Na današnji dan ‘oslobođen’ je Zagreb. Ovo je kolumna o progonu hrvatskih sveučilištarca, ali i ulozi dijaspore u širenju istine

Nakon masovnih pokolja, zatvaranja u logore i zatvore, progona i oduzimanja imovine te drugih oblika represije kojima je na koncu Drugog svjetskog rata i u poraću Komunistička partija Jugoslavije uspostavila svoju vlast, teror i represija nad stvarnim i potencijalnim protivnicima nastavljao se u različitim oblicima.

Među takvima posebno su bili zastupljeni pripadnici hrvatskoga naroda, čiji jedan dio nikada nije prihvatio komunističku Jugoslaviju, konstantno i uporno pružajući i iskazujući različite oblike neslaganja i otpora. Hrvatska državotvorna ideja uspješno se prenosila na mlade naraštaje stasale, pa i rođene u komunističkoj Jugoslaviji, koje snažno ideologizirani komunistički odgojno-obrazovni i promidžbeni aparat nije uspio oblikovati u „Jugoslovene“ i komuniste.

Bilo okupljeni u organizacije koje su imale svoj ustroj i program rada, bilo u neformalne skupine, hrvatske djevojke i mladići tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, dakle, i prije drugog hrvatskog narodnog preporoda – Hrvatskog proljeća – na razne su se načine bunili protiv potiskivanja elemenata hrvatskog nacionalnog identiteta i zastupali potrebu stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države.

Jedan od takvih prosvjeda zbio se povodom 20. godišnjice ulaza jedinica Jugoslavenske armije u Zagreb, koji se zbio 8. svibnja 1945. godine, a koje je bilo obilježeno, među ostalim, masovnim likvidacijama brojnih osoba koje se smatralo neprijateljima, kao i nizom drugih nasilja. Riječ je o jednom od najupečatljivijih iskaza hrvatskog antikomunističkog i antijugoslavenskog otpora, budući da su s terase kavane Neboder na uglu Gajeve i Ilice, dakle, u središtu Zagreba, bačeni antirežimski letci.

Taj je događaj deset godina kasnije opisao Bruno Bušić u hrvatskom emigrantskom časopisu Nova Hrvatska, a koji je još kao srednjoškolac bio progonjen zbog članstva u antirežimskoj organizaciji TIHO, koje je djelovala među gimnazijalcima na Širokom Brijegu i u Imotskome. Bušić je bio među stotinjak zatvorenih i progonjenih hrvatskih mladića u valu represije koji je provodila UDBA, budući da niti je očekivala ovakvu akciju niti je imala indicije tko stoji iza nje.

Bušić je zapisao: „Toga se dana slavila 20. obljetnica ‘oslobođenja’ Zagreba. Dok su se na svečano ukrašenoj tribini redali govornici iskićeni ordenjem i generalskim zvjezdicama, iznad tribine, zastava i šutljivog dovedenog mnoštva, zalepršali su letci koji su govorili o dvadesetogodišnjoj okupaciji”.

Vještim izračunom koliko je vremena potrebno za razbacivanje letaka te bijeg, hrvatski su sveučilištarci izbjegli uhićenje, pa se akcija nastavila. Noću s 2. na 3. lipnja ponovno su na raznim mjestima i objektima u Zagrebu (studentski domovi, u blizini jedne gimnazije, na školskom igralištu, u nekim ulicama) razbacivali antirežimski letci. Također, 3. lipnja iz vlaka koji je iz Zagorja stizao u Zagreb nešto iza 20 sati izbačeni su letci dok je vlak prolazio nadvožnjakom iznad Savske ceste (kod zgrade Savska cesta 23). Uz to, širen je i časopis Hrvatski glasnik, koji je među ostalim govorio o hrvatskoj povijesti, kulturi, jeziku – svemu onome što je u raznim sferama u komunističkoj Jugoslaviji bilo potiskivano ili demonizirano. Neki su primjerci časopisa, kojega su hrvatski sveučilištarci uspjeli u ilegali osmisliti, tiskati i umnožiti, stigli i u inozemstvo do hrvatskih političkih emigranata.

