Dobio štap poglavice Maora

Novi život na Novom Zelandu: Kiša je nemilo padala, ja sam plakao u nekom kutu, a onda je došao policajac

11. prosinca 2020. u 1:49

Potrebno za čitanje: 2 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay/Matica

“Kada sam došao iz svoje Podgore na Novi Zeland, bilo mi je svega 14 godina”, započeo je svoju priču Mate Borić.

Boks

Hrvat kao Rocky prije Rockyja. Postao je boksački prvak Južne Amerike, no nije dugo uživao u slavi i bogatstvu

Brojni su naši zemljaci, žitelji Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odlazili “trbuhom za kruhom” već u ranoj mladosti. Najčešće se odlazilo na druge kontinente – Ameriku i Australiju. Oni koji su ranije otišli, čim bi se u dalekom svijetu snašli pomagali su svojim rođacima i prijateljima u rodnom kraju te ih pozivali da pođu njihovim […]

“Od tada je proteklo pedeset godina, a ja se još uvijek sjećam tog prvog koraka po novozelandskom tlu. Kiša je nemilo padala, bila je zima, a ja sam plakao u nekom kutu u luci. Spustila se već i noć, a ja još uvijek nisam znao kuda mi je poći, kome da se obratim. Najzad me pronašao neki policajac, ustanovivši da u blizini žive neki Borići koji su mi na sreću bili rođaci.

Ali i dalje sam se morao brinuti sam o sebi, zarađivati kruh raznim poslovima. Ni sam više ne znam što sve nisam radio: prodavao voće, obavljao razne fizičke poslove, kopao smolu, bio sam čak i model za veštide, ili kako se to reče — maneken, pa neki glumac… Kasnije sam se bacio na trgovinu, bavio sam se i športom, i bio nekoliko puta prvak Novog Zelanda u boćanju.

Oženio sam, naravno, našu ženu, i s mojom Mirjom i danas živim u Hamiltonu gdje držimo trgovine. Onima koji dosele danas na Novi Zeland neusporedivo je lakše, prema onome kao što je to nekad bilo. Tko je tada do nas držao na Novom Zelandu? Nazivali su nas ‘austrijskim mulcima’, ponižavali nas.

Na dar prije mnogo godina dobio sam štap poglavice Maora. Evo kako se to zbilo. Kada sam jednom otišao s Maorima u lov na divlje konje, unuk poglavice je upao u neku vodu. Umalo se dječak utopio, da ga ja nisam spasio. Poglavica mi je tada darovao svoj štap koji je, izrezbaren raznim likovima, simbolički prikazivao život plemena i predstavljao najveću dragocjenost.

Inače, mi u Hamiltonu imamo svoje ‘Dobrotvorno društvo’. Tamo se sastajemo, pjevamo naše stare narodne pjesme, gledamo filmove… Svi čeznemo za starim krajem, i najsretniji smo kad se nađemo u zavičaju. Ja sam sa svojim bratom podigao kuću u Podgori, pa neka je posjećuju i obilaze moja djeca i unučad. Neka se sjete odakle potječu i gdje im se otac rodio. Čili svit sam obiša’, ali nema do našeg Jadrana, i do naše zemlje…”

Glumac i plesač iz Los Angelesa: Dao sam obećanje svojoj babi da ću posjetiti korijene i obnoviti zidove stare kuće

Nostalgija, ples, povijest i ljubav prema pokretu i izražavanju te Zaostrog ključne su riječi koje povezuju ovu priču u zanimljivo iskustvo pripadanja s jedne strane plesnoj zajednici, a s druge strane jednom podrijetlu. To je znanje i sjećanje koje se nosi kao vodeni žig, nevidljiv kreativni trag s jednog dijela svijeta na drugi. Odredište iz […]

Tako je pričao Mate Borić iz Hamiltona na Novom Zelandu. Nismo prekidali njegovu priču. Živo su mu tekle riječi, kao same od sebe… I nakon pola stoljeća, Mate govori materinjim jezikom, kao da nikada nije napustio prag roditeljske kuće.


Matica, 1973.

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje