Bitka za Novu Hrvatsku

U prošlome članku analiziran je stav emigrantske, a potom i domovinske Hrvatske republikanske stranke/zajednice (HRS/HRZ), koji se odnosio na zadržavanje obilnog komunističkog naslijeđa u Republici Hrvatskoj. Među hrvatskim političkim emigrantima koji su desetljećima djelovali na Zapadu, bez obzira na zajednički cilj – samostalna i demokratska hrvatska država – vladale su znatne razlike. Kada je došlo do demokratizacije u Hrvatskoj, pa onda i njenoga osamostaljenja, zajednička stavka tada već bivšim hrvatskim političkim emigrantima, od kojih se dio vratio u domovinu, bila je upravo kritika zbog zadržavanja raznih komunističkih elemenata u državi i društvu te pojedinaca i interesnih skupina iz toga sustava na utjecajnim i važnim položajima. U ovome tekstu potonje će biti prikazano na primjeru uredništva emigrantskog časopisa Nova Hrvatska.

Utemeljitelj i glavni urednik časopisa Nova Hrvatska, koji je počeo izlaziti u Londonu 1959. godine (preteča Nove Hrvatske bio je Hrvatski bilten, koji je izlazio tijekom 1958. godine) – Jakša Kušan, politički je počeo djelovati još kao student sredinom 1950-ih u Zagrebu. Okupivši malu skupinu istomišljenika, utemeljio je antirežimsku organizaciju nazvanu Hrvatski pokret otpora (HPO), koja je imala širiti ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države i pozivala na razne oblike građanskog neposluha kao vida otpora. Kušan je napisao i programske dokumente HPO-a, koji predstavljaju prvi moderni hrvatski politički program nastao u domovini nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kušanove političke ideje nisu bile opterećene hrvatskim bratoubilačkim sukobom iz Drugog svjetskog rata. Želja za stvaranjem samostalne i istinski demokratske hrvatske države, bez ikakvog oslonca na baštinu HSS-a, Ustaškog pokreta i NDH, u njegovoj je viziji trebala biti temelj za okupljanje Hrvata u domovini i inozemstvu. U programskim dokumentima HPO-a odškrinuta su vrata za ulazak u takvu frontu i razočaranim hrvatskim komunistima – onima koji su se razočarali u ideju ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji, uvidjevši da se ponavlja beogradska dominacija te onima čiji su se mladenački ideali o egalitarnom i besklasnom društvu razbili o hridi surove stvarnosti stvorene diktaturom Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ).

Djelomično pred progonom režima, a djelomično jer je želio proširiti djelatnost HPO-a, Kušan je pobjegao u inozemstvo te se skrasio u Velikoj Britaniji. Kušan je u egzilu nastojao dati moderniji izraz hrvatskoj antikomunističkoj borbi, držeći da je njeno vođenje na zastarjelim, kompromitiranim i totalitarnim principima ustaštva pogubno i pogubno i promašeno. Stoga je 1958. godine u Londonu pokrenuo časopis imena Hrvatski bilten, koji se od 1959. godine nazivao Nova Hrvatska. I kroz potonji naziv Kušan je želio naglasiti ne samo da časopis pokreću mlade, nove (!) političke izbjeglice, u odnosu na starije političke emigrante koji su napustili domovinu 1945. godine, nego i da se zalažu za stvaranje nove (!) hrvatske države, bez primjesa bilo desnog bilo lijevog totalitarizma. Borba za „novu Hrvatsku“ imala je u viziji Kušana i njegovih suradnika početi već među hrvatskom brojnom političkom emigracijom, jer je časopis među ostalim trebao postati „oružje hrvatskog javnog mnijenja“, odnosno prenositi ono što misli većina. Cilj je bio pretvoriti pasivnog čitatelja u aktivnog suradnika na razne načine. Dalje Kušan piše da se Nova Hrvatska vodila ispunjavanjem glavnog interesa čitatelja „napretkom u informiranosti i političkim odgojem“, pa pojašnjava: „Jasno je da samo politički upućen i obaviješten član zajednice može biti aktivan čimbenik u svojoj sredini, a ne pasivan objekt političkih manipulacija“. Čitatelju je dakle trebalo ponuditi što više kvalitetnih informacija kako bi mogao samostalno stvarati vrijednosne i političke stavove te donositi odluke. Na taj je način u hrvatskom političkom životu mogla prevladati uloga javnog mišljenja.

