosječno upoznat čitatelj dobije i neku drugu, alternativnu sliku o aktualnoj situaciji u kojoj se nalazi hrvatski narod. Nije jednostavno pisati za dijasporu, posebno zato što dijaspora nije jedna monolitna […]

Međutim, slabiji i malobrojniji često u sebi nađu unutarnju snagu pa pobijede snažnije i veće od sebe.

Kao slabiji tim koji redovito odigra utakmice života kada se bori protiv nemjerljivo jačih momčadi, prikaže svoje najbolje izdanje, često i iznenadi i pobijedi samouvjerenog velikog protivnika. O njima se tada pišu pjesme i hvalospjevi, a kroz povijest se govori s poštovanjem.

Jednom davno, pametan čovjek mi je pričao o određenom načinu življenja u mješovitim zajednicama. Način natjecanja koji se neminovno javi kada na užem prostoru obitavaju različite skupine. Prije ili kasnije među tim zajednicama se javi nadmetanje koje se kasnije proširi na skoro sve dijelove života. Izgled i urednost naselja, veličina i ljepota kuća, školski uspjesi, broj profesora, liječnika i inženjera, rezultati sportskih društava, sve to postaje predmet natjecanja.

S druge strane, više od dičenja uspjesima, svaka zajednica se još više trudi sakriti svoju sramotu i bruku, događaje koji bi okaljali obraze njenih pripadnika i zajednice uopće. Između sebe gledaju utjecati na one sklone nepodopštinama da ih ne sramote pred drugima. Kao i svako drugo nadmetanje i ovo doprinosi napretku svih zajednica koji u krajnjoj liniji unapređuje cjelokupno društvo.

Poseban slučaj života mješovitih zajednica je kada je jedna skupina osjetno brojčano manja od drugih. Jedan takav slučaj nekad je postojao u blizini Jajca. Mala zajednica od 500-ak Hrvata živjela je prije posljednjeg rata u Mrkonjić Gradu. Bio je to karakterističan primjer manjinske zajednice koja se iz petnih žila trsila dokazati svoju vrijednost u negostoljubivom okružju. Ova hrvatska zajednica vjernika katolika nije mogla računati na pomoć države i društva. A nisu je ni tražili. Sve što su imali izgradili su sami. Redom zanatlije i obrtnici, vrsni majstori i vrijedno radnici koji su svaki novčić stekli sa svojih deset prstiju i u znoju svog lica. Zajednica je bila brojčano mala, ali homogena. Pomagali su se među sobom i, na čuđenje svojih susjeda, napredovali u svakom pogledu.

Zajedno su jedni drugima gradili kuće. Radom, savjetom i novcima priskakali u pomoć, zajedno se radovali i tugovali, plakali i smijali se. Iznjedrila je zajednica i intelektualce, i svećenike, i brojne školovane i uspješne ljude. Uspjesi ove zajednice uveliko se nadmašivali njezinu brojnost. Nije bilo neradnika i zgubidana, a sramotu skoro da i nisu morali skrivati jer se i ne pamti da je neki Hrvat u Mrkonjiću prenoćio u zatvoru.

Zajedništvo Hrvata pozitivno se prelijevalo i na cijelu zajednicu. Crkveni pjevački zbor je tako prepakiran u gradski zbor pa je osvojio prvo mjesto među amaterskim pjevačkim zborovima u Bosni i Hercegovini. A pjevali su skoro isti ljudi, uključujući i zborovođu. Mi, Hrvati iz Jajca, bili smo ljubomorni na zajednicu iz Mrkonjića jer nismo bili ni približno složni ni uspješni, a bilo nas je više i imali smo više.

Primjer nekadašnje hrvatske zajednice u Mrkonjić Gradu oslikava današnji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. BiH je također mješovita zajednica, a Hrvati su daleko najmalobrojniji. Ukratko, malo nas je i to moramo nekako nadoknaditi ako želimo opstati.

Kolumna Berislava Vujeve: Propasti nećemo, a tek će se vidjeti ima li nam spasa

Brojne su nelogične, neobjašnjive i običnom umu nedokučive stvari vezane uz ove naše prostore na kojima evo već stoljećima više ili manje uspješno obitavamo. Jedna od njih je svakako misterija kako smo uopće mi, Hrvati, ovdje opstali. Od stoljeća sedmog, otkad smo se ovdje nekim spletom okolnosti doselili, mi se od tada i iseljavamo. Odlazili […]

Hrvati nemaju brojčanu nadmoć i tek u malom dijelu države imamo većinu nad drugima. Ne možemo računati na brojnost. Hrvati dakle nemaju komociju biti lijeni, neuki, nesposobni i nestručni, jer u aktualnoj konkurenciji kao prosječni ne možemo opstati.

Naša nada može biti isključivo izvrsnost. Moramo biti bolji od boljih. Moramo biti najbolji. I ništa manje od toga. Ako već nemamo kvantitetu, onda nam je jedini spas u kvaliteti.

Naše škole stoga moraju biti najbolje, a naša sveučilišta najcjenjenija. Naše tvrtke najuspješnije, naše ustanove najučinkovitije, naši javni službenici i politički dužnosnici najsposobniji i najodgovorniji prema zajednici koju zastupaju. Najmanji uvijek moraju biti daleko najbolji da bi se održali i uspjeli.

Nastavnici djeci moraju dati istinsko znanje a ne petice bez podloge koje se na prvom stvarnom životnom ispitu rasprše kao mjehur sapunice. Nećemo uspjeti ako se na fakultete ne budu upisivali najsposobniji, ako naši liječnici ne budu najbolji i ako nam tvrtke ne budu vodili najsposobniji inženjeri i ekonomisti. Najbolje kadrove možemo imati samo ako isključimo nepotizam i korupciju. Samo tako i nikako drukčije mi možemo opstati u negostoljubivom ili još češće neprijateljskom okruženju Bosne i Hercegovine.

