Yo-Yo-Ma

Fra Jozo Grbeš: Svaki susret nas mijenja i svaki život nam nudi mudrost!

6. siječnja 2021. u 10:22

Potrebno za čitanje: 2 min

fra Jozo Grbeš

Duhovnost

FOTO: Pixabay

Bijaše to jednog ponedjeljka, na drugi dan mjeseca lipnja. Bio sam pozvan na jedan fantastičan događaj: masterclass s najboljim svjetskim čelistom – Yo-Yo-Ma u svjetski poznatoj Chicago Symphony Hall.

Čega se bojiš? Ako smo stalno u strahu, naš život je veliki zatvor

Strah je dio naše svagdašnjice. Briga kao da dotiče sve dijelove našeg bića. Čovjek je biće brige. Brinemo se za zdravlje, ljude, ispite u školi, kuće, novce, ulaganja, nogometne rezultate, putovanja, stizanje na vrijeme… Često nas je strah nepoznatoga, nepoznatih. Kaže Krist “Ne bojte se!” Ima netko tko se brine! Drugim riječima: Ti si čovječe […]

Dobitnik svih svjetskih nagrada, Kinez podrijetlom, odrastao u Parizu i New Yorku, Yo-Yo-Ma je nastupao s najboljim umjetnicima koje glazbeni svijet pruža. Ima obitelj, suprugu i dvoje djece, prekrasan čovjek, glazbenik, umjetnik… Bila mi je čast susresti ga.

Te večeri podučavao je troje mladih čelista genijalaca. Između ostalih im je rekao: “Možete savršeno znati note i savršeno odsvirati komad koji je pred vama, ali ako ne stavite u tu glazbu sebe, onda ona nije ništa”.

Učio ih je kako je glazba govor i kako se u nju treba uživjeti i pitati se što čuju oni koji slušaju. Iz njihove perspektive treba pristupati djelu koje se svira. Na pitanje kako to on čini, odgovara: “Ja najprije ispitujem tu glazbu zašto je napisana i koju poruku želi prenijeti. Svaka glazba ima svoju priču. Kada to sve shvatim, onda tek uzimam čelo i vježbam. To je i najlakši dio”.

Očito da je gospodin Yo-Yo-Ma čovjek velike duše. Razumije jako dobro da duša i glazba idu zajedno. Zato je on i velik.

Međutim, nešto još zanimljivije dogodilo mi se dok sam dolazio u Chicago Symphony Hall. Parkirao sam automobil. Dok sam uplaćivao parkiralište na obližnjem automatu, ubacivao sam sitniše koje sam imao u jednoj maloj torbici. Žureći se, nekoliko sitniša je ispalo i odzvanjalo pločnikom. Tada niotkuda čujem glas koji veli: “Ne brini, ja ću ih pokupiti”. Okrenem se i s osmijehom pogledam čovjeka. Beskućnik sjedi na kamenom cvjetnjaku i smije mi se. Završio sam uplatu i prišao mu. Vadio sam sitniše iz torbice i stavljao njemu u ruku. On je samo govorio: “Wow, wow…”

Kada sam sve ispraznio, kažem mu, možeš li ih sada ponovno sve ubaciti u ovu moju torbicu. On me zbunjeno pogledao i ipak to učinio. Kada je sve ubacio, dao sam mu i sitniše i torbicu. Osmijeh od uha do uha. Zahvalan. Vidim mu križ na prsima. On ne zna tko sam ja. Pitam ga što je to. A on mi s još većim osmijehom odgovori: “Jesus, I love Jesus (Isus, ja volim Isusa)”.

Zašto se čovjek ponaša poput Buridanovog magarca koji je zbog neodlučnosti uginuo od gladi?

Ovo je priča prema kojoj se magarac ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena pa ugiba od gladi zbog svoje neodlučnosti. U Hrvatskoj općoj enciklopediji stoji: “To znači da se ne može odgovoriti na pitanje može li se čovjek pod jednakim okolnostima odlučiti za i protiv onoga što je jednakovrijedno”. Buridanov magarac u filozofiji […]

Pitam ga zašto voliš Isusa. odgovara mi: “Without him I wouldn’t be here (Bez njega ja ne bih ni bio ovdje)”. Rastali smo se osmijehom. Dok sam odlazio ponovio je još jednom: “I love Jesus!” On je našao svog Isusa i njemu je dovoljno. Isus traži druge ljude za njega. Uvijek mu nekoga pošalje. Njemu su susreti život! A život Krist!

Svaki susret nas mijenja i svaki život nam nudi mudrost!