Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom. Evo što se još događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva

• Salve Argentina! Ne povrijedi ranu,
  Budi dobra s nama, al nam ne daj groba:
  Moramo mi natrag u žuđenu danu!
  (Vinko Nikolić: Salve Argentina, 1978: 98).

Nakon sažetog pregleda književnog stvaralaštva hrvatskih potomaka u Čileu, koji su pisali na španjolskom jeziku i od kojih su pojedinci stekli svjetsku slavu svojim djelima, pogledajmo što se tijekom 20. stoljeća događalo u Argentini na planu književnog stvaralaštva na hrvatskom i španjolskom jeziku.

Hrvati koji su doselili u Argentinu krajem 19. i početkom 20. stoljeća bili su prvenstveno ekonomski emigranti, većinom iz Dalmacije. Među njima našao se manji broj onih koji su bili školovani ljudi i pokretači različitih društvenih i kulturnih aktivnosti, publicistike i književnosti. Prvi pravi intelektualac pojavio se već u 18. stoljeću. Bio je to Nikola Plantić, isusovac, hrvatski sveučilišni profesor i filozofski pisac postavljen za poglavara isusovačkog kolegija u Buenos Airesu (1748. – 1768.) gdje je proveo 20 godina života. Nakon Plantića, jedan od najagilnijih intelektualaca koji već 1880. godine stiže u Argentinu bio je Serafin Livačić iz Milne na Braču. Kao povjesničar, publicist i plodan autor dokazao se u argentinskim kulturnim krugovima i s vremenom postao upravitelj knjižnice Museo Mitre u Buenos Airesu. Objavio je više knjiga na španjolskom jeziku o argentinskoj povijesti, uključujući djela o Inkama te povijest grada Buenos Airesa. Drugo, ne manje značajno, ime bio je Mateo Carević koji se posvetio pisanju o životu hrvatskih iseljenika u provinciji Santa Fe, početkom 20. stoljeća i objavio knjigu pod naslovom Argentina (1930., Zagreb). Osim Carevića i svećenik Krunoslav Janda kao i Božo Banac objavili su knjige s istim naslovom donoseći na hrvatskom jeziku detaljne informacije o zemlji koja je mnogim Hrvatima postala novi dom.

Kada je 1931. u Buenos Airesu osnovano društvo “Hrvatski domobran”, između ostalih aktivnosti, počelo je tiskati i istoimeni tjednik. Taj je list izlazio punih 13 godina i bio je glavno glasilo za hrvatske autore i intelektualce u to vrijeme. Na njegovim stranicama, u glasilu pod nazivom “Domovina” te u drugim ranim listovima sačuvana je većina književnih priloga, pjesama i kronika iz života hrvatske zajednice. Ipak, bilo je vrlo malo tekstova od većega umjetničkog značaja. Postojale su i druge publikacije koje su okupljale pismene iseljenike, poput onih u Rosariju i Santa Feu, a sadržaji tih tekstova bili su prvenstveno informativnog i kroničarskog karaktera.

Hrvatski pisci koji su stigli u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata mogli su se osvjedočiti o postojanju razvijene etničke zajednice s dugom tradicijom novinstva i kulturnih društava koju su gradile generacije njihovih prethodnika. To su međutim, bila dva različita svijeta s posve drugim iskustvima i razlozima odselidbe iz domovine. Novoj generaciji, uglavnom političkih, emigranata ideja o slobodnoj Hrvatskoj i mogućnosti povratka bila je osnovni cilj i svrha izbjegličkog iskustva. Značajan iskorak na planu publicistike u vrijednosnom smislu dogodit će se već u prvim godinama nakon 2. svjetskog rata zahvaljujući brojnim hrvatskim intelektualcima, koji su potražili utočište na južnoameričkom tlu.