Što svojoj djeci možemo ostaviti mi koji nemamo imetke i milijune? Za početak možemo i moramo ih naučiti kako se može opstati i trijumfirati u stvarnom svijetu. Posebno svojim primjerom im podići ljestvicu znanja, stručnosti i moralnih vrijednosti kako se ne bi navikli na prosječnost.

Ništa dobro ne dolazi samo od sebe. Za sve dobro se moramo itekako potruditi, dati sve od sebe. Loše stvari imaju naviku dolaziti same od sebe. Za neuspjeh se ne moramo nimalo truditi. Jedinicu u školi možemo uvijek dobiti i bez imalo učenja. Za ležati u kući, gledati televiziju i dangubiti nije potrebna neka velika naobrazba, a ni trud.

Ne bez razloga, ono dobro se uvijek nalazi gore i za uspjeh se treba penjati. Put prema uspjehu je uvijek penjanje koje je teško. Lako je pasti a još lakše ostati dolje i nikada i ne pokušati. Put ka uspjehu je težak i naporan, pun odricanja i žrtve. I muke. I sav trud nije uvijek jamstvo uspjeha, ali je nužan preduvjet i bez truda nemamo nikakvu šansu za uspjeh. Hrvati kao najmanja zajednica moraju uložiti puno više truda od drugih. Naši stručnjaci moraju biti daleko najbolji jer na svakog našeg dolaze deseci drugih. Samo izrazito bolji, naši pojedinci se mogu istaknuti.

Naporan trud i rad, odricanje, zajedništvo, a prije svega poštenje i čestitost skup je osobina koje nas mogu povesti ka napretku. Bez njih, utapamo se u prosječnost okruženja i kao najmanji gubimo identitet i nestajemo.

Kolumna Berislava Vujeve: Je li nas uistinu izdala Europska unija?

U posljednje se vrijeme iz BiH čuju brojne kritike prema EU. Kritike se tiču navodne „izdaje“ prema BiH, a dolaze uglavnom od bošnjačkih političkih i intelektualnih krugova. Ta navodna „izdaja“ izgleda tako da su Europljani od BiH tražili brojne ustupke uz obećanje da će njihovo ispunjavanje voditi ka članstvu u EU. Neki radikalni bošnjački komentatori […]

„Ne znati, ne moći i ne htjeti je lako. Teško je znati, moći i htjeti“, riječi su ovo uz koje sam odrastao, a govorio mi ih je moj otac. Govorio bi mi to svaki puta kada bih izbjegavao obaviti neku zadaću ili se izmotavao kako nešto ne znam raditi samo kako bih pobjegao negdje s društvom. Danas znam da je moj otac bio u pravu. Teško je reći znam i mogu i hoću i time pristati na neku obvezu, uzeti na sebe odgovornost. Upravo ovo su vrijednosti koje i mi moramo prenijeti na svoja pokoljenja. Čovjek koji zna, može i hoće je nezaustavljiv i nepobjediv.

Možemo li to?

Kolumna Berislava Vujeve: Je li nas uistinu izdala Europska unija?

U posljednje se vrijeme iz BiH čuju brojne kritike prema EU. Kritike se tiču navodne „izdaje“ prema BiH, a dolaze uglavnom od bošnjačkih političkih i intelektualnih krugova. Ta navodna „izdaja“ izgleda tako da su Europljani od BiH tražili brojne ustupke uz obećanje da će njihovo ispunjavanje voditi ka članstvu u EU. Neki radikalni bošnjački komentatori […]

Nije jednostavno pisati za dijasporu, posebno zato što dijaspora nije jedna monolitna zajednica, nego u njoj obitava mnoštvo kategorija. Od onih koji vise na internetu i znaju sve vijesti iz rodnog kraja do onih koji se domovine sjete samo kada pobjeđuje naša nogometna reprezentacija. Teško je, pa čak i nemoguće, za tako različite skupine napisati podjednako zanimljiv, ali i poučan članak. Postoji naravno i minimalna šansa da ove moje umotvorine pročita netko u BiH ili Hrvatskoj, tako da i to treba uzeti u obzir.

Bilo kako bilo, trebamo govoriti i pisati o nama, o našim manama i problemima, o našim nedostacima i svemu onome što nas koči da kao narod napredujemo i postanemo bolji.

U svom sam životu radio različite poslove, u različitim okružjima i uvjetima, zanimljive i dosadne, opasne i bezopasne, naporne i lagane, u domovini i u inozemstvu, čak i na različitim kontinentima. Bio sam i u ratu, kao dragovoljac. Ratnik ništa bolji i ništa lošiji od drugih. Nisam odlikovan za hrabrost, ali uspio sam nekako preživjeti i to više srećom nego pameću. Ima jedna rečenica koju sam toliko puta u šali izgovarao u ratu, a danas mi se vrti u mislima. Bila je to moja dosjetka kako sam eto ja sam odlučio da u ratu neću poginuti pa ću upravo biti taj koji naraštajima poslije nas dosađivati pričama o ratu i da se svi dobro paze jer će o meni ovisiti kako će ovi ostali biti upamćeni među budućim pokoljenjima. Često sam to izgovarao kao odgovor na zadirkivanje kako sam zbog svoje fizičke visine laka meta neprijateljima i da se „neću dugo zgrijati“ na ratištu prije nego što me nešto ne pokosi. Sada, u svojoj pedesetoj godini života pišem ovu kolumnu sa stanovišta čovjeka koji je bio u ratu, i izbjeglica sa zapaljenom kućom, koji je devet godina kao diplomat živio i radio izvan Bosne i Hercegovine i koji danas živi tu, u Jajcu, u gradu u kojem sam rođen i kojeg sam i branio i oslobađao.

