Antonio Rendić
FOTO: hkv.hr
Među Hrvatima u svijetu bilo je (i ima) vrlo uspješnih pojedinaca – od poljoprivrednika i vinara, inženjera i graditelja, umjetnika i književnika, ratnika i avanturista, do znanstvenika, među kojima je bilo i nobelovaca. Ali bilo je (i ima) i svetaca!
Ponekad se čuje upit: Jesu li američki (i drugi) nacionalni junaci ili uspješni pojedinci koji su hrvatskoga podrijetla i hrvatski junaci i slavljenici? Po starim hrvatskim navadama, na ovo pitanje nećemo dobiti jedinstven odgovor, premda je jasno da bi se domovinska Hrvatska trebala njima ponositi kao što su oni bili ponosni na svoje hrvatsko nasljeđe. […]
Dobro su nam poznati svećenici sv. Leopold Mandić (umro u Italiji) i u Indiji nekadašnji misionar o. Ante Gabrić, koji je na putu proglašenja blaženim. Također, jedan čileanski Hrvat, liječnik Antonio Rendić, bio je još za ovozemaljskoga života prepoznat kao oličenje Božje ljubavi. Za njega se rijetko čuje, osim u sjevernom Čileu i rodnom mu Sutivanu na Braču, zato neće biti na odmet ako ga (bolje) upoznaju Hrvati diljem domovine i svijeta.
Odnesoše ga u bijeli svijet
Ivo Ante/Antonio Rendić Ivanović rođen je 2. prosinca 1896. u Sutivanu na Braču od oca trgovca Jure Rendića Jutronića i majke Magdalene Ivanović Didak. U obitelji se rodilo četvero djece, trojica sinova i kći. Kao i mnogi Bračani toga vremena, Jure Rendić i stariji mu sin su 1899. za stalno odselili u Čile, u Antofagastu, a Magdalena i dvojica mlađih sinova pošli su za njima godinu dana poslije toga. Kći se rodila u Antofagasti, bila je neudana i brinula se za Antu u njegovim starijim godinama.
Tadašnjemu valu iseljavanja iz Sutivana, odnosno s hrvatskih otoka općenito, uvelike su pridonijela dva čimbenika. Prvo, bečka je vlast dopustila (1891.) bescarinski uvoz talijanskih vina na štetu domaćih vinogradara, i drugo, pošasti filoksere i peronospore uništile su vinograde krajem 19. stoljeća. Dojučerašnja velika proizvodnja i bogata trgovina vinom naglo su se rasule kao na žegi rasušena stara vinska bačva. Da bi se preživjelo i osigurala bolja budućnost svojoj djeci, mnogi su pošli preko Atlantika. I Jure Rendić je s obitelji dospio u Čile, u grad Antofagastu, u kojem je bila najstarija (c. 1870.) hrvatska naseobina u toj zemlji.
Ante, odnosno Antonio, pohađao je pučku školu u Antofagasti, koju su držali Englezi, te srednju školu (Liceo) u Copiapó, gradu oko 500 km južno od Antofagaste. Nakon završenoga studija medicine na sveučilištu u Santiagu, Universidad de Chile (1921.), vratio se u Antofagastu, otvorio liječničku ordinaciju u svojoj kući i u tom gradu proveo cijeli život.
Brak je sklopio (1922.) s Čileankom iz Copiapóa Amy Jenkin Richards (1896. – 1979.). Bila je potomak britanskih roditelja koji su se doselili u Čile. Nisu imali djece, pa su bili vrlo bliski djeci Antina mlađega brata Mate. Nadodajmo, Matina kći, Amalia Rendic García (1930. – 1986.), bila je sveučilišna profesorica u Santiagu i poznata čileanska književnica.
Osim što je Antonio Rendić bio liječnik angločileanske tvrtke, jedno vrijeme služio je i kao liječnik i direktor Čileanskoga Crvenog križa te bio dugogodišnji djelatni član Treće vatrogasne postrojbe „Pascual Baburica“ u Antofagasti, koju su utemeljili hrvatski doseljenici.
Rendićev dugogodišnji život odlikuju dvije odrednice: bio je ne samo liječnik nego i humanitarac „opće prakse” te nadaren i uspješan pjesnik.
