Kolumna Berislava Vujeve: Zašto su Hrvati kroz 13 stoljeća bili nesposobni izboriti se za svoju samostalnost?

Zanimljiva je povijest hrvatskog naroda na ovim prostorima, a jedna značajka osjetno razdvaja Hrvate od ostalih naroda. Riječ je o nedostatku državotvornosti! Prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen je 925. godine, a posljednji hrvatski kralj bio je Petar Svačić koji je poginuo 1093. u borbi protiv mađarskih zavojevača. Hrvatsko je kraljevstvo, dakle, preživjelo tek nekih 160-170 godina u kojima smo kao narod bili slobodni i svoji na svome. Ostatak povijesti, od stoljeća sedmog do današnjih dana Hrvati su bili pod tuđinskom vlašću.

Čak 900 godina trebalo je Hrvatima da nakon pogibije posljednjeg hrvatskog kralja izbore svoju neovisnu hrvatsku državu. Težnja za slobodom jedan je od temeljnih nagona svakog bića, ne samo ljudi. U čemu je hrvatski problem? Hrvatsko ropstvo bilo bi donekle razumljivo da se pored nas nalazio neki veliki narod koji nas je naprosto progutao i usisao u sebe, uništivši pritom naš cjelokupan identitet kao naroda. Ali nije tako! Zašto su onda Hrvati kroz 13 stoljeća svog postojanja na ovim prostorima bili nesposobni izboriti se za svoju samostalnost?

Nama koji živimo u današnje doba čini se potpuno nestvarnim da se u tako dugom razdoblju nije pojavio povoljan razvoj događaja koji bi nama Hrvatima omogućio stvaranje svoje neovisne države i posljedično razvoj svoje kulture, jezika, povijesti, znanstvenih dostignuća… Kao izravni sudionik događanja iz 90-ih godina prošlog stoljeća vidio sam iz prve ruke što znači rat i borba za slobodu. Ipak, razmjere žrtve podnesene za stvaranje samostalne hrvatske države tijekom Domovinskog rata uveliko nadmašuje gubitke koje je hrvatski narod imao kroz povijest, ratujući za tuđe interese. Nismo svi izginuli. U stvari, puno manje nas je poginulo nego u prijašnjim ratovima, a pobijedili smo i dobili svoju državu.

Hrvati su kroz stoljeća ginuli u raznim ratovima, samo pod tuđim stjegovima! Zašto se nisu borili pod svojim? Što je to u Hrvatima da ih je tako dugo vremena sprječavalo da se ujedine, organiziraju i izbore za svoju domovinu, svoje mjesto pod suncem kao i ostali narodi? Ukratko, Hrvati su pod Tuđmanom imali ono što ranije nisu, a to je jedinstvo! Kada smo se ujedinili, dobili smo svoju državu. Zašto se ranije nismo mogli ujediniti?

Čak 900 godina tuđinske vlasti u hrvatskom narodu je po pitanju državotvornosti iskristaliziralo dvije temeljne skupine. Jednu skupinu čine hrvatske sluge, a drugu hrvatski rušitelji. Hrvatske sluge su se srodile sa stranim ugnjetavačima, a hrvatski rušitelji odmetnuli su se od vlasti i preko cijevi se gledaju s državom bez obzira kako se ona zvala.

HRVATSKE SLUGE

„Sluga služi jer je sluga i ne zna ništa drugo do li služiti. Kada izgubi jednog vladara, on trči izgubljeno tražeći drugog kojemu će služiti“, rekao mi je nedavno jedan jako pametan i angažiran čovjek i tako u rečenici sažeo ponašanje hrvatskih sluga.

Možda je najbolji primjer sluganskog ponašanja opisan u popularnoj seriji „Game of Thrones“ u dijelu kada kraljica Daenerys Targaryen zauzme robovlasničke gradove u Zaljevu robova, svrgne s vlasti robovlasnike i oslobodi robove. Prvobitno oduševljenje robova ubrzo splasne jer ne znaju što će sa svojom novostečenom slobodom pa od kraljice Daenerys traže da im dopusti da se vrate svojim vlasnicima.

Biti sluga teži je pojam nego biti rob. Pojam robovati odaje da se nešto radi protiv svoje volje, na silu. Rijetki su robovi koji žele ostati robovi. Sluga, međutim, služi. Ne nužno protiv svoje volje. Odnos sluga i robova prema svojim vladarima uzrokovan je njihovom međusobnom fizičkom udaljenošću. Što je sluga bliži gospodaru on mu je skloniji i lakše mu služi.

Rob i sluga koji se približi gospodaru s gađenjem gleda svoje sunarodnjake robove koji se bune i žele slobodu jer se u svojoj glavi srodio s vladarom i pogrešno misli da je postao jednak njemu. Zaboravlja da je on i dalje rob. Gade mu se drugi, niži robovi koji se, kao eto, stalno nešto bune i traže i ne uviđaju kako je vladar divan, dobrostiv i blag i da je ono što im daje i previše ako se uzme u obzir koliko su niski, jadni, vulgarni, prljavi, neprosvijećeni, zamlaćeni, tupavi, nazadni i nekulturni. A vladar je u njihovim očima dobar, samilostan i pravedan.

Sluge služe vladaru i s njim se gledaju izjednačiti, preuzeti njegove manire i običaje. Kao što su se u Bosni poturčili, tako su se u Hrvatskoj mađarizirali, talijanizirali, germanizirali, posrbili i sl. Sve im je prihvatljivo i dobro, samo ne ono hrvatsko koje retrogradno i, današnjim rječnikom rečeno, nimalo fancy.

