Hrvatske dijasporske zajednice možemo podijeliti na tri velike formacije: I to su dvi moje šizofrenije. To su dvi osobe

Kad putuješ u ZelanduI u druge svijeta strane,Svuda kaži da si Hrvat,Moj mileni, slatki brajane! Pučki list, Novi Zeland 1903. U prethodnom prilogu pokušala sam približiti čitateljima značenje pojma dijaspora koji je u suvremenoj znanstvenoj literaturi postao nezaobilazan fenomen izučavanja. Još 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća teoretičari društva navodili su da u svijetu postoji […]

Naime, ovdje kod mene na kraju ulice prije nekog vremena otvorena je nova šetnica. Tom trasom išao je stari glavni cjevovod za opskrbu vodom okolnih predgrađa. Bilo je očito vrijeme promijeniti cijevi prije nego što počnu pucati, tako da se tu prije desetak mjeseci otvorilo poveće gradilište. Međutim, zanimljivo je kako su ti stari ljudi prije stotinjak godina, kada su gradili cjevovod, bili lukavi i nisu vukli cijevi uzduž ulica, već su ga povukli između kuća okomito prema ulicama, kako se u slučaju budućih kvarova i radova na održavanju ne bi zatvarale cijele ulice. Radovi su se izvodili, cisterne s vodom ispirale su konstantno blato s asfalta gdje su kamioni izlazili na ulicu i mi stanovnici okolnih ulica gotovo da nismo niti primjećivali da se nešto veliko oko nas događa.

I konačno, nakon nekoliko mjeseci mukotrpnih radova po vrućini i kiši, skinute su ograde i gle čuda, tu je osvanula nova šetnica sa zelenom svježom travom i izbetoniranom stazom za pješake i bicikliste, duga nekih pet ili nešto više kilometara. Kako to, čudio sam se ja? Nije bilo nikakva otvorenja, nikakvih političkih govora na radiju niti na televiziji, tek članak o završenim radovima u lokalnim novinama. Svi stanovnici okolnih naselja primili su u poštanskim sandučićima i letak da su radovi završeni nešto prije roka, hvala stanovnicima tih naselja koji su trpjeli ponekad prljave ulice ili zatvaranje pojedinih sekcija neke ulice, kada se baš vukao vod ispod te ulice, a bile su to cjevurine od nekih 80 ili više centimetara u promjeru. Također nas se obavještava da nam je nova šetnica stavljena na raspolaganje, izvolimo se služiti njome i uživati u šetnjama ili vožnjama biciklom, bez izlaganja rizicima na prometnim ulicama. Uhvatio sam se da uopće ne znam koja je stranka na vlasti u mojoj općini, tko je gradonačelnik, koji je sa svojim ljudima tako dobro organizirao radove da bude minimalno smetnji u prometu, neznatnih zagađenja ulica i da sve bude prije roka završeno.

Dajte mu barem autocestu! Neka Tomislav opet bude početak…

“Ivan biskup, sluga slugu božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, izvrsnom knezu Humljana, te prepoštovanom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu crkve salonitanske, i svim podložnim biskupima, nadalje svim županima i svim svećenicima i čitavu narodu koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima…” Pismo pape Ivana X. kralju Tomislavu i knezu […]

E, onda sam pokušao zamisliti kako bi to, prema onome što gledam na internetu, izgledalo na primjer u Virovitici, Koprivnici, Varaždinu ili, nedajbože Imotskom. Tu bi se otvorenje planiralo mjesecima unaprijed. Cijena otvorenja pobrisala bi dobar dio budžeta. Uz gradonačelnika koji bi tu danima defilirao i zauzimao dragocjeni prostor po medijima, pojavljivali bi se tu i najzaslužniji u općini i tvrtki koja je izvodila radove. Znalo bi se jasno i glasno koja je to stranka na vlasti koja je tako mudro vodila poslove da su radovi završeni sa svega 18 mjeseci kašnjenja i samo 65 posto probijanja cjenika. Danima prije otvaranja postavljali bi se šatori za trgovce, bina za glazbu i govornike, a na sam dan otvorenja ludnica bi počela ranom zorom pečenjem vola i nekoliko jadnih ovaca i prasadi na ražnju. Skupilo bi se tu barem tisuću ljudi iz okolnih mjesta koji bi toplo pozdravili govornike na bini, od predsjednika dotične stranke na državnoj razini, ministra za građevinarstvo, pa sve do gradonačelnika koji bi tu bio glavni frajer, a pozdravljalo bi se tu i sve funkcionare grada ispod njega, a na sred staze bio bi još uvijek hidrant koga su prezaposleni građevinari greškom nasadili baš tu nasred staze, tako da se u sumrak imaju u što zalijetati neoprezni biciklisti, kao u… Gdje li sam to ono nedavno vidio u Hrvatskoj na internetu, ali to bi bila sitnica zbog koje se građanima ne bi imalo smisla ispričavati, jer će se problem ionako riješiti tijekom sljedeće dvije ili tri godine.

Značenje nadbiskupa Stepinca za hrvatske političke emigrante

Iako postoji opsežna znanstvena i publicistička literatura o nadbiskupu Stepincu, ona jedva da se dotiče njegovog značenja za hrvatske političke izbjeglice, koje su bile raštrkane diljem zapadne Europe i u nekim prekomorskim zemljama u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, bježeći pred represijom novouspostavljenih jugoslavenskih komunističkih vlasti. Za njih je nadbiskup Stepinac bio simbol hrvatskog […]

E, to mi kao emigrantu ovdje nedostaje, ta pompa, to uzbuđenje, ta nagađanja kada će i hoće li ikada završiti radovi, kao i prostačine i psovke građana na društvenim mrežama koji nikada i ni s čim nisu zadovoljni. Maniš ti život kada ne znaš ni tko ti je gradonačelnik ni tko su općinari. Sve se to tu živo zabije u svoje urede, među svoje papire, jer sve unaokolo ima toliko gradilišta, bušenja tunela, novih cestovnih čvorišta, gradilišta novih podzemnih željeznica, da te budale propuštaju svu tu divnu pompu i kontakt s građanima. Idem baš vidjeti koji su to likovi na vlasti u mojoj općini koji ne znaju takav važan događaj iskoristiti sebi na dobrobit, i ako ništa drugo, barem se na račun naroda dobro i debelo najesti i napiti.

Nema smisla da uživam u vožnji biciklom novom stazom od Michama do Glen Waverleya, a da pojma nemam kome bih za to trebao biti zahvalan. Mada u dobroj hrvatskoj maniri, trebao bih im psovati, pod pretpostavkom da su na toj šetnici dobro omastili brk i nakrali se za koju godinu unaprijed. Je, svrbi me jezik, ali ne smijem. Popljuvali bi me svi do jednoga u tom mom glupom australskom kvartu.

No, ako je dobro njima, dobro je i meni, jer ja mogu uvijek otići psovat na neki koprivnički, varaždinski ili splitski site. Tu mi jamačno nitko ništa neće zamjeriti. Što sam inventivniji, to bolje. Mogu svakome sprašiti da ujutro nije uzeo terapiju, da se napio tuduma, da kaj mu je gnojnica v glavi? Ono, izbacim sav gnoj i bijes iz napaćene mi duše, te onda nekoliko noći mirno spavam snom pravednika, sve dok mi se opet neki bijes ne nagomila u umjetničkoj duši; a ne tu gdje ni vjetar javno i glasno u tramvaju ne možeš pustiti, a da svi ne bulje u tebe ko totalnog kretena. Ako se ikada vratim, vratit ću se samo zbog tih otvorenja, proslava i možda najviše zbog interneta gdje bi se mogao ispuhati, a ne da trošim kojekakve antidepresante, i da moja slobodna hrvatska duša pati i nestaje u ovom zatvorenom australskom toru.

Od svakog naraštaja se traži da za svoje vrijednosti i za svoj narod budu spremni i umrijeti i živjeti

Trinaest stoljeća vjernosti hrvatskoga naroda Svetoj Stolici oblikovalo je naš narod u njegovoj nacionalnoj svijesti kao rijetko što u povijesti. Vjernost Svetoj Stolici podrazumijeva vjernost i odanost Bogu. Tako je prije gotovo pola stoljeća, u vrijeme slavlja ove velike obljetnice, nastala ona predivna Ispovijest vjere Hrvata katolika koja se toliko često moli u iseljeništvu. Ta […]

Eto, vozim se biciklom po toj novoj neopjevanoj šetnici u mom susjedstvu i o tome razmišljam. Dobra staza, ali na pogrešnoj strani svijeta.