Iz knjige Tihomira Dujmovića Hrvatske novinarske tragedije 1945. – 1995. iz 2017. doznajemo, među ostalim, da je od 352 hrvatska novinara samo njih 27 smjelo nakon „oslobođenja” nastaviti s radom u svojoj profesiji. Svi ostali bili su rastjerani, za stalno ušutkani ili pobijeni. To se (pre)često zaboravlja, odnosno o tome se šuti! Ali i danas, […]
Pjesništvo
Rendić je pod pseudonimom Ivo Serge objavio više od pedeset knjiga poezije. Luka Fertilio, također Bračanin, poznati hrvatski novinar, pjesnik, esejist, politički emigrant i profesor u Čileu, napisao je (1969.) da su Rendićeve pjesme „nježne i tople, zanosne i žarke… [u njima] vibriraju vjera i ljubav”.
A o duhovnosti Rendićevih pjesama, Fertilio reče: „Savršena i radosna vjera u konačnu pobjedu Čovjeka, u pobjedu reda, sklada, dobrote, ljubavi! Konačni cilj i najviši smisao povijesnog života je spas neumrlih duša. Vođa i vojskovođa je Krist, spasitelj svijeta. U zbirci Pod Križem pjesnik razgovara s Njim, s Razapetim, pita ga, moli, kaje se, obećava. Zna, da nas nikakva znanost, nikakva tehnologija ne može spasiti: one su hametom potučene, one su na optuženičkoj klupi. Optužuju ih Prvi i Drugi svjetski rat, ciklus revolucija, masovnih pokolja, degeneracija i desperacija roda ljudskoga. Hirošima! Pjesnik šapće: ‘Možeš nas spasiti samo Ti, koji si Žrtva i Pobjednik!’”
U pjesmi Poruka djeci koja će doći, pjesnik poručuje:
Sine,
mijesi hljebove mira,
poljubi ih
i porazdijeli sve.
Onda se sljubite, djeco,
pružite si ruke,
igrajte kolo mira
i otvorite duše
svijetlu novoga svijeta
preporođena u ljubavi.
(preveo L. Fertilio)
Uzalud nikad nije
Ne biraj nikad, kome ruku pružiš.
Život je tajna i nekad se desi
te ruže procvat usred ciče zime
a voda proključa sred pustinje žedne.
Vjeruj, ljubav nikad uzaludna nije.
Sred kamene stijene grm samotan, opor,
nudi svom cvijetu golo srce svoje
a samotna pustoš zlatnim klasjem rodi.
Ne gledaj onog, kome pomoć daješ.
Brzo se udalji uz osmijeh i pozdrav.
U čovjeku svakom brata svoga traži.
Poklanjaj i ljubi, ali davaj tako,
da nikada nisi sve od sebe dao…
Milosrdna ljubav nikad zalud nije.
(preveo L. Fertilio)
Uobičajeno se ističe da je napisao i tekst za himnu Antofagaste koja je, moglo bi se reći, trajni glazbeni spomenik našemu Bračaninu.
Osim pjesama, Rendić je više od 30 godina pisao svoja razmišljanja za nedjeljno izdanje tiskovine El Mercurio de Antofagasta. Bila je to poetska proza koja je čitatelje pobuđivala i pozivala, kako netko o tome napisa, „da pronađu mir i sreću u nježnosti djeteta, u radosti dobro obavljenog posla ili u bratskoj gesti prema bespomoćnima.”
„Liječnik siromašnih“ i „apostol skromnih“
Dr. Rendić živio je i radio u samotnoj i tihoj ulici u Antofagasti. Njegova kuća bila je uočljiva samo po dugim redovima bolesnika, ponajviše žena i djece, koji su pristizali pred njegova vrata tijekom cijeloga dana. Nije bilo papirologije. On je jednostavno primao svakoga tko je došao. Onaj tko nije mogao, nije ni platio! Osim toga, mnogima je kupovao i lijekove, pa čak i davao novac da bi mogli platiti voznu kartu za dom. Njegovo čovjekoljublje nije imalo granica.
Antonio je bio živi uzor holističkoga liječenja, ublažavao je i liječio ne samo fizičku bol. Nastojao je ljudima olakšati životne patnje i druge okolnosti u kojima su se našli. U svakoj osobi vidio je Božje stvorenje, brata i sestru. Služio je ljudima s velikom poniznošću i uvijek s osmjehom na licu. Imao je izniman osjećaj za obespravljene i ponižene. Zato je prozvan „liječnikom siromašnih” i „apostolom skromnih”.
Duga procesija svećenika i đakona ispratila je u subotu mrtvački sanduk s tijelom đakona Roberta Boba Boharića iz crkve svete Marije u Riversideu, predgrađu Chicaga. Đakon Bob, voljeni suprug, marni otac i djed, priznati sudac i javni tužitelj te dugogodišnji đakon Nadbiskupije Chicago preminuo je 11. siječnja nakon duge i teške bolesti. Svetu misu zadušnicu, […]
Skroman, ali itekako prepoznat
Premda uvijek tih i skroman, mnogi su uočili njegovu veličinu i iskazali mu dužne počasti. Nabrojimo samo neke.
Nominiran je (1953.) za Viteza „Zlatnog sidra” (Caballero del Ancla de Oro), najviše priznanje koje dodjeljuje općina Antofagasta. Tijekom života primio je pet raznih općinskih priznanja.
Papa Pavao VI. dodijelio mu je (1963.) odličje Viteza zapovjednika „Reda svetog Silvestra“ za njegovu velikodušnu predanost najugroženijima.
Čileanska vlada dodijelila mu je (1971.) „Zlatnu medalju“ za 50 godina istaknutoga liječničkoga rada.
Čileanska vlada dodijelila mu je (1971.) Odličje za zasluge Republici (La Condecoración Servicios Meritorios a la República).
Provincijska vlada proglasila ga je (1978.) „Slavnim sinom Antofagaste“.
Izabran je (1985.) za počasnoga člana Medicinske akademije, a Čileansko liječničko udruženje odalo mu je (1991.) počast za 70 godina istaknutoga profesionalnoga rada.
Dobio je nekoliko književnih nagrada, te počasno priznanje na nacionalnom natjecanju poezije i nagradu Atenea de Arica.
Bio je dopisni član Čileanske medicinske akademije; član-emeritus Čileanskoga liječničkoga udruženja; osnivač Književnoga kruga Antofagaste; član Sjevernoga instituta za književnost… Njegovo ime nosi jedna od glavnih ulica u Antofagasti (Avenida Antonio Rendic) i na njoj se nalazi „Obiteljski zdravstveni centar dr. Antonija Rendića”. Nadalje, ime Antonio Rendić nosi jedna srednja škola i sveučilišni koledž te nagrada za društvene zasluge… Postavljena je i njegova skulptura u centralnom dijelu Antofagaste.
Poznati autor José Miguel Armendáriz Azcárate objavio je (1998.) knjigu Antonio Rendic Ivanovic: médico de los Pobres / Antonio Rendić Ivanović: liječnik siromaha, koja je publicirana u nekoliko izdanja, a Eva Reyes-Gacitúa objavila je (2024.) knjigu Antonio Rendic, Itinerario espiritual de un poeta / Antonio Rendić, duhovno putovanje jednog pjesnika.
Sluga Božji – glas naroda
Dr. Antonio Rendić preselio se u vječnost 15. veljače 1993. godine. Pokopan je iz mjesne katedrale. Velike posmrtne počasti iskazale su mu gradske vlasti i narod, ali posebice narod.
Budući da je bio prepoznat kao živući svjedok vjere i ljubavi Božje, vodstvo lokalne Crkve ga je, slušajući glas naroda, proglasilo (2011.) slugom Božjim i time pokrenulo postupak za njegovu beatifikaciju. Vjerujemo da će i ovaj sin hrvatskoga naroda u skoroj budućnosti biti proglašen blaženim, a potom i svetcem opće Crkve.
Rodni kraj u srcu
Devedeset godina proveo je u svijetu, ali svoje rodno mjesto nosio je u srcu – o njemu je sanjao. To dokazuje i ova pjesma.
Sutivan
Moja domovina, dom mojih predaka,
izgubljen u zavoju mora,
ti si komadić Obećane zemlje
okružen vinogradima i cvijećem.
U tvojim poljima prekrivenim zelenilom,
šafran miriše, a zrak sjaji
zlatom zlatne kamilice
koja sjaji veličanstvenim sjajem.
Nema ničega, baš ničega od tebe čega se ne sjećam.
I kad te se sjetim, moje srce se gubi
duž jasnih staza mog djetinjstva.
Hrvatska naseobina u Detroitu i okolici nekoć je bila brojčano velika i djelatna. Tamo su Hrvati pristizali već krajem 19. stoljeća, a kada je Ford otpočeo (1913.) masovnu proizvodnju automobila rabeći „tekuću vrpcu”, brojni hrvatski doseljenici pohrlili su zbog posla u Detroit i relativno brzo se organizirali. Još 1907. utvrdili su ogranak hrvatskoga potpornoga društva […]
I ne htijući, ponekad, iznenada
vraćam se vremenu, s poštovanjem,
i postajem opijen, u njenom svjetlu i njenom mirisu.
dr. Ante Čuvalo
