Većina propovijedi su odgovori na pitanja koja nitko ne postavlja

Kroz uskrsno vrijeme u liturgijskim čitanjima redovito čitamo ulomke iz Djela apostolskih. Ta nas čitanja vraćaju na sâme početke Crkve, na život i djelovanje prve kršćanske zajednice. Dok smo s jedne strane oduševljeni njihovim zanosom i revnošću, s druge strane kao da nam nedostaje razumijevanje prilika i okolnosti u kojima su se našli kao i volje da se njihove ‘metode’ primijene u današnjem društveno-kulturalnom kontekstu.

Sjetimo se, primjerice, sjajne scene iz osmog poglavlja o Filipu i Etiopljaninu (Dj 8, 26-40). Način na koji se Filip osjetio ponukan prići tom dvoraninu, njegovo pitanje Razumiješ li što čitaš?, njegova spremnost da s njim sjedi i da mu tumači samo su neki od načina koji mogu biti plauzibilni za razumijevanje naše tematike. Da se ipak ne bismo ograničili na samo jedno poglavlje, potrebno je istaknuti da prva kršćanska zajednica praktično nije imala neku etabliranu metodu, katehetske programe i ustaljene evangelizacijske projekte. Jedino što su imali bilo je iskustvo uskrsnuloga Krista i njegova riječ. Ništa više i ništa manje od toga. I od toga je nastalo sve!

Možda će ova činjenica teže prodrijeti u stijenke naše (začahurene) svijesti, ali je svakako treba uzdrmati. Danas puno toga ulažemo u različite metode i projekte, trošimo enormne svote novca na tiskanje materijala i tehnološka unaprjeđenja, trošimo bezbrojne sate na sastanke i organizaciju, trudimo se sadržaj evanđelja i vjeru prikazati na zanimljiv način, ali unatoč tim naporima ne postižemo sjajne rezultate. Nekad ih uopće niti nema. I ta nas činjenica uvodi u tematiku koju ovdje analiziramo.

Kako evangelizirati? Kako inkulturirati evanđeosku poruku u postmodernu društveno-kulturalnu zbilju? Kakav jezik rabimo? Razumijemo li jezik postmodernog čovjeka? Razumijemo li nosive kategorije suvremenih kulturoloških gibanja? Ovo su samo neka od pitanja koja bi nas trebala dovesti u pitanje.

Analiza društveno-kulturološke zbilje. Ako želimo razumjeti suvremenog čovjeka te mu donijeti evanđeosku poruku, najprije nam valja dobro analizirati društvenu i kulturnu zbilju. Bez ozbiljne analize spomenute zbilje, može izostati stvarni susret s čovjekom. Naravno netko bi mogao uputiti opravdane prigovore poput: Kada bi bio prikladan trenutak za evangelizaciju? Mora li evangelizaciji analiza društvene i kulturne zbilje nužno prethoditi? Što ako nam promakne neki od segmenata te iste zbilje? Valja istaknuti da se ti procesi međusobno isprepliću.

Već u samoj naravi evangelizacije stoji susret s drugima i drukčijima, s različitim kulturama i pluralnim društvima. Ali dio evangelizacijskog nastojanja može biti kvalitetna i pronicljiva analiza društveno-kulturne zbilje. Ni taj zadatak nije uvijek lagan. Naša je društveno-kulturalna stvarnost vrlo slojevita. Nju obilježava pluralnost različitih stilova, nejasno vrjednovanje temeljnih vrijednosti, redefiniranje fundamentalnih pojmova, isprepletenost statičnih i dinamičnih momenata, nestabilnost kriterija, rascjepkanost ukusâ i životnih nazora itd. Naša suvremena kultura ima “disparantni karakter” (D. Šimunec). Svakako da je opseg tih pojava i gibanja vrlo širok te prepun izazova i zahtjeva za evangelizatore. Ali nas upravo ti izazovi nukaju izaći iz nekoga učmalog konformizma kako bismo razumjeli suvremenog čovjeka i došli do njega.

