Matt Darko Sertić

Jedan od najuspješnijih Hrvata u Americi: Ako država 40 godina subvencionira poljoprivredu, jasno je da će je ubiti. To tako ne ide u SAD-u!

17. prosinca 2023. u 16:25

Potrebno za čitanje: 8 min

Specijal o povratnicima

Vijesti

FOTO: Privatni album

Čovjek s puno života, mogli bismo nazvati Matta Darka Sertića, Hrvata koji je uspio ono što brojni nisu – u SAD-u razviti tvrtku koja proizvodi komponente za poluvodičku industriju. No, velika posebnost Matta Sertića je što je taj isti proizvodni pogon početkom stoljeća doveo i u Hrvatsku, u isti Sisak u kojem je i odrastao, čime je osigurao više od 200 radnih mjesta za Hrvate koji dijele njegov entuzijazam za poluvodičku industriju.

Napustio i Njemačku i Švicarsku: U Hrvatskoj morate imati ove 4 stvari i uspjet ćete!

Čepin, prekrasno malo mjesto nadomak Osijeka u kojem živi 9.665 ljudi, rodno je i mjesto Mate Topića, mladog Hrvata koji je iz te općine prije skoro osam godina otišao sa svojom obitelji u potrazi za boljim životom. Njegova obitelj taj je novi dom i pronašla u Njemačkoj, u mjestu Lörrach uz samu granicu s Francuskom […]

Na udaljenosti Kalifornija-Hrvatska imali smo prilike i voditi jedan ugodan razgovor s njime u sklopu serijala o povratnicima. Iako nam je napomenuo kako on zapravo nije povratnik, istina, ovoga puta odlučili smo mu zažmiriti na jedno oko, a sve kako bismo i sami dobili odgovor na pitanje – kako?

Kako je bilo odrastati u Sisku? Nekoć je to bilo vrlo razvijeno središte, no sada je spomen na tužne događaje poput strašnog potresa…

Djetinjstvo je bilo jako lijepo. Sisak je bio razvijeniji industrijski grad, imao si kamo ići i što raditi. Škole su bile odlične, toliko su bile dobre da je kasnije fakultet prošao s lakoćom, bez nekakvog velikog napora. Baš mi je u profesionalnom dijelu života puno pomoglo što sam imao tako dobru osnovnu i srednju školu u Sisku.

Zatim ste otišli na fakultet za vanjsku trgovinu u Zagreb. Kako Vam je pala ta promjena iz Siska u veću sredinu poput Zagreba?

Onda je to bilo normalno. U gimnaziji si točno znao tko će ići u Zagreb, a tko u Beograd. Normalno je da nakon što završiš srednju školu ideš na studij u Zagreb. Sam studij je bio veseo i dobar, učilo se kako se posluje na Zapadu, kako funkcionira međunarodno pravo na Zapadu, kako rade banke na Zapadu, kako se uvozi i izvozi… Mnoge stvari koje smo učili nisu zaista postojale kod nas, ali smo mi učili kako bi to trebalo izgledati jer je to tako – na Zapadu. Istovremeno smo imali mrske neprijatelje preko puta pruge, to je tada bio zagrebački Ekonomski fakultet, a koji je tada više učio o socijalizmu, društvenom dogovoru, samoupravnim sporazumima… Sve ono što nas nije zanimalo, tako da smo uvijek bili u nekakvom natjecateljskom duhu s njima. Meni je drago što sam upisao taj fakultet jer sam kasnije i otišao na Zapad, odmah nakon diplome sam otišao u Sjedinjene Američke Države.

Jednom prilikom ste rekli da ste autostopom prošli cijelu Ameriku. Kako je to bilo?

Stvarno je to tako bilo, i tada se to moglo. Bila je jedna normalna stvar da ti ljudi stanu, pokupe te i razgovaraju s tobom. Pitaju te otkud si, gdje ideš. Nisi imao samo vozača već i turističkog vodiča koji bi ti rekao što da posjetiš. U Americi se tih šest mjeseci malo stopiralo, malo igralo šah na turnirima, pa malo i radilo na rančevima gdjegod sam mogao. Zatim sam otišao u Južnu Ameriku, a nakon šest mjeseci mi je već bilo dosta putovanja pa sam samo gledao kako doći kući iz Perua bez novaca.

Zainteresiralo me što ste igrali šahovske turnire po Americi. Kako je to izgledalo? Je li u nekoj modernijoj verziji i podsjećalo možda na popularnu seriju Damin gambit?