Ipak, ne pišem o ratu, kao što i svojoj djeci o njemu ne govorim. Pišem o budućnosti, budućnosti svoga hrvatskog naroda i svoje domovine Bosne i Hercegovine. A ta budućnost počinje već danas, dok ovo pišem i dok ovo vi čitate. Točno u ovom trenutku mi gradimo budućnost, gradimo društvo u kojemu naša djeca u budućnosti neće morati ratovati niti bježati iz svoje domovine. Složit ćete se da nam ovo ne padne tako često na pamet, a ipak je tako.

Kolumna Berislava Vujeve: Ponavljanje lekcije iz parlamentarnog zastupanja

U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke […]

Ovih je dana moderno svaljivati krivicu na druge, žaliti se kako nas ugrožavaju i ugnjetavaju, ne daju nam naprijed. Otkako sam počeo trezveno razmišljati gajio sam potpuno suprotan stav i nisam se želio baviti drugima već nama samima, hrvatskom narodu za kojeg vjerujem da je puno bolji nego što se čini gledajući sa strane. Duboko vjerujem da suočavanje s vlastitim manama i nedostacima predstavlja prvi korak ka mijenjanju na bolje. Nisu nama za naše probleme krivi drugi. Uglavnom smo za svoj položaj i zaslužni i krivi sami mi. Kriviti druge narode, države ili okolnosti bilo bi kao u sportu kriviti konkurentske momčadi jer žele osvojiti prvenstvo i biti prvaci dok i mi sami to istodobno pokušavamo. Licemjerno je to. Svatko se za sebe bori i za svoj interes radi i nisu nam drugi krivi ako nas nadmaše i preteknu ili ako nas pobijede.

Skidati krivicu sa sebe i za svoje probleme kriviti druge osobina je koju ne nalazimo na zapadu. Princip prihvaćanja odgovornosti je na zapadu nešto normalno i to na svim razinama. Moralno je i časno odgovarati za svoja djela i to predstavlja jedan od temelja zapadnog društva. Upravo stoga na zapadu dužnosnici sami daju ostavke ako se utvrdi da su sudjelovali u nečasnim radnjama. Mi Hrvati smo nekako uspjeli preuzeti negiranje krivice s istoka. Kako sam jedno vrijeme imao posla s Bliskim istokom, stekao sam uvid u ovu groznu osobinu koja je često zastupljena u arapskom svijetu. Riječ je o tome da je tim ljudima najnormalnija stvar za sve probleme u kojima se ljudi nađu kriviti nekoga drugoga, svjetsku zavjeru, neku elementarnu nepogodu, mrske neprijatelje i dušmane svih vrsta koji im rade o glavi, ili bilo što drugo. Sve samo ne priznavati osobnu odgovornost.

Upravo zbog ovog ponašanja nama se i ne događaju slučajevi kao nedavna ostavka austrijskog kancelara Sebastiana Kurza koji je napustio dužnost nakon afere koja bi kod nas prošla potpuno neopaženo. Jednom je neki lokalni, bh. kantonalni ministar alanfordovski odgovorio na pitanje hoće li zbog nekog korupcijskog skandala dati ostavku.

„Zašto bih dao ostavku, pa bolje je biti ministar nego ne biti“, bubnuo je on tada pred TV kamerama. I ostao je ministar.

Kako su Hrvati prigrlili ovakav obrazac ponašanja samo u svojim domovinama, dok se na zapadu ponašaju sasvim drukčije, nije lako objasniti, ali se s time moramo suočiti. I mijenjati se. Zašto možemo časno i pošteno raditi i živjeti drugdje, a ne možemo u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini? Zar smo doista toliko samodestruktivni? Potpuno nedostatak osjećaja odgovornosti do temelja razdire i naš narod i društvo u cjelini. Nitko nije kriv nizašto, od najniže do najviše razine. Od djece kojoj je normalno prepisivati na školskim testovima, preko liječnika kojima zbog nemara listom umiru pacijenti, do ministara koji spiskaju i pokradu milijune. Nitko nikada ne bude kriv. Istodobno, u razvijenom svijetu pojam osobne odgovornosti temelj je ukupnog ekonomskog, socijalnog, političkog i svakog drugog života društva.

Radeći sa stranim diplomatima u BiH često sam slušao njihova zapažanja od kojih je jedno bilo teško ne zapamtiti. Stranci po dolasku u BiH vrlo brzo zamijete kako kod nas postoji lokalna poštapalica „nema problema“ koju svi beskonačno ponavljaju. Tako ti strani diplomati nakon nekoliko dana komentiraju kako im je čudno da svi bez prestanka ponavljaju da „nema problema“, dok istodobno ništa u društvu ne funkcionira i kud god se čovjek okrene vidi samo probleme i ništa drugo.

Bivši konzul BiH u Chicagu analizira: Što je Bosna i Hercegovina Americi?

Našu stvarnost, sadašnjost i prošlost određuju i njome upravljaju veliki i moćni. Tako je u našim susjedstvima, u selima i u gradovima gdje se bogati i utjecajni dogovore, a oni mali i siromašni se tomu prilagođavaju i gledaju ugrabiti nešto za sebe. Nije drukčije i u svijetu gdje veliki uzmu što njima treba i što […]

Hrvatski narod mora uspostaviti dijalog sa samim sobom, jer na kraju, deklarirati se vjernicima, a poricati svoje greške je krajnje licemjerno, kao čovjek koji tvrdi da nema razloga ići na ispovijed jer nije počinio nikakva grijeha. Nije moguće postati bolji ako vjerujemo da smo već sada bez mane i najbolji koji možemo biti, ako nismo spremni prepoznati svoje greške i raditi kako bismo ih ispravili. Smatrati sebe savršenima put je koji vodi ravno u propast.

