Atomsko pjesništvo

Njegove pjesme čitaju se kao što čovjek ili stablo rastu. Upoznajte fra Lucijana Kordića

16. ožujka 2021. u 0:49

Potrebno za čitanje: 3 min

Dijaspora.hr

Životne priče

FOTO: Pixabay/Privatni album

I u grobu
neka bude okrenuto
moje lice
i moje tijelo
prema istoku,
prema suncu.

Ni sjenka, ni oblak,
niti ikakav izgovor lak
ne smiju usmjeriti
moju raku
prema zapadu.

Ja sam uvijek vjerovao u život i
nisam nikada izgubio nadu imena.

Tako zapjeva Lucijan Kordić glasom jedne od svojih posljednjih pjesama “Na raskrsnici” u neobjavljenoj zbirci “Moj žurnal” (Široki Brijeg, 1992.) koja je nastala poslije njegova povratka u domovinu nakon 46 godina tuđine i progonstva.

Ekskluzivno svjedočanstvo svećenika koji se na Manhattanu družio s Nikolom Teslom: Osjećao se Hrvatom i Hrvatska mu je bila domovina

Cijela moja priča nalazi se u fantastičnom sjećanju hrvatskog franjevca fra Ljube Čuvala s kojim sam imao prigodu blisko raditi i poznavati ga. Fra Ljubo je služio hrvatskoj dijaspori u različitim službama i pozicijama. Jedna od tih službi bila je i župnik Hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. I upravo tu nalazi […]

Sada, dok smo još nijemo zagledani u svježe vijence njegove rake na groblju Mekovac na Širokom Brijegu, kušamo izbjeći omeđavanje i zatvaranje u nekoliko redaka uobičajenih podataka jednog neuobičajeno plodnog života. Ali za prijatelje, poznanike i sve lijepoj pisanoj riječi okrenute namjernike, nije druge nego spomenuti se, premda prepolovljenim natuknicama, vremena i čina hrvatskog književnika i franjevca, političkog emigranta i autentičnog svjedoka svoga vremena.

Lucijan Kordić rođen je u Grljevićima u Hercegovini. Školovao se u Rasnu (pučka škola), na Širokom Brijegu (gimnazija), Mostaru (filozofija i teologija) i Rimu (slavistika i germanistika).

Kada su pred kraj Drugog svjetskog rata otpočeli sustavni pokolji hrvatskog pučanstva i pogotovo katoličkog svećenstva u Hercegovini, Kordić se najprije sklanja u Zagreb, odakle se u svibnju 1945. s mnogobrojnim civilima i vojnicima povlači prema Austriji. Biva zarobljen na Bleiburškom polju i upućen na križni put, ali uspijeva pobjeći s tog marša smrti, izaći živ iz mitraljiranih valova Save i pomoću slovenskih prijatelja stići u Italiju. Tamo je živio od 1951. godine, a od tada do ponovnog povratka u domovinu 1991. u Švicarskoj (Fribourg, Hergiswil, Basel i Zurich).

Kordić je desetljećima u svekolikom hrvatskom iseljeništvu bio misionar dobrog duha i hrvatske umjetničke riječi. Sve do 1967. bio je sam u Švicarskoj putujuća hrvatska katolička misija među našim ljudima, a tada je otvorio vrata dolasku misionara iz domovine i početku osnivanja naših misija.

Prvu je pjesmu “Jutro” objavio u Širokobriješkoj “Ruži” kao 15-godišnjak, a 15-ak njegovih knjiga, uglavnom poezije, ali i lirskih eseja, zapisa i dokumenata, ugledavale su svjetlo diljem svijeta (Chicago, Buenos Aires, Salzburg, Rim, Madrid, Toronto, Zagreb…).

U rukopisu mu je ostalo još toliko neobjavljenih zbirki. Objavljene su i dvije antologije Kordićeve poezije, i to “Plime neizmjerja” (V. Grubišić, Rim 1970.) i “Čudo siromašnih koraka” (Š. Ćorić i D. Horvatić, Zagreb 1990.). Uvršten je u brojne antologije suvremenog pjesništva i prevođen na sve velike svjetske jezike. Doslovce stotine nesabranih pjesama i drugih književnih priloga objavljeno mu je kroz njegovih 65 godina spisateljskog djelovanja po različitim domovinskim i iseljeničkim novinama, časopisima, godišnjacima i drugim publikacijama. Uz to, Kordić je bio suosnivač i urednik jedne od dviju vodećih izdavačkih kuća u hrvatskoj emigraciji, ZIRAL “Zajednica izdanja ranjeni labud”, Rim – Zürich – Chicago – Toronto, te član švicarskog centra PEN-a i Društva hrvatskih književnika.