Uzimajući Kušanove riječi u obzir, može se zaključiti da je želio demokratizirati odnose u hrvatskoj političkoj emigraciji, djelomično narušiti monopol na predvođenje i predstavljanje relativno uskome krugu pojedinaca koji su se profilirali kao vođe emigrantskih organizacija i skupina, a koji prema Kušanovom mišljenju nisu bili prikladni za takve pozicije, bilo zbog istaknutih uloga koje su imali u režimu NDH, bilo zbog nekih drugih nedostataka. Pišući o ulozi intelektualca, u domovini i emigraciji, Kušan tako navodi: „Bez obzira na sistem, šutnja i povlačenje hrvatske inteligencije s političkog polja otvara vrata karijeristima, korupcionašima i primitivcima sumnjivih namjera“.

Za razliku od hrvatskih emigranata koji su smatrali da hrvatska država može nastati samo u kontekstu šireg sukoba zapadnog i istočnog hladnoratovskog bloka ili pak različitim oblicima oružane borbe, krug oko časopisa Nova Hrvatska bio je uvjeren da će do stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države doći postupno, evolutivnim putem. Kušan je ocjenjivao da je potrebno raditi na gotovo svakodnevnom širenju osobnih i građanskih sloboda u Hrvatskoj, što je u konačnici imalo presuditi komunističkom sustavu. Pri tome je pozivao i dio hrvatskih komunista da se snažnije suprotstave centralističkim krugovima u Savezu komunista, posebno onima u Beogradu, računajući da bi kroz njihovo zagovaranje reformskih politika na polju uprave i gospodarstva, moglo doći do njihove cjelokupne političke evolucije iz komunista u socijaliste ili socijaldemokrate.

Iako su o tome kako voditi borbu za samostalnu hrvatsku državu najvećim dijelom imali suprotne poglede, otvoreno i oštro polemizirajući u nizu prilika, pripadnici HRS-a/HRZ-a i osobe okupljene oko časopisa Nova Hrvatska na sličan su način ocjenjivali stanje u Hrvatskoj uoči prvih parlamentarnih izbora, a onda i kritizirali obilno zadržavanje komunističkih elemenata u mladoj hrvatskoj demokraciji. U prvome broju Nove Hrvatske za 1990. godinu Jakša Kušan je bez zadrške napisao kako glavni neprijatelj hrvatske slobode i demokracije više nisu komunisti na silasku s vlasti, nego „naše vlastite loše odlike – ravnodušnost prema društvenim pitanjima, taština, ambicija, sebičnost, nagon za osobnim napretkom i rivalstvom, tu je glavna borba s kojom smo suočeni“. Kušan je smatrao da su potonje te druge osobne slabosti i mane posebno zastupljene u komunističkim sustavima, smatrajući ih opasnim po stabilnost buduće hrvatske demokracije, pogotovo zato što ih je vidio i u redovima hrvatske opozicije. Govoreći o potonjoj, pisao je i o raširenu pojavu u nastupu pojedinih hrvatskih opozicionara, koji su se počesto svodili na izricanje domoljubnih, hrvatskih parola. Tako je, prema Kušanu, izgledao i Prvi opći sabor HDZ-a u veljači 1990. godine, na kojem nije prezentiran pravi politički program. Uskoro je među dijelom hrvatskih opozicijskih stranaka započela kvazipolitička utakmica „tko je veći Hrvat“. Kušanova kritika jednim znatnim je dijelom bila točna, a vanjsko manifestiranje hrvatstva kao glavni preduvjet za pridruživanje HDZ-u bilo je idealna podloga za masovnu migraciju iz redova Saveza komunista u redove izbornog pobjednika te održavanje elemenata komunističkog sustava i mentaliteta na životu. Slično su o ovoj pojavi pisali i u prošlome članku spomenuti republikanci Grčević i Čižek.