Kako smo uspjeli srozati se na razinu da nam ovakva sumorna stvarnost postane prihvatljiva? Gdje su završili naši snovi o boljem sutra, o pravednom društvu slobode i jednakosti zbog kojih smo i rušili truli i odvratni komunizam u kojemu smo bili građani druge klase samo zato što smo išli u crkvu? Umjesto da se odmah i ovdje trudimo postati bolji i tu energiju širiti na druge, mi smo zauzvrat kao normalno prihvatili ono najgore iz lokalne balkanske baruštine koja nas okružuje?

Možemo li mi Hrvati koji se busamo kako smo državljani EU to početi i otvoreno pokazati? Da li se na nama primijetiti da smo mi državljani EU ili nas od ostalih razlikuje samo hrvatska putovnica sa zvjezdicama Europske unije? Jesmo li u sebi prihvatili norme civiliziranog svijeta i jesmo li spremni biti lokomotiva promjena u cjelokupnom društvu? Bosnu i Hercegovinu upravo Hrvati vode i vuku ka Europi i upravo stoga Hrvati moraju biti ti koji će po svojim vrijednostima biti najbliži Europi i zapadnoj civilizaciji.

Sve ovo se mora reći, reći i ponavljati kako bi nam ušlo u uši i duše. Kako bismo na osobnoj razini započeli svoje mijenjanje. Nije moguće promijeniti društvo, a da pojedinci ostanu isti. Ne možemo istodobno i lagati i govoriti istinu, varati i biti pošteni, krasti i boriti se protiv kriminala. Odreći se balkanizma i svega onoga što on uz sebe nosi. Sve one smutnje, laži i sitne prevare po kojima su u civiliziranom svijetu poznati ljudi iz ovih krajeva prva je stvar koju moramo učiniti.

Koliko puta u poslovnom svijetu nekoga možete prevariti, jednom možda ili dvaput? A što dalje? Davno su nestale te osobine u svijetu 21. stoljeća gdje svi sve o svima znaju.

Dvije godine nakon što sam se vratio u BiH i dan-danas se ne mogu pomiriti s činjenicom da apsolutno svaki čovjek s kojim dogovaram bilo kakav posao laže. Laže i pokušava me prevariti na svaki mogući način. Ovdje je normalno da se dogovor ne poštuje, da se kasni, da posao nikad nije izveden na način na koji je dogovoren, da budete prevareni na najniže načine. Uglavnom od Hrvata.

Istodobno se čudimo da se iz inozemstva tako malo ulaže u naše poslove ovdje, premda imamo odlične potencijale? Čudimo se, a odbijamo istrijebiti one sitne korumpirane duše koje morate podmititi kako bi radili svoj posao? Kada ćemo se mi sami obračunati s onim užasnim službenicima koji će učiniti apsolutno sve da vam zagorčaju život, odbiju vam bezbroj zahtjeva sve dok ih ne podmitite. I famozni IMT, ta užasna skraćenica za „ima’l mene tu?“, fraza koja je cijelo područje jugoistočne Europe stavila na sve moguće crne liste, od poslovnih do političkih, znanstvenih i kulturnih. Sve je kod nas lažno i tako nas, s razlogom, doživljavaju. Od diploma do certifikata o podrijetlu proizvoda, sve je obezvrijeđeno i nitko nam ne vjeruje.

Ne tako davno mi Hrvati smo kao narod bivali poznati po poštenju i časti. Živio sam u mješovitom naselju i strogo su me odgajali da znam kako točno na ulici pozdraviti svaku pojedinu osobu iz susjedstva, da se netko od njih ne bi uvrijedio. Učili su nas da će se po našem ponašanju znati iz kakve obitelji dolazimo i da svake nedjelje idemo u crkvu. Pazili smo na obraz i kad ne bismo imali kruha u kući svi računi bi sigurno bili plaćeni, a dugovi izmireni. A gdje smo danas?

Dovesti Europu i civilizaciju ovdje možemo samo ako radikalno promijenimo skoro svaki oblik svog ponašanja.

Prekratak je ovaj tekst da bi se čak i letimično nabrojale sve teme o kojima moramo govoriti i nikako ne šutjeti. Zato sam odlučio pisati i nadam se da će nas pisati puno više, jednostavno stoga što se mora početi iskreno i iz srca govoriti.

Kolumna Berislava Vujeve: Imaju li Hrvati nerealna očekivanja od novog Visokog predstavnika?

Jedna od specifičnosti koju svi narodi na području bivše Jugoslavije dijele je neprestana potraga za moćnim saveznicima, za nekim velikim starijim bratom koji će se u određenom trenutku stvoriti iz oblaka kao neka nebeska sila, stati na našu stranu i pomoći nam da pobijedimo zaklete dušmane koji nam, eto, stoljećima rade o glavi. Međutim, što […]

Moramo se promijeniti jer je nemoguće da nam postane bolje ako to ne učinimo. Ne možemo raditi isto, a nadati se da će nam biti drukčije, odnosno bolje. Promjena mora doći iznutra i ona mora početi sada i odmah, na razini svake jedinke, svakog našeg čovjeka.

Jer kao što ne možete otići – a ostati, ne možete se ni promijeniti – a ostati isti.

Kolumna Berislava Vujeve: Imaju li Hrvati nerealna očekivanja od novog Visokog predstavnika?

Jedna od specifičnosti koju svi narodi na području bivše Jugoslavije dijele je neprestana potraga za moćnim saveznicima, za nekim velikim starijim bratom koji će se u određenom trenutku stvoriti iz oblaka kao neka nebeska sila, stati na našu stranu i pomoći nam da pobijedimo zaklete dušmane koji nam, eto, stoljećima rade o glavi. Međutim, što […]

Međutim, što je istina?