Emotivna ispovijest Ukrajinca i Hrvata u Australiji: Ovdje te jednostavno nitko ne primjećuje

Leonid Feldman ili Leon, kako smo ga zvali, bio je inženjer elektrotehnike i radio je na održavanju elektronskih uređaja na televizijskoj postaji u Odesi u Ukrajini. Bilo je to u doba kada je još Ukrajina bila dio SSSR-a i kada se nije ni naziralo da bi se ta tvrđava komunizma jednoga dana mogla raspasti i […]

Kada kažem da imaju i da postoje mnoge škole u kojima naša djeca mogu učiti hrvatski jezik, ljudi se nerijetko iznenade, jer tko bi rekao da u jednoj dalekoj Australiji takva mogućnost postoji. Ponekad steknem dojam kako u Hrvatskoj postoji percepcija o jednoj općoj izgubljenosti naših ljudi u prekomorskim zemljama i nekoj trajnoj tuzi naših iseljenika u tim stranim i dalekim zemljama, gdje se zaboravlja svoj jezik i vlastiti običaji. Ponekad je teško ljudima shvatiti da za nas koji, na primjer živimo u Australiji, Australija nama nije ni daleka ni strana, ni tuđa, već zemlja u kojoj smo odlučili živjeti, na koju smo navikli, u kojoj nam je dobro, prema tome to je sada naša zemlja u kojoj se normalno radi, uči, podiže djecu i koja se polako i zavoli.

Kao i mnogi drugi u toj velikoj i raznolikoj zemlji Australiji, a isto mogu reći i doseljenici u Ameriku, Kanadu ili Novi Zeland, i naši ljudi su se u ogromnoj većini slučajeva snašli, dobro žive i ništa im ne nedostaje. Čim ljudi svladaju engleski kako bi mogli komunicirati i normalno raditi, početni useljenički problemi uglavnom nestaju. Ljudi se uklope u svoju sredinu, u susjedstvo i život krene manje ili više normalno. Djeca se vrlo brzo snađu u školama i za deset godina ljudi i zaborave da su doseljenici te najčešće više i ne misle o povratku.

Nažalost, djeca su sklona vrlo brzo isključivo komunicirati na engleskom, pogotovo ako su rođena u Australiji, pa obično za sobom povuku i roditelje, tako da se hrvatski vrlo često u našim domovima sve rjeđe čuje. Moramo naglasiti da je to posve normalan slijed događaja i prilagođavanja novoj sredini. Doduše ima mnogo obitelji koje unatoč svim pritiscima uspijevaju zadržati komunikaciju u domu isključivo na hrvatskom, tako da djeca odrastaju s hrvatskim i kada odrastu govore vrlo dobro jezik svojih roditelja.

No, danas već govorimo ne samo o drugom, već i trećem i četvrtom naraštaju Hrvata u Australiji. Sve su to danas visokoobrazovani stručnjaci u raznim granama znanosti, medicine, ekonomije, građevinarstva i sl. Nažalost, najčešće ta skupina Hrvata više ne govori hrvatski, ili govori vrlo malo i teško. Neki su naučili nešto od hrvatskoga jezika od svojih djedova i baka, i to je obično neki teški dijalekt iz Like, Hercegovine ili Dalmacije, a ponekad i Međimurja ili Zagorja. Većina njih nije imala od koga naučiti standardni hrvatski koji je danas u uporabi u Hrvatskoj, tako da taj novi naraštaj Hrvata stasa uglavnom bez poznavanja hrvatskoga jezika. Kada se taj novi naraštaj hoće pokazati kako mogu govoriti hrvatski, ponekad sve to domaćim ljudima u Hrvatskoj znade zvučati smiješno.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Sjećam se zanimljivog slučaja jedne liječnice, Hrvatice iz Sydneyja koju smo supruga i ja sreli na Jadranu, dok smo kao i ona bili na godišnjem odmoru. Ona je zapravo bila onkolog i predavač na jednom tamošnjem institutu za onkologiju. Poslije cjelodnevnog druženja na plaži i drugi dan na krstarenju, pozvala nas je na rođendan svoje nećakinje u Splitu, naravno u dogovoru s njome. Bilo je tu 60-ak ljudi, od kojih smo jedino nas četvero, moja supruga i ja, te spomenuta liječnica sa suprugom Australcem bili „stranci“. Kako je večer odmicala, uz malo pića, naša prijateljica iz Sydneyja bila je sve raspoloženija pokazati kako odlično govori hrvatski i počela je govoriti hrvatski, što je do tada činila vrlo sramežljivo. Uglavnom je komunicirala na engleskom.

No, kako njezini roditelji, kao drugi naraštaj Hrvata više nisu govorili hrvatski, ona je hrvatski učila od njene babe Ličanke. I to je bilo baš u stilu Nele Eržišnik i još malo gore uz česte promašaje padeža, roda uz podosta pogrešnih zamjenica, ali ona je bila vrlo ponosna na svoj hrvatski. Ljudi su se smijali i u jednom trenutku počeli je ismijavati i izazivati da ponovi nešto što je pogrešno rekla, sve dok ja nisam objasnio njenom suprugu da ovo više nije šala, neka je pozove van, gdje sam joj objasnio kako taj hrvatski baš i nije pravi hrvatski i kada bih ja tako govorio engleski u Sydneyju, ljudi bi tamo možda imali razumijevanja i pohvalili moje napore, međutim kako je u Hrvatskoj ipak nešto drugačija situacija jer se ljudi mnogo rjeđe susreću s takvim lingvističkim pokušajima i ljudi su mnogo spremniji takve pokušaje izvrći ruglu, pa sam joj preporučio da više na tom slavlju ne govori hrvatski, već isključivo engleski. Naravno, to je posve okrenulo atmosferu u odnosu na nju, jer je bilo jasno da se ona ipak može pohvaliti popriličnim znanjem barem jednog od hrvatskih dijalekata a većina prisutnih na tom rođendanskom slavlju, osim svog također krnjeg hrvatskog, nisu znali ništa drugo.

Odlazite iz Hrvatske? Mislite da je fora biti Amerikanac ili Australac i da ovdje nema šefa? Opet razmislite!

Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskoj dijaspori. Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer […]

Nažalost, mnogi iseljenici koji su naučili hrvatski od svojih djedova i baki prošli su otprilike u Hrvatskoj kao i ta liječnica i bili obeshrabreni govoriti hrvatski. Međutim, u većini slučajeva ih to nije pokolebalo, već su tražili načina kako bolje naučiti jezik svojih djedova i baki, što je dovelo do uspostave mnogih tečajeva za hrvatski jezik za odrasle u Australiji.

Dakle, situacija među tim drugim, trećim, pa čak i četvrtim naraštajem, unatoč svemu i nije tako sumorna što se hrvatskoga jezika tiče. Posebno u posljednje vrijeme, kako Hrvatska postaje sve popularnija na turističkoj karti svijeta, javlja se i sve veći interes za učenje hrvatskoga jezika u tom segmentu naših iseljenika.

ŠKOLE HRVATSKOG JEZIKA U AUSTRALIJI

Kada govorimo o školama hrvatskoga jezika u Australiji, čini se da je u državi Victoriji taj dio obrazovanja mladih, pa i odraslih najrazvijeniji. Ponajprije u gradu Melbourneu i nekim okolnim gradićima. Doduše i u Sydneyju i drugim većim gradovima Australije djeluje nekoliko škola za hrvatski jezik koje jako dobro rade. U Sydneyju je također još 1984. godine osnovana katedra za studij hrvatskog jezika pod nazivom Croatian Studies na Macquarie sveučilištu, koja djeluje i danas. Katedra usko surađuje sa sličnim institucijama u Hrvatskoj i ima snažnu potporu Hrvatske znanstvene zaklade u Sydneyju, kao i Republike Hrvatske.

Govoreći o školama u Victoriji, posebno o višemilijunskome Melbourneu, valja reći da je najstarija institucija za učenje stranih jezika pokrenuta upravo u tom gradu još 1935. godine i to za talijanski i japanski jezik, a zvala se, kako joj je i danas ime Victorian School of Languages, u kojoj sam školi i sam imao čast predavati hrvatski nekih sedam godina. Danas ta institucija obuhvaća 40-ak modernih jezika i nekoliko stotina učenika diljem države Victorije. Nažalost, hrvatski se u toj instituciji počeo učiti tek tijekom Domovinskog rata, ali zato danas ta ustanova ima podružnice za učenje hrvatskoga jezika diljem Melbournea i obuhvaća 200-ak djece od 1. do 12. razreda.

Sljedeća škola u Victoriji koju valja spomenuti jest privatna katolička škola Holy Family School u gradu nadomak Melbournea, Geelongu, gdje živi veliki broj Hrvata. Ta je škola posebna po tome što je zahvaljujući upornosti nekih naših pionira, među kojima je i gospođa Katica Perinac, koja je dugi niz godina i predavala u toj školi, prva u svijetu 1978. godine uvela hrvatski jezik u svoj redoviti kurikulum. Gotovo sva hrvatska djeca koja idu u tu uglednu privatnu školu uče hrvatski kao jedan od redovitih predmeta. Danas u toj školi predaje nekoliko hrvatskih učitelja.