Kušan u tim trenutcima nije bio zaslijepljeni i ogorčeni kritičar Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), pa je Tuđmanu izrekao pohvale zbog mirnog prijenosa vlasti, popuštanja napetosti, odnosa prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, kao i zbog poruka kako s promjenom vlasti neće doći do osvete nad pripadnicima bivšeg režima. Kušan je smatrao da zapravo i ne postoji velika opasnost za sukob nove vlasti i komunista predstavnici „stare vlasti više strahuju za svoje povlastice i korupcionaške prihode“, nego li od srpskog nacionalizma ili pak da će biti progonjeni jer su bili članovi SKH. Zato je Kušan vidio jednu drugo smrtnu opasnost za hrvatsku demokraciju: „Većinu zala i pogrešaka komunističkog režima pripisivali smo s pravom nesposobnim ljudima na odgovornim mjestima i napredovanju po partijskoj odanosti i vezama, a ne po sposobnosti. Ta deformacija nije preko noći nestala silaskom komunista s vlasti. Ona će iskoristiti svaku slabu točku da zatruje i novi poredak, a u prvom redu pobjedničku stranku kojoj se odjednom otvaraju neslućene mogućnosti.“ Realno je ustvrdio da su nove političke stranke nastajale u kratkome vremenu, pa nije bilo vremena za provjere kadrova, za pronalazak najboljih stručnjaka za pojedina područja, ali isto tako da je „društvo, koje je kroz nekoliko generacija živjelo u abnormalnim prilikama, razvilo u borbi za samoodržanje do nevjerojatnog savršenstva svoje oportunističke sklonosti. Zato pobjedniku odjednom prilaze i postaju najveći Hrvati oni isti ljudi iz Partije koji su još do jučer bili strah i trepet u Hrvatskoj“. Prema Kušanu, ta je pojava imala i svoju dobru stranu, jer je omogućavala bezbolniji prijenos vlasti, „no istodobno to teško razočarava upravo one koji su svoju dosljednost skupo plaćali pod bivšim režimom“, misleći očito pri tome i na sebe. Takvi se zgražaju nad jagmom za položajima koju vode bivši komunisti, dometnuo je Kušan, ali je, slično kao i predsjednik HRS-a Ivo Korsky zapazio da u tome sudjeluju i Hrvati nekomunisti ili protukomunisti, koji misle da je došlo njihovih „pet minuta“. Na koncu je ipak izrazio nadu da će jačanje demokratskih vrijednosti i sustava s vremenom ispraviti loša kadrovska rješenja. Nakon izbijanja pobune dijela srpskoga stanovništva u Hrvatskoj u ljeto 1990. godine napisao je da „autoritetu vlasti ne škode jedino srpski ustanici, nego isto tako i svi oni koji zloupotrebljavaju slabosti i neuhodanost novog sustava za svoje osobne interese, bili to stari pljačkaši po društvenim poduzećima ili novi karijeristi u političkim strukturama“.

Kao i u Republici Hrvatskoj, i na stranicama Nove Hrvatske pojavljivali su se članci u kojima se tematizirao veliki problem odnosa prema tzv. društvenoj imovini. Pri tome valja reći kako su članci gospodarske tematike bili izrazito zastupljeni u Novoj Hrvatskoj i da je časopis davno prije propasti komunističkog sustava u Jugoslaviji opširno pisao o njegovim slabostima i predlagao rješenja za implementaciju u budućoj hrvatskoj državi. Vrsni ekonomski stručnjak i dugogodišnji član uredništva Nove Hrvatske, Tihomil Rađa, zalagao se, slično kao i Korsky, za uvođenje mješovitog tipa gospodarstva, odnosno da dio „društvenog vlasništva“ prijeđe u ruke države, a dio proda građanima. No, kako većina zbog teške gospodarske situacije nije raspolagala većim kapitalom, Rađa je smatrao da je to odlična prilika za ulaganje, a onda i povratak brojnih hrvatskih iseljenika. No, preduvjet za to trebalo je biti liberalnog zakonodavstva. Baš kako su republikanci upozoravali u svojem predizbornom letku iz 1992. godine, Rađa je istaknuo i da je dvije trećine tvrtki podobno za stečajni postupak, a daljnje ulaganje novca u njih imalo bi niz negativnih posljedica, primjerice, daljnji rast ionako izrazito visoke inflacije. Kao moguće rješenje predlagao je uvođenje neke vrste privremene i prisilne uprave u poduzećima, da se prevladaju teškoće uzrokovane prevelikim birokratiziranje.

