Kolumna Berislava Vujeve: Propasti nećemo, a tek će se vidjeti ima li nam spasa

Brojne su nelogične, neobjašnjive i običnom umu nedokučive stvari vezane uz ove naše prostore na kojima evo već stoljećima više ili manje uspješno obitavamo. Jedna od njih je svakako misterija kako smo uopće mi, Hrvati, ovdje opstali.

Od stoljeća sedmog, otkad smo se ovdje nekim spletom okolnosti doselili, mi se od tada i iseljavamo. Odlazili smo zbog ratova, kuge, gladi, poplava, požara, progona, ugnjetavanja, istrebljenja, turčenja, političkih progona, bježali pred neprijateljskim sabljama, kopljima, noževima, bajunetama, kamama, puškama, strojnicama i topovima.

Hrvati, kroz povijest uglavnom razbacani u nekoliko različitih zemalja, bilo kraljevina ili carstava, uvijek pod tuđinskom vlašću, jedinstveno nejedinstveni i razjedinjeni, ujedinjeni samo kada treba rušiti svoje i svoga, tisuću godina bez svoje države, nisu imali neke prevelike šanse za čisto biološko preživljavanje. Stoga i priliči te je i dostojno naš puki opstanak na ovim prostorima nazvati nikako drukčije nego tisućljetnim čudom. Da je u prastara vremena postojala kakva kladionica, omjer za naš opstanak bio bi u najboljem slučaju jedan naprema stotinu milijardi. A šanse da ćemo imati svoju neovisnu državu bi bile previše tanke da bio uopće dospjele na klađenje.

A opet smo evo tu. Opstali smo i u boljoj smo poziciji nego ikada prije. Gledano u povijesnom kontekstu razvoja i postojanja nacije, ljudski je vijek kratak i koliko god to bilo pogrešno, ljudi (naročito Hrvati) misle kako upravo oni žive u najvažnijim trenucima u kojima se u najmanju ruku rješava sudbina njihova naroda, ili cjelokupnog čovječanstva. Zato sada puno nas misli kako će kroz desetljeće ili dvije nestati Hrvata, naše povijesti, tradicije i vjere, da će već naša djeca a pogotovo unuci izrasti u nešto sasvim suprotno od onoga u što smo ih upućivali i odgajali.

Previše je to pojednostavljen i subjektiviziran pogled na vrlo kompleksna pitanja. Pokušajmo naprimjer zamisliti što su ljudi mislili za vrijeme velikih srednjovjekovnih epidemija koje su znale pobiti pola populacije Europskog kontinenta ili velikih gladi koje su doslovno trijebile cijele narode. Kako je bilo gledati užase koji su čovječanstvu, a i našem narodu donijeli prvi i drugi svjetski rat? Zamislimo što su naši preci mislili o opstanku svog roda i poroda pod turskim zulumom, dok su im djecu otimali i odvodili u janjičare ili dok su cijele obitelji bivale zbrisane od zločinačke komunističke ruke. Kako su naši roditelji mislili o nama kada su nam ispotiha i uvijeno govorili kako trebamo navijati za Dinamo ili Hajduk, iako su neka djeca iz susjedstva navijala za Zvezdu ili Partizan?

Pojednostavljeno, kroz našu tešku tisućljetnu povijest u svakom trenutku nam je bilo teže nego što je nama sada. Zašto onda mislimo da je danas opstanak hrvatskog naroda u Hrvatskoj, a posebno u Bosni i Hercegovini ugroženiji nego ikada? Jer nije.

Ljudi koji danas napuštaju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu odlaze jer traže mjesto za bolji život. Naivno i zaneseno vjeruju da svugdje cvjetaju ruže i teče med i mlijeko. Svugdje osim ovdje. Srećom, više se ne bježi od rata, progona i mučenja. Nema Golih i nekih drugih otoka, logora i zatvora, montiranih procesa i ugnjetavanja. Ljudi jednostavno žele živjeti negdje drugo i usude se spakirati stvari i otići, jedni bliže, a drugi jako daleko.

Upravo ovo čini najvažniju razliku u današnjem iseljavanju Hrvata s ovih prostora: oni ne odlaze silom. Ne tjera ih nitko. Žele živjeti u boljem, pravednijem i organiziranijem društvu u kojemu njihova djeca imaju veće šanse za dostojan život i gdje im se nudi bolja šansa za budućnost. Ništa manje je važno napomenuti da oni koji odu mogu se i vratiti ako i kada to požele. Nije ovo nikakva tragedija niti ju treba tako doživljavati. Smisao države je da svojim stanovnicima pruži zadovoljavajuće uvjete za život, uključujući zaposlenje, obrazovanje, medicinsku zaštitu, pravdu, jednakost pred zakonom ili ukratko: dobar životni standard. Ako to nije u stanju, ako u društvu vlada korupcija, nepotizam, ako se država prema stanovnicima odnosi kao maćeha, a ne kao majka, imamo li pravo osuđivati ljude ako odluče živjeti negdje drugo?