I tako sluge žive u okrilju svojih gospodara pa s vremenom zaborave da su i dalje robovi. Poistovjete se u potpunosti sa svojim gazdama pa postanu žešći i veći okupatori od samih zavojevača. U Bosni su znali reći da je „poturica gori od Turčina“ jer je njihova mržnja prema dojučerašnjoj braći, Hrvatima-katolicima sablažnjavala čak i turske upravitelje. Jednako tako u Hrvatskoj su pro-mađarski Hrvati u narodu znani kao Mađaroni bili žestoki progonitelji svega hrvatskoga, od jezika do kulture i običaja često nadmašujući same Mađare. Svima je zajedničko da su se tako ponašali isključivo zbog svog osobnog interesa.

Tako su oni govorili i mađarski, i njemački i talijanski i srpski, a tako i danas hvale EU i Bruxelles, Srbiju i Beograd, uče djecu da proslavljaju Dan republike propale Jugoslavije koja ne postoji već 30 godina. Hrvatske sluge najlakše je prepoznati po uzrečici „prije je bilo bolje“.

Šifra je to koja prijekim putem otkriva hrvatske sluge, svojevrsni državotvorni lakmus papir. Hrvatskim slugama uistinu i jeste bilo bolje. Bilo im je bolje jer su bili sluge na dvorcu ugnjetavača, jer su s umišljene visine gledali na patnje svojih sunarodnjaka, jer su se srodili sa stranim gazdama, jer su počeli govoriti njihovim jezikom, uzeli njihovu vjeru, jer su se odrekli svoje braće i sunarodnjaka, jer su prestali biti Hrvati i prodali se nekom drugom. Uvijek su služili tuđincu, truloj diktaturi koja je ugnjetavala njihovu braću, njihove sunarodnjake, ali je njima „bilo dobro“. Izdavali su svoj rod zarad mrvica sa stola, za društveni status, za državne stanove i državna odmarališta…

Mrzili su svoj narod i podrijetlo, stidjeli se svog podrijetla, jezika, običaja i povijesti. Svoju su braću progonili i ubijali žešće nego i sami okupatori. Sve su činili samo da bi se dokazali svojim gospodarima.

A onda su došla Olujna vremena, uzburkalo se more i voda. A voda kada se uzburka onda se gornji slojevi pomiješaju s donjim pa nastane metež. U Domovinskom ratu hrvatske su se sluge primirile i ušutjele! Izgubljene, kao i oni robovi ostali su bez vladara i trče komu bi služili, ali nema nikoga. Nitko ne traži njihove usluge. Nikoga ne treba izdati, nikoga oblatiti, protiv nikoga lažno svjedočiti. Što činiti? Slijedeći svoju prirodnu ulogu ubacili su se u državna tijela i organe, zaposjeli državnom upravom i čekaju spremno novog vladara. Jer tu će on doći, tu je njegovo mjesto, a oni čekaju spremni da mu služe. Ne idu oni u Njemačku, oni slijede primjere svojih otaca, djedova i pradjedova sve redom sluga, robova i izdajnika.

Vladaju medijima i državnim aparatom. A hrvatski narod koji ih plaća i dalje im nije fancy. Uzor im je sve što nije hrvatsko. Osnivaju društva koja država spremno plaća i iz koje pljuju upravo po toj istoj državi i hrvatskom narodu. Još uvijek nisu našli novog vladara pa izgledaju pogubljeno između starog gazde u Beogradu i novog pretpostavljenog gazde u Bruxellesu. Problem je što Beograd danas ne izgleda nimalo fancy pa ga se pomalo odriču. Novi gazda Bruxelles je još uvijek na čekanju, zabavljen svojim problemima doima se nespremnim povesti svoje sluge. Zato se hrvatske sluge i uništavači hrvatske države u iščekivanju novog gazde zabavljaju pripremanjem terena slabeći i razarajući tkivo društva, stvaraju atmosferu da je hrvatska država propao i nemoguć projekt, da je svugdje bolje nego ovdje i da je Hrvatska osuđena na propast. Zaboravljaju navesti da su upravo njihovi kadrovi masovno infiltrirani u tijela državne uprave i da su oni generatori takvog stanja.

Sjetimo se priče o Mojsiju i putu Židova koji su 40 godina lutali pustinjom, sve dok i posljednji od njih koji je živio kao rob nije umro. Živjeti kao rob ili sluga ostavlja trajne i duboke tragove na čovjeka i samo onaj rođen i odrastao u istinskoj slobodi može biti slobodan, slobodnog duha i slobodne misli. Čovjek odgojen u slobodi nikad se neće pomiriti s ropstvom i borit će se za svoju slobodu do posljednje kapi krvi.

Kolike su šanse za opstanak slobodne i neovisne hrvatske države ovisi o tomu kako će Hrvati odgojiti naraštaje rođene u slobodi.

Državotvornost je u Hrvata ozbiljno narušena djelovanjem ovim raširenog sloja hrvatskih sluga, ali nisu oni jedini neprijatelj hrvatskoj državotvornosti. Zanimljivo je kako i domoljubno orijentirani Hrvati svojim djelovanjem često znaju rušiti temelje hrvatske države.

O tome će biti riječi u sljedećem dijelu teksta koji će se baviti djelovanjem hrvatskih rušitelja…

Ključne riječi #Berislav Vujeva #Rob ili sluga? #samostalnost Hrvatske