Jezgru okupljanja hrvatske inteligencije u Argentini činili su Vinko Nikolić i Antun Bonifačić, dvojica uglednih književnika koji su u domovini prije rata već bili afirmirani kulturni djelatnici i pisci. Obojica su bili zaslužni za pokretanje časopisa Hrvatska revija koja je ubrzo postala središnja platforma hrvatskih mislilaca i umjetničke elite u egzilu te se s vremenom povezala i s disidentima u domovini, i postala najvažnije glasilo hrvatske emigracije. Prvi broj Hrvatske revije izlazi 1951. godine, a potpisuju ga Antun Bonifačić do odlaska iz Brazila u SAD i Vinko Nikolić, punih 40 godina, do povratka u Hrvatsku, 1991. godine. Do svibnja 1966. izlazila je Revija u Buenos Airesu, zatim Nikolić uredništvo seli u Francusku, no ne zadugo, jer je pod pritiscima jugoslavenske tajne službe odande protjeran pa odlazi u Barcelonu (1968.). Tamo će se zadržati do političkih promjena u Hrvatskoj 1990. godine kada se Hrvatska revija konačno vraća u krilo Matice hrvatske u Zagrebu.Više hrvatskih intelektualaca u domovini pod pseudonimom ili anonimno objavljivali su u Reviji svoje priloge. Time je pružala uvid iseljeništvu o aktualnim društvenim i kulturnim događanjima u domovini i pridonosila razumijevanju političkih prilika u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Hrvatska revija bila je i prozor za umjetničke i književne kreacije, prozu, esejistiku i poeziju hrvatskih pisaca u izbjeglištvu i dijaspori. Na stranicama Revije objavljivali su svoje tekstove enciklopedist Pavao Tijan, povjesničar, diplomat, publicist i prevoditelj Bogdan Radica, glavni urednik lista Borba i negdašnji član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije Ante Ciliga, politički emigrant i pisac Ivo Rojnica, bivši Intendant HNK i esejist Dušan Žanko, književnici Branko Kadić i Zdravko Sančević te pjesnik Boris Maruna, a uz njih i brojni drugi autori. Tijekom 40 godina izlaženja Revija je stekla više od 600 suradnika, autora svih provenijencija. Važno je istaknuti da je bila izvanstranačko glasilo, ali i otvorena za kritičke prosudbe komunističkih vlasti i njezinih progona slobodoumnih ljudi.

Posebno vrijedan korpus tekstova koji je Nikolićeva Revija sačuvala Hrvatskoj donosi preglednu sliku razdoblja velikog egzodusa hrvatske inteligencije koja je stvarala u egzilu. Nikolićeva i Bonifačićeva Hrvatska revija bila je svojevrsni nastavak Matičine Hrvatske revije pokrenute 1928. godine, a ugašene krajem rata, ali je dobila puno značajniju ulogu od one iz ranog perioda u domovini jer je pratila sudbinu izbjegloga naroda i njegov san o povratku u domovinu. Među najuglednijim emigrantima koji su u Hrvatskoj reviji objavljivali svoje priloge, osim već spomenutih, bili su Rajmund Kupareo, estetičar, pjesnik i pisac; franjevac Lucijan Kordić, pjesnik; Vinko Grubišić, Književnik i jezikoslovac; Nada Kesterčanek, pjesnikinja; Tihomil Radja, glasoviti publicist i povjesničar; Filip Lukas, ekonomist i književni kritičar, jedan od ključnih suradnika i organizatora Revijinih simpozija, geograf i bivši predsjednik Matice hrvatske; Ivan Meštrović, kipar; Franjo Nevistić, pravnik i publicist; Ernest Bauer, povjesničar i publicist; Kvirin Vasilj, filozof i teolog; Jure Petričević, agronom i političar; Jakša Kušan, novinar, publicist i nakladnik; Ivo Korsky, pjesnik i politički esejist i političar; Gojko Borić, novinar, publicist i prevoditelj; Branko Salaj, makroekonomist i politolog; Pero Tutavac Bilić, hrvatski publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac, zaslužan za promidžbu hrvatske kulture i jezika u Argentini i Vilim Cecelja, svećenik, čuvar sjećanja na bleiburško stradanje hrvatskoga naroda. Navedena imena s dugačke liste popisanih suradnika svjedoče o velikom gubitku hrvatske inteligencije za Hrvatsku koju su Jugoslavenke vlasti pokušale ušutkati i uništiti.

Stoga je časopis Hrvatska revija osobito zaslužan „most između domovine i emigracije“ i čuvar hrvatskog kulturnog kontinuiteta u uvjetima političke zabrane djelovanja najobrazovanijih pripadnika hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji. Tijekom godina izbjeglištva, Hrvatska revija nije bila samo časopis, već platforma s koje je kroz političke i kulturne teme i simpozije nastojala oblikovati viziju slobodne Hrvatske. Autori su obrađivali širok spektar pitanja, od čisto književnih do strogo političkih. Hrvatska državnost i sloboda bila je središnja preokupacija njezinih urednika i suradnika kroz kritiku jugoslavenskog komunističkog poretka. Poseban naglasak stavljen je na Blajburšku tragediju i „Križni put“, teme koje su u domovini bile strogo zabranjivane. Velika pozornost polagala se i na čuvanje hrvatskog jezika, književnosti i umjetnosti u egzilu kao zalog za budućnost naroda u slobodi. Političke analize, osobito događanja iz sedamdesetih godina buđenjem Hrvatskog proljeća i podrška reformskim strujanjima u domovini sačuvani su u Reviji kao dokumenti vremena. Hrvatska revija objavljivala je i članke iz područja etike te o ulozi Katoličke crkve u hrvatskom narodu, a posebice o progonu i montiranom procesu bl. kardinalu Alojziju Stepincu i njegovu tamnovanju u komunističkoj kaznionici u Lepoglavi, a potom i u kućnom pritvoru do smrti.