Istina je to da BiH do sada nije učinila ništa ili gotovo ništa na putu približavanja Europskoj uniji. Uslijed toga, BiH još uvijek nije čak niti dobila status kandidata za članstvo. Posljednje što je konkretno učinjeno je kada je tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović u Bruxellesu predao aplikaciju za članstvo. Bila je veljača 2016. godine.

Dakle, BiH od EU još uvijek nije prepoznata kao kandidat za članstvo pa samim tim niti ne može početi dugotrajne i mukotrpne pregovore oko članstva. Štoviše, BiH je po pitanju EU integracija uvjerljivo posljednja od svih zemalja jugoistočne Europe.

EU zvaničnici nisu od BiH tražili ništa drugo od onoga što traže od svih ostalih kandidata, a to je da se uspostavi red i vladavina zakona, jednako za sve građane. Od nas se traži borba protiv korupcije, transparentnost u trošenju javnih prihoda i sve ono čemu bi po pravilu i trebala težiti svaka normalna državna vlast.

Ovaj put nema glumljenja žrtve, kuknjave i prenemaganja. Predug je to i kompliciran proces kojeg svaka država mora proći jednako kao što su to i ostale. Možda zato političko i intelektualno Sarajevo, naviknuto da mu se gleda kroz prste sada negoduje? Kao učenik koji se navikao prepisivati na ispitu, sada kada sam mora uraditi zadaću sjedi i kutu i ljuti se.

A tko smo mi i što smo mi toj Europi da bi nam ona progledala kroz prste? Čime smo ju to zadužili i kakva je to uopće slika koju o nama ima civilizirani svijet.

Sirotinja bez obraza i ponosa…

Sjetimo se na trenutak bezbroj puta viđene scene u svijetu, ali i u BiH: dok gosti sjede u bašti kavane, prilazi lokalni prosjak i moli milostinju. Za stolom zamire razgovor, ljudi se osjećaju nelagodno i dok jedni odvraćaju pogled drugi iz džepa vade neki sitniš i daju ga prosjaku samo kako bi se što prije izgubio. Pažljivom promatraču lako se da uočiti da u cijeloj sceni jedino prosjaku nije neugodno. On se uhodanom procedurom stvorio pred ljudima i stoji tražeći da mu se udijeli nešto što nije zaslužio, zaradio niti njemu pripada. Nakon što pokupi milostinju, prosjak odlazi dalje. Jedina stvar koja se nikako ne može dogoditi je da prosjak nakon što im uzme novce, sjedne za stol s onima od kojih je maloprije prosio. To je stoga što se jednaki ljudi između sebe druže i jedni druge primaju u društvo.

Donacija, novotarija koja je zadesila narode Bosne i Hercegovine nakon posljednjeg rata korumpirala ih je skoro kao ništa drugo. Donacija, ta ranije nama nepoznata riječ postala je jedan od najčešće spominjanih izraza u dugim poslijeratnim godinama. Donacija je u osnovi dar kojeg jedna strana daje drugoj kada uvidi da je to ovoj drugoj potrebno. Jednako kao i drugim zemljama koje je zadesila neka strašna nesreća i BiH je trebala pomoć, da se pokrene i uhvati korak s drugima.

Donacija su trebale služiti da usputno pripomognu i nikako nisu zamišljene da postanu osnova materijalne obnove društva. Donacija se ne traži, ona se ne moli i ne prosi. Stalna kuknjava za donacijama imala je temelj u raširenom, a pogrešnom mišljenju da su za rat u BiH krivi stranci koji su nas radi svojih interesa zavadili iako smo se mi međusobno neizmjerno voljeli. I tako su ti stranci, prema tome, imali obvezu doći i popraviti sve ono što smo mi srušili. Takvo razmišljanje dobilo je i svoju institucionalnu dimenziju jer su izdavane smjernice BiH diplomaciji da radi na promoviranju donacija, što je neodoljivo podsjećalo na Kikaševu prosjačku družinu koja ne prosi od potrebe već od zanata. Ova „sadaka politika“ traženja donacija je do temelja srozala ugled Bosne i Hercegovine, a ostala ponašanja tomu su još dodatno doprinijele.

Civilizirani i napredni svijet su kao gosti koji u onoj priči sjede u bašti kavane, dok BiH nekako neodoljivo podsjeća na onog prosjaka koji bi nakon što je uzeo milostinju volio sjesti s njima za stol. Teško će EU takvu državu primiti ravnopravno sa sobom za stol.

Kolumna Berislava Vujeve: Propasti nećemo, a tek će se vidjeti ima li nam spasa

Brojne su nelogične, neobjašnjive i običnom umu nedokučive stvari vezane uz ove naše prostore na kojima evo već stoljećima više ili manje uspješno obitavamo. Jedna od njih je svakako misterija kako smo uopće mi, Hrvati, ovdje opstali. Od stoljeća sedmog, otkad smo se ovdje nekim spletom okolnosti doselili, mi se od tada i iseljavamo. Odlazili […]

Naše laži i petljanja…

Nemoguće je pobrojati koliko puta su EU predstavnici svih mogućih razina dolazili k nama samo da bi opet i iznova utvrdili da nismo učinili niti najmanji korak ka EU članstvu. Ne treba zaboraviti da BiH još uvijek nije niti započela pregovore koji mogu trajati desetljećima. BiH se tek treba izboriti da dostigne status kandidata da bi se u nekom izvješću moglo čuti da su u BiH parlamentu „usvojene izmjene zakona kako bi se uskladile s EU pravnom stečevinom“. Ta famozna floskula koju smo nebrojeno puta slušali u vrijeme kada je Hrvatska vodila teške pristupne pregovore?