U tadašnjoj Hrvatskoj smo se svi poznavali, znali smo što i kako netko igra. Kasnije, naravno, dolaskom u Ameriku nitko te nije poznavao. Ipak, budući da Rusa tamo nije bilo, mi smo bili glavni kandidati za nagrade. Moglo se i tamo nešto zaraditi da se može dalje putovati. Nisam samo zaradio, već i upoznao ljude. Šahisti su jedna posebna skupina gdje smo s jedne strane na ploči ljuti neprijatelji, a kasnije prijatelji do kraja života. Ne samo to, ti se sjećaš partije po 30, 40 godina nakon i kako je izgledao svaki potez. To je naravna stvar. Damir gambit je jedna jako lijepo napravljena serija koja je došla vrlo blizu same psihe šahista.

Nakon filmskog života u Lihtenštajnu poručio svim Hrvatima u svijetu: Vratite se čim prije da ostarimo zajedno gdje smo se rodili

“Stajao sam jednog lijepog dana pred HNK-u u Zagrebu, gledao preko puta ŠPU u kojoj sam završio slikarski smjer. Stajao sam praznih šaka u praznim džepovima hlača. Nakon što sam radio dvije i pol godine kao pismoslikar u maloj pismoslikarskoj radionici na Trešnjevci, i kratko kao pomoćni restaurator u HAZU, bio sam bez posla, egzistencije, […]

Dotaknimo se Vaše karijere. Kako je to sve krenulo?

Došao sam u Arizonu, nisam imao papire pa sam i tamo malo igrao na turnirima, a bio sam i prvak Arizone u šahu. Onda mi je došao jedan vlasnik tvrtke koja se bavila poluvodičima i rekao mi: ”Ti u ponedjeljak trebaš doći meni u firmu”. Ja sam ga pitao zašto, na što mi je on samo rekao da se ne brinem jer u njegovoj tvrtki rade samo šahisti! To je bilo izvrsno, vidio je talent u meni i onda me trenirao svim funkcijama koje jedna tvrtka treba – prodaja, kolektiranje novaca od neplatiša, nabava, proizvodnja, kontrola kvalitete, financije, odnosi s bankama… Imao sam kod njega prilike proći sve što sam na vanjskoj trgovini radio kao teoriju, a kod njega sam izbrusio.

Je li Vam to pomoglo kada se započeli s Applied Ceramics?

Da, jer smo se tamo bavili mikročipovima. Kasnije kada sam došao u Silicijsku dolinu, tu su bile sve velike tvrtke koje su probavale proizvoditi mikročipove. Ipak, to je još bilo kameno doba za mikročipove. Puno toga se razvijalo, puno toga još nije bilo jasno. Tehnologija se jako brzo razvijala, a meni je to bilo odlično jer sam bio jedan od onih koji su mogli sudjelovati u tom razvoju.

Je li bilo teško uspjeti u takvom okruženju? Konkurencija je ipak bila velika…

Je, bila je velika konkurencija. Bilo je puno manjih tvrtki. Radilo se od jutra do kasno navečer, stalno se učilo jer su dolazile nove stvari. To je postalo dijelom mog života i dan-danas mi dolaze nove stvari, druge stvari pokušavam popraviti, riješiti…

Puno tvrtki koje su se bavile poluvodičima su propale jer se vjeruje kako poslu treba vremena da se razvije, a neki nemaju to vrijeme…

Da, ne smiješ stati. Ova industrija je kao brzi vlak koji nema svoju stanicu. Teško je uskočiti u njega, a još je teže iskočiti da ne slomiš vrat. Bivši predsjednik Intela Gordon Moore je davno u jednom trenutku napisao da bi poluvodička industrija bila samoodrživa, trebala bi svakih godinu i pol ponuditi na tržištu dvostruku količinu tranzistora na čipu, ali za istu cijenu. Iz godine u godinu trebaš proizvoditi dvostruko više za istu cijenu. Što je to značilo? Da moraš jako puno ulagati u istraživanje i razvoj da bi mogao proizvoditi tranzistore na čipu koji su sve povoljniji, serijske pločice sve veće, a čipovi budu sve manji i moćniji. Vozi se tako već 40 godina. Bill Gates je jednom u Toyoti rekao da su oni usvojili taj Mooreov zakon, danas bi Toyota Camry stajala 16,70 dolara. Ako je svake godine cijena niža, a tvoj auto se ne mijenja, naravno da on košta 16 dolara. Dakle, to je primjenjivo, ali u industrijama koje se trebaju razvijati i stalno raditi na novim tehnologijama, a to je ono što mi radimo u Applied Ceramics. Stalno guramo nova rješenja u poluvodičkoj industriji, smanjujemo troškove i povećavamo volumene proizvodnje. Znaš li koliko memorije ima tvoj laptop? One su nekada imale 64 kilobajta, pa 128, pa 256… Ljudi su na nove čipove čekali u redovima kako bi ih mogli staviti umjesto starih i raditi na njima bolje i brže. Danas uglavnom ljudi ne znaju i nije ih briga. Svejedno im je jesu gigabajti ili terabajti, to je otišlo predaleko.