Poznavanje jezika. Jedna od temeljnih obilježja nove evangelizacije uz žar srca onih koji naviještaju, oduševljenje te metode jest i izričaj. Dakle, nova evangelizacija je nova i po izričaju. Čim spomenemo pojmove jezika, izričaja i/ili izraza, znamo da se ne nalazimo na potpuno čvrstom tlu. Sve su te datosti obilježene nužnošću procesa i promjene. Što su neke riječi ili izrazi značili prije 20 godina više ne znače ili imaju potpuno suprotno značenje. Nije nebitno što mislimo pod pojmom kojega izgovaramo. Naša je zbilja prepuna termina i pojmova koji doslovno preko noći dobiju drukčije značenje i čija interpretacija samo dodatno zbunjuje. Uzmimo primjerice pojam ljubavi.

Što je to ljubav i što mislimo kada kažemo ljubav? Je li ljubav samo osjećaj usko vezan uz strast i ljudsku putenost ili je ljubav predanje koje uključuje volju, odluku i žrtvu za nekoga ili nešto? Ili je ljubav i jedno i drugo? Ključno je razlikovati ove stvarnosti i razumjeti što točno mislimo pod nekim pojmom. Razlog postmodernih konfuzija i nereda oko pojmovlja leži u odmaku od objektivnog i/ili tradicionalnog značenja pojma te pretjerana subjektivizacija istoga. Neki pojam za suvremenog čovjeka ima značenje koje mu on sâm dadne. Stoga je važno poznavati jezik, stilove, paradigme, kategorije suvremenog čovjeka. Važno ih je analizirati te tražiti prikladan jezik po kojem evanđelje može doći do uha i srca ljudi.

U tom kontekstu, talijanski nadbiskup i zamjenik prefekta Dikasterija za promicanje nove evangelizacije Rino Fisichella jedanput je napisao da je potrebno “izbjeći rizik neshvaćanja kategorija s kojima komuniciramo”. Time je pogodio živac izazova pred kojim se nalazimo.

Analiza jezika i moguće smjernice. Poznati protestantski teolog Paul Tillich je jednaput kazao: “Većina propovijedi su odgovori na pitanja koja nitko ne postavlja” (“Most sermons are answers to questions that nobody’s asking”). I to je točno! Potrebno je analizirati taj jezik. Bez obzira bili to klerici ili laici taj jezik ima neke zajedničke nazivnike koji su sebi kriju različite stilove, ukuse, poteškoće, nesnalaženja itd. Ponekad je to samo prazna retorika iza koje ne stoji kvalitetan sadržaj niti osobni susret s Riječi. Ponekad je to vješto skrivanje iza jakih teoloških pojmova koji suvremenom čovjeku ne znače ama baš ništa. Ponekad je to izbjegavanje suočavanja s istinskim problemima i poteškoćama u nekoj zajednici te pribjegavanje u izvještačen i prazan govor. Ponekad je to izvrsno sastavljena teološka meditacija koja nije mišljena za propovijedanje i evangelizaciju nego svoje motive krije u nečemu osobnom i egoističnom. Ponekad su te riječi daleke od konkretne stvarnosti, suhoparne i neproživljene, uz izlizane fraze bez jasnog značenja pojma. Ponekad je to samo teološka dekoracija koja treba zadiviti određenu skupinu (uglavnom klerike), a pritom ostaje daleka i nerazumljiva malom čovjeku.

Na kraju dana, ostaje nam temeljno referentno polazište – Božja riječ. Osobito utjelovljena Riječ – Isus Krist. Čitajući kako je on propovijedao i naviještao radosnu vijest, možemo opaziti i usvojiti njegove metode i njegov izričaj. Nije imao poteškoća spustiti se do malenih i govoriti jezikom kojim su ga mogli razumjeti. Spuštao se na naše razine znanja i umijeća, izobrazbe i odgoja. Puno je slušao i drukčije promatrao ljudsku muku i sve što život sa sobom nosi.

Govorio je u kategorijama poljoprivrede, stočarstva, prirode, društva, koristio jednostavne riječi i izraze, nije se stidio svoga jezika. Govorio je jasno, slobodno, otvoreno, stajao je iza svojih riječi. Koristio je metafore, priče, citirao, divio se.

Iza njegova govora uvijek su bile različite reakcije. Oduševljenje, prihvaćenost, zatečenost, uznemirenost, mrmljanje, samo su neke od emocija koje su pratile njegove slušatelje. Sve su ovo sjajne lekcije za nas koji se nazivamo njegovim učenicima. Ostaje nam učiti od jedinog Učitelja.

Ključne riječi #duhovnost za ponizne #fra Dragan Bolčić #uskrsno vrijeme