Naviknuti na ulogu žrtve, na stalno milovanje po glavi i popuštanje Sarajevski politički smutljivci su mislili su da će i ovaj put proći mukte i stranputicom biti primljeni u EU preko reda, onako bratski u stilu kako je to rađeno u godinama neposredno nakon rata. Nadali su se da će članstvo doći besplatno. Ali ne ide to više tako. Članstvo u EU može doći isključivo kroz potpunu promjenu u kojoj će se naše korumpirano društvo iz temelja promijeniti. Samo kada sami sebe dovedemo u stanje da se i kod nas pobjeđuje onaj koji je stvarno bolji, da prednost ima onaj koje je uistinu sposobniji, koji više zna, hoće i može, samo tada za nas može nastupiti bolja budućnost.

Brojni besplodni sastanci bili su sramna pozornica na kojoj se očitovao neviđeni bezobrazluk i gdje se znalo dogoditi da BiH zvaničnici umjesto prezentiranja ostvarenog napretka u približavanju EU, od europskih emisara iznova traže donacije. Dolazili su ljudi u najboljoj namjeri, davati nam upute što i kako učiniti da postanemo dio civilizacije. Nosili mrkvu, nikad štap. Čudili se kako s naše strane dolaze verbalna uvjeravanja kako nam je EU članstvo prvi i glavni prioritet. Ali su izostala konkretna djela. I umorili su se od naših sitnih prevara.

Nepravda i ljudska prava…

Konstitutivni narodi u BiH nisu jednaki. To znaju i vide svi i oko toga više niti ne treba trošiti riječi. Europska unija je potrošila bezbrojne sate dogovaranja i pregovaranja, a sve kako bi između sebe dogovorili modalitete zajedničkog suživota stoljećima razdvojenih i zavađenih naroda koji su kroz povijest svatko sa svakim u jednom trenutku bili na suprotnim stranama. Velika većina tih zemalja ima predstavnike svojim manjina u susjednim državama pa je i oko toga trebalo voditi računa. Nakon velikog truda, europski lideri su uspjeli stvoriti mehanizme da se u jednoj nad državi dragovoljno nađe 27 nacija koje to kroz stoljeća povijesti nisu željele. Zajedno tamo žive i djeluju države koje su pokretale svjetske ratove, okupatori i okupirani, ugnjetavači i ugnjetavani.

A gdje smo mi u svoj toj priči? Siromašna i malena zemlja, posvađana i razjedinjena čak i oko pitanja svrhe samog svog postojanja. Država u kojoj je cijeli jedan narod od ukupno tri do te mjere obespravljen da niti sam sebi ne može birati političke predstavnike. Zar je netko i mogao zamisliti da tako uređena država može nekada ući u ravnopravan savez s državama starog europskog kontinenta gdje se strogo vodi računa i pravima svake jedinke, a kamo li cijelog naroda? Nije na odmet napomenuti da su pripadnici tog obespravljenog naroda, Hrvati u BiH, državljani upravo te EU. Zar su smutljivci političkog Sarajeva mislili da će to u Bruxellesu proći neopaženo? Zar su mislili da europski političari koji brinu čak i o pravima ameba neće pitati što se to događa s Hrvatima u BiH? Isplivale su te stvari na površinu, probile se čak i kroz medijsku blokadu koja vlada u Saraj kotlini.

Kada je tadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović 2016. godine predavao aplikaciju za članstvo u EU, tamo su ga dočekali EU Parlamentarci iz Hrvatske. Upravo su hrvatski zastupnici uložili najviše truda da se BiH tada pomakne s mrtve točke. Nitko nije pitao koliko muslimana ima u BiH, jer to nije nikome važno. U Njemačkoj i Francuskoj živi nekoliko puta više muslimana nego u BiH.

Nema Bosna i Hercegovina u Europskoj uniji iskrenijeg prijatelja od Hrvatske i samo preko Hrvatske mi se možemo približiti Europi. Nikako drukčije. Ali ni Hrvatska neće podržati Bosnu i Hercegovinu u kojoj su Hrvati građani drugog reda.

Svjestan sam da u ovom članku nema dovoljno prostora čak ni taksativno pobrojati sve ono što smo mi propustili učiniti, sve naše sitne laži i prevare koje nam više nitko ne tolerira. Ne može stati niti endemska korupcija, jedinstveni nepotizam, potpuno izokrenut sustav vrijednosti i još puno toga što nas poput beskrajno dubokog kanjona razdvaja od civiliziranog svijeta o kojemu sanjamo. Teško je i ne spomenuti još jedan, politički segment, a to je povjerenje. Mogu li se Europljani pouzdati u BiH da će s njima dijeliti zajedničke političko-sigurnosne vrijednosti i interese. Pred vratima nam je formiranje zajedničkih europskih oružanih snaga od kojih se očekuje da jednoga dana zajedno stoje na braniku granica EU. Dijele li istinski sva tri naroda u BiH privrženost europskoj ideji? Teško.

I za kraj, koga su onda izdali Europljani? Što su nam to obećali i nisu ispunili? A što smo mi to njima obećali pa slagali? Ima li jedan čovjek na svijetu koji smatra da ovakva Bosna i Hercegovina može biti dio civiliziranog svijeta?

Kolumna Berislava Vujeve: Ponavljanje lekcije iz parlamentarnog zastupanja

U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke […]

Umjesto zaključka…

Uopće me ne zanima kada će BiH postati članicom EU. Želim vidjeti da se kod nas stvari postave na pravo mjesto. Želim živjeti u društvu u kojemu će se točno znati što je dobro, a što ne, gdje će naše poremećene vrijednosti konačno biti stavljene na pravo mjesto, u kojem se se za lopova neće reći da se „snašao“ i u kojem se ljudi neće diviti kriminalu, nepotizmu i korupciji. Treba nam društvo u kojemu se cijene poštenje i naporan rad, gdje ljudima možete vjerovati na riječ i gdje se ljudi trude ostaviti svojoj djeci bolje mjesto za život od onoga što su naslijedili.

