Bio je računalni genij u Jugoslaviji kojem je bilo zabranjeno imati – računalo i stan. U Australiji je ostvario svjetski uspjeh!

Ovih su dana, točnije 16. siječnja 2026., u Zagrebu dodijeljene godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnika za postignuća u protekloj godini. Nagradu za životno djelo primio je Tomislav Mikulić, s višedesetljetnom australskom adresom, pionir u području računalne grafike, animacije i digitalne umjetnosti, dok je Robertu Šimraku, slikaru, grafičaru i profesoru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu uručena nagrada za izložbu „Purgatorij“ predstavljena lani u Laubi – kući za umjetnost i ljude. Mihaela Rašica dobitnica je nagrade za mlade umjetnike. Nadalje, za sveukupni doprinos likovnoj umjetnosti nagrađena je osnivačica i voditeljica Galerije Kranjčar Elvira Kranjčar, čije je djelovanje obilježilo nezavisnu hrvatsku likovnu scenu.

Glavni laureat koji je posljednjih 37 godina stvarao izvan rodne sredine ističe se kao jedinstvena i ključna figura u razvoju računalne grafike i animacije, ne samo u hrvatskoj umjetničkoj povijesti, nego i u međunarodnim okvirima digitalne umjetnosti. Njegov poseban doprinos multimedijskoj umjetnosti temelji se na dugogodišnjem i pionirskom radu u integriranju tehnologije u vizualnu ekspresiju, što ga čini jednim od najvažnijih svjetskih autora u ranoj digitalnoj umjetnosti.

Rođen 1953. godine u Zgrebu, Mikulić se još kao srednjoškolac kasnih 60-ih prošloga stoljeća zaljubio u mogućnosti računalne slike koje je otkrio u onodobno teško dostupnim američkim publikacijama, što ga je usmjerilo prema jedinstvenoj interdisciplinarnoj karijeri, koja spaja umjetnost i tehnologiju. Njegov umjetnički put započinje u ranom periodu digitalne umjetnosti 1970-ih, kada je samouko savladao programske jezike poput Fortrana, Assemblera i Basica kako bi stvarao svoje prve računalne grafike.

Prve su mu isprintane kreacije pomoću plottera, uvrštene u skupnu izložbu apstraktnih vizualnih atrakcija „Tendencije 5” u Zagrebu 1973., stavljajući ga u sam vrh tadašnjih svjetskih inovatora u domeni nove vizualne produkcije.

Studij elektrotehnike i računarstva, zamjenjuje Akademijom likovnih umjetnosti, koju diplomira u roku. Njegov pionirski rad uključuje i kreiranje prvog računalno animiranog filma u Hrvatskoj (prikazanog 1976. u Galeriji Nova u Zagrebu), što predstavlja prekretnicu u povijesti hrvatske medijske umjetnosti. Tijekom 1980-ih ovaj inovativni akademski slikar postaje vodeća figura TV dizajna na Televiziji Zagreb (današnjoj Hrvatskoj radio televiziji), gdje osniva Odjel elektroničke grafike i stvara prepoznatljive vizualne komponente za televizijske emisije, te međunarodne događaje, uključujući animirani logo Eurovision Song Contesta 1979., prvi takav u povijesti The European Broadcasting Union (EBU-a). Širu javnost osvaja živopisnom grafikom na zaslonima za Zimske olimpijske igre u Sarajevu (1984.), kao i druge velike sportske manifestacije.

Međutim, Tomislav Mikulić ne skriva sjetu vlastite emigrantske sudbine, jer je kao potplaćeni vizualni umjetnik, unatoč inovacijama na zagrebačkoj televiziji pa i multimedijskim dosezima međunarodnoga ranga, iz ekonomskih razloga morao iz komunističkoga raja emigrirati u pravedniji svijet demokratskog Zapada – kakav mu je pružila multikulturna i tehnološki napredna Australija. Sličnu disidentsku sudbinu imao je i njegov malo stariji kolega, također meštar računalne grafike – arhitekt i fotograf Miljenko Horvat (1935. –2012.), koji je bolji život pronašao u kanadskom Montrealu – stekavši ondje slavu multimedijskog inovativnog vizualnog umjetnika i omiljenog profesora koji spaja umjetnost i novu tehnologiju.

Unatoč generacijskoj razlici vezivala ih je pripadnost avangardnom pokretu Novih tendencija u umjetnosti u Hrvatskoj za olovnih 60-ih i 70-ih godina. Taj emigrantski val na slobodni je Zapad povukao, uz likovnjake, i vrhunske glazbenike poput osnivača Muzičkog bienala Zagreb, skladatelje nove glazbe Milka Kelemena i Ivu Maleca, ali i intelektualce raznih profila poput pravnika Mirjama Damaške i drugih.

Nakon preseljenja u Australiju 1989., uoči pada Berlinskoga zida, Mikulić u 36. godini života kreće ispočetka i nesputano nastavlja svoju umjetničku karijeru kroz vlastiti studio i suradnju s televizijskim mrežama u Australiji, poput Channel 7, gdje radi na virtualnim sportskim grafikama uključujući vizualne elemente za Olimpijske igre u Sydneyu godine 2000. Mikulićeva je animacija uvrštena u reprezentativne videoprojekcije o evoluciji računalne grafike i interaktivnih tehnika na SIGGRAPH-u, što je vrhunsko priznanje na tom najvažnijem svakogodišnjem svjetskom događanju u računalnoj grafici.