U predgrađu Springvale u Melbourneu pri župi Duha Svetoga djeluje hrvatska škola Bartol Kašić, koja ima nastavu hrvatskoga subotom i to od 1. do 10. razreda. Ta škola osnovana je ubrzo nakon osnutka spomenute župe šezdesetih godina prošloga stoljeća i neprekinuto djeluje do danas.

Jedna od najmlađih, ali i najvibrantnijih škola hrvatskoga jezika djeluje u samom središtu grada pri župi Sv. Nikole Tavelića, pod nazivom hrvatska škola jezika i kulture koja djeluje tek nekoliko godina, ali privlači veliki broj učenika od 1. do 10. razreda. Školu financira odjel za školstvo pri Vladi Victorije, a dobro su došle i donacije roditelja i imućnih ljudi kojima takve hrvatske institucije leže na srcu. Škola je vrlo aktivna u pripremanju različitih programa za Majčin dan, te Dan očeva, kao i za kraj školske godine i Božić. Djeca uče od uglavnom mladih i dinamičnih učitelja, koji su svi odreda završili studije u Hrvatskoj, te uče hrvatski na uvijek zanimljiv način i uz pomoć multimedija i kroz učenje hrvatskih pjesama i recitacija.

Valja spomenuti da djeca u svim tim školama ne uče samo hrvatski jezik, već i povijest i kulturu Hrvatske. Nekoliko puta godišnje, Udruga učitelja hrvatskoga jezika, na primjer u Victoriji organizira razna natjecanja, kao na primjer Natjecanje u recitiranju hrvatske dječje poezije i slično. U svim tim školama naša djeca stječu prijateljstva i ljubav prema Hrvatskoj koja će ih pratiti cijeloga života.

No, valja spomenuti i odrasle i tu treba reći da ni odrasli nisu zanemareni kada je riječ o učenju hrvatskoga jezika i druženju s našim ljudima. U svakom gradu Australije, na primjer postoje hrvatski klubovi u kojima se svakoga tjedna najmanje jednom nešto događa, gdje se naši ljudi mogu družiti, uživati u domaćoj hrani, glazbi i slično. U Melbourneu postoji pet hrvatskih klubova diljem grada u kojimaa se okuplja popriličan broj naših ljudi na različitim druženjima. Nema potrebe, dakle da se u „tuđini“ zaboravi naša riječ i naši običaji.

Australski Hrvat kao Slumdog Millionaire! Sve je iznenadio njegov odgovor na posljednje pitanje

Rijetki su primjeri iz povijesti kada su se veleposlanstva otvarala godinama prije osnivanja država ili nacija koje bi predstavljala. No, upravo to se dogodilo za vrijeme bivše Jugoslavije u glavnom gradu Australije. Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova […]

Uz to postoje razni tečajevi hrvatskoga jezika za odrasle, tečajevi za računala i mobilne telefone za naše umirovljenike na hrvatskome jeziku, a postoji u Melbourneu i hrvatska socijalna služba Australian Croatian Community Services, koja se bavi pretežito našim umirovljenicima kojima je lakše komunicirati na hrvatskom jeziku, tako da svi koji to žele mogu održavati veze s našim ljudima. Ako ne znaju, mogu učiti naš jezik, a također u mnogim našim folklornim društvima učiti narodne plesove i običaje svoje stare domovine. Uz svu ljubav prema našoj novoj domovini, ni ljubav prema staroj domovini nikada se ne gasi. Pa čak ako se i zaboravi hrvatski, ljubav prema Hrvatskoj ostaje.

Australski Hrvat kao Slumdog Millionaire! Sve je iznenadio njegov odgovor na posljednje pitanje

Rijetki su primjeri iz povijesti kada su se veleposlanstva otvarala godinama prije osnivanja država ili nacija koje bi predstavljala. No, upravo to se dogodilo za vrijeme bivše Jugoslavije u glavnom gradu Australije. Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova […]

Televizija u Odesi, kao i u gotovo svim sovjetskim gradovima, raspolagala je zastarjelim uređajima sovjetske ili istočnonjemačke proizvodnje. Tu i tamo, poneka kamera nabavljena je u Zapadnoj Njemačkoj, a negdje kasnih sedamdesetih pristigle su i dvije Sonyjeve studijske kamere. Sva ta postrojenja domaće proizvodnje, kao i uvozna, nisu se često kvarila, a kada bi se nešto i pokvarilo, nije bilo nikakve žurbe da bi se to moralo odmah popraviti, pa je Leon sa svojim drugovima imao vremena na pretek i često nije znao što bi sa sobom.

Na posao bi dolazio kada bi htio, a kada mu se katkada nije dalo ići, samo bi nazvao postaju i rekao im da ne može doći, jer sve je moglo čekati do sutra. Ako bi se dogodio veći kvar o kojemu je ovisila proizvodnja programa, uvijek je netko bio tamo tko je mogao kvar otkloniti.

Leon je bio Židov, kao i njegova supruga Nina, ili Ninočka, kako ju je on zvao. Kasnih sedamdesetih Sovjetski Savez počeo se otvarati i polako rješavati Židova i to samo zahvaljujući notornoj gluposti Nikite Hruščova koji je i sam bio Ukrajinac, kome je iz nepoznatih razloga palo na pamet da Ukrajina nije podobna za uzgoj pšenice, već isključivo kukuruza. Još bi ta notorna glupost i prošla da prva godina nije ispala katastrofalno loša za kukuruz te je Sovjetskim Savezom doslovno zavladala glad. Ljudi su dobivali malene hljepčiće kukuruznog kruha po osobi i to ne svakog dana, a o pšeničnom ili raženom kruhu moglo se samo sanjati.

Kao što se moglo očekivati, Nikita Hruščov nije imao drugog izbora nego zamoliti Sjedinjene Američke Države za veće pošiljke žita, što je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter dočekao sa smiješkom, ali je prodaju ipak uvjetovao slobodnim izlaskom Židova iz Sovjetskog Saveza. Izrael je također imao interesa u tome jer je želio naseliti nenastanjena područja u Palestini, a kako su Židovi u Sovjetskom Savezu bili mahom obrazovani ljudi, bilo je posve razumljivo da ih Izrael jedva čeka.

U takvim pregovorima i u tom trenutku žito se ipak pokazalo korisnijim i važnijim za SSSR od Židova, pa su Židovi počeli napuštati taj komunistički raj. Negdje u zimu 1979. Leon i njegova Ninočka s dvoje djece, kćerima, trogodišnjom Irinom i Nastasjom, koja se tek izvukla iz pelena, odlučili su nestati iz Sovjetskog Saveza u kojem tijekom povijesti nitko nikada nije baš obožavao Židove.

Leon je sa suprugom pri svakom popisu stanovništva htio navesti da je Ukrajinac, zbog djece i sebe. Jednom je čak htio biti i Rus, ali mu to nije bilo dopušteno, pa je kao i svi njegovi morao biti i zauvijek ostati Židov.

Otpočeli su česti, dugački i mučni razgovori i ispitivanja s državnim tijelima vlasti. Iz Izraela su stigla jamstva i konačno potkraj 1980. krenuli su na put. Bila je ciča zima u Odesi. Putovali su vlakom. Ništa od vrijednosti nisu smjeli iznositi iz zemlje, tek potrebnu garderobu, a od nakita samo po jedan prsten svatko, koji lančić za uspomenu i poneki privjesak.

Feldmanovi su naslijedili nešto zlata od predaka, a nešto su i sami stekli i kada su vidjeli da će izgleda moći otići, počeli su vrtoglavo kupovati svaki komadić zlata do kojega su mogli doći, pa su na to potrošili svu svoju ušteđevinu. Trebao je to biti mali kapital s kojim će početi život u novoj zemlji gdje nisu imali nikoga svoga.

Izmišljali su načine kako će prošvercati zlato, slušali su od drugih koji su se spremali i priklanjali se nevjerojatnim rješenjima, od ušivanja nakita u podstavu kofera, torbi i kaputa pa sve do gutanja onih predmeta koje se moglo progutati.

U rigoroznim kontrolama lako se otkrivalo krijumčare. Posljedice su bile neugodne, a sve pronađeno zlato bilo bi im oduzimano. Na sreću, u to se doba u Sovjetskom Savezu na željezničkim postajama i zračnim lukama još nisu upotrebljavali detektori metala ni rendgenski aparati, tako da je barem ono što se progutalo moglo biti spašeno.

No, i tada, ako bi naletjeli na nekog ambicioznog mladca željna slave, on bi ih odveo u ambulantu, naredio liječniku da im da popiti nešto što će ih na brzinu pročistiti, i tada bi dotični slavodobitno vikao kako Židovi doslovce s… zlato i da je šteta što ih država tako olako pušta. Treba ih vratiti, dobro hraniti, svaki dan klistirati i država će imati zlata za izvoz. Međutim, po zimi na kolodvoru u Odesi, možda zbog djece, možda zbog zime, žena koja ih je pregledavala nije ustrajala na detaljima, pa su uspjeli prenijeti sa sobom sve svoje ušiveno i progutano zlato.