I tako, zahvaljujući svim pobrojanim životnim i povijesnim okolnostima od kojih su skoro sve negativne, broj naše dijaspore se i dalje povećava unatoč tomu što hrvatski narod u ovom trenutku ima svoju neovisnu i demokratsku državu, Republiku Hrvatsku i što su u Bosni i Hercegovini Hrvati koliko-toliko konstitutivan narod. Hrvati i dalje odlaze živjeti negdje drugdje. Danas, možda više nego ikada u povijesti brojčani odnos Hrvata u obje domovine i onih u iseljeništvu preteže u korist dijaspore.

Hoćemo li onda opstati ili ćemo s ovih prostora nestati? Hrvatski je to slon u sobi. Pitanje koje se ne izgovara javno niti naglas, ali je ono tu, sveprisutno je i lebdi u zraku, u vjetru i kiši, i zimi i ljeti. Prebrojavamo se po selima i gradskim ulicama, po grobljima i rodilištima, po broju djece u školama i ljudi u crkvenim klupama.

Možda sadašnji naraštaji nisu tako žilavi i otporni kao prethodni pa lakše odustaju od borbe i odlaze na mjesto ugodnijeg života, možda smo postali kolektivno umorni od sive svakodnevice i mračne budućnosti, možda smo postali nestrpljivi i želimo sve i to odmah sada pa odbijamo čekati to neizvjesno „bolje sutra“ koje se poprilično zabavilo ili je na nas možda čak i zaboravilo? Možda bolje sutra neće tako jednostavno samo doći već ga mi trebamo stvoriti. Moguće je da Hrvati pak imaju neke više životne standarde koje život u Hrvatskoj ili BiH ne može ispuniti? Puno je pitanja, a malo odgovora.

Manje nas je nego što je to bilo prije, ali nećemo nestati. Ljudi rođeni na ovim prostorima na svijet dolaze opremljeni urođenom žilavošću i otpornošću uslijed čega i opstajemo u uvjetima u kojima bi drugi već davno nestali i odustali. Jedna povijesna razlika je da Hrvati prvi put nemaju ispriku da je za loše stanje krivica na nekom drugom, na stranom zavojevaču ili ugnjetavaču, ne kroji nam se sudbina u Stambolu, Beogradu, Beču ili Pešti. Ovisimo sami o sebi i samo naša sloga, zajedništvo i jedinstvo su preduvjeti za naš uspjeh. Naporan rad, poštenje, poštivanje zakona i pravila, promoviranje izvrsnosti, natjecanje u znanju i kvaliteti moraju postati temelj našeg društva, jer su to vrijednosti koje Hrvati koji s odseljavaju traže i nalaze u drugim društvima.

Mi stariji, naročito oni koji su sudjelovali u ratu, smo najgori. Svi odreda ne vjerujemo u našu mladež. Vjerujemo da su nedorasli balavci i mekušci i svi odreda vjerujemo kako smo mi u njihovim godinama bili neki sveznajući Supermani, premda do odlaska u JNA većina nije maknula iz svog sela ili grada. Zaboravljamo kako su i naši roditelji isto mislili o nama, jer nismo upamtili glad, najezde ušiju i stjenica, Trumanova jaja i pakete UNRRA-e. A ipak smo svi znali što nam je činiti kada je došla 1990., čak i oni naši pojedini zalutali „Zvezdaši“. Pa dobro, nismo bar znali što i kako, ali smo znali odabrati stranu. Zašto mi onda tako sumnjamo u sve?

Mnoštvo je uspješnih priča s ovih prostora koje nekako samo ignoriramo i koje, nažalost, ne nalaze put do mainstream medija. A i mi sami smo dopustili da negativnost i beznađe uđu u naša srca što upravo i žele oni koji nas hrane strahom i malodušnošću i to je njihova najveća pobjeda do sada. Ako sami prestanemo vjerovati u sebe, ako prestanemo voljeti svoje, tek onda smo u opasnosti da nestanemo.

Kako oni prije nas, tako smo i mi opstali iz inata jer su nas tjerali da idemo, opstali smo i napredovali jer smo žilavi i snalažljivi, jer smo malobrojniji pa smo morali biti kvalitativno iznad drugih, jer smo bili bolji, složniji i jer smo se držali zajedno. Opstali smo jer volimo svoje, jer se nigdje ne osjećamo kao ovdje i jer je teško naći ljepši kutak svijeta od ovog. To znaju oni koji su prošli svijet, a oni koji odlaze tek će doznati. Tako će i naša djeca ovdje živjeti i bit će im dobro onoliko koliko se sami za to izbore.

Uglavnom, propasti nećemo, a tek će se vidjeti ima li nam spasa.

Ključne riječi #Berislav Vujeva #Hrvati u dijaspori #iseljavanje iz Bosne i Hercegovine