Rađa je tvrdio da je potrebna neka vrsta kontrole u „samoupravnim poduzećima“, „jer će se inače pod plaštom samoupravljanja i stečaja u poduzećima događati svakojake prevare“. Potonjemu je dodao da je u posljednjih nekoliko mjeseci „blizu tisuću direktora odjednom je osnovalo vlastite tvrtke u istoj grani djelatnosti“, te da „takva ‘konkurencija’ i ‘poduzetništvo’ nisu dopušteni ni u najliberalnijim državama“. Jedan od Rađinih zaključaka glasi: „U strukturama novih vlasti opažaju se također podebele naslage preživjelih privrednih navika i umovanja. Mnogi su se odrekli socijalizma ali se socijalizam nije odrekao njih“. Zapisao je i jedan zanimljiv događa, kada je jedan „od prvaka nove vlasti“ rekao da opozicija „nije obećavala bolji život nego pravedniju raspodjelu“. Rađa tu izjavu drži simboličkim zaostatkom „socijalističke svijesti“, koja se mnogo više bavila „raspodjelom i preraspodjelom“ nego stvaranjem dobara koje bi tržište trebalo raspodjeljivati. Rađa je ulogu države vidio na vrlo sličan način kao i republikanci, pišući da bi se vlast bi trebala brinuti o raspodjeli javnih dobara, poput zdravstva, školstva, brinuti za građansku sigurnost, sustav socijalne solidarnosti, sudstvo, održavanje prometnica, zatim resurse poput voda i šuma. Tu valja pribrojiti i monopole na pošte, željeznice i slično, a govoreći o privatnim dobrima i privredi, uloga države treba biti samo osiguravanje stabilnih okvira za poslovanje pomoću porezne, novčane, carinske politike i socijalno-radnog zakonodavstva.

Do koje je mjere komunistički sustav bio prisutan u svakome pojedincu ilustrira i jedan članak iz Nove Hrvatske koji govorio o tekstu koji je za časopisa napisala stanovita suradnica iz domovine. Tekst je govorio o izazovima denacionalizacije poduzeća, a obilovao je izrazima karakterističnim za socijalističko samoupravljanje, a koji su bili nerazumljivi većini čitatelja Nove Hrvatske u inozemstvu. Stoga je Nova Hrvatska zavapila: „Kako je moguće otvoriti u gospodarstvu novo poglavlje, prijeći na sasvim nova načela i metode, privući ljude da prigrle te promjene i konačno počnu raditi više i bolje nego pod propalim sustavom, kako je sve to i više od toga moguće, ako se problemima prilazi na stari način, starim jezikom i istom socekonomskom frazeologijom?“

U posljednjem broju Nove Hrvatske s konca 1990. godine, Kušan je proročki i hrabro u članku naslova „Ciljevi ostaju isti“ zapisao „da na duži rok glavna opasnost ne prijeti Hrvatskoj iz Knina ili iz Beograda [misleći na pobunu dijela srpske manjine u Hrvatskoj i velikosrpsku agresiju op. au.], već od onih istih zaraznih navika, koje su rastočile i ranija društva“ te pozvao na „smjeliji obračun s laktaštvom na političkim položajima, s nesposobnošću, korupcijom, nepotizmom i provincijalističkim shvaćanjima“.

Na razdoblje i događaje koji se analiziraju u ovome članku Kušan se osvrnuo i u svojoj knjizi naslova Bitka za Novu Hrvatsku, pri čemu je bio daleko kritičniji u ocjeni nego li u člancima u Novoj Hrvatskoj koji su objavljeni tijekom 1990. godine. Zbog duboke razočaranosti, pa i ogorčenosti na tadašnje hrvatske vlasti na čelu s Tuđmanom, u svojim je ocjenama s odmakom od desetak godina bio i subjektivniji. Tako je napisao da je HDZ prigrlio hrvatske političke emigrante koje je smatrao radikalima i primitivcima i koji su zauzeli važne pozicije u novoj vlasti. Nema sumnje da su pojedinci, tada već bivši politički emigranti i Kušanovi politički neistomišljenici, postali utjecajni članovi HDZ, ali isto tako da je HDZ slično kao i u domovini, i u hrvatskoj dijaspori zadobio odlike nacionalnog pokreta za stvaranje samostalne države, u koji su se uključili ljudi vrlo različitih ideoloških i političkih pogleda. Kada je riječ o povratnicima iz dijaspore koji su zauzeli istaknute pozicije u novim hrvatskim vlastima, onda valja spomenuti i da je Branko Salaj, pripadnik najužeg kruga okupljenog oko Nove Hrvatske, bio ministar informiranja u Vladi demokratskog jedinstva od kolovoza 1991. do kolovoza 1992. godine, a potom hrvatski veleposlanik u Francuskoj i Nizozemskoj.