Mikulićeva se djela, kako ranija grafička ostvarenja tako i noviji otisci čuvaju u prestižnim kolekcijama i muzejima, uključujući i Muzej suvremene umjetnosti u Zgrebu gdje su mu radovi odnedavno dio stalnog postava. Njegov opus obuhvaća više od pet desetljeća kontinuiranog istraživanja granica vizualnog izraza uz primjenu nove tehnologije, od prvih računalnih grafika do zadivljujućih umjetničkih digitalnih instalacija. Uz inovacije u stvaralačkoj karijeri ovaj se vizualni umjetnik s vremenom dokazao i kao odličan mentor u pedagoškom radu s novim naraštajima dizajnera i animatora diljem svijeta.

Zbog doprinosa razvoju digitalne umjetnosti, njegovog inventivnog duha, međunarodnog utjecaja, te nepresušnog nadahnuća koje spaja tehnologiju i umjetnost, Tomislavu Mikuliću zasluženo je dodijeljena domovinska Nagrada za životno djelo, koje je u svim svojim pojavnostima i artefaktima trajno utkano u povijest suvremene umjetnosti.

Na pitanje zašto je kao mladi obiteljski čovjek i afirmirani vizualni umjetnik zagrebačke televizije napustio domovinu krajem 80-ih odgovara iskreno: „Razlozi za moj odlazak bili su ekonomske prirode. Prvo, bio sam računalni umjetnik u zemlji (bivšoj Jugoslaviji) gdje je zakonom bio zabranjen uvoz računala. Možete li zamisliti da nismo smjeli kupiti računalo? To su bile nezamislive zabrane, a i danas se pitam zbog čega su to zabranjivali, od čega su nas štitili, od znanja?! Supruga, ja i dvoje djece živjeli smo u stančiću u 20 kvadrata u kojem je bilo sve – kuhinja, dnevni boravak i moj studio u kojem sam radio. Podsjetimo, na zagrebačkoj televiziji je onodobno postojala lista zaposlenika kojima je najpotrebnija pomoć u rješavanju stambenog problema. TV Zagreb je pomagala zaposlenicima u kupovini stana. Naravno, to je bila farsa kojom su moćnici dobivali stanove besplatno. Nekoliko puta sam bio na vrhu liste za kredite, koje je dodjeljivala televizija, ali nisam ga dobio iako sam imao sve uvjete za stambeni kredit; odnosno imao sam više traženih uvjeta nego oni koji su stavljeni prije mene na listu. Teško sam se nosio s tom nepravdom i nemogućnošću da unatoč svom talentu, ali ponajprije trudu i radu, dobijem priliku pristojno živjeti. Tog ljeta 1989. otišao sam u Australiju na godišnji odmor. Bio sam mjesec dana u Melbourneu i kad sam se vratio rekao sam supruzi da nam je to prilika za novi kvalitetan život, koji sam kasnije i ostvario“, kaže laureat Mikulić koji se u 36 godini života s dvoje djece i suprugom otisnuo u neizvjesnost preko oceana.

Nakon prvih uspješnih pothvata u nastavku umjetničke karijere, Mikulić je tri godine kasnije u Australiji osnovao vlastiti studio za animaciju i grafički dizajn „High Resolution Design Studio“ (1992.). Njegovu animaciju odabrala je tvrtka Autodesk i uključila je u svoju video prezentaciju na spomenutoj prestižnoj manifestaciji SIGGRAPH ’96. Iste godine bio je jedan od trojice nominiranih animatora za godišnju nagradu Australian Effects and Animation Festival, najprestižniju australsku nagradu za animaciju.

Godine 1998. pridružio se timu koji je radio na virtualnoj grafici na australskoj televizijskoj mreži Channel 7. Kreirao je vizuale za sustav Virtual Sports, uključujući popularnu „žutu liniju“ za plivačka natjecanja na milenijskim Olimpijskim igrama u Sydneyu. Zanimljivo uz niz strukovnih priznanja i nagrada u Australiji, Tomislav Mikulić se pridružio i timu koji proizvodi interaktivni didaktički materijal za podršku učenju i poučavanju na glasovitom australskome Sveučilištu Monash, a usto sve što je postigao u umjetničkoj afirmaciji – nije štedio svoje vrijeme za razne aktivnosti u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Australiji.

Uz čestitke nagrađenima na zagrebačkoj svečanosti uručenja nagrada izaslanica ministrice kulture i medija dr. sc. Nine Obuljen Koržinek državna tajnica Dražena Vrselja istaknula je kako djela svih laureata, a posebno Tomislava Mikulića, dokazuju da je suvremena hrvatska likovna scena svjetski važna…

„Uloga strukovnih udruga pri tome je iznimno važna – one su tu kako bi kontinuirano radile na unaprjeđenju statusa umjetnika, te ubaštinjenju onih hrvatskih umjetnika čiji su opusi ostvareni u inozemnim kulturama te kako bi pružale podršku mladim dolazećim umjetnicima, ali i uspostavile prostor dijaloga sa svim naraštajima umjetnika te s publikom“, naglasila je državna tajnica Vrselja.

Godišnje nagrade HDLU-a za 2025. godinu dodijelio je Odbor za dodjelu likovnih nagrada Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u sastavu renomiranih umjetničkih osobnosti kao što su: Grgur Akrap, Ivana Fischer, Mia Maraković i Fedor Vučemilović. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika od 2000. godine kontinuirano dodjeljuje nagrade svojim članovima za najbolje izložbe, najbolje mlade umjetnike te nagradu za životno djelo, a od 2015. godine dodjeljuje i posebna priznanja za doprinos likovnoj umjetnosti.

Ključne riječi #Hrvati u Australiji #Tomislav Mikulić #Vesna Kukavica