Slažem se, prije se pazilo na svaki megabajt, a sada je to potpuno svejedno…

E pa sad razumiješ. Da se industrija nije tako brzo razvijala, mi bismo i dalje bili na onim kilobajtima od prije 30 godina i ne bismo imali sve ono što je promijenilo naše živote.

Kako je bilo biti dijelom te cijele priče? Vi ste bili jedan od tih aktera koji su utjecali na to da danas ne razmišljamo o, primjerice, veličini naše memorije?

Bilo je uvijek uzbudljivo. Uvijek se borilo s vremenom, uvijek je nešto do petka trebalo biti gotovo jer bi do ponedjeljka nastupila katastrofa. Uvijek bi se žurilo da se uhvati posljednji vlak da bi se ukrcalo na nešto što bi se tek trebalo dogoditi u Samsungu ili Toshibi. Na neki način je trebalo razumjeti zašto to ljudi rade, a ne odmahnuti rukom. Trebalo se razumjeti da je tuđi uspjeh i moj uspjeh.

Vratila se iz Argentine pa shvatila: Nikada nisam vidjela toliki postotak dobrih ljudi kao u Hrvatskoj

Tisuće Argentinaca više od 20 godina nakon objave romana Maria Jozefa Ezcurra i dalje uživaju o priči zabranjene ljubavi junaka argentinskog narodnooslobodilačkog rata Manuela Belgrana. No, manji broj ljudi zna kako iza ovog bestsellera stoji pero Carmen Verlichak, Hrvatice koja je godinama živjela u toj zemlji. Donedavno… U sklopu serijala o povratnicima, razgovarali smo s […]

Nakon svega toga ste se vratili u Sisak, gdje se doveli svoju tvrtku?

Početkom ovog stoljeća sam došao. Prošli smo dot com krizu i uglavnom su se počele gledati slabosti IT industrije. Jedna od njih je to što smo svi u Silicijskoj dolini u Kaliforniji. Što ako dođe do potresa? Zbog toga je došlo do pravca razvoja da treba osnovati još jednu takvu proizvodnju overseas. Gotovo su svi u to doba išli u Tajvan, Južnu Koreju i ostale azijske tigrove. Ja sam, s druge strane, volio svako ljeto s klincima dolaziti u Hrvatsku. Zatim su krenuli i razgovori gdje me se pitalo što oni tamo imaju, a da Sisak nema. Hrvatska nema tržište i kapital, ali razmišljajući o tome vidio sam da imamo odlične mlade ljude koje zanimaju te stvari i da bi bilo odlično napraviti tvrtku baš tu gdje nitko ne radi. Tako sam se ja odlučio iz jednih sebičnih razloga da neću ići u Kinu i živjeti na riži, već ću lijepo doći doma i živjeti na maminoj papici. To je dobro išlo jer su me u Sisku sugrađani stvarno podržali. To su bili moji školski kolege koji su bili zreli ljudi, ali nije bilo nikakvog hrvatskog jala ili podmetanja nogu, već su samo gledali kako da mi pomognu i da budem uspješan. Sada se ova tvrtka lijepo razvija, svi u poluvodičkom svijetu znaju za Applied Ceramics u Sisku i ona je postala jedna referentna točka koja se ne zaobilazi.

Osim toga, prije osam godina sam s partnerom osnovao firmu Sunceco. Ta tvrtka je imala dugoročni zadatak da proba provesti Moorevov zakon, ali na tržištu energije. Radi na tome da energija nas košta svakih godinu do dvije upola manje. Kada bi se to dogodilo, to bi pozitivno promijenilo način u svijetu u kojem živimo jer bismo gotovo besplatnom energijom dobili i povoljan prijevoz, proizvodnju hrane, a to bi donijelo i blagostanje u svijetu.

Može li se to provesti?

Kada smo počeli, solarne ćelije su stajale oko 4,5 dolara po vatu. Sada stoje otprilike 32 centa po vatu. To je dobar rezultat, zar ne?

Istina, stvari po tome onda i idu u smjeru u kojem ste isplanirali?

Nisam ja, već Gordon Moore. Ja sam netko tko se koristi mislima pametnih ljudi. Solarni paneli su toliko povoljni da ih svugdje stavljaju. Gdjegod postoji slobodna površina, ljudi tamo zalijepe solarne panele.