Kušanova gore spomenuta tvrdnja važna je za temu ovoga članka, budući da je iz njegova pisanja jasno kako je smatrao da je dio hrvatske političke emigracije koji je, prema Kušanu, imao snažan demokratski deficit, vrlo lako pronašao zajednički jezik s osobama iz komunističkog sustava koje su također imale tu karakteristiku. Do tada dvije sukobljene skupine – hrvatski nacionalisti iz domovine i dijaspore te dio hrvatskih komunista – početkom 1990-ih ostvarili su suradnju s ciljem zadovoljavanja osobnih, rodbinskih, stranačkih i sličnih interesa nauštrb onih općih, nacionalnih, hrvatskih. Uz to, Kušan je iznio svojevrsnu teoriju zavjere, tvrdeći da su komunističke obavještajne službe u Hrvatskoj imale ključnu ulogu u instaliranju Franje Tuđmana za čelnog čovjeka novostvorene hrvatske države, kojima se on onda odužio nelustriranjem kadrova koji su ranije sudjelovali u groznim kršenjima ljudskih prava, od ubojstava političkih protivnika nadalje, te dopuštanjem da i dalje konzumiraju ranije stečene privilegije.

Pojava koju je Kušan opisao zaista se događala u određenoj mjeri, kako proizlazi iz pisanja Ive Korskog kako i nekomunističke i antikomunističke skupine i pojedinci prihvaćaju komunistički način djelovanja i razmišljanja, koje je analizirano u prošlome članku. No, valja isto tako istaknuti dvije izrazito važne stvari. Stvaranje samostalne hrvatske države nikako se ne može argumentirano objasniti kao posljedicu fantomskog saveza brojčano malih skupina hrvatskih desnih i lijevih radikala. U procesu osamostaljenja, a onda i obrane Republike Hrvatske u Domovinskom ratu bili su angažirani milijuni ljudi kroz sudjelovanje na višestranačkim izborima, sudjelovanje na referendumu o hrvatskom osamostaljenju te u raznim naporima (od sudjelovanja u borbama nadalje) za obranu Republike Hrvatske od velikosrpske agresije. Također, različiti resursi (kapital, pozicije moći, društveni utjecaj i slično) najvećim dijelom ostali su u rukama bivše komunističke elite, ali i mnogobrojnih pripadnika birokratskog sustava, karakterističnog za komunističke režime. Dakle, nije bilo nekakve ravnomjerne „podjele plijena“ između „ustaša i udbaša“, kako zagovornici ove teorije zavjere preferiraju reći. Da je tomu tako, najviše ide u prilog činjenica da je velika većina nekadašnjih hrvatskih političkih emigranata već tijekom 1990-ih bila nezadovoljna zadržavanjem komunističkog naslijeđa u Hrvatskoj, a to se nezadovoljstvo samo nastavilo multiplicirati. Među njima su i osobe koje su se pridružile HDZ-u i bili njegovi istaknuti članovi iz redova dijaspore. Još je nužno kazati da su povratnici iz inozemstva, među njima i politički emigranti, uglavnom zauzimali pozicije u diplomaciji, vojsci, obavještajnim službama i policiji. Dakle, u onim službama koje su bile među najangažiranijima u uspostavi i obrani Republike Hrvatske. S druge strane, pripadnici komunističke elite zadržali su pozicije u političkim i upravnim strukturama, gospodarstvu, sudstvu i slično, gdje su u svojevrsnoj pozadini mogli raditi na očuvanju svojih pozicija, time održavajući živim komunističkog naslijeđe.