Životna priča hrvatskog franjevca koji je u Bijeloj kući razgovarao s predsjednikom Eisenhowerom

Tko je poznavao fra Silvija Grubišića katkada će mu bez sumnje izgledati da je Silvije bio jedna od najzanimljivijih osobnosti hrvatskog iseljeništva uopće. Sposoban i neobično radljiv davao je sve svoje snage gdje je osjećao da bi mogao nešto učiniti na dobro hrvatskih iseljenika među kojima je djelovao, ili na korist domovine koju je ostavio […]

Uzevši općenito Kordićevo književno stvaralaštvo, moglo bi se nešto reći i o njegovu odnosu prema djelima G. Ungarettia, s kojim je dugo prijateljevao, prema djelima T. Ujevića kojeg je volio, ili prema djelima Valerya,
Rilkea, Eluarda, Whitmana i još pokojeg kojima se oduševljavao. Međutim, Kordićevo je pjesništvo nedvojbeno samosvojno i osobnim biljezima označeno.

Tražeći vodeća tematska obličja njegove poezije nailazimo na ona koja se znaju najčešće isprepletati: drama čovjeka izbjeglice, san o povratku, priroda i njezini oblici i iskonski religiozni odsjaji.

Što se tiče Kordićeve poezije u kontekstu hrvatskog poratnog pjesništva, D. Horvatić je već prije pravilno ustvrdio, da je bio bliži krugovašima i razlogovcima nego pjesnicima svog naraštaja. Prvima je bliži svojom metaforikom, a potonjima refleksivnošću i filozofičnošću “esejističke poezije”, što je zamjetljivo u njegovoj zbirci lirskih eseja i pjesama “Krateri i gejziri” (Chicago, 1978.) i u zbirci pjesama “Probuđene tipke” (Chicago, 1984.).

Spomenimo tu barem neke paralele Kordićeve poezije s domovinskom. Početkom pedesetih svojim zbirkama pjesama “Zemlja” (Rim, 1951.) i “Od zemlje do neba” nadilazi ne samo tadašnje domovinske zasade socrealističke poetike nego i tonove međuratne lirike i ostvaruje među rijetkima, uz Boru Pavlovića i možda Srećka Dianu, istinski modernitet. Najviše na temelju zbirke pjesama “Pod arkadama neba” (Madrid, 1955.) njegovo je pjesništvo prozvano “atomskim”, “atomolirizmom”, dok se sličan epitet u to vrijeme dodjeljivao u domovini poeziji Slavka Mihalića.

Napomenimo da Kordić tu još uvodi vizualizaciju pjesme (svaka pjesma ima i svoj vizualni oblik), a napisana je i čita se odozdo prema gore, jednako kao što čovjek ili stablo rastu. Zanimljivo je da počinje pisati pjesme u prozi u drugoj polovici pedesetih, a nekoliko godina kasnije, one će postati jedno od glavnih formalnih obilježja književnog naraštaja u domovini, okupljenog oko časopisa “Razlog”.

Spomenimo još i to da s meditativnošću Kordićevih pjesama u prozi otkrivamo stanovitu srodnost ponekih dvadesetak godina mlađih hrvatskih pjesnika, primjerice Danijela Dragojevića i Veselka Koromana.

Tko je bio Dominik Mandić, čovjek čije će ime zauvijek ostati zapisano u povijesti hrvatskog naroda?

Fra Dominik Mandić rodio se 2. prosinca 1889. u selu Lise kraj Širokog Brijega. Krsno mu je ime bilo Andrija. Osnovnu državnu školu pohađao je na Širokom Brijegu, a nakon toga završio je pet razreda gimnazije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom mjestu. Franjevački habit obukao je na Humcu 19. kolovoza 1906. Posljednja tri razreda […]

Sve gore rečeno daje nam sa sigurnošću naslutiti da će fra Lucijan Kordić, unatoč svome grobu, i dalje živjeti na ovoj hrvatskoj grudi sa svojim pukom, a mi koji imadosmo sreću poznavati ga i čast s njime godinama prijateljevati, znamo da se od njega ne opraštamo, jer će njegovo drago lice i njegova topla riječ i dalje koračati uz nas. Sve do ponovnog viđenja!

9. lipnja 1914. – 16. lipnja 1993.

fra Šimun Šito Ćorić/Hrvatska matica iseljenika

Kako bi svojim korisnicima pružili što bolje korisničko iskustvo ova stranica koristi kolačiće (engl. cookies). Više o kolačićima saznajte ovdje