Ako ovo ostvarimo tada ne treba nam članstvo u EU.

Kolumna Berislava Vujeve: Ponavljanje lekcije iz parlamentarnog zastupanja

U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke […]

Međutim, što je s Hrvatima u Bosni i Hercegovini?

Dok drugi imaju Arape i Turke, treći Ruse i Kineze, mi Hrvati imamo sve, a zapravo nemao nikoga na svojoj strani. U svojim glavama imamo bezbroj prijatelja i saveznika, ali u stvarnosti mi smo sami.

Tko su naša velika braća, naši saveznici i podupiratelji, naši idealizirani vitezovi na bijelim konjima? U koga se mi to možemo pouzdati u crnim trenucima kada nam voda dođe do grla? U nedostatku velikih zaštitnika, a iz potpuno neutemeljenog razloga, mi Hrvati sve zapadnjake unaprijed proglašavamo „svojim“.

Puno je Bosnom i Hercegovinom prodefiliralo tih „naših“. Puno i previše. I što god nam se činilo da su bili više „naši“, to se ispostavilo da su bili više „njihovi“. Nitko nam nije više naudio od onih od kojih smo se nadali da će nam bar malo pomoći. Sjetimo se samo Wolfganga Petritscha. On je bio jedan takav „naš“. Austrijanac, katolik, čak mu je i ime bilo nekako „naše“, a ipak nam je od rata na ovamo malo tko zla nanio kao što je to učinio on. Ili Valentin Inzko, koji je isto nekako bio „naš“, opet Austrijanac, opet katolik, opet skoro sve što je učinio bilo je protiv nas. Evo nas danas opet na početku, došao je novi Visoki predstavnik kojeg mi naivno već proglasili „našim“.

Druga su dva naroda, prema Schmidtu, mudro zauzela potpuno suprotne stavove u odnosu na nas. Jedni ga uopće ne priznaju, dok su ga drugi unaprijed dočekali na isukane noževe okrivljujući ga da radi za Hrvate, a protiv njih i protiv države BiH. Tako su ga oba naroda dovela u položaj da igra oko njih i da im se dodvorava i dokazuje kako ne radi za Hrvate i nije protiv njih. Jedino oko nas ne mora igrati i nama ništa ne mora dokazivati. Vrijeme će pokazati jesmo li mi ispali naivni i jesu li oni bili mudri.

Od kuda dolazi naša aktualna optimističnost u pogledu novog Visokog predstavnika i njegove buduće uloge? Iz kojeg izvora mi to crpimo općenarodno oduševljenje najavama predstojećih izmjena izbornog zakona?

„Raditi iste stare stvari na isti, stari način i očekivati drugačije rezultate“ definicija je gluposti kako ju je opisao genijalni Albert Einstein. Jesmo li mi onda, po tome, glupi?

O interesima i sirotinjskim snovima…

Samo lud čovjek radi protiv svog, a u korist tuđeg interesa. Razuman čovjek radi u svom interesu. Jednako tako rade i države koje svoju vanjsku i unutarnju politiku upravljaju prvenstveno u svoju korist. Ako usput te poslove uspiju medijski prikazati kao opće korisne, onda je to odličan posao.

Mali narodi teško mogu razumjeti razmišljanja i ponašanja velikih. Dok mi mali i beznačajni narodi svijet gledamo iz žablje, tada velike i moćne zemlje svijet promatraju iz ptičje perspektive. Vrlo su različite te dvije slike svijeta.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice je strani gubernator koji neograničenom vlašću i bez ikakve odgovornosti upravlja Bosnom i Hercegovinom. Njega su postavile velike i moćne države pa njima i njihovim interesima on odgovara i za njih radi. Njegova uloga je da Bosnom i Hercegovinom upravlja onako kako ogovara velikima. Jednostavno je to.

Kolumna Berislava Vujeve: Propasti nećemo, a tek će se vidjeti ima li nam spasa

Brojne su nelogične, neobjašnjive i običnom umu nedokučive stvari vezane uz ove naše prostore na kojima evo već stoljećima više ili manje uspješno obitavamo. Jedna od njih je svakako misterija kako smo uopće mi, Hrvati, ovdje opstali. Od stoljeća sedmog, otkad smo se ovdje nekim spletom okolnosti doselili, mi se od tada i iseljavamo. Odlazili […]

Značajan broj naših medijski eksponiranih osoba, političkih čimbenika pa čak i intelektualaca, javno izražava da bi visoki predstavnik trebao ispraviti nepravdu počinjenu prema Hrvatima u BiH od ruku njegovih prethodnika te promijeniti sporne odluke koje su Hrvate učinile manje vrijednim građanima.

Dosta sam vremena proveo vizualizirajući sliku koju prosječan BiH Hrvat ima pred očima kada sanja o pravednom rješenju koje bi nam Visoki predstavnik trebao donijeti. Ti hrvatski snovi izgledaju tako da neka vrhovna sila, beskrajno poštena i pravedna, u tijelu Visokog predstavnika usliša sve naše zahtjeve, skroji izborni zakon, Ustav i sve druge zakone BiH upravo onako kako mi to želimo. A kao nagradu za dobro vladanje Visoki predstavnik nam od sebe još dodijeli i Treći entitet kao spas za sav naš napaćeni i potlačeni hrvatski puk. Povrh svega, Visoki predstavnik prekori one koji su nas do prije neki dan preglasavali pa ih upozori da o tome više niti ne sanjaju, na što su se ovi skrušeno pokajali i priznali svoje grijehe te od nas zatražili oprost uz obećanje da će od sada biti dobri i pošteni ljudi i susjedi. Tako nekako bi izgledala ta hrvatska politička bajka u BiH. Je li ovo realno?