S druge strane, u svojem naknadnom osvrtu na razdoblje stvaranje samostalne hrvatske države, Kušan je s potpunim pravom kritizirao tadašnje hrvatske vlasti zbog toga što se nisu bolje upoznale s iskustvima Hrvata u iseljeništvu, jer bi uvidjele da su hrvatski politički emigranti desetljećima raspravljali o problemima koji su izbili na površinu ranih 1990-ih i za njih nudili rješenja. Pojasnio je kako su njegovi suradnici i on vrlo vrijednim iskustvom smatrali sudjelovanje brojnih Hrvata u izbornim procesima u Kanadi, SAD-u i Australiji, čvrsto vjerujući da će takve osobe jednoga dana biti motori demokratizacije u Hrvatskoj. Ovome valja dodati da nije bilo malo onih koji su čak sudjelovali i u radu lokalne samouprave u državama zapadnoga svijeta, i to ne samo u spomenutim prekooceanskim državama, nego i primjerice – u Švedskoj. Još više iskustva bilo je prisutno, nastavlja Kušan, na polju organizacije tvrtki i rada u suvremenim uvjetima, funkcioniranju tržišta, iskustvu neovisnih sindikata, slobode medija i slično. Ovome je dodao i da je većina političkih emigranata u zapadnom svijetu usvojila potrebu tolerancije, odnosno uvažavanja tuđeg i drukčijeg mišljenja.

Napisao je s punim pravom također da Hrvatska u početcima demokratskog života, razumljivo, nije imala slobodno novinarstvo, koje je moglo oblikovati javno mnijenje, a čija bi reakcija, kritika umnogome spriječila opstanak destruktivnih društvenih pojava široko rasprostranjenih u komunističkom sustavu. Kušan dalje objašnjava da mnogi su u hrvatskoj oporbi smatrali kako nije vrijeme za kritiku zbog grčevite borbe mlade hrvatske države za osamostaljenje, a onda i opstanak, dok je krug oko Nove Hrvatske smatrao „da je znak slabosti i političke ograničenosti ako se ne reagira na propuste, koje smo mi izvana zbog više razloga, lakše uočavali od naših sunarodnjaka u domovini“. Kušan priznaje i da zbog višedesetljetnog izbivanja iz Hrvatske nije imao pravi uvid u situaciju u domovini, pa piše: „Mi očigledno nismo bili dovoljno svjesni koliko su proširene i duboko ukorijenjene razne deformacije političkog ponašanja kao plod dugogodišnjeg jednostranačja i navika stečenih pod komunizmom“. No, njegovi suradnici i on smatrali su da je vrijeme stvaranja hrvatske demokracije, bez obzira na to što je ona suočavala s ogromnim izazovima prouzrokovanih vanjskom ugrozom, upravo pravo vrijeme za ukazivanje na takve pogreške i pojave. „Na žalost, ono što smo mogli ponuditi, naše inozemno iskustvo i političke navike zapadnog podneblja, kao da je malo koga zanimalo“, zaključuje Kušan. Kritika postojećeg stanja te nepovezivanje s novim hrvatskim vlastima i inzistiranje na neovisnosti, prema Kušanovom uvjerenju, uvelike su utjecali na to da Nova Hrvatska ne zaživi u novoj Hrvatskoj. Kušan tvrdi naime da su na cijeni kod novih hrvatskih vlasti bile odlike karakteristične za komunističke stranke – slijepa poslušnost i obožavanje.

Drugi dio razloga za propast projekta prijenosa Nove Hrvatske u domovinu, Kušan je tražio iznimno skučenim mogućnostima za razvoj poduzetništva te 1990. godine i Hrvatskoj. Bez obzira na sve objektivne teškoće, prema Kušanu, ukidanje komunističkih elemenata išlo je presporo, te su pojave poput pretjerane birokratiziranosti, monopolizma na polju izdavaštva i medija, pa čak i otvorene krađe primjeraka časopisa koji su se slali na prodaju u zemlju od strane zaposlenika distributerske tvrtke bitno utjecale da se Nova Hrvatske ne preseli u Hrvatski i postane hrvatski Time, The Economist ili Der Spiegel, kako je napisao Kušan.

Uvidom u pisanje i Nove Hrvatske i Republike Hrvatske koje je predstavljeno i analizirano u prethodnome i ovome članku, Kušanove tvrdnje iz prethodna dva odlomka, za razliku od onih o „pomirdbi ustaša i udbaša“, moraju se uzeti točnima. Štoviše, niz u oba članka predstavljenih „dijagnoza“ što „je trulo u državi Hrvatskoj“ koje su iz bitno drukčijih ideološko-političkih pozicija napisali Jakša Kušan s jedne strane te Ivo Korsky, Kazimir Katalinić i drugi republikanci ni 30 i više godina kasnije nisu izgubili na aktualnosti.

Ključne riječi #Jakša Kušan #Nova Hrvatska #Wollfy Krašić