Hrvatska revija je bila i pokretač dvaju simpozija ključnih za okupljanje intelektualaca i dogovaranje zajedničkih strategija djelovanja. I. Simpozij (Grandvillard, Švicarska, 1968.) bio je posvećen temi „Hrvatska danas i sutra“, a okupio je elitu emigracije kako bi raspravljali o budućnosti nacije i angažmanu mladih u stvaranju društvenih i političkih promjena. Među inim predavačima bio je i predstavnik domovine čije ime nije objavljeno. II. Simpozij organiziran je u Luzernu (1971.). Tema toga Simpozija bila je „Hrvatski razgovori o slobodi“. Održan je u jeku Hrvatskog proljeća, a usredotočio se na pravo naroda na samoodređenje i slobodu stvaralaštva. Nakon ovih simpozija organizirani su novi skupovi nakon povratka Revije u domovinu. Organizaciju dvaju europskih simpozija predvodili su Vinko Nikolić i Tihomil Radja, stvarajući „intelektualni parlament“ u egzilu.

Za profesora Nikolića je povratak časopisa u okrilje Matice hrvatske 1991. godine bio kruna njegova životne misije. Bio je pjesnik i publicist inspiriran gubitkom domovine (zbirke Lirika grude, Izgubljena domovina) komunističkom političkom represijom nad hrvatskim narodom, osobito progonom bl. Alojzija Stepinca, i stradanjima Hrvata na Bleiburgu. U domovinu se vraća nakon demokratskih promjena 1991. godine i umire u rodnom Šibeniku ostavivši neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda. I nakon njegove smrti Hrvatska revija nastavlja svoju misiju u Matici hrvatskoj. Činjenica da Revija i dalje redovito izlazi kao tromjesečnik u slobodnoj Hrvatskoj za njega bi bila dokaz njezine povijesne pobjede. Dok je njegova emigrantska publikacija bila borbeno sredstvo za očuvanje identiteta pod jugoslavenskim političkim terorom, današnja je Revija posvećena akademskim i kulturološkim sadržajima i prilagođena novim društvenim i političkim prilikama te je zadržala visoku razinu obrade tema iz povijesti, umjetnosti i društva.

Ipak, Nikolić bi vjerojatno primijetio manjak nekadašnje „strasti“ i političke oštrine koju je diktirala sudbina izbjeglištva. Kao vizionar koji je širio hrvatsku riječ po cijelome svijetu, sigurno bi pozdravio što je časopis sada dostupan na virtualnom mrežištu, jer to omogućuje povezanost s iseljeništvom koju je on desetljećima održavao pismima i tiskanim svescima. Pretpostavljam da bi svojoj Reviji poželio malo više „emigrantskog žara“ u obrani nacionalnih interesa koji je obilježio njezine najteže godine. Iako je prijelaz iz „borbenog sredstva“ u emigraciji u „akademski glasnik“ u domovini prirodna evolucija časopisa koji je ispunio svoju primarnu političku svrhu – opstanak ideje slobodne države, vjerojatno bi Nikolić bio oštar kritičar činjenice da danas, u vlastitoj državi, moramo donositi zakone kako bismo zaštitili jezik od potiskivanja, dok bi miješanje kulturnih matrica i nove migracije vjerojatno tretirao kao novi test za čvrstoću hrvatskog identiteta – onaj koji se ne prolazi pasivnošću, već aktivnim njegovanjem vlastite kulture. Njegov „emigrantski žar“ najviše bi došao do izražaja kod novog iseljavanja mladih. Za Nikolića je emigracija bila tragedija nametnuta silom, pa bi mu današnji dobrovoljni odlazak mladih ljudi vjerojatno bio najbolniji poraz ideje o „slobodnoj Hrvatskoj“ za koju se desetljećima borio.

Desetak godina nakon izlaska prvog broja Hrvatske revije skupina hrvatskih intelektualaca osnovala je u Buenos Airesu (1960) časopis Studia Croatica, na španjolskom jeziku. Glavni cilj bio je informirati hispanski svijet (intelektualce, političare i javnost) o hrvatskoj povijesti, kulturi, jeziku i pravu na neovisnost u vrijeme kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije. Riječ je o visokokvalitetnom časopisu koji je 2025. obilježio 65 godina postojanja. Uz Nikolićevu Reviju smatra se jednim od najvažnijih glasila hrvatske dijaspore. Prvi urednici bili su Ivo Bogdan i Ante Oršanić. Ivo Bogdan ubijen je u atentatu 1971. godine pa ga zamjenjuje Franjo Nevistić. Nakon njegove smrti, uredništvo je preuzeo Radovan Latković, a od 1994. do danas je glavni urednik Joza Vrljičak (posljednje vrijeme uz Adrianu Smajić). Časopis Studia Croatica moderniziran je i dostupan u digitalnom obliku te je najveći hrvatski web portal u cijeloj hrvatskoj dijaspori sa oko 6500 stranica tekstova. Upravo je ova publikacija bila ključna platforma za autore koji su pisali na španjolskom, a obrađivali hrvatske teme, čime je izravno pripremila teren za formiranje termina „Hispanistika Croatica“ koji je prva upotrijebila Željka Lovrenčić u svojoj doktorskoj disertaciji 2011. godine. Tim terminom i službeno se uvodi književnost autora hrvatskih korijena na španjolskom jeziku u korpus hrvatske književne baštine.