Stigli su u topli i zeleni Melbourne u prosincu 1981. godine. Prijavili su se židovskoj dobrotvornoj organizaciji gdje su dobili sve nužno za početak života u za njih novome gradu. Našli su dvosobni stančić u četvrti Carnegie, namjestili ga skromnim krevetima, stolom, stolcima i ostalim namještajem koji su dobili i novi život je krenuo.

Upisali su se na tečaj engleskoga i Nina, inače medicinska sestra, vrlo je brzo svladala osnove jezika i zaposlila se u židovskoj gerijatrijskoj bolnici na istoku grada, ali Leonu je stvar s jezikom gadno zapinjala. Taj prokleti jezik, kako je znao govoriti, jednostavno mu nije išao.

Prošla je godina, a on je jedva sricao najosnovnije rečenice i to sve u prezentu, nijedan glagol u trećem licu jednine nije na kraju imao onaj famozni “s”, i njegov teški ruski naglasak nikad ga nije napuštao. Njegova žena bila je “njors” (nurse), ulica u kojoj je živio zvala se “Njirim strit” (Neerim Street), vozio je “Tajotu” (Toyota), na cesti ga je zaustavljao “paljis” (police), a kad bi govorio o Ninočki ili bilo kojoj osobi ženskog spola u trećem licu jednine, ona bi bila “hjor” (her). Po preporukama novostečenih prijatelja, također iz Odese, koji su bili u Melbourneu već duže vremena, otišao je na nekoliko razgovora za posao u svojoj elektrotehničkoj struci, ali zbog oskudnog znanja engleskoga nikada nigdje nije bio primljen.

Konačno, Nina mu je pronašla posao čistača u svojoj bolnici, samo da ga izvuče iz kuće i teške depresije u koju je polako upadao. Isprva, iako je posao smatrao ponižavajućim, nekako je živnuo. U toj bolnici radilo je dosta Židova iz SSSR-a i ostalih komunističkih zemalja, tako da je bilo i nekoliko njih iz Odese, i on se među njih brzo uklopio, razgovarali su ruski i posjećivali se. Nina se međutim dobro snašla, prilično usavršila engleski, položila sve potrebne ispite za nostrifikaciju ruske diplome i ubrzo postala glavna sestra na odjelu B. Leon je nastavio raditi kao čistač. Prao je podove, usisavao prašinu, polirao hodnike električnim strojem i zabušavao koliko god je mogao.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Ivan Hrastek iz Zeline zatekao ga je u bolnici kasnih osamdesetih kada je i on kao doseljenik stigao u Melbourne i zaposlio se kao bolničar u toj bolnici. U početku je Leon pokazivao dosta nepovjerenja prema Ivanu, jer Ivan je bio Hrvat, što baš nije bilo popularno među Židovima, ali Ivan toga nije bio svjestan, pa je kadgod bi mu se pružila prigoda, započinjao je razgovor s njime. Kad bi prao nekog bolesnika, a Leon u toj sobi slučajno čistio pod, znali bi razgovarati o svemu i svačemu. Razgovori bi se obično nastavili i za vrijeme ručka, jer Ivana je zanimalo sve što je bilo iza željezne zavjese, a sada je mogao dobiti sliku o svemu tome iz prve ruke.

Činilo se kao da Leona njegovi prijatelji, koji su se svi odreda uspjeli zaposliti u dobrim tvrtkama, polako napuštaju, kao da imaju sve manje zajedničkoga, ili su ga napuštali kao neuspješnog iz čiste snobovštine, pa je Leon opet lavirao od depresije do depresije. U tome su se Ivan i Leon sprijateljili, jer nijednom u novoj zemlji ruže baš nisu cvale.

Leon bi znao pozvati Ivana kući na piće. Ivan je bio iznenađen urednošću što je krasila sve u Leonovoj kući koju su kupili prije nekoliko godina. Nina se brinula o redu u kući, a Leon, imajući dovoljno vremena, održavao je vrt i travnjak te bojio svake godine metalnu ogradu u bijelo. Njegov vrt blistao je i sjajio i bio najljepši u ulici.

Ivan bi ga znao pitati kako se osjeća sada u takvoj prostranoj kući, s tako lijepim vrtom, s obzirom na to da je cijeli život proveo u nekom derutnom stanu s još jednom obitelji u Odesi. Leon bi samo nevoljko i depresivno odgovarao: – “Guut, its O.K., panjemaješ?”

Razgovarali su tako jednoga dana za vrijeme ručka na bolničkom travnjaku pod gadnom sparinom koja se spustila na Melbourne. Depresivni Leon osuo je paljbu po Australiji, glupoj zemlji koja nema nikakva smisla, ljudi su isprazni, engleski je najgluplji jezik na svijetu, sve to što ljudi posjeduju ne vrijedi pišljiva boba jer im je duša prazna, ulice su prazne, nitko nikamo ne ide pješice, a žive u tako divnim ulicama. Vidiš samo automobile i trgovine pune ljudi i robe, kao da svi žive samo za novac i za ono što će za njega kupiti, nikakve ljudske vrijednosti se ovdje ne cijene. U toj depresivnoj tiradi Ivan ga je prekinuo:

“Čuj, Leon, ni meni ruže ne cvatu, ali pokušavam sve to prihvatiti kao novo i naviknuti se na sve to. Ovo je ipak zemlja koja ti nudi posao, možda ne tvoj posao, mislim u tvojoj ili mojoj struci, i to nam ne nudi našom krivicom, jer nismo kadri svladati jezik kako treba, ali ti osigurava drukčiji posao, možeš zaraditi. Djeca ti idu u dobru školu, imaš divnu kuću s vrtom, imaš dovoljno novca za život, vidim, ti i Nina putujete okolo, bili ste već jednom u Europi i jednom u Americi, a tek što ste nekoliko godina ovdje. Koji ti vrag nedostaje? Zašto si tako depresivan? Nije li važnije što imaš sve što ti treba, što imaš miran život, što putuješ, nije li to važnije od tog jeb…. posla koji si izgubio i tu ga više ne možeš raditi i to, kao što si rekao, svojom krivicom?”

“Kojom mojom krivicom, kojom mojom krivicom? Što, ja nemam znanje? Što, ja nemam diplomu? Što, ja nisam inženjer s deset godina radnog iskustva u elektronici? Što sam ja kriv da je to tako glup jezik koji nitko na svijetu ne može lijepo prirodno govoriti? Zar ti misliš da sam ja tako glup da ne bih mogao naučiti taj jezik? Kako sam završio elektrotehniku, a sada me engleski, a? I evo, sad sam ga pomalo svladao, evo vidiš da razgovaram s tobom na engleskom, ali kad odem na razgovor za posao, sad mi opet prigovaraju da sam bio suviše dugo izvan struke, daju mi testove koje ni engleski lingvist ne bi razumio, pa opet ništa. Kako čovjek ne bi poludio, kako ne bi bio depresivan? Čudo je da se ne ubijamo, a ne to što smo depresivni. Čekaj ti, samo malo, pa ćeš vidjeti i sebe za godinu-dvije, ako ti ne krene kako si planirao”.

“Dobro, sve mi je to jasno, Leone, ali kažem: ipak imaš obitelj, nisi sam, imaš kuću i sve što ti treba, da ne ponavljam, ne čekaš susjeda koji namjerno ne izlazi iz zajedničkog zahoda kad vidi da je tebi sila, kao što si mi pričao, daj si to malo zbroji, skockaj se, nađi bolji posao, otvori servis za popravak kućanskih aparata, pojma nemam što, ali nema potrebe da se tako bez veze zakopavaš”.

“Nema potrebe? Znači i za tebe je sve živo samo na razini materijalnog. Pa normalno, i ti si došao iz zemlje koja nije ništa bolja od ove. Vi ste imali samo ‘s’ od toga gladnoga socijalizma, naravno da ti pojma nemaš o čemu ja govorim”.

“A jesi li ti bio komunist, pa ti to sad nedostaje?”

“Ma, koji vražji komunist? Svi smo tamo bili komunisti. Bio bi i ti. Mene to me nikada nije zanimalo i o tome nisam nikada niti razmišljao”.

“Pa, što je onda problem?”

“Što je onda problem, što je onda problem? Znaš što je problem?”

“Ne znam”.

“E, vidiš, kao što sam ti već rekao, Nina i ja stanovali smo u dvosobnom stanu s još jednom obitelji. Mi smo imali svoju sobu, oni svoju, a kuhinju, kupaonicu i WC smo dijelili. Kasnije smo kuhinju podijelili na pola, zid smo mogli napraviti samo do pola, tako da si mogao jasno vidjeti tko što u kuhinji radi, kuha ili jede”.