UDBA je, ne imajući konkretnih tragova tko stoji iza opisanih akcija, a koje su uznemirile komunistički vrh te uzburkale zagrebačku javnost, povela široki val represije protiv i najmanje sumnjivih osoba, što je pored uhićenja uključivalo i brutalna mučenja pojedinaca. Naime, neki su studenti bili zapravo oteti, a tek nakon dugotrajnih mučenja i službeno „uhićeni“. Iako s opisanim akcijama nisu imali veze niti su za njih znali, zbog dugotrajne i bestijalne torture potpisali su „priznanja“. Jedan od najokrutnije mučenih bio je Ivan Gabelica, također član organizacije TIHO kao i Bušić. Upravo zahvaljujući potonjemu, opširan i mučan opis torture kroz koju je prošao Gabelica objavljen je početkom 1976. godine u Novoj Hrvatskoj, uz još nekoliko sličnih svjedočenja, kao i Bušićev uvodni tekst.

UDBA-in teror dao je u konačnici rezultate, pa je otkriveno da iza opisanih akcija stoji organizacija Hrvatski oslobodilački pokret, na čelu sa studentom Građevinskog fakulteta Branimirom Petenerom. On je još kao srednjoškolac u Građevinsko-tehničkoj školi u Rijeci, zajedno s kolegama Ivanom Vukićem i Vitomirom Dvorskim osnovao Organizaciju revolucionarne protukomunističke omladine Hrvatske. UDBA je zabilježila da je rad te organizacije bio ograničen na širenje „neprijateljske propagande“. Petener je, došavši na studij u Zagreb, krenuo u osnivanje nove organizacije, koja je prvotno nazvana Hrvatski domobranski pokret. Tijekom 1964. godine, razgovarajući s istomišljenicima, predlagao je poduzimanje „konkretnih mjera u cilju upoznavanja hrvatske javnosti sa pravim stanjem i ugnjetavanjem hrvatske nacije u okvirima SFRJ“, ustvrdila je UDBA nakon provedene opsežne istrage.

U tome su mogli uspjeti okupljajući istomišljenike u ilegalni pokret. UDBA je na nekoliko mjesta istaknula da su članovi djelovali prilično otvoreno, što je stvorilo određen stupanj zabrinutosti kako takva informacija nije stigla do sigurnosnog aparata. Na jednom se mjestu navodi kako su Petener i ostali u kontaktu sa studentima „otvoreno i drsko iznosili svoj hrvatski nacionalizam i krajnji šovinizam, ne nailazeći na nikakvo suprotstavljanje pozitivnih studenata, pa i čl. SKJ“.

Petener je pak u svojim sjećanjima zapisao da su HOP-ovci „već 1964. promišljenom promičbom među sveučilištarcima postigli, da u studentske odbore i predstavničtva Građevnog fakulteta budu izabrani odreda pouzdanici HOP-a, sami Hrvati, bez ijednog srbokomunističkog doušnika“.

Dalje je o toj temi napisao: „HOP je tada već bio postizao i slične izborne uspjehe za dielove studentskih odbora i predstavničtava cieloga zagrebačkog Sveučilišta. A na Građevnom fakultetu, koji je i bio žarištem cieloga Pokreta, tada je na godišnjem zboru s profesorima fakulteta predvodnik HOP-a Branimir Petener u ime studenata pozvao na odbranu i zaštitu hrvatskoga književnoga jezika na predavanjima i u učbenicima za izpite!“.

On je to nazvao „malom deklaracijom“, prethodnicom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Istup je zabilježen i u UDBA-inim dokumentima, u kojima stoji kako je jedan od aktivnijih članova HOP-a u jednoj raspravi tijekom predavanja na Građevinskom fakultetu pred svim studentima izjavio kako se treba poštovati hrvatski pravopis i čistoća hrvatskog jezika, za što je dobio pljesak.

Petener je dalje naveo: „Htjedosmo se boriti svima sredstvima, jer pod srbokomunističkim nasiljem ne bijaše zakonitih mogućnosti ni za kakvu hrvatsku nezavisnu djelatnost.“ No, nakon djelovanja „u tajnosti i ponajprije odgojno-promidčbeno“, prešli su „na djelatnost novinama i letcima“. U tu su svrhu nabavljeni pisaći stroj i šapirograf. Novine, odnosno časopis Hrvatski glasnik, bio je pisan korijenskim pravopisom, a u njemu se trebalo govoriti o uzrocima patnje Hrvata kroz stoljeća, dokazivati da je Hrvatska porobljena u SFRJ, da propada i da je jedini izlaz iz takvog stanja izlazak iz Jugoslavije, objasnio je Petener. Nadalje, istaknuo je da su bili svjesni da još ne mogu poraziti Jugoslaviju i da će ih UDBA kad-tad otkriti, no ipak su djelovali „punom snagom“. Sami su sebi rekli: „Bitno je očuvati plamen odpora, ne dopustiti utrnuće takve luči hrvatske nezavisnosti”.

