Od svakog naraštaja se traži da za svoje vrijednosti i za svoj narod budu spremni i umrijeti i živjeti

Trinaest stoljeća vjernosti hrvatskoga naroda Svetoj Stolici oblikovalo je naš narod u njegovoj nacionalnoj svijesti kao rijetko što u povijesti. Vjernost Svetoj Stolici podrazumijeva vjernost i odanost Bogu. Tako je prije gotovo pola stoljeća, u vrijeme slavlja ove velike obljetnice, nastala ona predivna Ispovijest vjere Hrvata katolika koja se toliko često moli u iseljeništvu. Ta ispovijest kršćanske vjere, koja je jedna od temeljnih odrednica našeg vjerskog i nacionalnoga identiteta koji se gotovo isprepliću, vodila nas je hrabro kroz “scile i haribde“ kako osobnog tako i kolektivnog života kao naroda ma gdje god se nalazili. Bilo u matici domovini, bilo u dijaspori.

Povijest našega hrvatskoga naroda istkana je i protkana velikim likovima i njihovim djelima. Protkana je i istkana nažalost i onim malo manje časnim ljudima i njihovim djelima. Tako naš Matoš kaže: „Hrvatska već vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda!“ Ove potonje ne smijemo zaboraviti jer nam se mogu ponoviti, ali zato možemo i trebamo biti ponosni na ove prvotne, na sva ona imena koja su se isticala tijekom povijesti, a koji su dali svoj doprinos u stvaranju vjerske, nacionalne i društvene svijesti našega naroda.

Kada govorimo o takvim ljudima i njihovim sudbinama moje osobno razumijevanje je da je to gotovo kolektivni doživljaj naroda. Ako jedan pati – svi patimo. Ako jedan slavi – svi slave. Zato su ovi redci pisanu u čast onih koji su hodili prije nas i nas zadužili hoditi dobro utabanim stazama. Tu istu čast dijelim i sa svakim poštenim i vjernim Hrvatom i katolikom gdje god se nalazio. Jer mi to baštinimo. I dužni smo prenijeti tu istu baštinu na buduća pokoljenja.

Osim vjere koja je bitna odrednica našeg postojanja, postoji i jedna druga odrednica, a to je mučeništvo. Patnja i muka su dio našega identiteta. Otpočetka stvaranja naše narodne svijesti, tijekom dugih stoljeća svoje povijesti bili smo i ostali mučenički narod. Mnogi su doslovno platili glavom dok su mnogi drugi, gotovo velika većina, patila i mučila se na brojne druge načine. Sada je veljača – mjesec sjećanja na tolike pobijene svećenike, redovnike i redovnice, brojni puk čija su imena možda samo Bogu znana. Samo je Hercegovačka franjevačka provincija ostala bez 66 svojih fratara. Nema kutka naše domovine koji nije bio označen krvlju mučenika.

Međutim, patnja iako sama po sebi nije privlačna i poželjna, ipak donosi nešto dobro sa sobom. Patnja pročišćuje ljudsko srce. Patnja uči razlučivati što je potrebno u životu, a što je nepotrebno. Proživljena patnja odbacuje svaki besmisao života i trudi se ispuniti svaki trenutak života onim što je vrijedno življenja. Barem nas tako Krist uči. To postići nije lako, ali je plodonosno. Naš hrvatski narod Božjom milošću obiluje mučenicima koji su prihvaćali žrtvu na koju ih je povijesni trenutak pozivao. I gdje obiluje patnja, obiluje i Božji blagoslov i zaštita. U silama i valovima svijeta koji su udarali na nas kroz povijest uvijek smo se nekako uspijevali oduprijeti. Netko će naći ovaj ili onaj razlog. Ja kažem Bog nas vodi i spašava. Preko žrtve tih ljudi otvara oči srca i duše i usmjerava nas na put kojim nam je hoditi. Put vjere, ufanja i ljubavi. Put časti i morala. Put ideala. A taj put je najteži. I ima svoju cijenu.

Gotovo cijela iseljena Hrvatska ima svoju mučeničku priču. Svatko ponaosob. Iako te priče nisu javne, svatko zna za sebe što je i kako je prošao. One poznate priče su pak oblikovale svijet našeg naroda. Osobno bih volio kada bi naši iseljenici javno iznosili svoje priče. Da se zna. Ne toliko poradi osobne promocije ili zadovoljstva, nego zbog onih mnogih drugih koji dolaze nakon, ali i radi onih koji su prihvaćali i prihvaćajući preobražavali tu patnju i mučeništvo. Ako hoćete i u inat mučiteljima: da pokažemo da ljubav nadilazi mržnju i da je Bog jači od Sotone. Božja ljubav i milost je veća od bilo kojega zla i grijeha.

Priča je najmoćniji medij koji drži kolektivnu svijest na okupu. Zato pozivam vas, dragi Hrvati, da pričate svojima oko sebe i onima koji su malo dalje svoju priču. Pričajte i priče onih drugih za koje ste čuli. Ne dopustimo da se ulijenimo u miru kojeg uživamo i da zaboravimo da novi naraštaju trebaju čuti nadahnjujuće priče svojih djedova i baka.

I danas, da bismo mogli opstati, bit će potrebno mnogo žrtve i patnje. Od svakog naraštaja se traži da za svoje vrijednosti i za svoj narod budu spremni i umrijeti i živjeti, baš poput našega blaženog Stepinca, pobijenih hercegovačkih franjevaca, Drinskih mučenica i mnogih drugih svećenika, redovnika i redovnica i silnog mučeničkog puka hrvatskoga. Na nama je da Priča ide dalje. Uz zaštitu i zagovor naše nebeske Majke: Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!

Ključne riječi #Blažene Drinske mučenice #fra Lovro Šimić #Ispovijest vjere Hrvata katolika