“Sad, zamisli, vani zima, minus 25 stupnjeva Celzijevih. Ti ustaneš u pet ujutro i kreneš pješice ulicom. Snijeg do koljena, ralice tek prolaze, a pred dućanima redovi: u jedan stižu cipele, u drugi tapete za zidove, u treći jabuke, a ja – tražim piletinu. Danas nam se jede piletina. Hodam po snijegu u pet sati ujutro i konačno, pet–šest ulica dalje, naiđem na tri čovjeka koji stoje pred dućanom i tvrde da u osam dolazi piletina. Stanem i ja u red, čekam. Zima je, skakućem s noge na nogu, trljam uši, objašnjavam ovima ispred i iza sebe da mi je sila i oni mi čuvaju red. To je bila svetinja, osnovno pravilo socijalističkog morala, jer – svima se mokri. Odem malo dalje, olakšam se u snijeg, pa se vratim i čekam dalje, razgovaram s ljudima. Hej čovječe, pa to su ti bile pripovjedaonice. Ljudi su u tim redovima jedni drugima ispripovijedali cijelu svoju povijest, govorili su ti o djeci, o zloj rodbini, gdje su što pronašli, o prokletim susjedima koji su negdje nakrali novac i nabavili si novog zaporošca, čuo si tko se s kime, koga su našli mrtva pijana u snijegu, znao si sve o lošoj kvaliteti čaja, koga su odveli jer je čitao Solženjicina, kako je Richter u Berlinu svirao Skriabina, na kojega baletana iz Bolšoja se sumnja da se neće s iduće turneje po Njemačkoj vratiti, ma nema toga o čemu se nije raspredalo. Čekajući u tim redovima, svatko je svakoga znao, svi smo se pozdravljali, bili smo druzja, shvaćaš ti to moj Ivane?”

“A onda u osam stigne drugarica prodavačica, otključa dućan i za 15-ak minuta eto kamioneta, istovaruje se piletina. Ne mnogo, neće biti za sve u redu, samo dva sanduka, jer ima još trgovina po gradu koje valja opskrbiti. Ali za mene će biti, ja sam četvrti! I onda lijepo platiš, uzmeš svoje plavo pile i ponosno koračaš doma! Ti si danas nešto postigao! Trpio si, ozebo si, ali si ustrajao i doživio si uspjeh! Dobio si jednu bitku! Napravio si nešto dobro za svoju obitelj! Ulaziš ponosno u svoj stan i vičeš: ‘Ninočka, diži se, piletina je tu, spremaj ručak!’, i to tako da te susjedi čuju. Neka se žderu, jer njima se nije dalo izaći po zimi u pet ujutro i čekati do osam. Peče se piletina u kuhinji, sve miriši, a susjedi te samo šibaju ljutitim pogledima. Vidjeli su te, primijetili su te, kao i tvoje pile. Vidiš mrze te, a to u uspjehu ponekad godi i više nego divljenje, panjemaješ?

A ovdje? Sjedneš u auto i odmah tu, nedaleko ti je Coles, a ako ti se ne sviđa Coles, imaš Safeway ili IGA. Hoćeš kruha, hoćeš svježih jabuka, naranača, banana, trešanja, lubenica, zimi i ljeti, hoćeš piletine, janjetine, stejkova svih mogućih vrsta, hoćeš škampe, zubatac, jegulje, hoćeš kilogram, dva, deset, sto kila, samo reci, još ti doma dovezu – koji ti je to život! Niti si gdje bio, niti si se za što borio i žrtvovao, niti si što postigao. Možeš jesti kavijar triput dnevno, nijedan jedini susjed ti to neće primijetiti. Možeš na ražnju nasred dvorišta svake nedjelje peći jelena ili vola, nitko te ne doživljava. Kupi najnoviji Bentleigh ili Ferrari, društvo oko tebe neće ni trepnuti. Tvoj problem. I dalje će te susjedi ovlaš lijepo pozdravljati k’o da se ništa nije dogodilo. Niti te tko voli niti te tko mrzi. Jednostavno nitko te ne primjećuje, a to je, prijatelju moj, gore nego biti mrtav.

Tu, moj baćuška, nema muke kojom se dolazi do uspjeha i koja uspjeh čini vrjednijim. Tu nema zavisti kojom se dočekuje uspjeh i čini ga atraktivnijim. Sve se postiže lako, bez napora, sve je tvoj problem, nitko ništa ne gleda, nikoga ništa nije briga, ti si proziran, bezličan, panjemaješ? U tome je problem”.

Istražili smo legendu koja kaže da je vinska etiketa Hrvata postala australski grb

U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država. Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima. Raspitivala se o temi jer je željela, […]

“Imaš pravo, Leone”, rekao je poslije podulje stanke Ivan Hrastek, dodavši: “Kog će ti vraga raj, ako si u njemu mrtav, proziran, nevidljiv. Moj djed je nekad znao reći župniku da će ga raj zanimati tek kad prestanu mrtve tamo transportirati. A mi se budale, Leone, uželjeli raja! A s druge strane opet, koje smo ti mi budale, Leone, kad nam je plavo guravo pile vrjednije od svih krcatih polica u Colesu i Safewayu zajedno”.

Odlazite iz Hrvatske? Mislite da je fora biti Amerikanac ili Australac i da ovdje nema šefa? Opet razmislite!

Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskoj dijaspori. Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer […]

Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova i tajnicom Dinkom Sidić, dakle 14 godina prije osnivanja države Hrvatske. Svrha otvaranja veleposlanstva u jednom od najotmjenijih kvartova Canberre, gdje su uglavnom bila smještena diplomatska predstavništva svih većih država u tom gradu, bila je skrenuti pozornost na stremljenje hrvatskoga naroda k samostalnosti i samobitnosti.

Veleposlanstvo Hrvatske iznenadilo je i razbjesnilo jugoslavensko državno rukovodstvo, a za Australiju je predstavljalo sramotu zbog njezinih dobrih odnosa s tadašnjom Jugoslavijom. Najzanimljivije je bilo to da unatoč pritisku Jugoslavije australske vlasti nisu mogle zatvoriti naše veleposlanstvo. Budući da se nikada nitko nije nečemu takvom dosjetio, jednostavno nije bilo zakona po kojem je tako nešto bilo zabranjeno.

Australija se našla u vrlo neugodnoj situaciji. Vodile su se mnoge rasprave za i protiv hrvatskoga veleposlanstva i na kraju je cijeli pravni državni stroj morao biti stavljen u pogon. Tako se po kratkom postupku donio zakon po kojem se mogu otvarati jedino predstavništva onih država koje postoje te da ta ista moraju biti akreditirana od postojećih zemalja. Zakon je prihvaćen u australskom parlamentu tek u kolovozu 1978. godine.

Uskoro je Mario Dešpoja zaprimio obavijest koju su dostavila dvojica policajaca od državnog odvjetništva. Ako se veleposlanstvo ne zatvori u roku od dva tjedna, podignut će tužbu protiv njega, a ured će prisilno biti zatvoren. Dešpoja je uložio žalbu na odluku državnog odvjetništva iako je znao da će slučaj izgubiti. Bilo mu je jasno da je jugoslavenski utjecaj daleko snažniji od njegova veleposlanstva iza koga je stajala tek nedovoljno organizirana hrvatska zajednica Australije.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Konačno, 7. kolovoza 1979. Federalni sud Australije donio je presudu protiv Marija Dešpoje s nalogom da se Hrvatsko veleposlanstvo mora zatvoriti. Sudske troškove snosio je sam Dešpoja koji je ponovno uložio žalbu – ista je odbijena dva mjeseca poslije. Zatim, 25. listopada 1979., pod okriljem mraka, Dešpoja je bio prisiljen s unajmljene zgrade skinuti znakovlje hrvatskog veleposlanstva i našu zastavu, čime se završio jedan jedinstveni projekt australskih Hrvata.

Inače, junak naše priče pristigao je u Australiju 1959. i to kao politički emigrant, bez imalo znanja engleskog jezika. Već 1963. osvojio je prvu nagradu na televizijskom kvizu iz povijesti Australije. Posljednje pitanje koje mu je donijelo pobjedu bilo je da nabroji svih pet britanskih zatvorenika protjeranih u Australiju 1794., kasnije poznatih kao “Škotski mučenici”. Na pitanje kako je moguće da je znao njihova imena i prezimena, Dešpoja je odgovorio da mu se to usjeklo u pamćenje jer je spomenuta petorka pripadala političkim izgnanicima kao i on.

Iznos od tri tisuće funti koji je zaradio predstavljao je tada golem novac, s obzirom na to da je kao radnik u Chrysleru primao plaću od samo 12 funti mjesečno. S osvojenim novcem kupio je zemljište na kojem je poslije sagradio kuću. Također, uložio je u školovanje te je završio fakultet s posebnom pohvalnicom i dugo se ubrajao među najškolovanije Hrvate u Australiji.

Upravo na tom kvizu Mario Dešpoja upoznao je mladu australsku novinarku Shirley Stott kojom se oženio. Kći koja je proistekla iz toga braka, Nataša Stott Dešpoja, inače ponosna Hrvatica, bila je senatorica Demokratske partije Australije od 1995. do 2008. godine, a pred kraj svog mandata imenovana je i predsjednicom australskih demokrata.

Istražili smo legendu koja kaže da je vinska etiketa Hrvata postala australski grb

U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država. Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima. Raspitivala se o temi jer je željela, […]

Mario Dešpoja prestao se baviti politikom u našoj zajednici nastankom hrvatske države, 1995. godine, jer je smatrao da se sada nova država mora boriti sama za svoj opstanak. Danas živi povučenim životom kao posebno cijenjena osoba u hrvatskoj zajednici Australije.

Pismo Hrvata iz Australije neće vas ostaviti ravnodušnim: Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili

Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]

Čuo sam nešto jer su naši ljudi svojedobno o tome pričali, ali nisam znao detalje. Znao sam samo da se spomenuta vinarija nalazi negdje u blizini gradića Sheppartona, 200-ak kilometara sjeverno od Melbournea. Obećao sam joj da ću doznati više od Vlade Molnara, jer taj je čovjek živa enciklopedija kada je riječ o povijesti Hrvata u Australiji.

Iste večeri nazvao sam Vladu i pitao ga što zna o priči da je izvjesni Hrvat dizajnirao australski grb. Ispostavilo se, prema njegovim riječima, da je stvarno neki Trojano Darveniza iz Trnovice kod Dubrovnika imao goleme nasade vinograda u mjestašcu Mooroopna u Victoriji i da je on dizajnirao naljepnicu za svoja vina koja su bila poznata čak i u Europi.

Na toj naljepnici emu i klokan držali su štit njegove vinarije. Navodno je poslije australska vlada, vjerojatno nakon uspostave federacije, otkupila taj dizajn i prilagodila ga u australski grb. Cijela ta stvar činila mi se vrlo zanimljivom i predložio sam Aniti da u nedjelju krenemo put Mooroopne i doznamo istinu.

Mooroopna je danas gradić od 20-ak tisuća žitelja na obali rijeke Goulburn i s još ponešto farmera koji su se smjestili na tamošnjim ovećim imanjima. Mjesto nije ni najmanje sličilo na vinorodni kraj, jer nigdje u blizini nije bilo brežuljka. To ravno polje činilo mi se pogodnijim za uzgoj pšenice i kukuruza nego za vinovu lozu.

Stali smo u mjesnoj gostionici odmah na ulazu u grad, u kojoj je bilo 20-ak ljudi, koji su – kao i u svakoj krčmi na svijetu – uz čašu piva raspravljali o sportu i događajima iz okolice. Sjeli smo za šank i naručili piće. Kada nas je konobar poslužio, pitao sam ga znali li on nešto o izvjesnom poznatom vinogradu tu u Mooroopni, čiji je vlasnik bio ili još uvijek jest neki Hrvat?

Čovjek nas je pogledao i pitao jesmo li mi od Zelenih, budući da je, kako smo kasnije doznali, baš preko tog imanja trebala proći trasa nove autoceste. Kada smo mu objasnili da smo samo obični građani, Hrvati koje zanima malo povijesti u tom kraju, konobar se samo dobronamjerno osmjehnuo i pozvao nekog Paola.

Približio nam se stariji gospodin u 70-im, s obveznim velikim i masnim farmerskim kožnim šeširom te u izlizanim trapericama. Konobar nam ga je predstavio kao “profesora” povijesti za ovaj kraj.

Novi život na Novom Zelandu: Kiša je nemilo padala, ja sam plakao u nekom kutu, a onda je došao policajac

“Kada sam došao iz svoje Podgore na Novi Zeland, bilo mi je svega 14 godina”, započeo je svoju priču Mate Borić. “Od tada je proteklo pedeset godina, a ja se još uvijek sjećam tog prvog koraka po novozelandskom tlu. Kiša je nemilo padala, bila je zima, a ja sam plakao u nekom kutu u luci. […]

Kada smo mu objasnili o čemu želimo pisati, Paol nas je s tipičnom ljubaznošću australskog farmera pozvao za stol, rekao da nismo jedini koje to zanima i obećao da će nas odvesti na imanje, ali kako nam prije toga želi reći nešto otkriti…

Imanje je kupio i na njemu zasadio vinograd Hrvat Trojano Darveniza, što je bilo talijanizirano hrvatsko ime Trojan Drvenica. Trojan je 1850. emigrirao najprije na Novi Zeland, gdje se bavio kopanjem zlata, a onda ubrzo u Australiju. Već je 1871. godine imao dovoljno novca za kupnju većega posjeda koji je poslije proširivao. Imanje je prozvao Excelsior Winery i nema sumnje da je imao dovoljno pojma o vinogradima i vinu kad su ubrzo njegove kapljice privukle pozornost ne samo australskih već i europskih potrošača, pa su shodno tome Excelsior vina dobila brojne medalje diljem Australije i Europe.

Trojan Drvenica postao je član različitih komisija za ocjenjivanje vina i dodjelu nagrada u Australiji, a napokon je bio imenovan i članom Glavnog žirija za ocjenjivanje vina u Francuskoj. Darveniza Bros Excelsior Vineyard, kako se točno vinarija zvala do 1970. godine, kada se proizvodnja ugasila, osvojila je više od 300 raznih nagrada, uključujući i devet zlatnih medalja.

Excelsior Winery bilo je jedno od rijetkih imanja koja su u 19. stoljeću u Australiji izbjegla sveopći napad filoksere iz Amerike…

“Je li vam možda poznata priča o tome kako je australska vlada preuzela glavne elemente s etikete za njegova vina da bi kreirala grb svoje države”, pitao sam Paola.

“Vi mislite na legendu da je Trojanova etiketa postala australski grb? Čuo sam za tu priču, ali to, nažalost, nije točno. Možda je čak sasvim dobronamjerno i sama Trojanova obitelj lansirala tu teoriju, tko zna. Zna se da je Drvenica registrirao svoju etiketu i zaštitni znak 1871. godine, a elementi kasnijeg australskog grba s emuom i klokanom bili su već na nekim novčićima 1850. Prvi put se taj motiv s emuom i klokanom pojavio još 1806. na Bowmanovoj zastavi, što znači da je Drvenica preuzeo te detalje kako bi dao svome vinu jasan australski predznak. Žao mi je što sam vas morao razočarati, ali tako nekako izgleda prava istina o tome”, naglasio je ljubazno naš sugovornik, iskreno žaleći što nije mogao potvrditi legendu koja bi nama Hrvatima mnogo značila.

Moja primjedba da je australski grb dizajniran i registriran mnogo kasnije od Drveničine etikete i da navodno postoji prepiska tadašnjih australskih vlasti s Drvenicom u vezi s ustupanjem tih simbola, nije na Paola ostavila nikakav dojam. On je ostao pri svome, a mi pri uvjerenju da je ipak jedan uspješan Hrvat dizajnirao australski grb.

Paol nas je odveo na mjesto gdje je do 1970. bilo imanje Excelsior sa svojim vinarijama. Cesta koja iz glavne ulice u Mooroopni vodi prema njemu zove se Excelsior Avenija, prema Drveničinu imanju. Nažalost, cijelo gospodarstvo bilo je obraslo visokom gustom travom. Tu i tamo vidjeli su se listovi neke stare vinove loze koja se borila za malo svjetla i zraka u toj gustoj travi.

Same hale za proizvodnju sa svojom drvenom građom bile su nakrivljene svaka na svoju stranu i sve je izgledalo sablasno, ruševno i staro.

“Nažalost, Drveničin imperij 1970. godine došao je svome kraju iz mnogih razloga, od kojih je najveći bio nedostatak kvalitetnih gospodara. Naime, Trojan Drvenica ili Trojano Darveniza, nije se nikada ženio i nije imao izravnih potomaka. Imanje su naslijedili njegovi nećaci koji nisu pokazali mnogo interesa za gospodarenje. Osim toga, upravo preko tog mjesta trebala bi uskoro proći moderna autocesta i od njega u tom slučaju neće mnogo ostati”, zaključio je pomalo sjetno Paol, kojemu smo ljubazno zahvalili na vremenu koje je potrošio na nas.

Odlazite iz Hrvatske? Mislite da je fora biti Amerikanac ili Australac i da ovdje nema šefa? Opet razmislite!

Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskoj dijaspori. Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer […]

Gledali smo kroz usijani zrak to propalo imanje. Sjajni dio hrvatske povijesti u Australiji umro je upravo ovdje.

Odlazite iz Hrvatske? Mislite da je fora biti Amerikanac ili Australac i da ovdje nema šefa? Opet razmislite!

