Susret na pučini
FOTO: Pixabay
Nebo je otkrivalo svoju ljepotu, krvareći sutonima i blistajući zorama. Kao nikada prije bio sam zagledan u nebo, a ono se – tamo u daljini – tako strastveno ljubilo s pučinom. Boje su sijevale sad na jednu, sad na drugu stranu, kao nekim nevidljivim kistom nanošene, prelijevale su se iz tame u svjetlost.
Svima nama koji smo odrasli u malenim mjestima, seoskim pejzažima i noćima ispunjenima pjesmom cvrčaka, uvijek će u jednoj mjeri biti strana ona druga mjesta, veliki gradovi i sve ono što ide uz njih. Nekako, postane dio čovjekova identiteta, stvar navike, usnuti uz zvijezde, a buditi se uz cvrkut ptica. I čovjek zaboravi biti zahvalan […]
Što li je to tako čudesno u pučini? Što to tako neočekivano zaokuplja moja snivanja i moja buđenja?
Sjećao sam se tolikih ispričanih priča o moru, tolikih uspomena koje su bujicom navirale. Ono jednom, ja sam potkupio ruke pod svoju glavu i, legavši podno siromašnih nogu, kušao gledati njegovim očima. Kako bih žarko želio vidjeti Tebe; u živosti ove pučine, u hladovini borova, zujanju pčela, mirisu ljeta! Kao Franjo gledati pogledom koji se ne zaustavlja na granicama, nego ponire u dubine i širine, naizgled nevidljive, a tako duboko u sve upisane.
Pučina se igrala mojim osjetima. Mamila je moje poglede, dok sam rukama zaklanjao oči da ne oslijepim od tolikoga sjaja.
Uvijek me je odavao pogled. Progovarao je znatiželjom, sjao otkrivajućom snagom, šibao gorčinom lutanja. Nisam znao sakriti svoje poglede. I Ti si to primijetio. U jednom trenutku, dok sam radoznalo gledao oko sebe, uhvatio si me u zamku i pokazao mi sebe. Otada, ja samo želim ponovno vidjeti tu Ljepotu. Uvijek sam se bojao tišine. […]
Proljeće je opet probudilo usnulu ljepotu. Kao uigrani orkestar razliježe se jedinstvena harmonija prostorom što ga oko pokušava obuhvatiti u svojim traženjima. Probuditi ljepotu u čovjeku! – o kako to veličanstveno zvuči. Ali, da bih mogao buditi ljepotu u drugome, ja najprije moram probuditi sebe. I sjetih se onoga glasa, što u ruševnoj crkvici progovori tišinom: “Idi! Popravi!”
“Popraviti što, Gospodine? Kako?”
“Ne što, nego koga”, začuh odgovor u sebi.
I znao sam. Pučina je nestajala s moga obzora. Ostala je tišina i obrisi sunca koje se poče stapati s morem u daljini. U obrisima sunca ja prepoznah dio onog najvećeg Sjaja.
I osjetih na ramenu Franjinu ruku. Pučina je nestala ispred mojih očiju, ali i dalje je mamila svojom ljepotom.
Kada se čovjek penje strmovitom cestom prema Fonte Colombu, iza sebe kao da ostavlja sav dotadašnji svijet i uranja u neku nepoznatu i neotkrivenu harmoniju u kojoj je glavni protagonist siromašni Svetac iz Asiza. Zanimljiva je ta stvarnost opipljujuće Franjine prisutnosti na franjevačkim mjestima diljem Asiza i njegove okolice. Čovjek si pred očima može, danas […]
Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim. Hvaljen budi, Pučino moja.