I Studia Croatica je kroz desetljeća okupila najistaknutije intelektualce hrvatske dijaspore i obradila ključna pitanja hrvatskog identiteta tiskana na španjolskom jeziku.

Na stranicama časopisa objavljivali su velikani poput Ivana Meštrovića, Viktora Vide, Bogdana Radice, Vinka Nikolića, te povjesničari poput Ernesta Bauera i umjetnici poput Kristiana Krekovića i Joze Kljakovića. Među autorima se pojavljuje i ime Franje Tuđmana. Sadržaj Studie Croatice uvijek je bio usmjeren na informiranje hispanskog svijeta o „hrvatskom pitanju“ kroz znanstveni i publicistički pristup povijesti i politici, tezama o pravu naroda na samoodređenje i borbi protiv dezinformacija o Hrvatskoj u tadašnjoj Jugoslaviji. Drugi važan segment sačinjavali su eseji o hrvatskoj književnosti, likovnoj umjetnosti i glazbi, a što se tiče pitanja dijaspore, objavljivali su se prilozi o pitanjima selilaštva i hrvatskog identiteta te očuvanja nacionalne svijesti među potomcima iseljenika koji više ne govore hrvatski. Studia Croatica je aktivno pratila proces međunarodnog priznanja RH devedesetih godina.

Među potomcima Hrvata u razdoblju između Drugog svjetskog rata i raspada Jugoslavije nije bilo značajnijih književnika. Zato navodim samo tri primjera: hrvatsko-argentinsku književnicu Dunju Ožanić (1944. – 2007.) čiji roman Guenechen je prevela Ariana Švigir te je objavljen u Zagrebu 2006. godine (Mozaik knjiga) te političara, ekonomista i pisca Javiera Gerardo Mileia, sadašnjeg predsjednika Argentine, s majčine strane iz obitelji Lucich, talijansko-hrvatskog podrijetla. Najznačajnije ime hrvatskih korijena na književnoj sceni Argentine je Carmen Verlichak (Karmen Vrljičak) književnica i novinarka, rođena u Madridu, a odrasla u Argentini. Školovala se u Buenos Airesu. Bila je sveučilišna profesorica, nositeljica je ugledne nagrade Academic institucije „Museo General“ iz Belgrana. Suradnica je brojnih časopisa i novina u Argentini i Hrvatskoj (La Nación iz Buenos Airesa, zagrebački Vjesnik i dr.). Argentinskoj publici predstavila se prvi put 1962. godine knjigom Mujeres de la imagen. Objavila je desetak knjiga na španjolskom jeziku, od kojih su neke prevedene na hrvatski.

Najčešće istražuje sudbinu hrvatskih iseljenika u Argentini, povijesne teme te likove važne za hrvatsku i svjetsku kulturu. Redovita je članica Argentinske akademije znanosti i umjetnosti i jedna od rijetkih osoba hrvatskog podrijetla s tako visokim priznanjem. Njezina knjiga Hrvati u Argentini (Los Croatas en la Argentina) – kapitalno je djelo koje dokumentira povijest i doprinos hrvatske dijaspore u toj zemlji, a drugo značajno djelo, knjiga Kardinal Stepinac – najsvjetliji lik u Hrvata, prevedena je i na hrvatski. S vremenom će se sigurno pojaviti još koje književno ime među potomcima Hrvata, no zasad pripadnici egzilne književnosti u Argentini daleko nadmašuju kvalitetom i opusom književnu produkciju potomaka hrvatskih iseljenika.

Na kraju zaključujem da je za Vinka Nikolića i plejadu ovdje istaknutih imena izbjeglih intelektualaca iz Jugoslavije slobodna Hrvatska bila sveta dužnost i jedini cilj kojem su težili, dok je za Viktora Vidu, koji se bez pritisaka osudio na iseljeničku avanturu, bila tek izgubljeni raj, ali za potomke hrvatskih iseljenika, izbjeglica i prognanika, danas je ona ljupki ures u biografijama, a ponekome od njih i čudesno nadahnuće.

Ključne riječi #Hrvatska revija #Tuga Tarle #Vinko Nikolić