Odavno se kaže kako sirotinja ima najljepše snove, a u Bosni i Hercegovini su upravo Hrvati politička sirotinja koja mašta o nekoj pravdi koja će joj tek onako biti dodijeljena od više sile. Politička sirotinja smo postali upravo odlukama Visokih predstavnika.

Međutim…

Kada stranci presuđuju u nekom sporu onda to uvijek učine napola, nedovršeno, onako nekako da nitko ne bude niti poražen niti pobjednik. Sjetimo se Daytona u koji smo otišli kao potpuni pobjednici čiji su vojni trijumfi i doveli do pregovora, da bismo se od tamo vratili kao najveći gubitnici, podvijena repa.

Naša nas novija povijest upozorava da nemamo nikakvog razloga od bilo koga očekivati da će nam bez ikakvog razloga pomoći, zaštititi nas ili stati na našu stranu.

Zašto onda sada upravo to očekujemo od Visokog predstavnika?

Bivši konzul BiH u Chicagu analizira: Što je Bosna i Hercegovina Americi?

Našu stvarnost, sadašnjost i prošlost određuju i njome upravljaju veliki i moćni. Tako je u našim susjedstvima, u selima i u gradovima gdje se bogati i utjecajni dogovore, a oni mali i siromašni se tomu prilagođavaju i gledaju ugrabiti nešto za sebe. Nije drukčije i u svijetu gdje veliki uzmu što njima treba i što […]

Trebamo se sabrati i još po tko zna koji put sami sebi ponoviti da borba nije završena i kako isključivo ovisimo o sebi, svojoj odlučnosti i zajedništvu. Naša je pozicija nemjerljivo bolja sada nego što je bila nedavno, ali niti približno dobra da bismo se opuštali.

Visoki predstavnik Christian Schmidt možda ima ispravne namjere, ali njega i njegov angažman se treba isključivo mjeriti po odlukama i konkretnim potezima koje povuče, a nikako po praznoj priči. Ostaje da se vidi kako će se on ponašati kada na njega krenu masovni medijski i drugi napadi u sarajevskoj kotlini. Hoće li se povući pa krenuti linijom manjeg otpora i opet udariti na nas kao najslabije? Uvijek je lakše udariti na slabijeg, a to smo uvijek mi.

Barem pola Bosne i Hercegovine živi i radi u Njemačkoj pa je teško je naći čovjeka s naših prostora koji nije imao posla s Nijemcima ili barem ne poznaje nekoga tko radi s njima. Sva naša iskustva s njima nam govore da su to pedantni, temeljiti, sistematični i odgovorni ljudi koji vjeruju u sustav i ne daju prostora improvizacijama. Takvi su čak i oni na nižim razinama, a pogotovu oni na visokim i odgovornim dužnostima.

Christian Schmidt je do sada obnašao brojne odgovorne dužnosti pa čak bio i ministar u njemačkoj vladi. Pedantni Nijemac zasigurno nije došao na sadašnju dužnost visokog predstavnika, a da već od radnije nije dobio zadaću što i kako to ovdje učiniti. Proučio je temeljne probleme koji se u Bosni i Hercegovini ponavljaju već 20-ak godina. Schmidt se zasigurno ne bi niti prihvatio ove dužnosti da nema pripremljen plan rješavanja krize za kojeg vjeruje da je provodljiv.

Temeljna stvar u svemu tome je da Christian Schmidt sasvim sigurno zna da se lokalni političari nikada neće uspjeti dogovoriti oko problema koji tište ovu zemlju. Nismo se nikada uspjeli dogovoriti niti oko bilo čega još od 1990. godine. Da smo se mogli dogovoriti ne bi ni bilo rata.

Schmidt dakle zna da se političari u BiH nikada neće dogovoriti oko izmjene izbornog zakona, a to stoga što jednoj od strana u sporu odgovara da se sporazum ne postigne. Kako se dogovoriti oko promjena ako je jedna od strana jako zadovoljna postojećim stanjem? Iz kojeg razloga bi Bošnjaci tek tako odustali od mogućnosti da u Predsjedništvu imaju svoja dva predstavnika?

Zašto onda Schmidt kao papagaj ponavlja prazne floskule kako se lokalni političari trebaju dogovoriti oko važnih pitanja uključujući i nemogući posao izmjene izbornog zakona? To nam je i Inzko ponavljao posljednjih 12 godina.

Schmidt dakle zna da od sporazuma nema ništa. Znaju to i sve ptice na svim grama u BiH, a i šire. Znao je to i prije nego što je došao u BiH. Svjestan je da će on morati nametnuti te izmjene. Zašto onda odugovlači?

„Kada ti netko puno obećava, ponesi malu vreću!“

Kolumna Berislava Vujeve: Kakva je moć Hrvata u BiH?

Rat u Bosni i Hercegovini je završio tako da nitko nije niti pobijedio niti izgubio. Upravo ta činjenica, da rat nije završio ničijom pobjedom i ničijim porazom dovodi nas u stanje da se svi osjećaju pobjednicima, a nitko poraženim. Tako taj rat u biti nije niti prestao, već se samo nastavio drugim sredstvima i traje […]

Sadašnji Visoki predstavnik puno nam obećava, pjeva našim ušima milozvučnu pjesmu, ali sve to bez bilo kakve konkretne akcije. Za svaki slučaj trebamo ponijeti malu vreću, biti oprezni i ne dizati u visine njegovu praznu priču. Samo konkretni potezi i rezultati će pokazati čemu se od njega imamo nadati. Sve dok se ne dokaže, i ovaj Visoki predstavnik ostaje samo još jedan „naš“ kao i njegovi prethodnici.