Čini se da se zbog raznih povoljnih i nepovoljnih razloga posljednjih godina poprilično piše o hrvatskoj dijaspori. Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer […]

Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio našega djetinjstva i mladosti, koje su odredile naš život i vodile nas k cilju, staze koje su postojale, a danas ih više nema. Svi smo njima hodili, odlazili i dolazili, bojali ih se i radovali im se, sve dok jednoga dana – nismo ni primijetili kada – te staze nisu iščezle iz našega života, tiho, bez gužve i galame, kako obično odlazi sve što je dobro u životu.

Vraćaju nam se u mirisima, mislima, u snovima i sjećanjima, počinju nas povezivati s prohujalim događajima, s ljudima kojih više nema, s djetinjstvom, prvim ljubavima, kao i s bolima zbog rastanaka i odlazaka koji su se događali na tim stazama.

Danas, daleko od njih, osjećamo kako vrijeme leti brzo, neumitno i nezaustavljivo i ne pita možemo li ga slijediti. A znalo je sve biti lijepo i dobro. Znam, bilo je siromaštva i čemera, ali bili smo svi na okupu, veseli i zdravi. Znali smo se svađati, ljutiti i grditi jedni druge, no uvijek smo se mirili i bilo je zasigurno više smijeha i veselja od svega onoga siromaštva i teškoga rada.

Sjećam se pokojne bake Apolonije i tete Roze, njihove stare kuće, i Štumergerovoga Čibika, kojemu sam se iz bakinih priča kao dječarac znao tako nasmijati, sjećam se i Cepikufa i Pizdikufa i Druatarufa, koje nikada nisam ni vidio ni čuo, osim što sam ih sretao u pričama moje bake iz Zagorja.

Sjećam se djeda Franca i našega psa Burka, kako su ljeti znali zajedno sjediti i zadovoljno drijemati u orahovoj sjenci nasred dvorišta pokraj bunara. Sjećam se tepke kruške i golemog stabla šefice iza naše kuće, i ljubičica kako su mirisale pod njima. Kako je sve to unaokolo cvjetalo, šarenilo se i mirisalo u tim ranim koprivničkim proljećima koja su se znala razastrti sve od Drave pa do Bilogore i još dalje.

Sjećam se i Franceka, Štefe, Bernarde, Nade i Ljubice, i kako smo se samo znali igrati dugo u noć pred našom ili bakinom kućom grabare, skrivača ili nečega trećega. Bile su to uvijek mirisne i tople ljetne večeri u Podravini. Visoki zeleni kukuruzi na Ciganovu i Gažijevu cvatu i opijaju nas slatkastim, rosnim mirisima.

U Ožegovićevu ribnjaku krekeće glasna žablja glazba, a kod Štaglinca fućka kasni vlak iz Osijeka i sve to tako nestvarno titra i treperi kao da je sam Bog sjajne zvijezde razasuo s neba po toj toploj zemlji.

Eto, kao da je bilo jučer: odrežem si šnitu crnoga kruha, natočim šalicu bijele kave Divke, i još krmeljav i u gaćama sjednem na drveni prag naše stare hiže, topao od sunca, a u oči mi bliješti zlatno jutarnje sunce iza Evačićeva štaglja. Srčem bijelu kavu, grizem šnitu kruha, kokoši oko mene žlabure i čekaju svoje mrvice. Sivi mačak umiljava mi se oko nogu, a preda mnom sjedi i veselo maše repom naš žuti pas Burko. I on se nada nekom zalogaju.

Emotivan oproštaj od oca: Živio si za moje dolaske, a sada si umro da opet dođem

Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]

Sjećam se tvrdih jabuka mušancika koje je tata svakog jutra kupio iz rosne trave. Kako bi se samo voćnjakom znao prolomiti onaj neobični zvuk kad bi svojim zdravim zubima otkolio polovicu jabuke. U voćnjaku golema trešnja, dvije višnje, a ruže, ljiljani, hortenzije i klinčići cvatu posvuda u vrtu. Kuća bi božanski zamirisala od samo jedne vaze svježeg cvijeća kad bi je majka jutrom postavila na stari kredenac.

A žetve? Povijač i što ja znam tko je sve ono znao dolaziti vršilicom od kuće do kuće vršiti zrelu i zlatnu pšenicu tek pokupljenu s oranica. Kod svake kuće kuhalo se i peklo kao da su svatovi. Mi djeca, zgrtali smo pljevu i kao psići veselo optrčavali oko vršilice dok se selila iz dvorišta u dvorište. Bilo je tu prašine, znoja i muke, ali bilo je više radosti, uzbuđenja i veseloga druženja za stolovima punim hrane nakon vršidbe.

Masne i bistre kokošje juhe susjede Ožegovićke i Evačićke, za vrijeme tih žetvi, nadišle su sve juhe koje sam ikada u životu kušao u Europi, Americi i Australiji. Dok sam bio posve mali, hambar za žito bio je dopola pun. Kako su godine prolazile, hambar je bio sve puniji, pšenica je rodila, ali mi smo se razišli. Viđali smo se s vremena na vrijeme, sve manje i manje.

Sjećam se kako je sve to bilo, a danas više nije. Mi više nismo djeca, a ni kukuruzi više ne rastu na Gažijevu i Ciganovu imanju. Burko je tko zna kada otišao, a otišli su i djed Franc, baka Apolonija i teta Roza. Kuću su im srušili, zdenac zatrpali i orah oborili. Otišli su i moj otac i moja mati.

Otišla je i susjeda Manda koja me uvijek na putu kući, na kraju staze, znala prva dočekati i kad bih odlazio, posljednja ispratiti. Božica, koja u mom sjećanju još uvijek živi kao ljepuškasta i nasmijana djevojčica, skončala je s užetom oko vrata još kao mlada. Sam Bog zna zašto.

Ni staze iza Pobijeve kuće više nema, a kako sam uvijek pri svakom povratku kući, još tamo od Petrićeva štaglja, bio sretan kad sam na njenom kraju u daljini ugledao prve kuće i naš zeleni visoki bor. Koliko sam samo puta znao ushićen po njoj trčati jer sam shvaćao: sad sam doma. Na Ciganovu pšenica, na Petričevu kukuruz, a staza, kao da ju je netko onako dugačku i usku prostro među tom ljepotom. Ta me je staza danju veselila, a noću nasmrt strašila, ali bila je to jedina staza na ovome svijetu koja me je uvijek htjela i znala dovesti doma.

I perje smo čehali u dugim zimskim noćima, a više nikada nećemo. I kukuruz smo trijebili i bedastoće slušali, i svašta brbljali; kako smo se samo znali nasmijati Pobiju i Evačiću onako ugodno zadundani u toplom komušinju, ali ni toga ti, prijatelju moj, nema više. Nikada više. Možeš živjeti i stotinu godina, ali to nikada više nećeš doživjeti.

Ni krastačih jabuka više nema, ni staroga Evačića koji nam je pišalinom iz ćupa u inat maline preko plota zalijevao, i Ožegovićev ribnjak su zatrpali, i žabe su nekamo pobjegle, a ni vlak više ne fućka od Štaglinca. Mi idemo dolje, sve bliže k zemlji i sve dalje jedan od drugoga.

Rasipamo se kao jalovo sjeme pšenice po trnju i ne možemo si pomoći. Sve smo na tumbe okrenuli i sam Bog zna što će sve još od nas biti. Mučimo se i radimo, dragi moj prijatelju, kako bismo imali štogod ponijeti sa sobom kad nas sveti Petar pozove na račun.

Novi život na Novom Zelandu: Kiša je nemilo padala, ja sam plakao u nekom kutu, a onda je došao policajac

“Kada sam došao iz svoje Podgore na Novi Zeland, bilo mi je svega 14 godina”, započeo je svoju priču Mate Borić. “Od tada je proteklo pedeset godina, a ja se još uvijek sjećam tog prvog koraka po novozelandskom tlu. Kiša je nemilo padala, bila je zima, a ja sam plakao u nekom kutu u luci. […]

Molim te, ne zaboravi pozdraviti susjeda Pobija u staračkom domu, ako u međuvremenu i on nije umro.

Slobodni narodi imaju opoziciju, a neslobodni emigraciju

Nekada se govorilo da ono što nije napisano u povijesnim knjigama da se to i nije ni dogodilo. Latinska “verba volant, scripta manent” (dosta slobodan prijevod: “riječi odlijeću, napisano ostaje”) nije baš u potpunosti točna, jer u svakoj kulturi mnogo toga “ostaje”, ponešto dugujemo usmenoj predaji, živu svjedočenju. Danas bi se reklo i da ono […]

Uglavnom o tome kako su nesretni jer su napustili rodnu grudu, kako su pomagali u Domovinskom ratu i kako ih se tom prilikom kao zadnje naivce opljačkalo; kako bi trebali, odnosno ne bi trebali glasati u Hrvatskoj, jer u njoj ne žive, kako su izgubljeni u svijetu u koji su zalutali; otišli su, nesretni su, a ne znaju se vratiti.

Grobovi im se gube u visokoj suhoj travi po divljinama Australije, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade i uglavnom sve što rade svodi se na žal i cmizdrenje za izgubljenom domovinom u koju se više nikada neće moći vratiti. I sâm sam napisao nekoliko priča na tu temu, ali i cijeli roman.