Pored osoba za koje je UDBA ustanovila da su bili članovi HOP-a, režim je i nakon uhićenja i mučenja, nastavio s represijom protiv osoba koje nisu znale niti sudjelovale u akcijama razbacivanja antirežimskih letaka. U UDBA-inim dokumentima naziva ih se članovima skupine Mijatović-Gabelica, prema prezimenima osoba koje su ocijenjene kao najopasnije među potonjima. Pored spomenutoga Gabelice, radilo se o Anđelku Mijatoviću, studentu povijesti iz Tihaljine u Hercegovini. UDBA je došla do podataka kako je Mijatović od 1962. godine radio na okupljanju „nacionalistički raspoloženih“ studenata i organizirao sastanke na kojima se raspravljalo o položaju Hrvata u SFRJ. Okupljeni su čitali i emigrantski tisak koji je Mijatović dobivao od emigranta i školskog prijatelja Ive Majića.

U UDBA-inim materijalima stoji i kako je Mijatović slao materijal iz inozemstva na mnoge adrese komunističkih dužnosnika i vlasti s područja Hercegovine.

„Među studentima Mijatović i Gabelica su smatrani idejni i akcionim pokretačima borbe za stvaranje uslova ‘osamostaljenja hrvatske države’“, zaključila je UDBA. Mijatović je pak u monografiji o Bruni Bušiću napisao kako mu je Ivan Majić, kao UDBA-in doušnik, iz Njemačke samoinicijativno i na izmišljeno ime slao emigrantske letke, a on je te letke dalje slao prema njegovim uputama. Za to su znali neki njegovi prijatelji. Mijatović je uhićen i pronađeni su mu letci, pa je priznao „približnu istinu“, ali je rekao da ih nikome nije pokazivao i da je radio sam. Dobio je tri i pol godine strogog zatvora, što mu je smanjeno na godinu i pol dana, tako da je on u trenutku vala uhićenja u kasno proljeće i ljeto 1965. godine bio u zatvoru.

Pregledom UDBA-inih dokumenata te usporedbom sa sjećanjima progonjenih, dolazi se do zaključka da se ovdje nije radilo ni o kakvoj čvrsto ustrojenoj antirežimskoj skupini koja je kovala planove za rušenje režima ili nešto slično, nego o prijateljima i poznanicima koji su bili antirežimski raspoloženi te ponekad u razgovorima ispoljavali takav svoj stav.

Dio gore spomenute skupine bio je i Bušić, koji je nakon represije koju je iskusio odlučio napustiti domovinu. Ipak, na poziv svojeg nadređenog, tadašnjeg direktora Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, vratio se iz inozemstva. Diljem Europe ponovno je boravio tijekom 1970. i 1971., vrativši se u Hrvatsku kada je na vrhuncu bilo Hrvatsko proljeće. Tada je objavio i niz zapaženih tekstova u popularnom časopisu Matice hrvatske – Hrvatskom tjedniku.

Nakon uhićenja krajem 1971. godine te zatvorske kazne, a onda i brutalnog premlaćivanja u središtu Dubrovnika, koncem 1974. godine treći je, i kako će se pokazati, posljednji put napustio domovinu. U novom egzilu objavio je veći broj tekstova, poput spomenutoga, u kojima je, uglavnom iz osobnog iskustva, ukazivao da je komunistička Jugoslavija, koja se u svijetu reklamirala kao napredna država u kojoj postoji istinski, humani socijalizam, zapravo rigidna diktatura koja se uz oportunizam brojnog birokratskog sloja koji je služio vladajućoj komunističkoj vrhuški, održava na širokom i brutalnom korištenju sile.

Ključne riječi #Bruno Bušić #Nova Hrvatska #Wollfy Krašić