U Hrvatskoj je to još uvijek relativno skup sport. Zašto je to tako i možemo li očekivati napredak?

Taj sport nije skup, ali ako ti država stalno ponavlja da ćeš dobiti subvencije ili nešto ušićariti, onda to kod ljudi izaziva sindrom odgađanja. A, nećemo sada, već kad država pljune lovu. To nije samo kod solara, već i kod drugih grana ekonomskih djelatnosti. Sada možeš vidjeti i ljude koji prosvjeduju na traktorima jer imaju nekoliko pajceka koje ne smiju zaklati i čekaju da država opet nešto pljune. Nekako smo mi ovdje u SAD-u naučili da su državne subvencije uglavnom kočnica razvoju te izazivaju taj sindrom čekanja i neaktivnosti. Naravno kada dođe do anomalija, država treba intervenirati, ali kratkoročno. Ako država subvencionira poljoprivredu 40 godina, jasno je da će je ubiti. Ne treba biti ekonomist, dovoljno je pogledati.

Kako danas gledate na svoj život? Jeste zadovoljni sa svime što ste učinili?

Ja sam zadovoljan. Mislim da je to san većine iseljenika, da mogu napraviti tako nešto. Mi smo 2006. uzeli 13-ero mladih ljudi iz srednjih škola i fakulteta i odveli ih na šest mjeseci u Kaliforniju gdje su oni učili s nama. Kasnije je došla još jedna skupina, pa onda i manje skupine, a i dan danas dolaze. Stalno se razmjenjuju ta iskustva, uče nove stvari, a tvrtka se razvija i nudi sve širu lepezu proizvoda za poluvodičku industriju. Način kako je to krenulo je bio spontan. Ja sam se bojao da ću osnovati tvrtku u kojoj nitko neće to htjeti raditi onako kako mi to radimo u Kaliforniji, zbog čega smo i uzeli mlade ljude koji nikada nisu radili. Ti isti ljudi su danas direktori, a neke detalje znaju i bolje nego ja.

Koje su to razlike u radu u Kaliforniji i u Hrvatskoj u kojima pričate?

U Kaliforniji živimo isključivo od tržišta. Ja tamo ni ne znam tko je gradonačelnik ili župan. To uopće nije u mom vidokrugu niti sam se sreo s njima. Ne bavim se ni medijima jer su oni u Kaliforniji vrlo zahtjevni, zbog čega se i imam vremena baviti upravo razvojem poluvodičke industrije. Kada ljudi dođu iz Hrvatske, naravno da dođe do kulturnog šoka. Primjerice, svi shvate da tamo nitko nije pušač. Ljudi dođu vrlo rano na posao i ostanu dok ne završe, ne postoji nekakva sirena koja oglasi kraj radnog vremena. Tako se tamo radi, a ljudi se jako vesele kad mogu odraditi nešto što će nekome pomoći. Mi recimo ništa ne patentiramo jer se tehnologija strašno brzo mijenja, a patentiranje se bazira na nečemu što je bilo prije dvije, tri godine. Tamo je vrlo drugačije okruženje.

Za kraj, koji bi Vam bio i savjet mladima u Hrvatskoj?

Ja baš nisam tako star da dijelim savjete.

Povratkom u Hrvatsku ispunila san svoga oca: Mjesec dana sam samo plakala

Nakon godina slušanja o zemlji svojih predaka, rodom Čileanka Dragica Vukelić posvetila se promicanju hrvatske zajednice i kulture u dalekom Santiagu de Chile. Uz povremene dolaske u Hrvatsku prema kojoj gaji jake emocije, Dragica je prije nekoliko godina i ispunila obećanje svog preminulog oca Jose: na 300-ak stranica napisala je knjigu nadahnutu njegovim životom. U […]

Ali ste iskusan!

Idite tamo gdje vas srce vodi i radite što vas doista zanima. Živite s osobom koju stvarno volite. Tu vam nitko ne može pomoći sa svojim savjetima, svatko ide gdje ga srce vodi. Ako je to Amerika, neka je. Nije lako poći, ali ako se osoba odlučila, onda će i “izgrebati” početne poteškoće. Isto tako, ako vas srce vodi da ulažete u Hrvatskoj i odgajate mlade naraštaje, onda je to tako. Naravno, mene puno više veseli da naši dečki i cure iz Siska uspiju nego da se bavim mladima iz drugih zemalja. Uz njih me ne veže puno stvari.

urednik projekta: Ivan Ril

Projekt podržao