No unatoč ljubavi i odanosti koju će iseljenici uvijek gajiti prema svom zavičaju, je li sve to baš tako? Plaču li stvarno perpetualno svi ti hrvatski izgubljenici u tom dalekom i strašnom svijetu iz kojeg se više ne znaju vratiti?

I ako im je u tom stranom svijetu tako žalosno i strašno, zašto se, pobogu, ne vrate? Danas barem zrakoplovne karte nisu skupe. Ako mogu doći svake godine, čak iz Australije na godišnji odmor u Hrvatsku, zašto jednoga dana ne ostanu? Nije vrag da su baš do te mjere izgubljeni.

Najprije treba rasvijetliti tko su ti koji najviše pišu o strašnoj tragediji dijaspore?

Ima ih nekoliko vrsta. Najglasniji i najtragičniji u svom pisanju o iskustvu dijaspore oni su koji su o takvom iskustvu samo slušali od drugih, negdje usred noći oko logorske vatre.

Drugi su oni koji su se posve nepromišljeno našli u dijaspori koja im nije trebala. Trebala im je avantura i nadali su se da će im u toj zemlji pečene ševe svakoga dana padati s neba.

Kada se to nije dogodilo, i što je još gore, kada su vidjeli da se i tu mora dizati svakog jutra i ići na posao te da je teško razumjeti direktora i suradnike na poslu ako nisi naučio jezik, odmah je sve krenulo naopako.

Otvoriš televizor i ne razumiješ ni riječi, otvoriš novine, pa ni slike ne razumiješ, sretneš susjeda i ne znaš kako bi s njime razgovarao; shvatiš da su ovdje drukčiji običaji, drukčiji jezik, drukčiji odnos prema politici i religiji, drukčije drveće, drukčije more, drukčije životinje – čovjeku se zavrti u glavi i nema onoga tko nije požalio što je ostavio rodnu grudu, bez obzira na to kako mu je tamo bilo, dobro ili zlo.

Zanimljivo je da će čovjek u tom prvom razdoblju posve zaboraviti razloge zbog kojih je ostavio svoju domovinu, a ako se još dogodi da razloga za odlazak nije ni bilo, tek onda će se početne frustracije udeseterostručiti.

Pred oči će čovjeku dolaziti samo oni divni romantični trenuci i ljudi iz staroga kraja, jer tamo je sve bilo poznato, sve je bilo jasno, sve se znalo i na sve se naviklo.

Upravo u tim prvim košmarnim trenucima događaju se razlike među dijaspore. Oni koje je na iseljeništvo natjerala bijeda, nepovoljna ili prijeteća politička situacija, ako su iole ozbiljni, njima je jasno da ne mogu pola života provesti seleći se s kontinenta na kontinent.

Prije točno pola stoljeća počela je važna večer za Hrvatsku

Dok ulazimo u deveti mjesec svjetske bitke protiv misterioznog virusa poznatog kao Covid-19, sveprisutna maska ​​u svim svojim stilskim manifestacijama podsjeća na još jednu bolest za koju još uvijek ne postoji cjepivo: hrvatsku šutnju. U vrijeme Titove diktature, kada je skovan ovaj izraz, ljudi su također nosili maske, ali one su bile nevidljive ljudskom oku. […]

Takvi će objektivno sagledati situaciju i shvatiti da im u ovoj novoj zemlji može biti mnogo bolje ako zasuču rukave, daju se na učenje jezika te zemlje i prionu na posao.

Ti će uspjeti i vrlo brzo stat će na svoje noge, prihvatiti novi život u zemlji u kojoj su se našli, i novi izazovi, nove mogućnosti, a posebno lagodniji život istjerat će ubrzo nostalgiju iz njihove glave te će život krenuti normalno. Taj dio će uglavnom sačinjavati gotovo 90 posto dijaspore.

Oni koji nisu spremni na ozbiljan rad i učenje, ti će se polako gubiti u nostalgiji i zemlju u kojoj su se našli doživljavat će sve više kao stranu i nerijetko će razviti mržnju prema njoj.

Sretnici iz te kategorije, koji nisu za sobom porušili sve mostove, koji su u starom kraju ostavili za sobom svoje kuće ili stanove, obično će se nakon izvjesnog vremena, najčešće kad zarade dovoljno novca, vratiti i pokušati ponovno izgraditi život u svojoj domovini.

Loše iskustvo dijaspore obično će im pomoći u tome. No, ti će biti uvijek vrlo glasni i negativni ako im se pruži prilika nešto reći ili napisati o iskustvu iseljeništva.

Za takve, svaki iseljenik jadni je pečalbar koji će cijeli svoj neuspješni i čemerni život provesti po bespućima te njemu nepoznate i strane zemlje, pokušavajući se neuspješno vratiti svojim korijenima.

Ipak, kao što smo rekli, golema većina iseljenika bit će spremna na početne žrtve i ozbiljan rad, polako će se integrirati u novo društvo, svladat će jezik, nalaziti nove prijatelje, stjecat će polako sve što im je potrebno i život će krenuti svojim tijekom.

Uskoro će shvatiti da život u toj novoj zemlji i nije tako opak. Zavoljet će svoju ulicu, sprijateljiti se sa susjedima, prihvatiti svog novog mesara i voćara, obitelj će mu polako rasti, krenut će se na godišnje odmore, uživati u prirodi koja će vrlo brzo izgubiti svoje bizarne konture i sve će sjesti na svoje mjesto, isto onako kako je sjelo i u starom kraju.

Priče kako se u dijaspori radi i robuje od jutra do mraka da bi se nešto postiglo, stoje isto onoliko koliko stoje i u Hrvatskoj. Ako čovjek želi postići više od onoga što se može postići u normalnom radnom vremenu, on će raditi više. To je tako u svakom kutku ovoga bijeloga svijeta.

Uglavnom, ljudi će i u dijaspori raditi normalno, brinut će se za svoj vrt i kuću, podizat će djecu i u normalnim uvjetima uskoro neće ni znati što je to nostalgija, niti će im povratak na staro padati na pamet. Shvatit će da i život u velikim, prosperitetnim i stabilnim zemljama, svjetskim metropolama ili uređenim farmama ima svojih prednosti.

I na kraju, unatoč svemu rečenom, ako smijem, jedan besplatan savjet onima koji eventualno negdje u nekom kutku mozga priželjkuju postati dijaspora: u iseljeništvo se kreće jedino onda kada uvidite da su za vas u vašoj zemlji sve mogućnosti iscrpljene i izgubljene, kad se i posljednja nada u bolje sutra istopila. Samo onda nećete imati za čime žaliti i cijenit ćete svaku novu mogućnost i svaki novi početak koji će vas voditi k uspjehu u vašoj novoj domovini.

Ako pak želite biti bogatiji nego što jeste u svojoj zemlji, ako mislite da ćete naći bolji posao u tuđini nego što ga imate kod kuće, ako mislite da je fora biti Amerikanac, Australac ili Kanađanin, razmislite dvaput. Takvu avanturu vam onda definitivno ne bih preporučio.

Jer ipak je bolje provesti koliko-toliko normalan život na svojoj grudi, među svojim ljudima, biti prisutan na svim rođendanima, pogrebima, svadbama i krstitkama svojih najmilijih, o kojima ćete u iseljeništvu doznavati samo iz pisama i fotografija svojih poznanika.

I ono najtužnije: kad god se vratite provesti godišnji odmor među svojima, vi ćete se osjećati opet kao kod kuće, svoj na svome, svoj među svojima, ali nažalost nitko VAS nikada u vašoj vlastitoj domaji neće više doživljavati kao svojega.

Morat ćete se pomiriti s time da ćete u svom vlastitom selu u kojem ste se rodili, u svojoj vlastitoj ulici u kojoj ste odrasli, za svoje najbolje prijatelje i rodbinu biti samo turist, stranac koji s njima više nikada neće dijeliti ništa zajedničko, osim ponekog ručka, štamprl rakije pri pozdravu ili prijateljskog razgovora u hladu nekog starog oraha.

Je li Dayton donio Bosni i Hercegovini početak bolje budućnosti ili početak kraja?

Nakon četiri godine stravičnog krvoprolića, izazvanog agresijom Srbije, zajedno s lokalnom srpskom pobunom u Hrvatskoj i BiH, 21. studenoga 1995. u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, potpisan je mirovni sporazum i puške su utihnule. Povodom desete godišnjice Sporazuma, u članku objavljenom u Hrvatskoj reviji, (godina 2005., br. 4, str. 49-53) istaknuo sam: “Daytonski sporazum, […]

Pogotovo ako ste dovoljno nepažljivi i počnete zamuckivati, miješati svoj novi jezik s hrvatskim i praviti se da ste zaboravili jezik koji vas je učila mati. Sve ostalo samo su priče.