In memoriam

Julienne Bušić otkrila posljednje poruke koje je razmijenila s Miroslavom Tuđmanom

2. veljače 2021. u 7:45

Potrebno za čitanje: 3 min

Julienne Bušić

Kolumne

FOTO: Privatni album – Miroslav Tuđman i Julienne Bušić na Brijunima s bivšim američkim veleposlanikom Thomasom Meladyjem i suprugom Margaret, 1997.

“Na muci se poznaju junaci, i u nevolji pravi prijatelji”, bila je rečenica koju sam pronašla podcrtanu među Zvonkovim bilješkama nakon njegove smrti. Nije iznenađujuće, budući da je bio dobro upoznat s patnjom i poteškoćama. Cijenio je junaštvo, ali prijateljstvo mu je bilo najsvetije. Junaštvo može biti prolazno, pobuda koja nestane u trenutku, ali prijateljstvo je produženo putovanje iskrenim putem do sve daljeg odredišta, koje se u konačnici nikad ne dostiže.

Prije točno pola stoljeća počela je važna večer za Hrvatsku

Dok ulazimo u deveti mjesec svjetske bitke protiv misterioznog virusa poznatog kao Covid-19, sveprisutna maska ​​u svim svojim stilskim manifestacijama podsjeća na još jednu bolest za koju još uvijek ne postoji cjepivo: hrvatsku šutnju. U vrijeme Titove diktature, kada je skovan ovaj izraz, ljudi su također nosili maske, ali one su bile nevidljive ljudskom oku. […]

Moje prijateljstvo s Miroslavom Tuđmanom bilo je takvo. Počelo je devedesetih kada je s predsjednikom i njegovim izaslanstvom došao u Washington na potpisivanje sporazuma između Hrvata i Bošnjaka. Tada sam bila savjetnica u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu, i sjećam se da sam mu se, kada su nas predstavili, obratila kao “generalu Tuđmanu”, jer sam imala dojam da ima taj vojni čin. Iznenađeno me pogledao, a onda se od srca nasmijao.

“To je previsoko za mene. Odakle ti ta ideja?”, pitao me.

Bila je to jedna “ideja” od kojih me izliječio, a bilo ih je puno. Na primjer, da su političari i visoki vladini dužnosnici po pravilu arogantni, samodopadni i umišljeni. Miro je bio prizemljen, samozatajan, skroman i duhovit, stvarno duhovit. Odmah mi se svidio.

Godinama smo intenzivno surađivali, a posebno nakon što sam se preselila u Zagreb kada sam postala savjetnica u Uredu predsjednika. Suradnja se odnosila na hrvatsko-židovske odnose, pitanja prema Haškom sudu i Zvonkova povratka u Hrvatsku, što je za predsjednika Tuđmana bio jedan od prioriteta.

Ali nije sve bilo ozbiljno. Zezala bih ga i zvala “Alter Mann”, budući da je znao njemački i engleski, a on bi mi uzvraćao s “Gospo” ili “Milostiva”.

Ponekad, kada bih tvrdoglavo ustrajala na nekim pitanjima koja bi on radije ignorirao, rekao bi: “Opet ona!” Ta titula na kraju je prevladala moj naslov “Gospo”.

Slobodni narodi imaju opoziciju, a neslobodni emigraciju

Nekada se govorilo da ono što nije napisano u povijesnim knjigama da se to i nije ni dogodilo. Latinska “verba volant, scripta manent” (dosta slobodan prijevod: “riječi odlijeću, napisano ostaje”) nije baš u potpunosti točna, jer u svakoj kulturi mnogo toga “ostaje”, ponešto dugujemo usmenoj predaji, živu svjedočenju. Danas bi se reklo i da ono […]

Nakon što sam dugo razmišljala o tome, nedavno sam mu rekla da sam zaključila kako nitko nije volio Hrvatsku kao Predsjednik i Zvonko. Oboje su postavili Hrvatsku žarištem svoga života i obojica su umrli, svatko na svoj način, od žrtve koju su podnijeli kako bi je zaštitili.

Nije se mogao ne složiti. Ali i Miro je podnio žrtvu koju se često zaboravlja. Kao sin disidenta, odrastao je progonjen, kritiziran i diskriminiran. Živio je kao izopćenik i nije mogao pronaći posao, no unatoč tome ustrajao je i na kraju, nakon što je Hrvatska stekla neovisnost, dao velik doprinos u politici, kao i u akademskoj zajednici. Uz brojne knjige koje je napisao, bio je utemeljitelj i obnašao je dužnost ravnatelja Hrvatske izvještajne službe, kao i saborskog zastupnika, i sve to bez spominjanja poteškoća iz svoje prošlosti.

Privatni album – Zvonko Bušić i Miroslav Tuđman na Udbini s prijateljima, 2008.

“Nauči se patiti bez prigovora”, još jedna je Zvonkova rukom napisana bilješka koja se može savršeno primijeniti na Miru. Kada i pod kojim okolnostima je to napisao nikada se neće doznati, ali moglo je to biti prije 40 godina ili dan prije njegova odlaska, jer predstavlja ono u što je uvijek vjerovao: patnja obogaćuje čovjekovu dušu, i jedan i jedini je izvor znanja. Čak je vjerovao da će se onaj koji nikada nije pretrpio rijetko razviti u mudru i dobru osobu, ili shvatiti značaj našeg zemaljskog postojanja.

A budući da je i Miro patio, bilo je sasvim normalno da će mi doći u obranu u trenutku kada sam bila žrtva. Tada se prepoznaju istinski prijatelji. Kada je govor koji sam trebala održati prije dvije godine u jednoj zagrebačkoj školi otkazan bez objašnjenja, on je bio jedini zastupnik iz parlamentarne većine koji je reagirao, javno i bez da je netko tražio, uputivši snažno prosvjedno pismo predsjedniku Sabora (u obliku zastupničkog pitanja) i predstavnicima Vlade. Odgovor nikada nije dobio. Potom je poslao drugo pismo, prosvjedujući što u roku od 30 dana nije primio odgovor na prvo pismo kako nalaže zakon. Oba su pisma ostala bez odgovora. Ali ovaj osobni slučaj nije važan, osim jer služi za ilustraciju dviju točaka: 1. vlada koja ne poštuje Tuđmana nije nastavak Tuđmanove Hrvatske, i 2. snaga Mirinog karaktera, plemenitosti i smisla za pravdu.

U posljednjim danima njegova života razmijenili smo nekoliko poruka. Nijedna nije sadržavala defetizam bilo koje vrste, samo stoicizam po kojem smo ga svi poznavali. U posljednjoj poruci koju sam mu poslala, samo dva dana prije nego što je bio priključen na respirator, napisala sam: “Javlja ti se gnjavatorica, mislim na tebe… Nadam se da ti je danas još bolje! Imamo posla čovječe, moraš brzo doma!”

Fra Jozo Grbeš: Tko kontrolira glavnu priču?

“Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”, George Orwell, 1984. Smisao se prenosi putem priče. Priča je neophodno mjesto događaja, pripadnosti, povezanosti, povjerenja i ljubavi. Neki ljudi žive cijeli svoj život, a da se nikad ne povežu s većom snagom značenja. Bez dobrih životnih priča koje nas oslobađaju, ostajemo zarobljeni […]

A on mi je odgovorio: “Pa posao nije zec, neće pobjeći!”

Na kraju, posao stvarno nije zec i nije pobjegao, ali nam je na našu veliku žalost još jedan Orao poletio…

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje